30.12.2004., četvrtak
Jebo novogodišnje rezolucije
|
Sitno brojimo. Još malo pa Nova. Još malo pa krkanje i lokanje, šatro luda zabava (jer MORAŠ! bit dobro raspoložen). Treba staru dostojno ispratit i novu dočekat, iako je stara bila u totalnom kurcu, a mogućnost da bu nova bolja je ravna nuli. Vreme je ovo kad se pišu novogodišnje rezolucije, kad čvrsto odlučujemo da bumo bolji, da bumo smršavili, da bumo uštedili lovu, da bumo ovo ili ono. A sve se svodi na ista sranja koja ponavljamo iz godine u godinu. naravno da bumo kurac promijenili. Evo popisa 10 najčešćih novogodišnjih rezolucija. 1. Smršavit ću. 2. Prestat ću pušiti. 3. Neću trošiti više nego zarađujem. 4. Uštedjeti ću. 5. Naći ću bolji posao. 6. Bolje ću si organizirati život. 7. Više ću vježbati. 8. Biti ću strpljiviji sa ljudima na poslu. 9. Zdravije ću se hraniti. 10. Postati ću bolja osoba. I tak. Da mi je vidjeti osobu koja bu sve ovo odčekirala na kraju godine. I kaj bu onda slijedeće? Ma nije opće bitno. Nekom je ova godina bila dobra, nekom je bila u mahuni. Naravno da se svi nadamo da bu druga bolja. Ja imam filing da meni bude. Odlučil sam da više ne sjedim sam sebi na jajima, neg da se dignem i napravim nekaj. Pa mi držite fige. A bum i ja vama držal fige, i na nogama ak treba, da vam se ostvare neke želje koje imate. Samo mali savjet. Nemojte si pisat na papir rezolucije nego ih jednostavno napravite. Jer ako na krajju godine pogledate taj popis i skužite da ga se baš niste držali, bili bute u kurcu zbog toga. A kad se pokušate prisjetit kaj ste sve napravili, pa vam padnu na pamet dve ili tri stvari bili bute sretni. Obzirom da je tradicija da se na prelazu sa stare u novu godinu treba dobro napit (a tradicije se ne smiju kršit) želim vam dobru pijanku i krkanje, svaku sreću u novoj godini i puno love. Za kraj još jedan savjet. Ak ste na dočeku kod nekog doma ni u ludilu nemojte stavit svoj kaput ili jaknu na vrh hrpe na krevetu u sobi za jakne. Posebno ako se teško peru. Fakat, nemojte. |
- 19:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #
29.12.2004., srijeda
Eh, da...
|
Ponekad... kad plačeš... niko ne vidi tvoje suze... Ponekad... kad si zabrinut... niko ne vidi tvoju bol... Ponekad... kad si sretan... niko ne vidi tvoj osmijeh Al prdni samo jedan jebeni put... |
- 12:14 - Komentari (11) - Isprintaj - #
25.12.2004., subota
Ponekad moraš dobit po pički
|
Htel sam danas napisat jedan tužan post jer sam se tak osjećal jučer. Prvi put u 5 godina sam dočekal Božić kao slobodan muškarac i moram priznat da i nije neka fora. Posebno zato kaj nisam više klinac. Ne drži me priča o odlasku u neki birc, di bum se naroljal ko zver i trudil se oko raznoraznih curica želeći nekakav jezik u ustima. Jednostavno mi je nedostajao zagrljaj, poljubac i toplo tijelo stisnuto uz moje. Navika je gadna stvar. Tak da sam jučer zakrmil oko 11, dosta u banani, pa sam skužil priču oko blagdanske depresije. Danas sam se probudil s glavoboljom, nadrkan, bijesan na sebe i na cijeli svijet i spreman na samosažaljenje. Kak je to obično na Remizi, frend je nazval, čestital i rekel da navratim do njega na Božićnu pivu i kobasice. Pa si ja nekak mislim, a zakaj ne? Kod njega u stanu je za Božić okićeno ko za svaki drugi dan u godini, njemu se ne jebat s tim, pa smo zasjeli nesvjesni da je blagdan. On i ja smo dugo vremena znali sjest, otvorit rokovnik (sjećate se onih rokovnika iz bivše Juge, di si mogel vidjet sve moguće praznike radnog naroda) i pogledat koji je dan. Tak da smo svaki dan pili u čast nečega. Staklopuhača, radnika u kožarskoj industriji, rudara, svih mogućih radnika i seljaka. Bitno je bilo da ne ločemo bezveze. Moraš imat razlog, inače si alkos, a to nismo bili spremni priznat. “Kaj si u kurcu?” – krene on jer sam samo sedil i cuclal pivu. “A, kaj ja znam. Jebe me taj solo Božić. Kaj da ti velim? Naviknul sam se da je neko pored mene. Neko žensko. Bilo mi nekak ćelavo jučer.” “Ma ja ne kužim kak možeš tak brijat. Kolko dugo sam ja solo? Znam da je jebeno, al ti mi opće nisi tip koji bu sedil i kenjal. Nisi to nikad radil pa koj kurac si sad počel? I nemoj mi kenjat priču kak si stariji, kak sad drukčije briješ. Jebote, solo si. Pa kaj? Umjesto da briješ okolo, ti se zatvoriš doma i krljaš. Nisi baš skroz normalan.” Slušam ga kak mi jebe sve po spisku. Otvaramo, drugu, pa treću pivu, a on ne staje. Prekinem ga. “Ok, imaš pravo, al nisam ja baš skroz u kurcu. Samo me jučer opralo.” “Ma moj kurac samo jučer. Daj si pogledaj kak pišeš u zadnje vreme. Ja sam dolazil na tvoj blog da se nasmijem, a ti sad briješ po nekim pjesmama. Sam se zbediram.Trebaš ti dobit malo po pički pa da vidiš kak buš došel sebi.” “Od koga bum dobil po pički? Od tebe i koje vojske? Daj ne kenjaj.” Dignul se i opalil me u trbuh. Baš me onak dobro pogodil u pleksus, da sam ostal bez zraka. Pogledam ga. “Koj ti je kurac?” On se nasmije. “Vidiš buraz, sad te boli. I ono kaj bi najrađe napravil je da se digneš i da me potegneš u glavu. Jer ti je povrijeđen ponos, jer sam te pogodil pederski, bez najave, jer kipiš, jer ti se spušta roleta. Jel tak, papak?” Dignem se i bubnem ga u prsa. On padne na kauč i počne se smijat. “Kaj je sad smiješno?” “To kaj si glup. U principu sam ti sve rekel. Kad padneš moraš se dić da bi nastavil dalje. Ne ostaneš ležat i mislit kak si u kurcu, jer ti vrlo brzo više nebu dalo ustat. Trebaš vratit i nastavit dalje. Ak misliš da te život jebe, jebi i ti njega. Možda bu ti trebalo vremena, al već buš ga sjebal.” Zapalimo pljuge pa se kucnemo i potegnemo pive. Moj frend ima vrlo čudan tok misli. Čudan način da predstavi poantu. Trebaš fakat dobro razmislit kaj je pjesnik htel reč. Al, hvala ti stari. Primil sam poruku. U pravu si, nemam ti kaj drugo reć. Ponekad ti poruke dolaze preko čudnih poštara. Pazi se svijete, dolazim spreman. Bila bu to jebena tekma. |
- 18:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #
21.12.2004., utorak
U to vrijeme godišta
Evo nam i Božića, a i Nova kuka je iza ugla. Obično je to vrijeme kad se podvlači crta i ravnaju računi. Ova godina mi je bila jebena. Znal sam da ne bu dobro kad sam videl da većina praznika pada na vikende. Pa majku mu, kakva je to fora? Dakle, ove smo godine više radili, trajala je dan duže, sve u svemu – prkno. Počela je ko i svaka druga. Već godinama nemam opće taj filing Božića i Nove Godine. Najrađe bi tih tjedan – dva prespaval Da me niko ne jebe, da mi niko ne prilazi lažno srdačan i pruža mi ruku kao da je sve u redu. Svi oni koji su mi dizali živac cele godine, sad su najednom dobri sa mnom, smješe sa priglupim božićnim osmjehom. Jer ja sam valjda glup ko kurac, pa ne kužim da traže izlaz iz svojih sranja na taj, jedan dan u godini, slično ko kad vratiš knjige u knjižnicu na dan knjige, pa ne moraš platit zakasninu. Ne kuže da se ovaj tip zakasnine nemre platit šupljim pričama i sms čestitkom.Ova me godina šamarala od siječnja, sad je malo popustila. valjda je i njoj dosta. Ove sam godine izgubil djevojku, saznal da je buraz bolestan, skužil da nisam onako čvrst kako sam se sam sebi predstavljal. I kad malo bolje razmislim, možda je 2004. imala pravo kad me nije štedila, jer bih se i dalje ponašal kao kreten, živil od danas do sutra, nemajući pojma kaj da radim sam sa sobom ostatak života. Stalno su mi na pameti bile promjene, i bil sam svjestan da za njih treba radit, samo mi se nije dalo. Onda sam, nakon sranja koja su mi se utrpala u mjesec dana, uzel jedan duži odmor i mjesec dana posvetil sebi. Dugo razmišljal kaj da radim sam sa sobom. Do nekih zaključaka sam došel, do nekih dolazim svaki dan. Ponekad se sjetim omraženog mi Coehla i njegove “Kad nešto zaista želiš, cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ”. Skužil sam kolko sam u stvari sretan. Ne zato kaj imam love, kaj vozim dobru pilu, karam manekenke. Nego zato kaj sam okružen nevjerojatnim ljudima, kaj imam obitelj koja je zakon, kaj imam frendove koji su doslovno nevjerojatni, kaj sam kroz posel, kroz Blog i Iskricu upoznal fantastične ljude koji su mi pomogli, ničim drugim nego što su bili tu kad mi je bilo teško. Stajali su kraj mene, čučali su u mom monitoru, slušali me kako se jadam, gledali me kako plačem, davali mi savjete i plaćali pive. Preko takvih ljudi sam se izvukel iz sranja, preko takvih ljudi sam si ispunil san i došel na radio, preko takvih ljudi sam shvatil neke stvari. Takvim ljudima, u ovo blagdansko vrijeme sumanute utrke za poklonima i trošenja novaca koji nismo ni zaradili, ne mogu pokloniti puno. Ne mogu im pokloniti materijalno. Najbolje u svemu je to kaj znam da bi se i uvrijedili da pokušam tak nekaj. Zato svima vama, dragi moji Remižani, dragi moji blogeri, dragi moji Božićni vilenjaci iz udruge, dragi moji kolege, dragi dobri ljudi oko mene, za ovaj Božić poklanjam svoje srce, jedno veliko i iskreno hvala. A svima koji me čitaju poklanjam najpoznatiji uvodnik svih vremena za koji se nadam da ćete ga pročitati i vratiti se dobrom duhu Božića kakav je bio prije, kad se ljubav nije mjerila cijenom poklona. Objavljeno u New York Sun-u, 1897. Dear Editor-I am 8 years old. Some of my little friends say there is no Santa Claus. Papa says, If you see it in The Sun, it's so.» Please tell me the truth, is there a Santa Claus? Virginia O'Hanlon Virginia, your little friends are wrong. They have been affected by the scepticism of a sceptical age. They do not believe except they see. They think that nothing can be which is not comprehensible by their little minds. All minds, Virginia, whether they be men's or children's, are little. In this great universe of ours, man is a mere insect, an ant, in his intellect as compared with the boundless world about him, as measured by the intelligence capable of grasping the whole of truth and knowledge. Yes, Virginia, there is a Santa Claus. He exists as certainly as love and generosity and devotion exist, and you know that they abound and give to your life its highest beauty and joy. Alas! how dreary would be the world if there were no Santa Claus! It would be as dreary as if there were no Virginias. There would be no childlike faith then, no poetry, no romance to make tolerable this existence. We should have no enjoyment, except in sense and sight. The external light with which childhood fills the world would be extinguished. Not believe in Santa Claus! You might as well not believe in fairies. You might get your papa to have men to watch in all the chimneys on Christmas eve to catch Santa Claus, but even if you did not see Santa Claus coming down, what would that prove? Nobody sees Santa Claus, but that is no sign that there is no Santa Claus. The most real things in the world are those that neither children nor men can see. Did you ever see fairies dancing on the lawn? Of course not, but that's no proof that they are not there. Nobody can conceive or imagine all the wonders there are unseen and unseeable in the world. You tear apart the baby's rattle