29.10.2005., subota
.Moj novi vic :D
.
Ljudi, pojma nemam kaj mi je ovih dana, izmislio sam opet novi vic! :))
Ako vic već postoji bio bih vam jako zahvalan da mi to kažete, da ne ispadne da se tam nešto kitim tuđim perjem :) Znam milijun viceva ali ovaj sam prvi put čuo u svojoj glavi... :-)
Marica priča:
"Prvi put sam to učinila sa dvanaest godina, nevjerojatno, znam, danas to mlade cure prvi put učine puno ranije. Tog jutra se to dogodilo spontano, našla sam se sa Ivicom, išli smo zajedno prema školi kad li me je Ivica odjednom gurnuo u grmlje i pao preko mene!
A ja sam mu tada nešto OPSOVALA!"
:D
Zbilja, kad se sjetim dobrih starih vremena, curice iz mojeg razreda počele su psovat tak sa dvanaest, hihihihi :)))
Vaš Ddadd
|
27.10.2005., četvrtak
.B(l)og se opet igra vremena + ASANAGINICA :D
.
Pogledajte dragi moji post niže...objavio sam ga 26. 10. negdje popodne.
A sad mi je taj post sam od sebe skočio u 27.10 u sitne sate, a sa njim su se i svi komentari pomakli, tako je draga Laprdava prva pisala komentar oko pol dva u noći, Helixica u 6 u jutro, a draga Derry me redovno čita oko pola šest u jutro, pročita me pa se vrati u svoj krevet :D
Zanimljivo je to bilo...jutros oko 4 u jutro sam ima još 8 blogova za obići a onda je bilo "UH OU databaze je vriti!" :D
A nisam vam htio o tome pisati...htio sam pisati o nečemu čega sam se sjetio malo prije...izmislio sam vic :D
Kako zvuči naša moderna verzija Asanaginice?
evo:
ASANAGINICA
Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labutove?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
Labutove, već bi eutanazirali,
Nisu snjezi, nit' su labutove,
Nego šator age Asan-age.
On boluje u ranami ljutim.
.
.
.
:DD
Vaš Ddadd :D
|
26.10.2005., srijeda
.Šoping :)
.
Ugodno sam iznenađen, zbilja sam se bojao da je priča opako preduga..a kad tamo :D
Za one ljenjivce mogao bih napisati nešto kraće...kao o onom kad sam sinoć bio u Super Konzumu sa dragom :-)
ŠOPING
Jeli su mi se pečeni pilići i stao sam u red. Red se sastojao od jedne jedine žene koja je već očito dugo stajala tu...
Stanem iza nje, draga je otišla ko hrčak švrljati konzumom.
"Dugo ste tu, ha?" upitao ja ženu.
"Da da, predugo, ali navodno prodavačica dolazi!" veli mi ona.
"A di je, ne vidim je?"
"Mislim da je na WCu" veli ona.
"Valjda će oprat ruke." promrmljam ja kad li ugledam kako prodavačica dolazi oprezno navlačeći rukavice.
"Sad je svejedno jel oprala ruke!" usklikne žena.
Dođe nam prodavačica, ljubazno nam se nasmiješi pa velim ja njoj "Dobro da ste navukli rukavice, Vi nećete dobit ptičju gripu!" i svi se nasmijasmo :-D
Poslije idemo draga i ja prema blagajni, nosim prepunu košaricu...
"Tko ti je ona žena?" upita me ona.
Umjesto odgovora:
"Jesam li ti pričao kad smo Blek Đek i ja stajali na autobusnoj stanici?"
"Nisi."
Eee, vidiš, stojimo ti mi tako na autobusnoj stanici...i ispred nas prolazi iz suprotnog smjera autobus. Na stražnjim sjedalima četiri prelijepe cure. Počnu one nama mahat i grozničavo mašu, pa počeo i ja oduševljeno mahati njima, mahali smo si tako sve dok autobus nije nestao sa vidika.
Pita mene tada Blek Đek: "Tko su ti te?"
"Nemam pojma, prvi put ih vidim." odgovorim mu ja.
Draga se počne smijat a ja se odjednom lupim po čelu!
"JOOJ, pa moj novčanik uopće nije uz mene!"
Draga problijedila, nema ni ona novaca uz sebe...
"I što ćemo sad?" upita ona.
"Ništa kupit ćemo ovo, moj novčanik nije uz mene ali je uz tebe, ti nosiš moju torbicu hehehehehe!"
:D
Ddadd ;)
|
25.10.2005., utorak
.LOVAC U BLATU
.
Dragi moji, evo priče...
Priča je bazirana na istinitim događajima, štogod vi mislili o tome :)
Voli vas Ddadd :)
******
PROLOG
Zagreb, siječanj 1998.
Dežurni kvartovski radiestezist hodao je za svojim rašljama ravno prema Borutu. Činilo se da uopće ne vidi ništa ispred sebe, oči kao da su mu bile fokusirane točno u vrh štapa, kako mu ne bi promakla ni najmanja promjena pravca, i skoro da je trčao, kao da se boji da će mu rašlje pobjeći. Naglo se zaustavio svega desetak centimetara od kršnog čovjeka - vjerojatno mu je ugledao vrh besprijekorno čistih cipela.
«Bok!» rekao je Borutu. Borut ga je upitno pogledao ispod oka prije nego što je odzdravio – «Bok, reci!?»
«Čuj, neki balavci mi prave probleme, zajebavaju me, bacaju mi stvari u dvorište. To nisu djeca, to su huligani od sedamnaest, osamnaest godina i trebam nekog da ih zatuče!»
«Ne bavim se time.» reče Borut.
Radiestezistovo lice vrištalo je nevjericom, podigao je glavu, htio je nešto dobaciti Borutu, ali se predomislio. Izraz nevjerice sad je bio zamjenjen izrazom staha. Čelik u surom Borutovom pogledu odavao je da je snažnog čovjeka dirnuo tamo gdje ne treba. Ustuknuo je za korak i počeo se polako povlačiti, a onda se naglo okrenuo i počeo trčati za svojim rašljama, još brže no što je došao.
«Kako je znao?» upitao se Borut. «Da li su ga rašlje dovele k meni, da li mu je netko rekao, ili je jednostavno slučajno došao?»
Visoki snažni čovjek duboko je uzdahnuo. Nema više borbi, hvala Bogu. Polako je krenuo prema sumornoj zgradi u kojoj je bio njegov dom...
LOVAC U BLATU
Okolica Križevaca, siječanj 2003.
Nakon mnogo pitanja i pogrešnih skretanja našao je kombi. Kombi više nije bio kombi, bila je to olupina bez kotača, jezivi hrđavi komad metala koji je smrdio na kugu i stajao je tu tko zna odkad, napušten u jarku. Bila je vražja zima, stakla od kombija bila su zamagljena - u olupini je očito nekoga bilo.
