Dragi moji, evo priče...
Priča je bazirana na istinitim događajima, štogod vi mislili o tome :)
Voli vas Ddadd :)
******
PROLOG
Zagreb, siječanj 1998.
Dežurni kvartovski radiestezist hodao je za svojim rašljama ravno prema Borutu. Činilo se da uopće ne vidi ništa ispred sebe, oči kao da su mu bile fokusirane točno u vrh štapa, kako mu ne bi promakla ni najmanja promjena pravca, i skoro da je trčao, kao da se boji da će mu rašlje pobjeći. Naglo se zaustavio svega desetak centimetara od kršnog čovjeka - vjerojatno mu je ugledao vrh besprijekorno čistih cipela.
«Bok!» rekao je Borutu. Borut ga je upitno pogledao ispod oka prije nego što je odzdravio – «Bok, reci!?»
«Čuj, neki balavci mi prave probleme, zajebavaju me, bacaju mi stvari u dvorište. To nisu djeca, to su huligani od sedamnaest, osamnaest godina i trebam nekog da ih zatuče!»
«Ne bavim se time.» reče Borut.
Radiestezistovo lice vrištalo je nevjericom, podigao je glavu, htio je nešto dobaciti Borutu, ali se predomislio. Izraz nevjerice sad je bio zamjenjen izrazom staha. Čelik u surom Borutovom pogledu odavao je da je snažnog čovjeka dirnuo tamo gdje ne treba. Ustuknuo je za korak i počeo se polako povlačiti, a onda se naglo okrenuo i počeo trčati za svojim rašljama, još brže no što je došao.
«Kako je znao?» upitao se Borut. «Da li su ga rašlje dovele k meni, da li mu je netko rekao, ili je jednostavno slučajno došao?»
Visoki snažni čovjek duboko je uzdahnuo. Nema više borbi, hvala Bogu. Polako je krenuo prema sumornoj zgradi u kojoj je bio njegov dom...
LOVAC U BLATU
Okolica Križevaca, siječanj 2003.
Nakon mnogo pitanja i pogrešnih skretanja našao je kombi. Kombi više nije bio kombi, bila je to olupina bez kotača, jezivi hrđavi komad metala koji je smrdio na kugu i stajao je tu tko zna odkad, napušten u jarku. Bila je vražja zima, stakla od kombija bila su zamagljena - u olupini je očito nekoga bilo.
Otvorio je široka bočna vrata i ustuknuo, što od grotesknosti prizora, što od smrada. Pribrao se i udahnuo studeni zrak te ušao u kombi. U kombiju je ležao stari mršavi čovjek u bunilu. Čovjekova koža bila je bijelo žuta kao vosak prastare svijeće, nekoć bujna kosa sad mu se svela na dva oveća siva pramena a odjeća mu je bila skroz crna od prljavštine i poderana. Umjesto cipela imao je nekakve zavoje, crveno smeđa boja tih zavoja nepogrešivo je mirisala na krv.
Snažnim rukama podigao je nekad kršnog čovjeka koji je sad bio lagan kao pero. Od hladnog znoja mokro čovjekovo čelo i jeziva vrućina čovjekove kože bili su u savršenom neskladu sa okolnim mrazom. Odnio je brzo siromaha do svog auta i polegao ga na zadnje sjedalo. Upalio je motor i uključio grijanje na najjače. Dok je kretao prebirao je po mislima gdje je najbliža bolnica. Duboko je uzdahnuo, čovjek koji je ležao na zadnjem sjedalu bio je njegov ujak. Veseli snažni čovjek iz njegovog djetinjstva sad je bio na samrti. Pun nekog tihog gnjeva Borut je stisnuo gas.
Zagreb, travanj 2003.
Tiho je ušao u bolničku sobu, mislio je da mu ujak spava, ali se ovaj osmjehnuo i ispravio se u sjedeći položaj.
«Super izgledaš» reče Borut i stvarno je to mislio unatoč tome što je pedesetogodišnjak ispred njega izgledao kakvih dvadeset godina stariji. To je bilo nevažno, važan je bio osmijeh na ujakovom licu, čistoća ujakove kože, suho čelo i nesljepljena, lepršava kosa.
«I ti, ispao si jak, prava momčina, baš kao što sam bio ja!» reče mu ujak.
Bilo je teško zamisliti u tom starčiću kršnog momka ali Borut je znao da je to istina. Ujak mu je bio vrhunski nogometaš i samo ga je nesretna ozljeda koljena spriječila da zaigra za Dinamo. Nadaleko se pričalo da snažnijeg, žilavijeg i bržeg igrača nigdje nema.