and see what makes the noise inside, but there is a veil covering the unseen world which not the strongest man, nor even the united strength of all the strongest men that ever lived could tear apart. Only faith, poetry, love romance, can push aside that curtain and view and picture the supernal beauty and glory beyond. Is it all real? Ah, Virginia, in all this world there is nothing else real and abiding. No Santa Claus! Thank God! he lives and lives forever. A thousand years from now, Virginia, nay 10 times 10,000 years from now, he will continue to make glad the heart of childhood. Sretan Vam Božić, dobri moji. |
- 20:45 - Komentari (21) - Isprintaj - #
17.12.2004., petak
Oglas
Muškarac, 33, neoženjen, da ili ne svojom krivnjom, puši cigarete, fore nešto rijeđe, ima kila taman, kose za još dva pranja, naočale sumnjive dioptrije. Jede po kućama, otvara vidike, zatvara rolete, hoda lijevom stranom, naginje u desno, širi zavjese i međuspolno bratstvo i jedinstvo, oprašuje, podmazuje, radi kobasice na stari način, jede sir i vrhnje, voli janjetinu, ćevape i duvanjsku pitu, pije češće nego rjeđe, voli strastveno, ali kratko, upražnjava oralni seks, ponekad priušti i njoj jedan, plah ko Bambi, čvrst ko čelik, čita, piše, gleda okolo. Traži djevojku ugodne vanjštine i nutrine, spremnu na putovanja nesputanim prostranstvima čula, intelektualne izazove, prizemna prepucavanja, koja prdi i podriguje bez srama, pije Ožujsko iz boce, teži visinama i liježe u nizinama. Šifra: Seks moguć, brak ni u ludilu. |
- 15:39 - Komentari (26) - Isprintaj - #
15.12.2004., srijeda
Lycantrophy
Ok, deca. Imal sam jebeno čudan san. Brijem da me bubnul negdje usred noći. Išel je ovak nekak.Budim se, gledam kroz prozor. Noć, zvijezde, nebo bistro, vidim sve ko da je dan, a svjestan sam da je noć. Izlazim iz stana onak kak sam spavao i pogledam prema Sljemenu. Iznad ogroman, puni mjesec, nevjerojatno velik. Okrećem se i krenem pješke prema tamo. Prolazim kroz grad, nigdje nikog na cesti. Gledam u tamne prozore i mislim si kakvi ljudi spavaju iza njih. Prije nego se snađem već sam na rubu šume. Nastavljam hodat po uskim stazicama i skrećem s jedne na drugu ko da točno znam gdje idem. Dolazim do jedne čistine, kao mali otok tratine usred šume. Kroz drveće se naziru svjetla grada. Na sredini proplanka sjede dva bijela vuka i gledaju me. Dolazim do njih, oni ustaju i ližu mi ruke. Onda ponovo sjednu i počnu zavijat. Al onak duboko i dugo kao da nikad neće ostat bez zraka. Presiječe me oštra bol i počne se širiti po cijelom tijelu, osjećam kako mi se lice izdužuje i kako mi raste njuška. U trenu pomislim kako se pretvaram u vukodlaka, ali metamorfoza se nastavlja do točke gdje sam pretvoren u velikog crnog vuka. Bijeli vukovi dolaze do mene i svojim njuškama dotiču moju. Onda zajedno malo zavijamo. Pogledam prema gradu i onda odlazimo u šumu. I tu se probudim. Čudan feeling. |
- 09:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #
12.12.2004., nedjelja
Kavanska
|
Za šankom su istine Pogađaju gdje inače ne bi U alkoholnim parama I dimu cigareta žive Konobar je vjeran prijatelj Ne dijeli svjete nepotrebno On je tu da te sluša Očekujući par kuna napojnice Klimanje glavom On razumije sve boli Brižno čisti pepeljaru U koju prazniš svoj pepeo Časti s još jednom Već ju je davno naplatio Nekom drugom gostu Sa nekom drugom pričom Šalje te kući On zna kad je dosta Doviđenja stari Vidimo se sutra na kavi Da li te sluša Samo zbog novca Ili i njega dočekuje noću Neko poznato lice Na prozorima |
- 17:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #
11.12.2004., subota
Allegro con brio
|