Otvorio je široka bočna vrata i ustuknuo, što od grotesknosti prizora, što od smrada. Pribrao se i udahnuo studeni zrak te ušao u kombi. U kombiju je ležao stari mršavi čovjek u bunilu. Čovjekova koža bila je bijelo žuta kao vosak prastare svijeće, nekoć bujna kosa sad mu se svela na dva oveća siva pramena a odjeća mu je bila skroz crna od prljavštine i poderana. Umjesto cipela imao je nekakve zavoje, crveno smeđa boja tih zavoja nepogrešivo je mirisala na krv.
Snažnim rukama podigao je nekad kršnog čovjeka koji je sad bio lagan kao pero. Od hladnog znoja mokro čovjekovo čelo i jeziva vrućina čovjekove kože bili su u savršenom neskladu sa okolnim mrazom. Odnio je brzo siromaha do svog auta i polegao ga na zadnje sjedalo. Upalio je motor i uključio grijanje na najjače. Dok je kretao prebirao je po mislima gdje je najbliža bolnica. Duboko je uzdahnuo, čovjek koji je ležao na zadnjem sjedalu bio je njegov ujak. Veseli snažni čovjek iz njegovog djetinjstva sad je bio na samrti. Pun nekog tihog gnjeva Borut je stisnuo gas.
Zagreb, travanj 2003.
Tiho je ušao u bolničku sobu, mislio je da mu ujak spava, ali se ovaj osmjehnuo i ispravio se u sjedeći položaj.
«Super izgledaš» reče Borut i stvarno je to mislio unatoč tome što je pedesetogodišnjak ispred njega izgledao kakvih dvadeset godina stariji. To je bilo nevažno, važan je bio osmijeh na ujakovom licu, čistoća ujakove kože, suho čelo i nesljepljena, lepršava kosa.
«I ti, ispao si jak, prava momčina, baš kao što sam bio ja!» reče mu ujak.
Bilo je teško zamisliti u tom starčiću kršnog momka ali Borut je znao da je to istina. Ujak mu je bio vrhunski nogometaš i samo ga je nesretna ozljeda koljena spriječila da zaigra za Dinamo. Nadaleko se pričalo da snažnijeg, žilavijeg i bržeg igrača nigdje nema.
Sjeo je na krevet, do ujaka. «Pričaj mi» reče, «kako ti se to dogodilo?»
Zagreb, svibanj 2003.
Anea je imala senzualnost toplog proljetnog vjetra, bila je osvježenje u njegovom mračnom životu. Nikad je nije upoznao, nikad nije vidio njenu sliku. Zamišljao ju je nježnu i tužnu, divno crnokoso biće, onakvo kakvo je bilo na njenom avataru.
Ples njenih rečenica u sitne sate budio je u njemu pjesnika, žuljeviti prsti uzvraćali su joj poezijom, ICQ je tih noći bio samo njihov, poput tihe ovisnosti, poput slatke tajne. Borut je svaku večer sa tihom srećom i nevjericom palio internet da ode na njemu dosad nezamisliv randevu, druženje slatko toliko da je bilo uz rame svim drugim romansama u njegovom životu.
«Nešto me mračno čeka ovih dana» tipkao joj je. «Nešto o čemu ne želim baš govoriti.».
Znao je da ni ona ne poznaje njega, nadao se je da su si sad ipak dovoljno bliski da joj može napisati takvo što a da ga ona na proglasi lašcem.
Ona je počela pisati o svom poslu, nije joj vidio lice ali je znao da mu barem pola ne vjeruje. Nešto se dešavalo sa njom, već par dana nije bila onakva kakvu je poznaje...srećom, po prirodi nije bio ljubomoran, inače bi mu njegove sumnje teško pale.
«Imam li pravo tražiti vjernost od nekoga kome ne znam ime?» zapitao je sam sebe.
Razum mu je govorio da je sve iz njenog pravog života nevažno, važno je bilo samo da ga ona svake večeri želi na nekoliko sati u svom životu. To je već samo po sebi bila velika stvar i dovoljan dokaz da joj je do njega stalo. Na kraju još jednog razgovora gotovo da joj je šapnuo preko tipkovnice:
«Ako se nešto desi, znaj da te volim, mada sam mislio da je to nemoguće preko neta. Divna si!»
«Neće se ništa desiti.» reče ona.
Sad je znao da mu ne vjeruje, i razumio ju je. Bilo je očito da Anea već ima dugi internet staž i da je najvjerojatnije dosad sretala svakave tipove. Lagano tužan, ugasio je komp i krenuo odspavati posljednju ugodnu noć. Nakon ove noći, znao je, opet će ga posjetiti demoni prošlosti. Prestao je razmišljati o tome, zatvorio je oči i ugledao blistavo Aneino lice, lice koje nikad nije vidio ali ga je volio. Njena toplina i razumjevanje izmamili su mu osmijeh i on je sretan zaspao.
Zagreb, sljedeće popodne.
Borut je sjedio sa svoja dva karizmatična frenda, sretan što ih opet vidi nakon toliko vremena. Pogledao ih je nježno, gotovo očinski.
Pajser se blentavo cerekao od uha do uha. Unatoč glupavom mišićavom izgledu gorile, Pajser je bio zaista inteligentan čovjek, magistrirao je kemiju i bio je direktor proizvodnog pogona jedne velike prehrambene tvrtke. Ono što je vrlo malo ljudi znalo, Pajser nije oduvijek bio ugledni kemičar. Jedno razdoblje njegovog života nije bilo najjasnije ni njegovoj ženi. Pajser je bio najjači čovjek kojeg je Borut ikad upoznao, često je fasciniranu gledao tog momka kako na benču diže 180 kilograma za zagrijavanje. Kad bi Pajser završavao sa treningom utezi bi visili na štangi prema dolje kao grozdovi, a dva jaka momka pazila bi da mu štanga ne ispadne. Nadimak je navodno dobio jer je jednom dobio od nekog tipa pajserom po leđima pa se naljutio na tipa. Priča se da se momku koji ga je udario nije desilo ništa, osim što je pozelenio od straha i pobjegao kad mu je Pajser iščupao pajser iz ruku i savinuo ga u potkovu cereći se luđački iskrivljenim usnama. Poznavajući Pajsera, priča bi mogla biti istinita.
Gaj je suprotno svom nadimku bio ženskar, visok, žilav i vitak momak za kojim su žene ludile. Bio je naveći fajter kojeg je Borut ikad vidio, a Borut je u svom životu vidio i vodio mnogo dobrih boraca. Njegova vrckava pričljivost i naoko nevina karizma blistavog otvorenog pogleda pljenile su još uvijek Borutovu i Pajserovu pažnju. Pred njima se spremala neugodna avantura ali se to po Gajevom ponašanju nimalo nije moglo zaključiti:
«Dobro, Borute, koji je tebi k*» indolentno progovori Gaj.
«Pozoveš nas amo, sad ćemo da klipsamo do Križevaca, zatuć ćemo tipa a da nam nisi ni riječ rekao zašto! To nije pristojno, ali tko je ikad vidio da si ti pristojan...» kroz smijeh će Gaj. Odjednom se uozbiljio: «A i nismo više klinci.»
«Stvarno vam dugujem objašnjenje momci» reče Borut. «Evo, sve ću vam objasniti:»
«Moj je ujak volio popiti. Jednom su ga pijanog našli njegova 'birtijaška braća' i odvukla ga kod bilježnika da im potpiše jamstvo za kredit. On je to potpisao na golem iznos, imao je tada ogromnu plaću. Kasnije su ga ti isti ljudi opet napili i navukli na još jedan kredit.
To su učinili namjerno, kupili su veliko imanje i neka postrojenja, a kredit namjerno ne otplaćuju. Sve je palo na ujakova leđa. Čovjek je dobio obustave na plaću u visini većoj od svoje plaće iako to, koliko znam, po zakonu ne bi smio! Ti gadovi su mu uzeli sve i sad mu se smiju u brk, samo mu tu i tamo plate piće i obećavaju mu brda i doline. Kad se razbolio nije imao više ama baš ništa, nije imao čak ni gdje živjeti već je spavao u onom fakin' jebenom smrdljivom kombiju! Da nije socijalna radnica iz njegove firme, ironično, iz 'Badela', nazvala njegovu bivšu ženu i da ta nije nazvala mene, on bi umro, jer ga nitko nije vidio tri dana! Pronašao sam ga u tom kombiju i odnio u bolnicu, gdje se sad oporavlja. Ono što želim je da 'na lijep način' uvjerimo ujakove 'prijatelje' da napokon počnu otplaćivati kredit!»
Gaj je šutio. Odjednom je samo procjedio: «Postao si mekan.»
Nevjerojatno, ali Borut je isto to malo prije pomislio za Gaja. U njegovoj poslovičnoj ležernosti danas je Borut naslutio neku prijetvornost. Da li je to bio strah?
Tri su snažna čovjeka ustala i krenula prema automobilu. Šutjeli su, svaki za sebe je molio svoju molitvu u nadi da će i ovog puta sve biti u redu.
Farma na selu izvan Križevaca, iste večeri.
Farma je zaista bila golema. Jedan kraj farme protezao se daleko uz cestu, a drugi kraj uz šumu. Na farmi je sve bilo besprijekorno novo i uredno. Golem blistavi mercedes bio je parkiran ispred kuće.
«U sve to dobar dio su ugradili novci mog ujaka.» reče Borut drugoj dvojici.
Polagano su hodali sa šumske strane, auto su ostavili dva kilometra niže, na javnom parkingu, usred gomile automobila što se skupila zbog nekakve zabave. Njihov auto tamo garant neće privlačiti ničiju pažnju do sitnih sati. Prema farmi su krenuli pješice blatnom šumskom stazom. Bila je kišna večer i očekivali su da u šumi neće biti nikoga. Tako je i bilo.
Sa sobom su imali platnene torbe sa čistom odjećom i obućom te sa sredstvima zastrašivanja. Plinski pištolji vrlo slični pravima, željezne šipke, policijske lisičine i veliki noževi bili su sastavni dio svake torbe. Čista odjeća im je trebala da se uredni vrate ako će biti krvi, ali svi su se nadali da do toga neće doći, da će sredstva zastrašivanja doista i ostati samo sredstva za zastrašivanje pa će im i odjeća ostati čista jer ih neće morati upotrijebiti. Uvjerili su se da izvan kuće nema nikoga i prišli su drvenim vratašcima sa šumske strane te ušli u farmu. Ležerno su došli do ulaznih vratiju od kuće i zagledali se naokolo. Nisu vidjeli nikoga pa su navukli crne navlake preko glave. Navlake su izvukli iz najzabitijih kutaka svojih ormara, svi su oni to čuvali kao podsjetnike na davna vremena.
Prekontrolirali su jedan drugoga. Svima su bile dobro navučene rukavice i maske. U rukama su imali plinske pištolje. Da su to bili pravi pištolji prekontrolirali bi po navici i municiju - bili su dobro uigran tim.
Kažiprst ispod debele rukavice pritisnuo je zvono. Začuli su se koraci prema vratima. Borut je čvršće primio pištolj...
Kuća na farmi, iste večeri.
Vrata im je otvorila ljepuškasta žena, ništa ne sluteći. Automatizmom Borut joj je prekrio usta, imala je vremena samo za početak uzvika iznenađenja – to zbilja nije moglo uznemiriti njihovu žrtvu. Čvrsto je držeći Borut se jednim pokretom odmaknuo u stranu i propustio u kuću preostalu dvojicu. Oni su kao jedan jurnuli prema osvjetljenoj sobi. Začuli su se uzvici «Dolje, lezi na pod! Ne miči se!» Znao je da je domaćin najvjerojatnije već sekundu kasnije čvrsto vezan lisičinama, tu akciju su uvježbavali tisućama puta. Uveo je ženu u sobu i stavio joj lisičine te je posjeo na stolicu. Pokretom ruke naložio je Gaju da pretaži ostatak kuće. Muškarac i žena nisu imali djece ali što je sigurno sigurno je...
Kad je Gaj izašao Borut se okrenuo prema muškarcu koji je potrbuške ležao na podu i na kojem je mirno sjedio Pajser. Primio je muškarca za kosu i snažno mu je podigao glavu.
«Znaš li zašto smo ovdje?» upitao je svojim najautoritativnijim glasom.
U čovjekovim očima vidio se beskrajni, potpuno animalni strah. Nije mogao govoriti i micanjem glave pokazao je da mu ništa nije jasno. Slobodnom rukom Borut je polako iz torbe izvukao nož. Čovjek na podu počeo se strahovito tresti čitavim tijelom, što ni najmanje nije uzbuđivalo Pajsera. On je mrko gledao ženu kojoj nije padalo na pamet da se imalo pomakne.
«Ovdje smo da nam potpišeš izjavu da ćeš od sada vraćati sve svoje kredite...» - Borutov glas bio je sad topao i nježan...govorio je nemušto «prihvati, ajde, neću ti ništa!»
Čovjek na podu počeo je grozničavo kimati glavom, vidjelo se da bi sad pristao na sve, ali Borut je znao da je slika strave još uvijek preslabo ukorijenjena u čovjekovu dušu...
«AKO NE PLATIŠ...JOOJ AKO NE PLATIŠ!» urliknuo mu je Borut u facu.
«Samo jednu ratu nemoj platiti»...plačljivo će Borut...»SAMO JEDNU JEDINU JEBENU RATU!»
Nož je lagano zarezao vrh čovjekovog nosa. Tu se ako se napregneš može vidjeti krv iz rane kako ti curi, od tuda krv pada na pod a čovjek koji leži potrbuške sad gleda vlastitu krv...
Naglo je ustao i primio ženu. Odvukao ju je prema čovjeku i natjerao ju je da klekne ispred njegovog lica. «ZNA LI ONA ZA TVOJE ZLOČINE?» urlao je Borut...«Ako zna a sa tobom je i dalje, zaslužila je da umre!»
Širokim potezom zamahnuo je nožem prema ženi koja je glasno plakala. Zaustavio je nož mrvicu prije no što se zabio u nesretnu ženu. Ako nakon svega ovog čovjek i dalje ne bude htio plaćati...žena će ga nagovoriti, o, da, nagovorit će ga, u to Borut ni najmanje nije sumnjao!
Taman se spremio izreći monolog o tome što će biti ako saznaju da su njih dvoje zvali policiju i da svojim jamcima moraju vratiti sve novce...kad li u sobu uleti Gaj držeći bocu vina.
«Nisam nikog našao, ali ovo, ovo je prokleto dobro vino!» reče Gaj i potegne iz boce - onako posve obučen u crno, držeći bocu vina debelim rukavicama i prinoseći je usnama što su se nazirale kroz masku izgledao je groteskno.
«Nemoj sad, nije ni vrijeme ni mjesto!» tiho će Borut.
«Još samo jedan gutljaj.» reče Gaj i potegne.
Borut se okrenuo prema muškarcu i ženi, htio je završiti zastrašivanje, kad li ga Gaj povuče za lakat.
«Probaj, odlično je!» zahihoće Gaj.
«Neću, čekaj još minutu i idemo odavde!» otresito će Borut.
Gaj je odjednom postao ljutit: «Nećeš da probaš, ha!?»
«Ne!»
«Moraš!»
Svijestan da nešto nije u redu Borut se okrenuo prema svom prijatelju. Panika ga je uhvatila kad je vidio Gajev pogled...pogled ubojice.
Gaj je zateturao prema ženi...»Slatka je. Mogao bih se malo i zabaviti, ha!?»
Borut je bio van sebe. Taj čovjek...sa njima u sobi...to nije bio Gaj kakvog su poznavali!
«Ne diraj je!» poviče Borut, a na te riječi Gaj se okrenuo poput vihora i zamahnuo šakom prema Borutu! Samo čisti refleks spasio je Boruta od direkta u glavu, udarac ga je očešao ispod oka...ostat će šljiva, Borut je to znao, imao je takve šljive više puta...
«Ne Boruta, ne njega, on ti je prijatelj!» viknuo je iznenađeni Pajser i umalo ustao sa čovjeka na podu. Borut je znakom mahnuo Pajseru da ostane gdje jest i tiho je i nježno upitao Gaja: «Što je bilo prijatelju, nadam se da si mi dobro?» Gaj je nešto zamumljao i opet je pokušao iz okreta udariti Boruta, na što se ovaj, posve spreman na takvo što, izmaknuo i uzvratio mu snažnim udarcem u trbuh. Gaj se presamitio ali nije pao, umjesto toga nogom je iznenada pokušao 'čišćenje' prema Borutovim nogama. Lakim skokom unazad Borut se izmakao i krenuo prema Gaju, na što je ovaj izjurio iz kuće!
«Čuvaj ih!» vikne Borut Pajseru te također izleti u svibanjsku noć...
Šuma pored farme, iste noći.
Borut je trčao šumom. Znao je da je u podređenom položaju, njihova obuka sačinjavala je i diverzantske akcije, onaj koji progoni, lovac, on je u lošijem položaju, gotovo uvijek je vidljiv a lovina se može sakriti, itekako se dobro može sakriti...a Gaj je uvijek u svemu imao najviše ocjene...na svoj užas Borut je shvatio da ova situcaja ovog puta nije bila vježba i da bi Gaj mogao zaista isprobati sve one smrtonosne tehnike kojima je tako savršeno vladao. Spoznavši to Borut se ukipio u mjestu i instiktivno se pomakao korak u stranu...napad će doći iz smjera lovine.
Nije se dogodilo ništa.
Borisova čula sad su bila naoštrena do bola, a oči su mu se već posve priviknule na tamu. Čudilo ga je što ga Gaj ne napada, bio je uvjeren da će Gaj iskoristiti Borutovu privremenu sljepoću. Svi su znali da Gaj takoreći odmah vidi u mraku...baš poput mačke!
Baš poput mačke koja se poigrava mišem i Gaj se uvijek volio poigravati sa svojim žrtvama. Borut je to znao na temelju bezbrojnih partija karata i šaha. Kad god bi Gaj namirisao krv, čim bi vidio da je bolji u nekoj igri, poigravao bi se sa svojom novom žrtvom sve dok žrtva ne bi bjesno otišla, čvrsto uvjerena da sa Gajem više nikad ne želi imati posla. Borut u tome nikad nije vidio ništa negativno...sve do noćas!
Kiša više nije padala. Šuma je bila posve tiha.
«JEBI SE GAJ!» povikao je Borut...»JEBI SE PEDERU!»
Znao je da je i tišina odgovor. «Ja sam moćan a ti si srale.» poručivao mu je Gaj.
«Igramo se i ne možeš mi ništaaa!» govorio mu je novi interval tišine.
Borut je bio posve svijestan da u ovakvom nadigravanju nema nikakve šanse. On je bio hromi miš a Gaj je bio brza, vrlo brza mačka. U igri mačke i miša miš nikad, baš nikad ne zatuče mačku...toga ima samo u Tomu i Jerryu!
Zato, Borut je znao, jedini način da pobijedi je da izvuče Gaja na čistinu, da prekine tu igru skrivača. Gaj ne može pobijediti u igri ako igre nema...
«Odlazim pederu, idem u Zagreb!» viknuo je Borut i žustro je krenuo prema izlazu iz šume. Bio je svijestan da će ga, ako napadne, Gaj napasti sada, dok on žuri prema izlazu. Znao je da bi Gaj mogao biti bilo gdje, u krošnjama iznad njega, u žbunju lijevo ili iza onog velikog panja.
«Panja!» u užasu je pomislio Borut, dok je dolazio panja nije bilo...i ta mu je spoznaja spasila život!
U magnovenju krajem oka primjetio je da se panj miče i juri prema njemu nezamislivom brzinom...oštri kolac iz ograde prošao je pored Boruta koji se izvio kao opruga...sljedeći trzaj Boruta/opruge bio je povratak na putanju jurećeg 'panja'. Ruka koja je bila prirodni produžetak Borutovog gibanja prema nazad ispružila se posve i petom otvorenog dlana udarila je Gaja točno u bradu! Od nespretnosti situacije i Gajeve brzine Borut se podskliznuo na mokroj zemlji i pao u blato a Gaj je pao preko njega i ostao ležati na njemu zatvorenih očiju. Udarac je bio strahovito jak, Borutu se činilo da mu je odvaljeno rame ali se unatoč tome odmah počeo iskobeljavati ispod svog prijatelja - nije želio riskirati da se Gaj probudi. Ustao je i podigao Gaja preko zdravog ramena. Najbrže što je mogao ušao je u kuću, bacio je onesviješčenog čovjeka na pod i stavio mu lisičine.
Okrenuo se onako blatnjav i mokar prema domaćinu:
«Vidiš što sam napravio svom prijatelju?! Zamisli što ću TEBI uraditi ako ne platiš sve dugove!»
Tada mu se unio u facu «ČOVJEČE, TI NE KUŽIŠ DA SAM SVA OVA SRANJA PROŠAO SAMO ZBOG TEBE – JA TE MRZIM!!! KUŽIŠ!? MRZIM TE! MOGAO BIH TE SAD ODMAH UBITI!»
Kimnuo je glavom prema Pajseru, na što je Pajser čovjeka oslobodio lisičina. Stavio je pred čovjeka papir i dao mu olovku. Čovjek je brzo stao potpisivati uopće ne čitajući dokument.
«Idemo» rekao je Borut Pajseru te je pokazao rukom prema Gaju: «I ponesi mi ovog luđaka do auta, molim te!»
Zagreb, dan poslije.
Gaja su otpustili iz hitne vrlo brzo, praktički čim se probudio. Prije polaska u avanturu prešutio je Borutu da je posljednjih mjeseci imao epileptičke napade i da pije tablete. U kombinaciji tableta sa alkoholom njegov mozak reagirao je kao da ga je netko polio benzinom i zapalio...neuroni i sinapse radili su mu dvjesto na sat!
Doktori su ga prekorili što je pio a znao je da ne smije, i prekorili su ga što je udario tog toliko dragog čovjeka, divnog krasnog Boruta, koji se nevino smješkao sa šljivom ispod oka. Sa ramenom je Borutu sve bilo u redu, samo ga je malo istegnuo.
«Zašto si pio?» upitao ga je Borut kad su izlazili.
«Jebiga, zaboravio sam, mislio sam da mi od gutljaja neće biti ništa a odonda se ničeg ne sjećam!»
Obojica su otišli ka Borutovom ujaku. Dali su mu papir na kojem je pisalo da će kredit od sada biti redovito otplaćivan a da će svi dugovi biti podmireni.
«Ako bude problema, javi mi!» rekao mu je Borut kad su odlazili. Nije da je očekivao probleme ali morao je reći takvo što..
Te večeri sav sretan spojio se na internet. Anea je bila tamo, čekala ga je.
«Slomljen sam!» rekao je Borut.
«Što je bilo?» upitala je Anea
«Ništa, sretan sam što sam živ!»
«Pa zašto ne bi bio?»
«Crknut sam, imam šljivu ispod oka i odvaljeno rame, sve me boli. Grozno se osjećam darling!»
«Tukao si se?!»
«Da!»
«Ne vjerujem ti!»
«Ali jesam!»
«MARŠ, PRODAJEŠ MI FORE KAO DA SAM NEKA BALAVICA!»
«Ali, kad jesam, darling»
«NE ŽELIM OVO VIŠE SLUŠATI!»
«Draga!?»
«Odlazi! Neću imat s tobom posla, izmišljaš stvari da me impresioniraš kao da mi je sedamnaest godina...MARŠ! ODLAZI!»
«Ali daaarling, sve je istina!»
«Zbogom!» rekla je.
A Borut je bio tužan.
Pokraj njega, obasjani svjetlošću monitora, nijemo, jedan po jedan, počeli su hodati duhovi iz prošlosti...
Kraj.
Ddadd, 25. 10. 2005.
|
24.10.2005., ponedjeljak
.Nova priča :) + nova fobija :)
.
Dragi moji, skoro sam gotov sa novom pričom, napisao sam je u jednom dahu, pisao sam je oko 4 sata u komadu. Sretan sam što sam nakon dugo vremena sastavio zajedno i vrijeme i inspiraciju i krenuo u novi uradak. To su dobre vijesti, ali ima i jedno ali :))
Ovako nedovršena priča ima skoro pet stranica u wordu a moja najduža priča dosad imala je 4 i pol stranice! Moja procjena je da će to biti 6 ili 7 stranica kad je dovršim. Mislim da je to puno :)
Sad ja vas pitam, da li da se 'švercam' i gomilam postove i komentare objavljujući dio po dio, ili da vam je odmah bacim cijelu pa tko pročita pročita?
Osobno sam za ovu drugu soluciju, dapače, sad kad sam otipkao ovo vidim da ja jednostavno ne mogu rezati svoju priču u komade, zato očekujte golem komad kolača ubrzo, čim ga dovršim, naime ne želim priču odmah predati vama, treba je još doraditi, pročešljati i uglancati...već dugo nisam vježbao pisanje ;)
Kako sad stvari stoje, programerski dan 'D' je prošao danas, poslodavci su zadovoljni, od danas ću imati malo više zraka i pisat ću kad god uzmognem, totalno sam se zaželio pisanja i vas. :)
Strahovito vas želim čitati, želim odgovarati na komentare, želim vas osjetiti :-)
I potrudit ću se da si te želje ispunim!
Evo vam malu crticu:
Draga se panično boji ptičje gripe, već danima je tješim i uvjeravam je da neće umrijeti. Pita me kako se ja mogu tako smijati kad postoji realna mogućnost da svi umremo a ja se toliko smijem da joj nemam snage ni odgovoriti. Nakon što sam se sabrao rekao sam joj da se nema smisla uzrujavati oko onog što možda neće ni doći, moj strah mi ne može pomoći da izbjegnem gripu, on mi može samo dane do gripe učiniti neugodnijima...pa ja uživam u životu kao da gripa neće nikad doći :)
Mislio sam da sam je uvjerio kad li je jedno jutro išla od faksa doma i nazvala me mobitelom. Pitam je gdje je, veli da je u busu za doma. Velim ja njoj "Pa super, nazovi me onda za petnaest minuta od doma, da ne trošiš kune na mobitelu!" Ona kaže "OK" i prekine vezu.
Tri minute nakon toga stigne mi od nje SMS na mobitel:
"Ptičja gripa stigla u Hrvatsku!"
:DDDD
Siroto slatko moje malo nije moglo pričekati ni petnaest minuta pa da me tada obavjesti o tome :-)
Toliko za ovaj put...
Vaš Ddadd
|
20.10.2005., četvrtak
.Vjernost
.
Dragi moji :)
Bio sam jučer ovdje, htio sam tada objaviti ovu crticu što slijedi ali...opet nisam mogao doći do svog bloga!
Nadam se da će se sve to stabilizirati, kakvo je to čedo koje ne možeš vidjeti kad god poželiš, kakvo je to utočište koje je zaključano nekim drugim ključem?!
Osjećam se ko neki razvedeni tata čija je bivša promjenila bravu pa sad ne može doći u svoj stari dom i vidjeti svoje dijete kad god mu se prohtije :)
Crtica je istinita, vidio sam to na svoje oči...prošlo je skoro deset godina od tada. Volim vas, a tipa bi trebalo strijeljati :)
***
Stajao sam na Trgu Bana Jelačića i čekao tramvaj. Došao je tramvaj koji nisam čekao.
Iz prepunog tramvaja izašla je gomila ljudi a ja sam zapazio dvoje, mladića i djevojku. Zapazio sam njihov strastven poljubac za oproštaj, njihove ruke koje su bile spojene do zadnjeg mogućeg trena, sve dok im se jagodice prestiju nisu odvojile. Žena je krenula prema Jurišićevoj, na istok, a muškarac se okrenuo i napravio dva koraka prema satu, prema hladnom sjeveru.
Tada je tri metra od sebe spazio drugu ženu, ženu koja ga je čekala. I ona je spazila njega u istom trenutku! Potrčali su u vrući zagrljaj i duge tople poljupce. U zagrljaju su se okretali i zaustavili su se tako da je žena leđima bile okrenuta prema meni. Tako sam vidio čovjekove ruke.
Njegove ruke bile su spojene, čvrsto su držale presretnu ženu...i polako su skidale prsten!!!
Tipa je malena očito trebala čekati kod sata a ona ga je čekala na pola puta! Frajer nije stigao na vrijeme skinuti prsten i morao je to uraditi doslovno iza njenih leđa!
Tri dana sam bio pod dojmom takvog licemjerja...i dan danas dobijem želju da vratim vrijeme unazad, priđem tom 'paru' i upitam tipa:
"Baš Vam je lijep prsten, smijem malo pogledati, znate, upravo si želim kupiti sličan a draga i ja smo prošli čitav grad i nismo vidjeli sličan..."
Hehehehehehehe :)
:)
|
18.10.2005., utorak
.Evo mene na vrlo nakratko :)
.
Uf, kako čudno to moje zasićenje. Nisam se zasitio bloga i pisanja, zasitio sam se nefunkcioniranja stvari.
Čim vidim da nešto ne radi - ja pobjegnem! Tako sam i na blogu bio najmanje pet puta, dva puta se uopće nije mogao učitati, tri puta se nije moglo ući u editor niti komentirati. Rekao sam tada samom sebi da ću se posvetiti poslu i vratiti se kad osjetim želju da napišem nešto...
***
Svadba u petak bila je vrlo lijepa. Moja je seka članica protestantske crkve, to je mlada crkva, registrirana je ali još nema papire da smije vjenčavati ljude. Tako se ona najprije udala kod matičara, a sad, u petak, udala se prema obredima svoje crkve.
Bilo je super. Obredi su drugačiji od 'naših' normalnih obreda, npr., mladenci (nervozni mladenci :-) ) prilaze stolu sa kruhom i vinom i međusobno se poslužuju, pa malo pojedu, pa malo gucnu...preslatko je bilo :) To simbolizira zajednoštvo i izobilje...protestantska crkva propagira izobilje - budi bogat ovdje i uživaj a onda će ti i u Raju također biti lijepo, jednako će ti biti lijepo kao da si ovdje patio :D
Nisam religiozan ali poštujem sestrinu volju, vidim da je sretna i želim joj svu sreću svijeta.
Na svadbu je došlo dosta davno nevidjeće rodbine. Tako je došao moj dragi SMS King, momčina dvostuko veća od mene a koju ja još zovem 'moj mali rođak'...
Momak mi je pokazao nešto neobično. Kupio je mobitel 2. 8. ove godine i od tada je poslao 4000 SMS poruka!
To vam je prosječno 54 poruke dnevno!!
Sve si nekako mislim da je dobro da nije ovisnik o blogu, taj bi uskoro zakrčio ovu našu jadnu bazu :D
Ostatak rodbine došao je sumnjičav...zanimalo ih je u kakvoj je to sekti moja seka. Nakon što su se rasplakali na predivnom uvodnom pjevanju znao sam da su se opustili i da će sve biti OK :)
Eto, to bi bilo sve za danas, ja vam još nekoliko dana puno puno radim, vidim dragu na sat, dva i odspavam par sati. A blogić trpi, jednako kao što trpe i mnogi ljudi koje volim i kao što trpe sve ostale moje zanimacije. Bit će bolje.
Voli vas Ddadd :)
|
12.10.2005., srijeda
.Najdraža slastičarka :)
.
Evo, seka se opet udaje u petak pa se kolači peku...a ja se sjetio jedne enigme na čije razrješenje čekam da prođe 30 godina od moje punoljetnosti. Tada ću otići to šljive u šljiviku ofucanog Zagorskog voćnjaka, taj šljivik već 15 godina nije rodio niti jednu šljivu, 15 stabala se samo lista u proljeće a na jesen im opada lišće...šljivama ni traga :)
Kad stignem do te šljive iskopat ću sanduk. U sanduku će biti odgovor na tajnu koju mi je nametnula moja majka...
Dakle, da počnem...jednom davno u jednom selu u Zagorju živješe dvoje dragih i vrlo cijenjenih ljudi. Njihovo imanje bijaše veliko a o njima se glas nadaleko čuo, slovili su za vrijedne i dobre ljude. Djed je bio remenar a baka je bila kućanica, doduše, kućanica je pojam koji na selu ima znatno drukčije značenje nego u gradu. Djed je izrađivao čuda od kože, predivno remenje, sedla, i orme za konje. Bakine ruke nisu bile ništa manje vrijedne, radile su u vrtu i polju, hranile životinje, kuhale su i prale.
Bili su to moji djed i baka, a ja sam ih obožavao! Svake godine bih sve moguće praznike provodio kod njih i pomagao im u polju, u sječi stabala, berbi, sušenju i skupljanju sijena...
Znalo se dogoditi da kod njih neprekidno budem više tjedana. To su vjerojatno bili najljepši dani u mom životu :)
A sad malo o tajni koja me i dan danas muči...
Majka i otac dolazili su nam svaki vikend u posjete. Silno sam se veselio njihovim dolascima, nije to bila samo ljubav prema roditeljima - bile je tu još i ljubav prema kolačima! Pojma nemate kako je majka fine kolače spremala petkom da me iznenadi subotom! Bilo je tu svega, orahnjača, torti, štrudli...vjerujte, moja je majka u kuhinji kraljica, njeni kolači nikad nisu isti (to me ponekad i ljuti! :) ), sve radi s dušom, uvijek nešto novo smisli i umuti u kolač dajući mu svoj nepogrešivo prepoznatljiv štih. Obožavam kad je u 'kolačkom elementu' :)
Jednog vikenda je tako majka u Zagorje donijela hrpu malih sitnih biskvitića božanskog okusa. U njima su bile nekakve čarobne kreme raznih vrsta, od maline, od jagode, od vanilije...bilo ih je još ali ovih se pouzdano sjećam.