Sjeo je na krevet, do ujaka. «Pričaj mi» reče, «kako ti se to dogodilo?»
Zagreb, svibanj 2003.
Anea je imala senzualnost toplog proljetnog vjetra, bila je osvježenje u njegovom mračnom životu. Nikad je nije upoznao, nikad nije vidio njenu sliku. Zamišljao ju je nježnu i tužnu, divno crnokoso biće, onakvo kakvo je bilo na njenom avataru.
Ples njenih rečenica u sitne sate budio je u njemu pjesnika, žuljeviti prsti uzvraćali su joj poezijom, ICQ je tih noći bio samo njihov, poput tihe ovisnosti, poput slatke tajne. Borut je svaku večer sa tihom srećom i nevjericom palio internet da ode na njemu dosad nezamisliv randevu, druženje slatko toliko da je bilo uz rame svim drugim romansama u njegovom životu.
«Nešto me mračno čeka ovih dana» tipkao joj je. «Nešto o čemu ne želim baš govoriti.».
Znao je da ni ona ne poznaje njega, nadao se je da su si sad ipak dovoljno bliski da joj može napisati takvo što a da ga ona na proglasi lašcem.
Ona je počela pisati o svom poslu, nije joj vidio lice ali je znao da mu barem pola ne vjeruje. Nešto se dešavalo sa njom, već par dana nije bila onakva kakvu je poznaje...srećom, po prirodi nije bio ljubomoran, inače bi mu njegove sumnje teško pale.
«Imam li pravo tražiti vjernost od nekoga kome ne znam ime?» zapitao je sam sebe.
Razum mu je govorio da je sve iz njenog pravog života nevažno, važno je bilo samo da ga ona svake večeri želi na nekoliko sati u svom životu. To je već samo po sebi bila velika stvar i dovoljan dokaz da joj je do njega stalo. Na kraju još jednog razgovora gotovo da joj je šapnuo preko tipkovnice:
«Ako se nešto desi, znaj da te volim, mada sam mislio da je to nemoguće preko neta. Divna si!»
«Neće se ništa desiti.» reče ona.
Sad je znao da mu ne vjeruje, i razumio ju je. Bilo je očito da Anea već ima dugi internet staž i da je najvjerojatnije dosad sretala svakave tipove. Lagano tužan, ugasio je komp i krenuo odspavati posljednju ugodnu noć. Nakon ove noći, znao je, opet će ga posjetiti demoni prošlosti. Prestao je razmišljati o tome, zatvorio je oči i ugledao blistavo Aneino lice, lice koje nikad nije vidio ali ga je volio. Njena toplina i razumjevanje izmamili su mu osmijeh i on je sretan zaspao.
Zagreb, sljedeće popodne.
Borut je sjedio sa svoja dva karizmatična frenda, sretan što ih opet vidi nakon toliko vremena. Pogledao ih je nježno, gotovo očinski.
Pajser se blentavo cerekao od uha do uha. Unatoč glupavom mišićavom izgledu gorile, Pajser je bio zaista inteligentan čovjek, magistrirao je kemiju i bio je direktor proizvodnog pogona jedne velike prehrambene tvrtke. Ono što je vrlo malo ljudi znalo, Pajser nije oduvijek bio ugledni kemičar. Jedno razdoblje njegovog života nije bilo najjasnije ni njegovoj ženi. Pajser je bio najjači čovjek kojeg je Borut ikad upoznao, često je fasciniranu gledao tog momka kako na benču diže 180 kilograma za zagrijavanje. Kad bi Pajser završavao sa treningom utezi bi visili na štangi prema dolje kao grozdovi, a dva jaka momka pazila bi da mu štanga ne ispadne. Nadimak je navodno dobio jer je jednom dobio od nekog tipa pajserom po leđima pa se naljutio na tipa. Priča se da se momku koji ga je udario nije desilo ništa, osim što je pozelenio od straha i pobjegao kad mu je Pajser iščupao pajser iz ruku i savinuo ga u potkovu cereći se luđački iskrivljenim usnama. Poznavajući Pajsera, priča bi mogla biti istinita.