Prsti prebiru po žicama Na tvom tijelu Melodija ispunjava sobu Počinjem sa laganim adagiom Kad osjetim ljepotu Ubrzam na allegro Svijet se okreće Tvoji uzdasi mi govore Da prijeđem u andante Prsti lete brže Po tvojim žicama Po mojoj gitari Govoriš mi piu mosso Želiš ubrzanje Prelazim na presto Zvukovi odbijeni od zidova Nastavljamo sve brže Moja gitara i ja Čujemo tebe Kako vičeš vivace Ponovo se sve ubrza Završi u duriosu Pa se soba utiša U allegro non tanto Smirili se prsti Lagano prebiranje Nakon užitka Smirenje uz dolente. |
- 21:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #
O blogu i blogerima
|
Na Blog navratih slučajno. Čučal sam nekaj na Forumu, lurkal kao i obično, bil mi je malo prevelik, kasno sam se uključil pa sam imal filing da sam tamo stranac. Banner za Blog je svjetlucal iznad, pa sam odlučil navratit. Kao već iskusni bloger sa Iskrice, sa hrpom napisanih stvari, odlučil sam podijelit svoje diareje i sa dugim ljudima. Počel sam sa objavljivanjem starih tekstova. Mislil sam da imam materijala do slijedeće godine, ali Blog ti se čudno uvuče pod kožu, tjera te da navratiš svako malo, pogledaš kaj su ti ljudi napisali, nahraniš si ego i pročitaš kaj pišu ostali. Vrlo brzo su se pojavile sumnje da ono kaj pišem nije dovoljno dobro. Jer neki ljudi koje sam čital (posebno Leb) su me plašili svojim pisanjem. Onda sam shvatil da je Leb Leb, a ja sam ja i da ne pišemo isto niti slično, pa sam nastavil. Tak sam, u svojoj ovisnosti, vrlo brzo ispucal napisane materijale za koje sam mislil da ih vredi objavit. Onda sam nastavil pisat neke svoje poglede na svijet. Kad se sad okrenem i pogledam da imam materijala za omanji paperback, skužim da imam svašta za reč. I nije mi nikad bil problem komunicirat sa ostatkom svijeta, posebno u četiri oka, al blog je idealan da se ispucaš, posebno jer nisam nikog znal, pa sam pisal i stvari koje možda ne bi naglas izgovoril, čisto zbog “mira u kući”. I dok sam se selil s jedne na drugu listu, blog je rasel i rasel i tada sam, preko tekstova upoznal neke zakon ljude. Nisam tip koji bu ljubomorno skrival svoju intimu, pomalo naginjem egzibicionizmu, pa je upoznavanje blogera došlo kao noralan nastavak dopisivanja preko komentara, ICQ-a i maila. Prvi koji me oduševil svojim pisanjem je bil Sadistico, i nas dvojica smo vrlo brzo odlučili da bumo se našli na nekoj pivi. Čovjek je legenda i uživo (sjećate se priče o njegovim Martensicama, koje ne skida ni u ljeto kad je vani +35), čovjek je svoj i boli ga kurac kaj drugi misle , fura svoj film, kao i ja, pa je zaradio maksimum respekta od mene. U to vrijeme sam upoznal i Punoglafku, koji je, sad već nije tajna, dobroćudni čičica u godinama, književnik nevjerojatne volje, svuda ga ima. Ak još niste pročitali njegovu knjigu o zagrebačkoj tinejdžerici Punoglafki, trk u knjižare. Mislim da se slijedeća pojavila Celeste, sramežljiva pjesnikinja koja mi se brzo uvukla pod kožu, samozatajna do boli i dobra ko kruh. Nakor par nalaženja, naša druženja su prerasla male okvire početka, sve više ljudi je dolazilo, pa smo upoznali i velikog maga od Bloga (17 level) Daria, Pticu, Blu-a, Lopticuskočicu, Noebiusa, Porta, neke bivše blogere, ma zaboravil bum ih hrpu, pa da se ne naljute ne bum više nabrajal. Druženja su se, dolaskom hladnijih dana, preselila iz KIC-a u Cvjećarnicu, zaslugom Sadistica, kojem nikad ne bum oprostil kaj se svaki petak nakon posla moram penjat na vrh Mesničke. Tu se počela pojavljivat hrpa ljudi koji do tada nisu bili na druženjima. Prokleti, Štetočina, Legolina, Celebrity, Bezbložna, Film, Unspeakable, Eugen… Sjedinila nas je ljubav prema Blogu, Velebitskoj crnoj, karaokama i uopće ljudima. Trebate čuti zavijanja blogera na karaokama nakon četrvrte ili pete pive. Smijeha nikad ne nedostaje. Mislil sam nakon upoznavanja sa svima njima, da li ću imati ograde u pisanju? Onda sam skužil da ograda nema i da je ono kaj pišem zaista odraz mene. Ponekad se izgubiš u samome sebi i nisi ziher da li je tvoje virtualno ja jednako onom stvarnom i opipljivom? Sretan sam kaj mogu reći da je, bar u mom slučaju. Blog me je počel prerastat, osjećam se sve manji u njemu, a opet iskreno uživam u svemu tome. Dolaze novi ljudi koji pišu nevjerojatne tekstove i pjesme, Dino se materijaliziral, upoznal sam ga, ne bi čovjek nikad rekao da je to ista osoba. Eh kako izgled vara. Pussytto se priljučio nedavno, majstor mraka, FreeShampooSample piše proznu poeziju koju morate pročitati. Bilo bi mi iskreno žao da smo ostali samo nickovi na monitoru. Kemoterapija je pravi gospodin, koji piše onako kako pisati treba, a nama ostaje samo da s poštovanjem dotaknemo obod svog šešira, ako ga ikad upoznamo uživo. Kad mi je bilo najteže prije mjesec-dva, bilo je dovoljno samo naići na Blog, ljudi su mi davali savjete i snažili me, a ja sam praznio svoju bol kroz tekstove. Kad je objavljena kolumna “Kaljuža bloga” u Bug-u, bio sam nevjerojatno ljut. A Blog je bio u počecima i još uvijek nisam upoznao puno ljudi koje danas znam. Da se takav tekst pojavi danas bio bih bijesan ko ris, jer mi je Blog doveo nevjerojatnu količinu prekrasnih ljudi koje možda nikad ne bih upoznao. Blogajte ljudi, napišite ko ste kroz pjesme i prozu. Nemorate se izvući iz svojih stolica i maknuti ispred svojih monitora. neki su sretniji u svojoj privatnosti. Ali pišite. Mi vas čitamo. Poseban osvrt na bajnu virtualnu djevu srca moga Annie De Meni, koja me opčinila svojim vrckavim tekstovima, ICQ porukama i mailovima. Annie je portal za sebe. Još da mi je da je upoznam u živo pa mogu u pemziju. Svi koje sam zaboravio, oprostite. Spomenuti ću vas drugom prilikom. Ali čitam vas. |
- 11:31 - Komentari (22) - Isprintaj - #
10.12.2004., petak
Flanel košulje na kar
Pisati o odjevnom predmetu je vrlo nezahvalan posel. Posebno ak ne pišeš o modi, nego baš o tom, jenom specifičnom predmetu. Pričamo frend i ja na poslu, u trenucima opuštanja uz manje-više zasluženu cigaretu, o kariranim flanel košuljama. On i ja smo definitvno pobornici udobnog načina oblačenja. Pa smo izanalizirali pomalo. Naravno, pod uvjetom da nisi metroseksualac koji se gnuša takvog priprostog stila odijevanja. Zakaj karirane flanel košulje? 1. Svi će odmah skužit da nisi metroseksualac, nego muškarac kojem se može i mora oprostit pivski trbuh. 2. Idu uz sve hlače i cipele koji pravi alfa mužjak posjeduje (znači maksimalno 2-3 kombinacije). U gadnijem nedostatku ukusa može se furat i na odijelo. 3. Udobne su i široke. Uz dovoljno široke hlače gledanje televizije je pravi užitak. 4. Čuvaju formu i nakon miljon pranja i ne stišću se. Kad jednom ispupčite rupu za škembu, ona se ne povlači. 5. Idu super uz baseball kape vašeg omiljenog američkog baseball/basketball/football kluba, čiju ni jednu tekmu niste gledali, al se uredno kladite na njih. 6. Donose dojam topline i doma u svaku birtiju u kojoj ste se zapili. 7. Kad zaspiš obučen, ne moraš se dodatno pokrivat dekom. 8. Prekrasno izgledaju u svim kombinacijama boja, tako da su idealne za daltoniste. Šalu nastranu, ja nosim karirane flanel šulje. Možda zvuči malo glupo, al daju mi nekakav osjećaj slobode. Ne moram pretjerano razmišljat kaj bum obukel, ne robujem modnim savjetima i konvencijama. Brzo sam obučen, brzo se i svlačim. Moja bivša je bila alergična na moje flanel košulje. Pokušavala mi je promijenit stil oblačenja. I ne mogu reć da mi stvari koje mi je pomogla kupiti nisu dobro stajale, ili da se nisam dobro osjećao u njima. Pokušavale su i druge prije nje, a imam filing da buju pokušavale i neke buduće. Al ja sam stari rocker. Čovjek koji je fural kokoticu, kožnjak i kripersice, slušal rock 'n' roll i country. Možete me obuć u kaj god hoćete, pa čak i u odijelo, al kad uskočim u traperice i kariranu flanel šulju, tek onda sam pravi. A dal se to nekom više ili manje sviđa, boli me kurac. |
- 13:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #
08.12.2004., srijeda
Zatvoreni krug
|
Prijatelju, već si bio ovdje Gdje sam ja sada Zajedno smo provodili večeri Alkohol, ti i ja Bila ti je Samo jedna, ona prava Ja sam uz tebe stao Trebao si me Rastajali smo se U crveneim zorama Pijani i ludi Ti si je volio strasno Sada te zovem prijatelju Pomozi, budi kraj mene Došao sam do osjećaja Tebi dobro poznatog Pozovi piće Stani kraj mene Reci mi da će biti dobro Ja u to ne vjerujem Jedino stalno Je naše prijteljstvo Jedan uz drugoga Dok nam one slamaju srca |
- 23:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #
07.12.2004., utorak
Vratila si se na tren
|
Razmišljao sam danas o tebi Došla si mi Pozdravila me široko Kako samo ti znaš S rupicama u obrazima Zvala si me jutros imenom Glas jasan kao nekad Tvoj miris izvučen Iz kuta mozga Mislio sam da sam ga zatvorio Tramvajem do posla Poznate stanice su mi te vratile Naš stol u kafiću Na njemu kava s mlijekom I piva, puna pepeljara Raznišljao sam danas o tebi I plakao kradom U hodu suze brisao rukavom Bilo je hladno Nedostajao mi je jedan stari prijtelj |
- 19:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #
06.12.2004., ponedjeljak
Buđenje
|
Od pogleda na zamagljeni grad Zamagljuje mi se misao Vraćaju se sjećanja Na zamagljene prozore. Strast u sobi Uzdasi i smijeh Dvoje u ekstazi Nježnost izmjenjuje. Odjednom spavam Oči ne zatvaram Budan i svjestan Sjene na zidu gledam. Prošlost ih vraća Sve te divne žene Volio sam ih nježno Volio sam ih dugo. Na rasklimanom krevetu Ubodi puknutih opruga Slatko vođenje ljubavi Nismo se obazirali. Sjene plešu Izmjenjuju položaje Pa shvatim što želim Znam što mi treba. I budim se ponovo. |
- 20:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #
05.12.2004., nedjelja
Upoznavanje
|
Sjeo sam sa samodopadnim osmijehom Smiješak je bitan, makar i usiljen Pročitao sam negdje Da se to tako radi. Pun sebe i ponešto vina Krenuo sam u napad Jer tko može samnom Sa mojim mislima i jezikom? Tko je jači u kontri Može li mi vratiti istom mjerom Ili me barem nasmijati malo Ubaciti se u moju bujicu gluposti? Nesvjestan da može Pun sebe Na šok se spremio nisam Pa sam zamuknuo u čudu. A večer je odmicala Sve ljepša i ljepša Okretala se prostorija oko tebe Zajedno sa mnom. U vrijeme rastanka Zbunjem i poražen do nogu Nisam ti ni rekao Da sam postao tvoj. Onoga trena Kad si rekla svoje ime. |
- 19:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #
San
|
Dodiruju im se ruke Isprepliću se prsti. Toplo je i nježno Miluju se misli. Dvoje u velikoj želji Dišu kao biće jedno. Znaju, krenuti se mora Ali nikuda zajedno. Svak na stranu svoju Odvode osjećaj mio. Krenuše jedno od drugog Samo san je to bio. |
- 18:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #
04.12.2004., subota
Sjedila je preko puta
|
Sjedila je preko puta Obučena u mrežu U koju sam se zapleo Ne htijući. Toplim pogledom Ljepljivim poput meda Privlači i zove Veselo se smijući. Dok je gledam s drugima Kako priča i pjeva Ljubomoran postajem Prava nemajući. |
- 10:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #
02.12.2004., četvrtak
Pomoć!!
