Dragi moji, jeste li ikad poželjeli čuti pjesmu za koju niste sigurni ni da postoji?
Danas je dan kad sam poželio čuti takvu pjesmu, jer, svi dogovori od jučer i danas propali su.
Dogovorimo badminton za danas, draga i jedan frend su posve zaboravili da smo dogovorili, a draginu frendicu boli glava - niš od badmintona. Dogovorim za jučer lagano šalabajzanje gradom, cyder u Tolkienu, pa da se, oko 19 nađem na Trgu sa jednim dragim društvom.
Frend sve to zaboravio i dogovorio kavu u 20 h na drugom kraju grada, a u grad idemo njegovim autom, dakle vozi me kući...nema teorije da stignem na Trg. Tada su mi još neki javili izmjene planova i više se baš ništa nije dalo uklopiti pa mi je puko film i na kraju sam iz revolta ostao kod kuće...
Želim pjesmu! Blues. Želim da se zove Pimpilimpi blues. Želim da divni muški glas (Garry Moore, pliz pliz!) pjeva čeznutljivim glasom o jednom bijelom sniježnom danu ko stvorenom za užitak, ali u kojem vam ništa ne ide od ruke. Hoću da nema hepi enda, hoću da na kraju pjesme pjevač polako hoda za tragovima u snijegu i da zna da su to tragovi dvoje mladih sretnih ljudi koji su iskoristili taj dan...
Kad poželim priču, ja si je napišem.
Ne znam pjevati i skladati pa će ova moja želja da čujem takvu pjesmu zasad ostati neutažena...jedan od prvih novih poduhvata za koji se pripremam u poludaljoj budućnosti bit će učenje nota.
Možda ću vas jednog dana iznenaditi i umjesto posta servirati vam vrući, flambirani Pimpilimpi Blues, blues od kojeg će vam se sve dlačice naježiti i koji će vas smjesta baciti negdje daleko, negdje gdje ste jednom već bili i nikad to niste zaboravili!
Čak i ako su ove moje želje utopija, zašto ne bih maštao, snovi su barem besplatni :)
Voli vas Ddadd ;-)
|
