Ok, deca. Imal sam jebeno čudan san. Brijem da me bubnul negdje usred noći. Išel je ovak nekak.
Budim se, gledam kroz prozor. Noć, zvijezde, nebo bistro, vidim sve ko da je dan, a svjestan sam da je noć. Izlazim iz stana onak kak sam spavao i pogledam prema Sljemenu. Iznad ogroman, puni mjesec, nevjerojatno velik. Okrećem se i krenem pješke prema tamo. Prolazim kroz grad, nigdje nikog na cesti. Gledam u tamne prozore i mislim si kakvi ljudi spavaju iza njih. Prije nego se snađem već sam na rubu šume. Nastavljam hodat po uskim stazicama i skrećem s jedne na drugu ko da točno znam gdje idem. Dolazim do jedne čistine, kao mali otok tratine usred šume. Kroz drveće se naziru svjetla grada. Na sredini proplanka sjede dva bijela vuka i gledaju me. Dolazim do njih, oni ustaju i ližu mi ruke. Onda ponovo sjednu i počnu zavijat. Al onak duboko i dugo kao da nikad neće ostat bez zraka. Presiječe me oštra bol i počne se širiti po cijelom tijelu, osjećam kako mi se lice izdužuje i kako mi raste njuška. U trenu pomislim kako se pretvaram u vukodlaka, ali metamorfoza se nastavlja do točke gdje sam pretvoren u velikog crnog vuka. Bijeli vukovi dolaze do mene i svojim njuškama dotiču moju. Onda zajedno malo zavijamo. Pogledam prema gradu i onda odlazimo u šumu. I tu se probudim.
Čudan feeling.
Post je objavljen 15.12.2004. u 09:42 sati.