Ljubavnica, ne prijateljica

subota , 05.12.2009.

Sljedeći dan pozvala sam ih da odemo na picu i rekla da moraju razumjeti oca da prolazi kroz teško razdoblje, jer se osjeća nekorisnim i razočaranim u vrijeme koje je došlo nakon rata mnogima iz njegove generacije. Čak sam im rekla da ga uvijek pitaju želi li kavu, treba li nešto i da mu moraju pokazivati koliko ga vole.


Bio je to velik dan kada smo Miroslav i ja trčali na potpisivanje hrpe papira pred Sudom i kod odvjetnika. Nakon toga trebalo je pronaći čovjeka s ukusom i provjerenoga na nekom već dokazanom djelu, za projekt hotela. U dozvoli za gradnju nije smjelo biti odstupanja niti u bilo kom pogledu od starog izgleda veličine hotela.
Ljudi s kojima sam kontaktirala uputili su me na zvučno ime tvorca već prelijepih zdanja u metropoli.

I taj put Miroslav i ja smo iskoristili za zajedničke trenutke. Boravak u našoj metropoli bio je kao mali odmor od velike strke oko svega. Koristili smo takve trenutke za posjet nekim lijepim mjestima u okolici, opuštajućoj šetnji i razgovoru o našim životima „s druge strane rijeke“, kako sam ja zvala naše sumorne obiteljske živote.
Njegov život je bio prilično ujednačen. Ili se to meni, kao ženi sa pojačanim emocijama, samo činilo. Kod njega je sve uvijek bilo smirenije i bez frke.
Nisam mu baš dozvoljavala da se raspline u svojim pričama, jer sam morala ostati iznad situacije da jede ono što ona skuha i da je ona košulja koja miriše na njemu, bila oprana s njenim rukama i glačana s ljubavlju žene s kojom je proveo četvrt stoljeća zajedno.
Postajala sam sve osjetljivija na te stvari i često bivala jako nervozna na poslu, kada bih izgubila kontrolu nad mislima koje bi odlutale k njemu u rane jutarnje sate, dok bih se spremala na posao i znala da on još leži u svojoj postelji.
Nikada nisam sumnjala da nismo vjerni jedno prema drugomu i da naša tijela ne dotiče nitko drugi nego mi jedno drugoga. Ali, nekada to nije bilo dovoljno. Jedino što sam uvijek uspijevala je ostati toliko jaka da napravim granicu dokle on može otići sa svojim privatnim problemima i to, da sam uvijek bila spremna za reći „zbogom“.
Ni njemu nije bilo svejedno, jer bi mi u našim ljubavničkim trenucima, šaputao: 'reci mi da ovo nitko ne dira, samo ja!' Godilo mi je čuti da ga muči isto to i mene, ali ja to nikada ne bih izrekla. Ne znam da li je to bilo zato što sam osjećala koliko mi se sav predao od prvoga trenutka. Samo je jednom pokušao ispričati o problemu koji je iskrsnuo jednu noć, kada mu je bilo predbačeno da se promijenio i to je sigurno zato što se zaljubio, jer je smršavio.
Rat koji je on vodio kod kuće bila je njegova osobna stvar i nije mi na pamet padalo da i tu izigravam tješitelja, jer mi pod kožu više nije moglo stati osim onoga što sam imala doma i na poslu. A uz to i ovaj veliki zalogaj, prevelika ambicija oko hotela.
„Znaš, razmišljala sam, kada hotel bude gotov da napustim posao u banci. Ipak ću biti sigurna u čisto poslovanje ako ja budem u svakom trenu u tijeku poslovanja, nego da masno plaćamo nekog direktorčića.“ – saopćila sam mu svoja razmišljanja dok smo šetali po Zrinjevcu i hranili foke.
„Drago mi je da si to sama rekla, jer bi samo tako bili sigurni da ćemo napraviti 'bum' sa našom idejom. Volim te, ljubavi moja, i voljet ću te dok mi srce kuca.“ – koristio bi svaku priliku da mi pokaže svoju ljubav i svoje obožavanje.

Dio XI: Klupko se odmotava
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke