Evo nam i Božića, a i Nova kuka je iza ugla. Obično je to vrijeme kad se podvlači crta i ravnaju računi. Ova godina mi je bila jebena. Znal sam da ne bu dobro kad sam videl da većina praznika pada na vikende. Pa majku mu, kakva je to fora? Dakle, ove smo godine više radili, trajala je dan duže, sve u svemu – prkno. Počela je ko i svaka druga. Već godinama nemam opće taj filing Božića i Nove Godine. Najrađe bi tih tjedan – dva prespaval Da me niko ne jebe, da mi niko ne prilazi lažno srdačan i pruža mi ruku kao da je sve u redu. Svi oni koji su mi dizali živac cele godine, sad su najednom dobri sa mnom, smješe sa priglupim božićnim osmjehom. Jer ja sam valjda glup ko kurac, pa ne kužim da traže izlaz iz svojih sranja na taj, jedan dan u godini, slično ko kad vratiš knjige u knjižnicu na dan knjige, pa ne moraš platit zakasninu. Ne kuže da se ovaj tip zakasnine nemre platit šupljim pričama i sms čestitkom.
Ova me godina šamarala od siječnja, sad je malo popustila. valjda je i njoj dosta. Ove sam godine izgubil djevojku, saznal da je buraz bolestan, skužil da nisam onako čvrst kako sam se sam sebi predstavljal. I kad malo bolje razmislim, možda je 2004. imala pravo kad me nije štedila, jer bih se i dalje ponašal kao kreten, živil od danas do sutra, nemajući pojma kaj da radim sam sa sobom ostatak života. Stalno su mi na pameti bile promjene, i bil sam svjestan da za njih treba radit, samo mi se nije dalo. Onda sam, nakon sranja koja su mi se utrpala u mjesec dana, uzel jedan duži odmor i mjesec dana posvetil sebi. Dugo razmišljal kaj da radim sam sa sobom. Do nekih zaključaka sam došel, do nekih dolazim svaki dan.
Ponekad se sjetim omraženog mi Coehla i njegove “Kad nešto zaista želiš, cijeli svijet će se urotiti da to i dobiješ”. Skužil sam kolko sam u stvari sretan. Ne zato kaj imam love, kaj vozim dobru pilu, karam manekenke. Nego zato kaj sam okružen nevjerojatnim ljudima, kaj imam obitelj koja je zakon, kaj imam frendove koji su doslovno nevjerojatni, kaj sam kroz posel, kroz Blog i Iskricu upoznal fantastične ljude koji su mi pomogli, ničim drugim nego što su bili tu kad mi je bilo teško. Stajali su kraj mene, čučali su u mom monitoru, slušali me kako se jadam, gledali me kako plačem, davali mi savjete i plaćali pive.
Preko takvih ljudi sam se izvukel iz sranja, preko takvih ljudi sam si ispunil san i došel na radio, preko takvih ljudi sam shvatil neke stvari. Takvim ljudima, u ovo blagdansko vrijeme sumanute utrke za poklonima i trošenja novaca koji nismo ni zaradili, ne mogu pokloniti puno. Ne mogu im pokloniti materijalno. Najbolje u svemu je to kaj znam da bi se i uvrijedili da pokušam tak nekaj. Zato svima vama, dragi moji Remižani, dragi moji blogeri, dragi moji Božićni vilenjaci iz udruge, dragi moji kolege, dragi dobri ljudi oko mene, za ovaj Božić poklanjam svoje srce, jedno veliko i iskreno hvala. A svima koji me čitaju poklanjam najpoznatiji uvodnik svih vremena za koji se nadam da ćete ga pročitati i vratiti se dobrom duhu Božića kakav je bio prije, kad se ljubav nije mjerila cijenom poklona.
Objavljeno u New York Sun-u, 1897.