Danas sam bio na kavi sa prijateljem kad li je pored nas prošao Deda. Ne moj djed, svi moji djedovi davno su umrli, već Deda, šnajder stare škole, sitni tanki starčić uvijek glatko izbrijan i odjeven u besprijekorno odjelo - odjelo onako savršeno kako to već dugo nije občaj vidjeti ni u svečanim prigodama. Bio je odjeven tamno i teško, što me je iznenadilo jer je on uvijek za vedrih dana (a tada sam ga jedino i viđao) nosio svijetla siva ili bež odjela.
Njegov osmijeh je i večeras blistao iznad pomno odabrane leptir mašne a njegovi koraci su skoro pa graciozni, još uvijek su laki, sitni i brzi - ništa se nije promijenilo od onda kad sam ga zadnji put vidio...a to je bilo prije stvarno jako puno vremena!
"Ovog čovjeka nisam vidio najmanje deset godina!" - rekao sam svom prijatelju. - "Mislio sam da je umro i baš sam sretan što ga opet vidim! Isti je kao i uvijek, vidi ga kako brzo hoda, gotovo trčkara, a još onda kad sam ga zadnji put vidio imao je skoro devedeset godina!"
Prijatelj se sa zanimanjem okrenuo prema Dedi ali mu je interes vidno opao kad ga je vidio onako sitnog, starog i pogrbljenog. Nitko ne voli dugo gledati starce.
Shvatio sam da moj prijatelj nikako ne može uvidjeti zašto sam tako ushićen i naglo sam osjetio snažnu potrebu da mu objasnim zašto je Deda meni toliko poseban:
"Vidi ga, uvijek je ovako besprijekorno obučen, takav je dolazio i na ping pong."
"Na ping pong!?" - usklikne frend - "Kaj je on igrao ping pong sa devedeset godina!?"
"Jašta da je igrao, dapače, pobjeđivao je ljude četiri puta mlađe od sebe, čak i prilično neloše igrače!"
"Ma daaj" frkne frend.
"Istina, uvijek, baš uvijek bi bio beskrajno ljubazan, nasmiješen i svima se obraćao sa Vi" - rekao sam pa nastavio:
"Užasno je živcirao mladce koje je redovito pobjeđivao! A skoro uopće se ne bi micao s mjesta, samo bi micao svojim smiješnim velikim kockastim reketom lijevo - desno! Ljudi bi šizili jer su gubili a on bi im govorio:"
'Je gospon, nebute Vi od mene izgubili jer bum Vas ja pobijedil, već bute Vi dvadeset i jedan put promašili!'
Frend se počao ceriti a Deda je svojim brzim koracima već odcupkao daleko od nas...
"Najsmiješniji mi je bio kad bi nam pričao kako je zbrisal od svoje žene! Govorio bi:"
'Znate gospon, žena mene ne pusti igrati, uvijek mi prigovara da kaj ja to izvodim, da sam prestar. Ja sam zato obukao odjelo a reket sam već v jutro sakril vani. Onda sam joj popodne rekel da se idem samo malo prošetati. Umjesto da odem šetati otišel sam tam gdje sam sakril reket, zel reket - i evo me tu!'
Sad se moj prijatelj već glasno hihotao, pa sam mu se pridružio, jedino sam se potrudio završiti priču:
"Svi urlamo od smijeha kako on sa devet banki bježi od kuće i od svoje žene i kako skriva rekete po grmlju, jedino je on mrtav ozbiljan. Pažljivo skida sako, otkopčava gumbe na rukavima od košulje i počne zavrtati rukave prema laktovima. Kad završi taj ritual zgrabi taj svoj golemi reket i stane onako sitan sa jedne strane ping pong stola. A tada upita kao da je u najmanju ruku krupje u nekom velebnom casinu:"
'Gospodo, jel netko za igru?'
Deda nam je zamakao iz vidokruga. Frend se više nije smijao već je samo lagano mahao glavom gore dolje.
"Dao bog da i mi budemo takvi sa devedeset godina." reče on zamišljeno.
"Dao bog!..." prisnažih ja i osmjehnuh se prisjetivši se u tom času svih tih mojih bezbrižnih dana u kojima sam svakog lijepog ljetnog dana igrao ping pong sa neobičnim ali vrlo pozitivnom ljudima...
Podigao sam u vis čašu sa sokom od paradajza, kao da nazdravljam...i prošaptao:
"...Da nam još dugo dugo živi Deda!"
Vaš Ddadd :)
|