Gaj je suprotno svom nadimku bio ženskar, visok, žilav i vitak momak za kojim su žene ludile. Bio je naveći fajter kojeg je Borut ikad vidio, a Borut je u svom životu vidio i vodio mnogo dobrih boraca. Njegova vrckava pričljivost i naoko nevina karizma blistavog otvorenog pogleda pljenile su još uvijek Borutovu i Pajserovu pažnju. Pred njima se spremala neugodna avantura ali se to po Gajevom ponašanju nimalo nije moglo zaključiti:
«Dobro, Borute, koji je tebi k*» indolentno progovori Gaj.
«Pozoveš nas amo, sad ćemo da klipsamo do Križevaca, zatuć ćemo tipa a da nam nisi ni riječ rekao zašto! To nije pristojno, ali tko je ikad vidio da si ti pristojan...» kroz smijeh će Gaj. Odjednom se uozbiljio: «A i nismo više klinci.»
«Stvarno vam dugujem objašnjenje momci» reče Borut. «Evo, sve ću vam objasniti:»
«Moj je ujak volio popiti. Jednom su ga pijanog našli njegova 'birtijaška braća' i odvukla ga kod bilježnika da im potpiše jamstvo za kredit. On je to potpisao na golem iznos, imao je tada ogromnu plaću. Kasnije su ga ti isti ljudi opet napili i navukli na još jedan kredit.
To su učinili namjerno, kupili su veliko imanje i neka postrojenja, a kredit namjerno ne otplaćuju. Sve je palo na ujakova leđa. Čovjek je dobio obustave na plaću u visini većoj od svoje plaće iako to, koliko znam, po zakonu ne bi smio! Ti gadovi su mu uzeli sve i sad mu se smiju u brk, samo mu tu i tamo plate piće i obećavaju mu brda i doline. Kad se razbolio nije imao više ama baš ništa, nije imao čak ni gdje živjeti već je spavao u onom fakin' jebenom smrdljivom kombiju! Da nije socijalna radnica iz njegove firme, ironično, iz 'Badela', nazvala njegovu bivšu ženu i da ta nije nazvala mene, on bi umro, jer ga nitko nije vidio tri dana! Pronašao sam ga u tom kombiju i odnio u bolnicu, gdje se sad oporavlja. Ono što želim je da 'na lijep način' uvjerimo ujakove 'prijatelje' da napokon počnu otplaćivati kredit!»
Gaj je šutio. Odjednom je samo procjedio: «Postao si mekan.»
Nevjerojatno, ali Borut je isto to malo prije pomislio za Gaja. U njegovoj poslovičnoj ležernosti danas je Borut naslutio neku prijetvornost. Da li je to bio strah?
Tri su snažna čovjeka ustala i krenula prema automobilu. Šutjeli su, svaki za sebe je molio svoju molitvu u nadi da će i ovog puta sve biti u redu.
Farma na selu izvan Križevaca, iste večeri.
Farma je zaista bila golema. Jedan kraj farme protezao se daleko uz cestu, a drugi kraj uz šumu. Na farmi je sve bilo besprijekorno novo i uredno. Golem blistavi mercedes bio je parkiran ispred kuće.
«U sve to dobar dio su ugradili novci mog ujaka.» reče Borut drugoj dvojici.
Polagano su hodali sa šumske strane, auto su ostavili dva kilometra niže, na javnom parkingu, usred gomile automobila što se skupila zbog nekakve zabave. Njihov auto tamo garant neće privlačiti ničiju pažnju do sitnih sati. Prema farmi su krenuli pješice blatnom šumskom stazom. Bila je kišna večer i očekivali su da u šumi neće biti nikoga. Tako je i bilo.
Sa sobom su imali platnene torbe sa čistom odjećom i obućom te sa sredstvima zastrašivanja. Plinski pištolji vrlo slični pravima, željezne šipke, policijske lisičine i veliki noževi bili su sastavni dio svake torbe. Čista odjeća im je trebala da se uredni vrate ako će biti krvi, ali svi su se nadali da do toga neće doći, da će sredstva zastrašivanja doista i ostati samo sredstva za zastrašivanje pa će im i odjeća ostati čista jer ih neće morati upotrijebiti. Uvjerili su se da izvan kuće nema nikoga i prišli su drvenim vratašcima sa šumske strane te ušli u farmu. Ležerno su došli do ulaznih vratiju od kuće i zagledali se naokolo. Nisu vidjeli nikoga pa su navukli crne navlake preko glave. Navlake su izvukli iz najzabitijih kutaka svojih ormara, svi su oni to čuvali kao podsjetnike na davna vremena.
Prekontrolirali su jedan drugoga. Svima su bile dobro navučene rukavice i maske. U rukama su imali plinske pištolje. Da su to bili pravi pištolji prekontrolirali bi po navici i municiju - bili su dobro uigran tim.