Deca draga.Neki od vas su čitali moje postove o djeci, o darivanju istih itd. Eto, htel bi vas obavijestit da je nedavno osnovana udruga "Darujmo osmijeh" koja je u manje od dva mjeseca stigla od ideje do svoje prve akcije. Udruga je, povodom Međunarodnog dana Volontera 05.prosinca 2004., pokrenula akciju humanitarnog karaktera s ciljem prikupljanja sredstava za nabavu božićnih darova za štićenike Dječjeg doma „Laduč“ i Centra za rehabilitaciju „Stančić“. Akcija bu se održala na Cjetnom placu, u nedjelju 05.12.2004. u trajanju od 10 - 19h. Prikuplja se slijedeće: - CD i DVD sa pjesmicama i pjesmama, crtićima i filmovima, edukativnim materijalima. - Knjige, slikovnice, ak neko dofura kakav strip, sumnjam da buju se klinci bunili :))) - igračke, didaktička pomagala - prigodni božićni darovi - ak ima ko koju kunu viška, bila bu i škrabica pa možete ubacit Pozivam vas da navratite. Ne bu pjeval niko poznat, ne bu neke velke gungule. Ak imate nekaj za dofurat, mi bumo vam zahvalni, a i klinci bome. Isto tak, ak neko može odvojit malo svog vremena da bi ga provel ko volonter, nek mi se javi na mail daywalker01@net.hr. Imali bumo šator, ne bumo baš pod vedrim nebom, kuhali bumo si čaja i zekali se, a sve to za dobru stvar. Ajte deca, fala unaprijed, vidimo se u nedjelju na Cvjetnom. |
- 12:45 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 Uglavnom pijani pogledi uokolo. WARNING!!! Na ovom blogu se dosta psuje pa kome smeta neka ne ulazi.  daywalker01@net.hr daywalker01@gmail.com ICQ: 173013619 BUDALA gledaj negdje iza tebe još uvijek nepomičan bez sumnje u ishod na istom mjestu tamo gdje si me ostavila stojim Mehmed Begić Akcija udruge "Darujmo osmijeh" - uključite se i vi
Tu rado svratim sa pivom i cigaretom u ruci
ElfBitch ;) Maslačak Plodovi zemlje Anderlog pis - crt - karanje od branka SadisticoShy Zrinsko pismo Ptica Trkachica oFF The RoaD HAL: UI Little buddha A, konjine... Tramtincica koji Akrap Annie de Meni (kaj je njoj u glavi?) Neobično stvorenje - Legolina Pjesnikinja Erocki poeta i proza(i)k Mukte Uzorak Šampona Žemski blogerski Šekspir (fonetski) Nenya Nježna duša Čudan tip, jebeno piše Malena, slatka, blesava Plavusha Song of the month: Beautiful reward - Bruce Springsteen Well I sought gold and diamond rings My own drug to ease the pain that living brings Walked from the mountain to the valley floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward From a house on a hill a sacred light shines I walk through these rooms but none of them are mine Down empty hallways I went from door to door Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Well your hair shone in the sun I was so high I was the lucky one Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Tonight I can feel the cold wind at my back I'm flyin' high over gray fields my feathers long and black Down along the river's silent edge I soar Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||