Sljedećeg vikenda majka je taj neobični novi kolač donijela opet. Ovog puta bio mi je još bolji, nisam mogao prestati jesti, sve sam smazao u par minuta i jedvo sam čekao da ode u Zagreb kako bi mogla za tjedan dana doći opet, sa još takvih prekrasnih kolača :)
Došao je treći vikend. Sati koje sam brojao do dolaska kolača činili su mi se dugi kao godine... nitko nije bio sretniji od mene kad sam napokon začuo karakterističan zvuk bube, moji tata i mama dolaze, jupiii, bit će kolača!
Došli su, jedvo sam ih pozdravio, zgrabio sam veliku torbu koju su donesli, odnio je u kuhinju i počeo vaditi sve iz nje. Vadio sam svašta, zagledao se u svaku kutiju, u svaku vrećicu a kolača nigdje! Nakon što sam izvadio posljednju stvar razočarano sam otišao majci:
"Mama, zašto nisi napravila one kolače od prošlog puta?"
Majka me začuđeno pogleda. Zbilja se vidjelo da joj ništa nije nije jasno!
"Koje kolače?" upita me!
Zaista, moja majka se uopće nije sjećala da je dva vikenda za redom donosila neku svoju novu izmišljotinu! Skoro sam se rasplakao, počeo sam joj nabrajati što je sve bilo u kolačima a ona me je sve 'telećije' gledala! Stari je isto nešto zujao, on se sjećao samo štrudli...jasno da se sjećao samo njih kad sam one biskvitiće smazao u sekundi :D
I tako...vaš Ddadd od tog sudbonosnog dana živi sa jednom prazninom više u srcu. Taj komadić srca on je poklonio jednom kolaču kojeg više nikada u zivotu neće okusiti.
Šmrc.
A tko vas pozdravlja nego vaš Ddadd!
:D
|
11.10.2005., utorak
.Iscrpljenost :)
.
Ne znam dragi moji znate li vi što je to prava iscrpljenost. Pokušat ću vam objasniti :))
Dakle, bila je subota, lijep i naporan dan, samo jedan u nizu napornih dana...
Vaš Ddadd je išao spavati u šest u jutro, ustao je u pola deset i odmah je krenuo juriti naokolo. To što je bio praznik nije ga baš puno diralo, nikome od njegovih suradnika nije bio praznik. Dan je prošao ugodno radno i Ddadd u čitavoj toj gužvi nije ni skužio kako se zapravo njegov organizam stravično troši.
Zaveden svojom neuništivošću obećao je svojoj ljubljenoj ddaddragi da će doći po nju u pola jedan u noći i da će je odvesti kući...
Bilo je 23 sata. Problem koji je rotirao na ekranu činio se golem i Ddadd je kao i milijun puta prije toga odlučio napraviti odmak od tog problema. Ustao je i sjeo na rub svog kreveta...
To je bilo posljednje čega se Ddadd sjećao :D
U pola sedam sljedećeg dana, nakon iscrpljujućih snova o opravdanosti nošenja čarapa dok se spava (ajme majko koliko Ddaddova mašta može dobrih razloga smisliti :-) ) Ddadd je otvorio oči!
Užas mu je zaparao misli...o ne sudbo prokleta, kako mu je draga stigla domu svom!?!?!
Pokušao je ustati ali nije uspio iz prve, oštra bol ga je presjekla u leđima - shvatio je da je sedam i pol sati spavao u zgrbljenom polusjedećem položaju, potpuno obučen, sa nekom loptom od piđame ispod kralježnice...kompjutor je tiho i zlokobno i dalje radio svoj posao u jednom kutku sobe...
Primio je mobitel u ruku...pisalo je 11 poziva neodgovoreno.
Primio je drugi mobitel...pisalo je 6 poziva neodgovoreno.
Tog jutra Ddadd je shvatio. Nisu mu više 23 godine. O ne!
Ali je zato gluplji nego kad je imao 23...
O da!
:)
Voli vas vaš Ddadd
UPDATE:
Nakon što se nisam odazivao na mobitel draga je otišla na tramvaj. Tamo je bila horda veselih navijača i svi su se natisnuli u mali tramvaj, stisnuli su se kao sardine, ni igla nije mogla pasti na pod...
Buhe su veselo skakutale sa jednog navijača na drugog a draga se, po principu 'ako ih ne možeš pobjediti pridruži im se', pridružila pjesmi i nije ni primjetila da je stigla na svoju stanicu. Tada je sišla i stigla doma. Ubrzo je zaspala. Navodno je do trenutka tonjenja u san bila zabrinuta za mene, ali to je prilično neprovjeren podatak :D
|
07.10.2005., petak
.Rijetki petki
.
Najdrazi moji, draga Derry je pogodila, bio sam mrtav umoran. Ne znam odakle da počnem sa pričom, najbolje da vam za početak kažem da sam dva dana od ranog jutra bio u totalnim jurnjavama i da bih na kraju dana, točnije, negdje na početku novog dana, stigao kući totalno iscrpljen.
Ako mislite da se tjeram (vau vau)...e pa varate se, tjeram se mozgom a ne nagonima :D
*
Noćas sam sanjao da sam vrtlar ogromnog, ali stvarno beskrajno ogromnog vrta, vrta kojem nisam znao ni veličinu ni širinu. Sanjao sam da ne postoji nikakva generalna mapa takvog vrta, da postoji samo bezbroj parcela, i kad želim otići u neku parcelu, odem prije toga do kompjutora, kreiram si radni nalog a u jednu 'kućicu' tabele radnog naloga upišem link na parcelu. Tada printer isprinta nalog a u 'kućici' gdje je bio link sad se nalazi mapa parcele!
Užas me ulovio kad sam shvatio da sam sa jednog malog dijela jedne parcele čitav dan odvozio lišće i čupao korov...tada sam odlučio da ću se odmaknuti od vrta i pokušati ga sagledati u cjelini.
Otišao sam u obližnji grad...shvatio sam da se taj vrt u kojem radim nalazi na Hvaru jer sam stigao u Jelsu. Krajolik koji se sad vidio iz Jelse nije onaj pravi krajolik...sad se vidio moj izmišljeni krajolik, velebni krajolik vrtova mojih snova :)
Dakle, sa moje lijeve strane protezao se vrt. U beskraj. Uz more zelenilo pa suhozidi visoko u neka brdašca...a po ničemu se nije moglo naslutiti da sam na otoku...jer kopnena crta vrta vidjela se sve do beskraja, sve dok se nije spojila sa pučinom.
*
Neki od vas, dragi moji čitatelji, tumače snove. Najmanje jedna draga čitateljica je čak i školovana po tom pitanju :)
Bit ću iskren i prema samom sebi i prema vama...ja znam što taj san znači.
Taj san znači da me čeka puno posla! Kojem ne vidim kraj!
