Tvoje zbogom

trčim po zelenoj livadi
livadi života
berem cvijeće i pravim vijence
ponovno imam pet godina
gledam u dječaka sa velikim plavim očima
u smeđoj majici kratkih rukava
on gleda u mene i moju cvjetnu haljinu
donosi mi buketić tratinčica
i sramežljivo izgovara, ono predivno:
izvoli

pronađoh snaga tek nasmiješiti se
hvata me za rukicu
i zajedno trčimo po livadi
vijamo se i smijemo
do zalaska sunca
ljuljačke su naš svijet
tobogan je naš put ka sreći
na odlasku me ljubi u obraz

sada ima 30 godina
čovjek trudne žene
vjenčanje je na pomolu
bere buket cvijeća i kaže mi:
izvoli, kao nekada
pronalazim snage tek pružiti ruku
i uzeti buket
hvata me za ruku i povlači
uzima u naručje.
Širim ruke kao da letim
na livadi života,
i ponovno trčimo, kao nekada.
Do sumraka.
Na odlasku, odlazi njoj
kao posljednji pozdrav
lagani poljubac u obraz.