05.09.2006., utorak
Natruhe prošlosti
Došli su mi na par dana u goste moji mali rođaci, bratić, dragi SMS King i sestrična. Nisu oni više mali, odrasli su to ljudi, i vrlo mi dragi, ali ja ih pamtim kakvi su bili kad su bili mali i vjerujem da će oni zauvijek ostati 'moji mali rođaci'.
Bio sam na bilijaru s njima. Nisam mogao odoljeti svojoj rodici, činilo se kao da je živjela za to da kad dođe u Zagreb ode sa svojim bratićem na bilijar i da igra s njim. Željala je da joj pokažem neke stvari koje joj u bilijaru nisu jasne pa smo otišli u BBS, noćni klub sa nekoliko bilijarskih stolova.
Išli su s nama još i moja Draga, te moj prijatelj Djevica i njegova ljubav, lijepa slikarica.
Bilo je divno. Igrali smo, zezali se, pokazivao sam rodici kako se igra i to naše druženje je trajalo neko vrijeme, sve dok nisam Dragu morao odvesti kući. Nije čudno da je poželjela otići prije nas - umorna je i iscrpljena, ipak je baklava učinila svoje, muha je umrla a Draga je imala sreće pa je samo dobila temperaturu....
Odveo sam je prije povratka kući u McDonald's na Mc Roll. Lijepo je bilo vidjeti da je moja ljubav opet ona stara, ona koja jednostavno ne može odoljeti Mc Rollu, dakle zdravog apetita ali umorna. Nakon što je odvedoh pred njena ulazna vrata i nakon što je cmoknuh za laku noć vratio sam se društvu u BBS. Dok sam se penjao stubama u magličast ambijent noćnog kluba nisam ni sanjao da će se te večeri roditi jedna priča...priča o mojoj strasti!
Uživajte mi sad najdraži moji...
NATRUHE PROŠLOSTI
"Imamo jednog trećeg" reče mi SMS King čim me spazio.
"Ne kužim." zbunjeno ću ja ali je rođak krenuo igrati pa sam stao za stol gledati igru. U taj je čas do nas došao neki mladić i prišao ravno meni:
"Ti si sigurno maher." ispali on smiješeći mi se, a meni su te njegove riječi čudno zazvučale jer sam tek došao, nisam još ni primio štap u ruke...
"Zašto to misliš?" upitam ga.
"Kad sam došao pitati ih bi li igrali" - govorio je mladić pokazujući rukom na mog prijatelja djevicu i SMS Kinga - "oni su mi rekli da pričekam dok dođe treći. Govorili su to tako da sam shvatio da si majstor!"
"Ma da..." nekako mu neodređeno mrmljam ja, a on nastavi: "Da. Pitao sam ih dal igraju za lovu a oni su rekli da pričekam dok ti ne dođeš."
Pažljivo sam proučio momka. Jako sam sumnjao da je bolji od mene iako zbilja dugo nisam igrao.
Nisam želio igrati po novce, prestao sam s tim davno, ali sam bio stravično znatiželjan:
"Igraš po novce?"
"Ne." nasmije se tip vrteći glavom. Na moj (valjda) začuđeni pogled on se našao pozvan da se brani:
"Kao prvo, ne znam s kim igram. Možaš biti bilo ko!"
Široko sam se nasmiješio na te riječi, izgledao sam kao zadovoljni lovac koji je upravo opazio plijen. Ta moja taktika bila je podsvijesna, totalni relikt prošlosti - koristio sam činjenicu da u ljudima postoji nešto što ih tjera na otpor kad osjete da ih malo, zaista malo podcjenjuješ...osjećaju strah ali i znatiželju, osjećaju da misliš da igraju lošije od tebe (i igraju ali oni tako ne misle) i žele se dokazati, osjećaju da nemaju što izgubiti ako krenu u kocku po malo...jer, misle oni tako, uvijek mogu odustati!
"Ajmo odigrati po piće!" ispali on.
"Ajmo!" ko iz topa se oduševim!
Kad je momak vidio kako sam brzo prihvatio zabacio je glavu unazad i počeo se grohotom smijati. Svega je bilo u tom tutnjavom smijehu, euforije i adrenalina prije bitke, zadovoljstva zbog dobre procjene da sam ja kockar, laganog osjećaja nadmoći jer sam pročitan - onog kobnog osjećaja nadmoći koji je lažan ko snijeg koji danima stoji na božićnoj jelki u ugodnom domu olinjalog kockara, onog osjećaja nadmoći koji sam znao upotrebljavati jednako rutinski kao što upotrebljavam otirač na vratima svoje kuće...
Spremio sam se da krenemo igrati ali u taj čas na moje iznenađenje momak je veselo mahnuo nekoj lijepoj djevojci koja je sjedila nedaleko od nas i koja se vrlo očito dosađivala.
"Ti si s njom?" - upitam pa nastavim bez da sam dočekao odgovor: "Pozovi je da nam se pridruži."
On joj je tada počeo mahati da nam dođe ali ona je niječno zavrtila glavom, radije će samovati. Odmah nakon toga spustila je laktove na koljena, sagnula se i podbočila lice rukama - tako je još više izgledala kao vrlo zapostavljeno stvorenje.
Pogledao sam mladića ravno u oči. Natruhe prošlosti projurile su mi iznenada mozgom i zaprijetile kaosom. Želja da se vratim bila je jaka, prejaka. Lovina je bila jako blizu, miris krvi draškao mi je nosnice, bio je to zavodljiv osjećaj kojem je teško odoljeti, ali sam ipak sve vrijeme nekako znao da više nisam onaj stari...
Moj udah bio je miran, nigdje u meni nije bilo ni traga mladićeve ustreptalosti i iščekivanja...
Izdah je bio polagan, dug, a oči su moje potražile njegove, na što se prošlost pokupila iz moje glave polako i dostojantveno - odlazila je od mene onako kako odlazi zastor u kazalištu...
"Možda bi trebao biti s njom?"
Na te moje riječi mladac se uzvrpoljio. Neočekivano sam mu razbio jednu romantičnu iluziju - iluziju o njemu kao velikom kockaru koji će osvojenim novcima impresionirati bajnu djevu. Tu iluziju razbio bih mu i da smo igrali, puno previše sam takvih fatamorgana u životu razotkrio, ali način na koji sam to učinio te večeri bio mi je najdraži ikad. Kao hipnotiziran, momak se polako odmaknuo od mene i krenuo prema njoj...a meni te večeri osmijeh više nije silazio s lica!
Kad su izlazili iz BBSa, zagrljeni, mojoj prošlosti više nigdje, baš nigdje nije bilo ni traga....
Vaš Ddadd :)
|
|