Kažiprst ispod debele rukavice pritisnuo je zvono. Začuli su se koraci prema vratima. Borut je čvršće primio pištolj...
Kuća na farmi, iste večeri.
Vrata im je otvorila ljepuškasta žena, ništa ne sluteći. Automatizmom Borut joj je prekrio usta, imala je vremena samo za početak uzvika iznenađenja – to zbilja nije moglo uznemiriti njihovu žrtvu. Čvrsto je držeći Borut se jednim pokretom odmaknuo u stranu i propustio u kuću preostalu dvojicu. Oni su kao jedan jurnuli prema osvjetljenoj sobi. Začuli su se uzvici «Dolje, lezi na pod! Ne miči se!» Znao je da je domaćin najvjerojatnije već sekundu kasnije čvrsto vezan lisičinama, tu akciju su uvježbavali tisućama puta. Uveo je ženu u sobu i stavio joj lisičine te je posjeo na stolicu. Pokretom ruke naložio je Gaju da pretaži ostatak kuće. Muškarac i žena nisu imali djece ali što je sigurno sigurno je...
Kad je Gaj izašao Borut se okrenuo prema muškarcu koji je potrbuške ležao na podu i na kojem je mirno sjedio Pajser. Primio je muškarca za kosu i snažno mu je podigao glavu.
«Znaš li zašto smo ovdje?» upitao je svojim najautoritativnijim glasom.
U čovjekovim očima vidio se beskrajni, potpuno animalni strah. Nije mogao govoriti i micanjem glave pokazao je da mu ništa nije jasno. Slobodnom rukom Borut je polako iz torbe izvukao nož. Čovjek na podu počeo se strahovito tresti čitavim tijelom, što ni najmanje nije uzbuđivalo Pajsera. On je mrko gledao ženu kojoj nije padalo na pamet da se imalo pomakne.
«Ovdje smo da nam potpišeš izjavu da ćeš od sada vraćati sve svoje kredite...» - Borutov glas bio je sad topao i nježan...govorio je nemušto «prihvati, ajde, neću ti ništa!»
Čovjek na podu počeo je grozničavo kimati glavom, vidjelo se da bi sad pristao na sve, ali Borut je znao da je slika strave još uvijek preslabo ukorijenjena u čovjekovu dušu...
«AKO NE PLATIŠ...JOOJ AKO NE PLATIŠ!» urliknuo mu je Borut u facu.
«Samo jednu ratu nemoj platiti»...plačljivo će Borut...»SAMO JEDNU JEDINU JEBENU RATU!»
Nož je lagano zarezao vrh čovjekovog nosa. Tu se ako se napregneš može vidjeti krv iz rane kako ti curi, od tuda krv pada na pod a čovjek koji leži potrbuške sad gleda vlastitu krv...
Naglo je ustao i primio ženu. Odvukao ju je prema čovjeku i natjerao ju je da klekne ispred njegovog lica. «ZNA LI ONA ZA TVOJE ZLOČINE?» urlao je Borut...«Ako zna a sa tobom je i dalje, zaslužila je da umre!»
Širokim potezom zamahnuo je nožem prema ženi koja je glasno plakala. Zaustavio je nož mrvicu prije no što se zabio u nesretnu ženu. Ako nakon svega ovog čovjek i dalje ne bude htio plaćati...žena će ga nagovoriti, o, da, nagovorit će ga, u to Borut ni najmanje nije sumnjao!
Taman se spremio izreći monolog o tome što će biti ako saznaju da su njih dvoje zvali policiju i da svojim jamcima moraju vratiti sve novce...kad li u sobu uleti Gaj držeći bocu vina.
«Nisam nikog našao, ali ovo, ovo je prokleto dobro vino!» reče Gaj i potegne iz boce - onako posve obučen u crno, držeći bocu vina debelim rukavicama i prinoseći je usnama što su se nazirale kroz masku izgledao je groteskno.
«Nemoj sad, nije ni vrijeme ni mjesto!» tiho će Borut.
«Još samo jedan gutljaj.» reče Gaj i potegne.
Borut se okrenuo prema muškarcu i ženi, htio je završiti zastrašivanje, kad li ga Gaj povuče za lakat.
«Probaj, odlično je!» zahihoće Gaj.
«Neću, čekaj još minutu i idemo odavde!» otresito će Borut.
Gaj je odjednom postao ljutit: «Nećeš da probaš, ha!?»
