Marketing
U potkrovlju
Svečano otvaranje hotela bilo je zakazano za prvi svibanj i uzbuđenje je doseglo vrhunac.
U banci sam na vrijeme najavila svoj odlazak. Razgovor sa pretpostavljenima je bio čak i pomalo tužan. Čovjek koji me unaprijedio u poslu i koji mi je mnogo pomogao oko ulaska u ovu avanturu, kada mi je pružio ruku, rekao je:
„Znao sam da ćemo vas izgubiti. Ova banka je bila tijesna za vaše kapacitete. Siguran sam da ćete uspjeti i obećavam da ću sljedeće ljetovanje biti vaš gost.“
Čak su organizirali oproštajnu zabavu i kupili mi prekrasan poklon; pozlaćeni ručni sat.
Moj novi ured u hotelu značio je i moje preseljenje u to mjesto. Imala sam svoju sobu za odmor i tu sam se preselila pomalo. Na otvorenje smo pozvali mnoga zvučna imenima našeg malog mjesta i bila sam iznenađena uzvraćenim odgovorom da će vrlo rado doći i pridonijeti radosti tog velikog trenutka.
Za organiziranje otvorenja hotela, uzela sam ekipu mladih ljudi koji su imali nekoliko hrabrih i neobičnih ideja što mi se jako svidjelo.
Projekt se zahuktao i došao na cilj.
Stipe mi je pokušao pokvariti radost tog trenutka i rekao da ne želi učestvovati u mom tajkunskom poslu, da oni nisu branili zemlju da bi ju takvi kao Miroslav i ja otkupljivali i bogatili se na njoj. Izgovorio je mnoge gluposti, koje su bile samo odraz njegove nemoći, razočaranja u sebe i nesnalaženje nakon prestanka rata. Ožiljci teških situacija u kojima se nalazio sa svojim ratnim prijateljima ostavili su neizbrisiv trag. Ja sam ga doživljavala kao da je mislio ostatak života provesti u traženju krivaca i upiranju prsta u sve oko sebe. Pokušala sam razgovarati s njim, ukazati mu da sam bila žena kakvu je htio u miru i u ratu, ali da je trebao biti ponosan na to kako sam ja rješavala novonastalu situaciju poslije svršetka rata i da je mogao biti najsretniji i najponosniji muž.
Odbacio me u možda našoj najboljoj budućnosti koja je dolazila i ponio se prema meni gore nego prema ženi koja bi rješenje vidjela u prodaji svoga tijela da bi donijela kruh doma.
Već s prvim vrućim danima, iako kalendarski ljeto nije bilo došlo, u našem hotelu sve su sobe bile pune. Imali smo goste iz Njemačke i Mađarske i tek sam tada shvatila da je to posao za dvadeset i četiri sata dnevno.
Uvijek sam morala biti spremna tako da za goste djelujem autoritativno, svježe i uredno. U hotelu bih već prije nego i se frizerski salon otvorio, posjetila frizerku koja bi se zajedno sa kozmetičarkom pobrinula za moj svjež i uredan izgled. U ormaru sam uvijek morala imati nekoliko spremnih kostima, pa se na brzinu preodjenuti, nakon brzog tuširanja poslije napornog rada i obilnog znojenja. Za sve su tražili mene, jer sam se tako i postavila. Imala sam dva mlada i pouzdana djelatnika, kojima sam dala ovlasti za donošenje ne tako velikih odluka i bez moje nazočnosti.
Stipe je uvijek izgledao kao loše vrijeme i stan u komu se on zatvarao i 'krizirao' (kako bih nazivala njegovo inaćenje prema meni), a Miroslav mi je svaku priliku koristio za pohvalu i zadovoljstvo.
Hotel je, dakle bio pun kao šipak već u predsezoni , a telefon nije prestajao zvoniti za rezervacije čak i za podsezonu.
U potkrovlju smo imali jedan prostor i koji smo smjestili nekoliko rezervnih dijelova novoga namještaja: nekoliko fotelja, stolica, lampi, tepiha i kojekakvih sitnica.
Sva usplahirena, dojurila je u moj ured sobarica i rekla kako je jedan gost slomio stolicu jer se penjao na nju da bi dohvatio kufer koji je smjestio na ormar. Umirila sam ju i rekla da ću provjeriti osobno.
U sobi sam našla uznemirenoga gosta koji je po dobi mogao biti moj otac. Odmah sam osjetila suosjećanje na njegovu nespretnost i pojurila u kupaonu da bih pokvasila mali ručnik, kojim sam mu obložila skočni zglob. Na trapavom engleskom mi se po nekoliko puta ispričavao i zahvaljivao. Čak sam osjetila njegovu nelagodu jer je stalno spominjao stolicu i pitao koliko je novaca dužan za štetu.
Njegovu staru ruku, izbrazdanu zelenim debelim venama, samilosno sam pomilovala i rekla da je sve u redu i da nije dužan niti novčića.
A onda sam krenula u potkrovlje provjeriti imamo li takvu rezervnu.
Potkrovlje je imalo diskretnu svjetlost koja je dolazila kroz dio staklenoga krova i ja sam se polako kretala između kutija sa namještajem. Odjednom mi se učinilo da vidim noge koje vise i stavila sam ruku iznad očiju da se priviknem na svjetlost koja mi je jako dolazila u oči.
Srce mi je stalo od prizora.
Sa grede na tavanici visio je čovjek.
Ne znam ni sada od kuda mi tolika hrabrost, pribranost i mir, da nisam pobjegla, nego čak naprotiv, koraknula prema naprijed da vidim tko je to.
Bio je to moj Stipe.
Dio XIII: Zahuktavanje
Dio XII: Ljubavnica, ne prijateljica
Dio XI: Klupko se odmotava
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
Post je objavljen 15.12.2009. u 20:25 sati.