Evo, seka se opet udaje u petak pa se kolači peku...a ja se sjetio jedne enigme na čije razrješenje čekam da prođe 30 godina od moje punoljetnosti. Tada ću otići to šljive u šljiviku ofucanog Zagorskog voćnjaka, taj šljivik već 15 godina nije rodio niti jednu šljivu, 15 stabala se samo lista u proljeće a na jesen im opada lišće...šljivama ni traga :)
Kad stignem do te šljive iskopat ću sanduk. U sanduku će biti odgovor na tajnu koju mi je nametnula moja majka...
Dakle, da počnem...jednom davno u jednom selu u Zagorju živješe dvoje dragih i vrlo cijenjenih ljudi. Njihovo imanje bijaše veliko a o njima se glas nadaleko čuo, slovili su za vrijedne i dobre ljude. Djed je bio remenar a baka je bila kućanica, doduše, kućanica je pojam koji na selu ima znatno drukčije značenje nego u gradu. Djed je izrađivao čuda od kože, predivno remenje, sedla, i orme za konje. Bakine ruke nisu bile ništa manje vrijedne, radile su u vrtu i polju, hranile životinje, kuhale su i prale.
Bili su to moji djed i baka, a ja sam ih obožavao! Svake godine bih sve moguće praznike provodio kod njih i pomagao im u polju, u sječi stabala, berbi, sušenju i skupljanju sijena...
Znalo se dogoditi da kod njih neprekidno budem više tjedana. To su vjerojatno bili najljepši dani u mom životu :)
A sad malo o tajni koja me i dan danas muči...
Majka i otac dolazili su nam svaki vikend u posjete. Silno sam se veselio njihovim dolascima, nije to bila samo ljubav prema roditeljima - bile je tu još i ljubav prema kolačima! Pojma nemate kako je majka fine kolače spremala petkom da me iznenadi subotom! Bilo je tu svega, orahnjača, torti, štrudli...vjerujte, moja je majka u kuhinji kraljica, njeni kolači nikad nisu isti (to me ponekad i ljuti! :) ), sve radi s dušom, uvijek nešto novo smisli i umuti u kolač dajući mu svoj nepogrešivo prepoznatljiv štih. Obožavam kad je u 'kolačkom elementu' :)
Jednog vikenda je tako majka u Zagorje donijela hrpu malih sitnih biskvitića božanskog okusa. U njima su bile nekakve čarobne kreme raznih vrsta, od maline, od jagode, od vanilije...bilo ih je još ali ovih se pouzdano sjećam.
Sljedećeg vikenda majka je taj neobični novi kolač donijela opet. Ovog puta bio mi je još bolji, nisam mogao prestati jesti, sve sam smazao u par minuta i jedvo sam čekao da ode u Zagreb kako bi mogla za tjedan dana doći opet, sa još takvih prekrasnih kolača :)
Došao je treći vikend. Sati koje sam brojao do dolaska kolača činili su mi se dugi kao godine... nitko nije bio sretniji od mene kad sam napokon začuo karakterističan zvuk bube, moji tata i mama dolaze, jupiii, bit će kolača!
Došli su, jedvo sam ih pozdravio, zgrabio sam veliku torbu koju su donesli, odnio je u kuhinju i počeo vaditi sve iz nje. Vadio sam svašta, zagledao se u svaku kutiju, u svaku vrećicu a kolača nigdje! Nakon što sam izvadio posljednju stvar razočarano sam otišao majci:
"Mama, zašto nisi napravila one kolače od prošlog puta?"
Majka me začuđeno pogleda. Zbilja se vidjelo da joj ništa nije nije jasno!
"Koje kolače?" upita me!
Zaista, moja majka se uopće nije sjećala da je dva vikenda za redom donosila neku svoju novu izmišljotinu! Skoro sam se rasplakao, počeo sam joj nabrajati što je sve bilo u kolačima a ona me je sve 'telećije' gledala! Stari je isto nešto zujao, on se sjećao samo štrudli...jasno da se sjećao samo njih kad sam one biskvitiće smazao u sekundi :D
I tako...vaš Ddadd od tog sudbonosnog dana živi sa jednom prazninom više u srcu. Taj komadić srca on je poklonio jednom kolaču kojeg više nikada u zivotu neće okusiti.
Šmrc.
A tko vas pozdravlja nego vaš Ddadd!
:D
Post je objavljen 12.10.2005. u 23:59 sati.