«Ne!»
«Moraš!»
Svijestan da nešto nije u redu Borut se okrenuo prema svom prijatelju. Panika ga je uhvatila kad je vidio Gajev pogled...pogled ubojice.
Gaj je zateturao prema ženi...»Slatka je. Mogao bih se malo i zabaviti, ha!?»
Borut je bio van sebe. Taj čovjek...sa njima u sobi...to nije bio Gaj kakvog su poznavali!
«Ne diraj je!» poviče Borut, a na te riječi Gaj se okrenuo poput vihora i zamahnuo šakom prema Borutu! Samo čisti refleks spasio je Boruta od direkta u glavu, udarac ga je očešao ispod oka...ostat će šljiva, Borut je to znao, imao je takve šljive više puta...
«Ne Boruta, ne njega, on ti je prijatelj!» viknuo je iznenađeni Pajser i umalo ustao sa čovjeka na podu. Borut je znakom mahnuo Pajseru da ostane gdje jest i tiho je i nježno upitao Gaja: «Što je bilo prijatelju, nadam se da si mi dobro?» Gaj je nešto zamumljao i opet je pokušao iz okreta udariti Boruta, na što se ovaj, posve spreman na takvo što, izmaknuo i uzvratio mu snažnim udarcem u trbuh. Gaj se presamitio ali nije pao, umjesto toga nogom je iznenada pokušao 'čišćenje' prema Borutovim nogama. Lakim skokom unazad Borut se izmakao i krenuo prema Gaju, na što je ovaj izjurio iz kuće!
«Čuvaj ih!» vikne Borut Pajseru te također izleti u svibanjsku noć...
Šuma pored farme, iste noći.
Borut je trčao šumom. Znao je da je u podređenom položaju, njihova obuka sačinjavala je i diverzantske akcije, onaj koji progoni, lovac, on je u lošijem položaju, gotovo uvijek je vidljiv a lovina se može sakriti, itekako se dobro može sakriti...a Gaj je uvijek u svemu imao najviše ocjene...na svoj užas Borut je shvatio da ova situcaja ovog puta nije bila vježba i da bi Gaj mogao zaista isprobati sve one smrtonosne tehnike kojima je tako savršeno vladao. Spoznavši to Borut se ukipio u mjestu i instiktivno se pomakao korak u stranu...napad će doći iz smjera lovine.
Nije se dogodilo ništa.
Borisova čula sad su bila naoštrena do bola, a oči su mu se već posve priviknule na tamu. Čudilo ga je što ga Gaj ne napada, bio je uvjeren da će Gaj iskoristiti Borutovu privremenu sljepoću. Svi su znali da Gaj takoreći odmah vidi u mraku...baš poput mačke!
Baš poput mačke koja se poigrava mišem i Gaj se uvijek volio poigravati sa svojim žrtvama. Borut je to znao na temelju bezbrojnih partija karata i šaha. Kad god bi Gaj namirisao krv, čim bi vidio da je bolji u nekoj igri, poigravao bi se sa svojom novom žrtvom sve dok žrtva ne bi bjesno otišla, čvrsto uvjerena da sa Gajem više nikad ne želi imati posla. Borut u tome nikad nije vidio ništa negativno...sve do noćas!
Kiša više nije padala. Šuma je bila posve tiha.
«JEBI SE GAJ!» povikao je Borut...»JEBI SE PEDERU!»
Znao je da je i tišina odgovor. «Ja sam moćan a ti si srale.» poručivao mu je Gaj.
«Igramo se i ne možeš mi ništaaa!» govorio mu je novi interval tišine.
Borut je bio posve svijestan da u ovakvom nadigravanju nema nikakve šanse. On je bio hromi miš a Gaj je bio brza, vrlo brza mačka. U igri mačke i miša miš nikad, baš nikad ne zatuče mačku...toga ima samo u Tomu i Jerryu!
Zato, Borut je znao, jedini način da pobijedi je da izvuče Gaja na čistinu, da prekine tu igru skrivača. Gaj ne može pobijediti u igri ako igre nema...
«Odlazim pederu, idem u Zagreb!» viknuo je Borut i žustro je krenuo prema izlazu iz šume. Bio je svijestan da će ga, ako napadne, Gaj napasti sada, dok on žuri prema izlazu. Znao je da bi Gaj mogao biti bilo gdje, u krošnjama iznad njega, u žbunju lijevo ili iza onog velikog panja.
«Panja!» u užasu je pomislio Borut, dok je dolazio panja nije bilo...i ta mu je spoznaja spasila život!