Naravno da sam u snu pomislio kako moram napraviti 'spidera' nalik googleovom koji će iznjušiti sve linkove u onom programu za printanje mapa. Pa kako moram te linkove povezati u cjelinu i napraviti kartu u nekom mjerilu, pa atlas, pa naći još pomoćnika jer je nemoguće da to obavim sam...hoću reći, nisam se obeshrabrio vidjevši tu silnu veličinu vrta...samo sam bio impresioniran!
Kako samo to pomislio u snu, tako to moram uraditi i u stvarnosti...naime, kako sad stvari stoje dobio sam posao! Za stalno. :-)))
Vjerujem da je to lijep posao, da je to posao koji će me nadahnjivati da u njega unesem jako puno sebe, a koji će mi ostaviti dovoljno vremena za dosadašnje poslove te za sve one male i velike stvari koje volim. Ako se to uskladi nitko neće biti sretniji od Ddadda :)
Prekjučerašnji dan bio je više manje čitav posvećen tom novom poslu...došao sam kasno noću kući i pao u nesvijest, srećom na krevet :D
Jučer sam ustao, baš sam si bio nekako hepi i lijen...taranana, pjevušilo mi se...
Zvoni telefon. Javim se. Ženski glas mi se predstavi i kaže da je vlasnica ruševine koja se naslanja na moju kuću. Kaže da je srela moju susjedu i da joj je proradila savjest...naime, tijekom dana će postpisati kupoprodajni ugovor za prodaju te straćare nekim Romima. Tada je nakon razgovora sa mojom susjedom shvatila da nije prvo ponudila tu straćaru meni! A smatra da bi to bilo fer...i ako sam ja zainteresiran prodat će meni!
Nije da imam nešto protiv Roma...neki Romi su mi jako dobri prijatelji i to su najčasniji ljudi koje znam...ali ovo što mi je ona susjeda koja je predložila da se nazove mene opisala - Rom i Romkinja sa četvero djece, dovoljno klošarski orijentirani da im ta straćara dvorac...a doslovno u mom dvorištu...priznajem, oči su mi bile ko lubenica kad sam to čuo :)
Da ne duljim, pristao sam kupiti tu kućicu i čitav dan sam jurio da riješim bezbroj nekih procedura i da skupim dovoljno novaca da ukaparim to.
Uglavnom, sad sam 99,99% vlasnik još jedne nekretnine :D
Kući sam došao mrtav, ruku sam ostavio u kupatilu, greškom sam skinuo i jednu nogu a ne samo cipelu...sad mi je ta noga u ormaru, ne treba mi za tipkanje ali sam jedvo ustao iz kreveta i odskakutao po ruku da vam mogu otipkati ovo... :D
Dušu sam ostavio u onom snu, želim da svlada svu veličinu vrta.
Zadržao sam si samo osmijeh i sreću. Sad mi osmijeh blista na licu i častim vas njime, najdraži moji!
Želim da se upravo sad nasmiješite onako od srca i da toplinu koju sad osjetite nosite sa sobom čitav dan, a i duže - imajte taj osjećaj u sebi onoliko dugo koliko god možete!
I svima će nam biti ljepše na Zemlji... :)
Voli vas vaš Ddadd :)
|
04.10.2005., utorak
.Moj drugi dom
.
Danas sam u autu napunio mobitel, ručao, obavio nekoliko važnih razgovora...
Unutra je baš udobno, vani kiša i vjetar a meni je dok sjedim u autu tako lijepo, mekano i toplo. Fino se zavalim, klizim cestom a muzika snova ispunjava mi kabinu...tako sam danas slušao Hey Joe, original od Jimi Hendrixa (ne sjećam se kad sam zadnji put nešto tako dobro slušao u svojoj kući), slušao sam i nekoliko stvari od Gary Moorea...njegov blues me skoro vinuo kroz šiber u nebo...u tom trenu sam mogao sretan umrijeti :)
Da je auto postao opasna konkurencija mom domu skužio sam malo prije kad sam došao blizu stana - usporio sam i namjerno pustio da se upali crveno - želio sam stići kući što kasnije!
Tko ne bi kad je Edith Piaff upravo bila u svom najboljem izdanju...želio sam je čuti do kraja.
Tada, čekajući na semaforu skužio sam da jako uživam u svom automobilu!
Upravo tražim po netu pločice za kupatilo, ugradit ću si kadu u auto... :)
Ddadd
:)
|
03.10.2005., ponedjeljak
.Minus jedan i zašto nestaju komentari...
.
Pretpostavljam da vas zanima zašto nestaju komentari i otkud mi minus jedan post koji nije komentiran.
Hvala Slatkoj Žvakici, bez nje se nikad ne bih usudio pisati o ovako delikatnoj temi...pa da počnem!
Slučajno se otvorila se internetska elektrodimenzijska rupa! Evo što to znači:
Kažu da svaka materija ima antimateriju...tako svaki blog ima antiblog a svaki post ima i antipost...
Slučajno je u antisvemiru lijena antibagra na mom antiblogu prasnula jedan komentar manje nego što ste vi, divna pozibagro prasnuli komentara u pozisvemiru, na poziblogu od poziDdadda.
Uslijed nečijeg golemog znanja, znanja temeljenog na drevnim pločicama iz doba perzijskog kralja Dariusa Velikog, otvorila se elektrodimenzijska rupa i prelio se onaj nulti komentar u antisvemir, na antiblog od antiDdadda. Dio teksta na pločicama koji govori kako zatvoriti tu rupu još nije dešifririan, ipak se klinasto pismo davno upotrebljavalo...
Tako da ja imam minus jedan post bez komentara...
Kod nekih ljudi je antibagra još lijenija nego ova antibagra na mom antiblogu...tim ljudima je razlika velika, puno više se komentira u našem svemiru nego u 'onom svemiru tamo', pa im nestaju komentari, prelijevaju se u antiblogove da bi se opet uspostavila ravnoteža...
Kužite, zar ne? :)))
Vaš Ddadd
:D
|
.Hehehehehe, almost fresh blog :)))
.
Ljudi moji i ljudice mi drage, znate li koliko imam postova bez komentara?
Minus jedan!!
Drugim riječima, komentiran mi je i neki post iz prošlog života...LOL LOL :)))
Toliko zasad...uopće nisam pri kompu ovih dana...odmaram od onih udarnih dana kad sam samo bio na kompu i spavao. Uskoro se vratim, nadam se u punom sjaju :)
Sutra pričica o jednoj curi koju sam upoznao u vlaku...i ljubavi na jedan sat :-)
Ddadd
|
01.10.2005., subota
.Koliko je Zagreb velik :)
.
Znate li koliko treba pješke, malo bržim hodom od Utrina pa skoro do Črnomerca?
Treba sat i 15 minuta...malo prije sam si štopao ;-)
Znači li to da sam ozdravio?
Jupi!!! :)
|
|
