Doručkovao sam u apsolutnoj tišni. Jelo je bilo na granici bezukusnog - ovih dana me hrana ionako samo hrani...užitak je privremeno promijenio adresu.
Ustao sam od stola i uputio se do kompa. Novi radni dan počinje passwordom. Utipkao sam ga teško - razlomljeni suhi password prije kojeg uvijek moram zastati da ga se prisjetim. Moj stari topli password, kombinacija koju sam volio, postao je dio prošlosti i jutros me to saznanje potreslo jače no ikad prije! Na trenutak su mi oči s monitora skliznule na prozor. Zamućene. Gledavši ni u što shvatio sam da razmišljam o danu kad je umrlo povjerenje.
Umrlo je povjerenje. Umrlo je jednog jutra i suhe suze učinile su moje oči dubokima. Nositeljica laži putovala je prema mojoj kući i nije znala da ja znam. Da znam sve!
Zbog njenog vrlo skorog dolaska sav sam protrnuo, od navale gađenja tisuću iglica od mentola jurilo mi je žilama.
Ubrzano i nervozno, pokretima netipičnim za mene, promijenio sam password u prvi kojeg sam se mogao sjetiti. U razlomljeni, suhi, beživotni password, kombinaciju tako primjerenu mom tadašnjem stanju...
Tada je zazvonilo zvono!
Došla je. Skupa sa laži. Oko nje se širio miris krivnje. Njušio sam ga onako kako predatori njuše krv...
"Idem se samo umiti, dođem za minutu pa ćemo van." rekao sam joj.
Kad sam se vratio sjedila je za crnim ekranom kompjutora. Crnim ekranom jer je počeo restart - sistem se dizao od nule! Malena je ziher utipkala krivi password nekoliko puta pa se uplašila...
"Što je bilo?" upitao sam.
"Ništa, restartao se sam!" odgovori mi ona.
Još jedna laž...srce moje je pucalo!
Polako i šutke krenuli smo prema izlazu nas dvoje.
Dva stranca.
Vaš Ddadd...koji danas nije u bedu :)
|
