Marketing
Show must go on
Ispod njega stajala je prevrnuta stolica, koju sam ja, ne znam zašto, ispravila i sjela na nju.
I gledala u njega.
Iz usta mu je visio modar jezik, za koji nisam ni znala da je toliki kod čovjeka.
Oči su mu bile sklopljene. Ruke i noge su ravno visjele, a glava stajala nakrenuta.
Izvukla sam iz džepa mobitel i pozvala policiju:
„Dobar dan. Zovem vas iz hotela „Suton“. U potkrovlju sam našla svog obješenog supruga.“
A onda sam mehanički odgovarala na postavljena pitanja.
Kada je policija došla, zamolila sam ih da se sve obavi u strogog diskreciji, da se ne bi uznemirili gosti.
Nije bilo lako ignorirati rotirajuće svjetlo policijskoga automobila, ali sam djevojci na info-pultu rekla da znatiželjnicima kaže da se alarm aktivirao lažno.
Sramila sam se ravnodušnosti koju sam osjećala u toj situaciji. Jedino sam bila okupirana mišlju, kako to saopćiti mojim osjetljivim kćerkama. Starija, Sandra, već je izgledala kao vrlo samostalna, samosvjesna i ne tako nježna i osjetljiva. Shvatila sam to kroz težak studij, u kojem je ona davala svu sebe i nikada nije rekla da joj je teško ili da se kaje oko izbora. No, mlađa Ines, još je bila u kriznim tinejdžerskim godinama i sklona nekim dramatičnim scenama. Ipak su njeni hormoni bili divlji i morala sam biti pažljiva i taktična majka.
Bijes je bio nešto što me preplavilo.
Već su se odavno novinski stupci punili muškim slabićima, koji su svoje obitelji ostavljali na milost i nemilost, a svoja bezizlazna stanja rješavali samoubojstvom. Ipak nisam ni u jednom trenutku ni pomislila da ću i ja biti dio crne kronike.
Prije ikoga, zovnula sam Miroslava. I to je bilo ono što mi je trebalo: sigurnost u muškom zagrljaju. To svakoj ženi treba. Nakon svih bitki ući u mirnu luku sigurnosti i povjerenja, udahnuti novu snagu i krenuti jači i svježiji u nove bitke.
Miroslav me šokirano gledao i njegove oči kao da su govorile:
„Zašto?“
Neka mi Bog oprosti, ali kao da sam osjetila olakšanje. Stipe mi je samo zagorčavao i otežavao život. Nije htio biti dio moga projekta budućnosti. Povukao se kao poražen i nesposoban. Nije mi htio priznati sposobnost da budem nešto više od pralje i kuharice.
Osjećala sam se prljavo u davanju izjave na policiji gdje, što, kako.
Znala sam da se mora isključiti mogućnost ubojstva, ali je bilo ružno što je Miroslav morao reći gdje se nalazio i da li ima svjedoke.
Nakon davanja izjave, pošla sam s Miroslavom pred školu po Ines. Miroslav me zamolio da joj on saopći i bude taj koji će ju tješiti. A Sandru sam zamolila da avionom krene kući čim stigne na prvi let, jer se događa nešto vrlo važno. Miroslav se čak ponudio da on ode po nju i dovede ju.
Lako je biti general poslije bitke, i sad se kajem što ga nisam poslušala. Ipak bi bila pripremljena na manje bolan način.
Organizirala sam najljepši pokop koji se mogao dobiti u pogrebnom društvu. Odabrala sam najljepši i najraskošniji sanduk i u trenutku kada su se čuli nježni zvuci trube, slomila sam se.
Vidjela sam Stipu u blatnim rovovima, kako mu meci fijuču oko glave.
Vidjela sam njegove mrtve mlade vojnike i njega kako je bio pravi vojnik: hrabar, pribran i odgovoran za svoje borce.
Vidjela sam moga šutljivog supruga, koji je sve trpao pod tepih i tako stvarao mjesto spoticanja za nas dvoje.
Dok se on utapao u svojim krizama, izazvanim potisnutim osjećajima, ja sam krenula u borbu za opstanak i nisam vidjela njegove suze koje je gutao i nije ih puštao da klize niz obraze.
Zato sam ja plakala.
Plakala sam za oboje.
Plakala sam nad nama, nad našim promašenim sudbinama.
Trebalo mi je nekoliko dana da potrošenu snagu danu na svoje dvije kćerke, povratim i uhvatim se ukoštac sa životom.
Živjeti se moralo dalje.
Hotel je morao graditi novi ugled i privlačiti goste, jer je on sad 'hranio' nekoliko desetina ljudi.
Krediti su čekali naplatu, školarina je koštala, uposlenici su čekali plaću.
Četrdesetoga dana stala sam pred ogledalo u svojoj radnoj sobi i iz ormara izvadila kostim boje limuna sa smeđim rubovima na malim džepovima. Onaj crni, koji sam nosila četrdeset dana, odložila sam na vješalicu i pokrila plastičnom navlakom za odijela.
Odjenula sam taj novi, boje bijele kave, i u prozoru zapalila veliku crvenu svijeću, lagano se prekriživši s kratkom molitvom za Stipin pokoj.
Digla sam glavu i iskoračila iz ureda.
Na porti sam se osmjehnula mladom bračnom paru iz Švedske i upitala djevojku na porti da li je sve u redu. U njenim očima vidjela sam iznenađenje.
„Život ide dalje.“ – pomislila sam i posjetila grupu koja se nalazila u restoranu na ručku.
KRAJ
Dio XIV: U potkrovlju
Dio XIII: Zahuktavanje
Dio XII: Ljubavnica, ne prijateljica
Dio XI: Klupko se odmotava
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
Post je objavljen 20.12.2009. u 14:36 sati.