U magnovenju krajem oka primjetio je da se panj miče i juri prema njemu nezamislivom brzinom...oštri kolac iz ograde prošao je pored Boruta koji se izvio kao opruga...sljedeći trzaj Boruta/opruge bio je povratak na putanju jurećeg 'panja'. Ruka koja je bila prirodni produžetak Borutovog gibanja prema nazad ispružila se posve i petom otvorenog dlana udarila je Gaja točno u bradu! Od nespretnosti situacije i Gajeve brzine Borut se podskliznuo na mokroj zemlji i pao u blato a Gaj je pao preko njega i ostao ležati na njemu zatvorenih očiju. Udarac je bio strahovito jak, Borutu se činilo da mu je odvaljeno rame ali se unatoč tome odmah počeo iskobeljavati ispod svog prijatelja - nije želio riskirati da se Gaj probudi. Ustao je i podigao Gaja preko zdravog ramena. Najbrže što je mogao ušao je u kuću, bacio je onesviješčenog čovjeka na pod i stavio mu lisičine.
Okrenuo se onako blatnjav i mokar prema domaćinu:
«Vidiš što sam napravio svom prijatelju?! Zamisli što ću TEBI uraditi ako ne platiš sve dugove!»
Tada mu se unio u facu «ČOVJEČE, TI NE KUŽIŠ DA SAM SVA OVA SRANJA PROŠAO SAMO ZBOG TEBE – JA TE MRZIM!!! KUŽIŠ!? MRZIM TE! MOGAO BIH TE SAD ODMAH UBITI!»
Kimnuo je glavom prema Pajseru, na što je Pajser čovjeka oslobodio lisičina. Stavio je pred čovjeka papir i dao mu olovku. Čovjek je brzo stao potpisivati uopće ne čitajući dokument.
«Idemo» rekao je Borut Pajseru te je pokazao rukom prema Gaju: «I ponesi mi ovog luđaka do auta, molim te!»
Zagreb, dan poslije.
Gaja su otpustili iz hitne vrlo brzo, praktički čim se probudio. Prije polaska u avanturu prešutio je Borutu da je posljednjih mjeseci imao epileptičke napade i da pije tablete. U kombinaciji tableta sa alkoholom njegov mozak reagirao je kao da ga je netko polio benzinom i zapalio...neuroni i sinapse radili su mu dvjesto na sat!
Doktori su ga prekorili što je pio a znao je da ne smije, i prekorili su ga što je udario tog toliko dragog čovjeka, divnog krasnog Boruta, koji se nevino smješkao sa šljivom ispod oka. Sa ramenom je Borutu sve bilo u redu, samo ga je malo istegnuo.
«Zašto si pio?» upitao ga je Borut kad su izlazili.
«Jebiga, zaboravio sam, mislio sam da mi od gutljaja neće biti ništa a odonda se ničeg ne sjećam!»
Obojica su otišli ka Borutovom ujaku. Dali su mu papir na kojem je pisalo da će kredit od sada biti redovito otplaćivan a da će svi dugovi biti podmireni.
«Ako bude problema, javi mi!» rekao mu je Borut kad su odlazili. Nije da je očekivao probleme ali morao je reći takvo što..
Te večeri sav sretan spojio se na internet. Anea je bila tamo, čekala ga je.
«Slomljen sam!» rekao je Borut.
«Što je bilo?» upitala je Anea
«Ništa, sretan sam što sam živ!»
«Pa zašto ne bi bio?»
«Crknut sam, imam šljivu ispod oka i odvaljeno rame, sve me boli. Grozno se osjećam darling!»
«Tukao si se?!»
«Da!»
«Ne vjerujem ti!»
«Ali jesam!»
«MARŠ, PRODAJEŠ MI FORE KAO DA SAM NEKA BALAVICA!»
«Ali, kad jesam, darling»
«NE ŽELIM OVO VIŠE SLUŠATI!»
«Draga!?»
«Odlazi! Neću imat s tobom posla, izmišljaš stvari da me impresioniraš kao da mi je sedamnaest godina...MARŠ! ODLAZI!»
«Ali daaarling, sve je istina!»
«Zbogom!» rekla je.
A Borut je bio tužan.
Pokraj njega, obasjani svjetlošću monitora, nijemo, jedan po jedan, počeli su hodati duhovi iz prošlosti...
Kraj.
Ddadd, 25. 10. 2005.
Post je objavljen 25.10.2005. u 04:35 sati.