MUKA I UŽITAK

Danas je moja mama, potaknuta informacijom kako se mama od šogora odmara na Kanarskim otocima, rekla nešto što me duboko dirnulo- „Nikad u životu nisam uživala. A život mi je tako brzo prošao, još nekoliko dana i više me neće biti.“

Htio sam bubnuti neku glupost tipa "bit će bolje u slijedećem životu", no zastao sam i za promjenu šutio. U meni se pokrenuo proces.

Razlog zašto šogorova majka trenutno uživa na otocima vjerojatno leži i u tome što ona radi u Njemačkoj, pa je i razumljivo da lagano može uštedjeti za ekskluzivni godišnji.

S druge strane, stvar je i percepcije, karaktera, unutrašnjeg stava prema životu i onog najvažnijeg- koliko si dopuštamo uživati, koliko se volimo?

Ako pred sobom vidim dvije osobe, jednu koja ugađa samo sebi i gleda kako bi lakše i bolje prošla u životu, te drugu osobu koja trpi, ali je zato požrtvovna i radišna, spremna na odricanja i ustupke zarad drugih, jasno je da mi je draža ova druga osoba, jer u njoj vidim svoju majku, a i moj život. No želim to promijeniti, iskoračiti iz ILI ILI opcija.

Imam 35 godina, zbog obaveza na poslu i stanju u državi koje se ocrtava i na moj posao, ove godine nisam bio na godišnjem. Nije mi posebno žao, jer prijašnjih godina, kada bi Maja i ja i skupili novce za more, nisam se zbog poslovnih briga ni mogao pošteno opustiti. Uvijek visiš o nekoj niti, pritisci i izdaci te salijeću sa svih strana, što te razdire jer prirodno težiš miru i harmoniji.

Već više puta sam bio pred zatvaranjem firme, čak ne toliko zbog financija koliko zbog toga što me posao jako troši. Kad se gledam sa strane, čini se kao da vodim dvostruki život. Onaj dnevni, poslovni, često opterećen svakodnevnim mukama i brigama i onaj „noćni“ dio mene kojeg zapravo živo zaboli za sve što se događa, za posao, novac, politiku, sranja s televizije, facebook i kvazi frendove... Ovog "noćnog" sebe nekako želim izvući čim je više moguće na svjetlo dana.

Stoga su moji godišnji upravo ovi trenuci, kada pišem ili stvaram glazbu ili šećem šumom, jer prije svega, to me ništa ne košta, a nužno ne uključuje ni društvo ljudi čija me blizina često pritišće, pa sam postao jako izbirljiv u odabiru što ću, gdje i s kim raditi. Da li to dolazi s godinama ne znam, ali bitno mi je tko će udisati zrak pored mene i nekako se više ne dam zafrkavati i slušati lažne priče, iza kojih najčešće stoji želja da te se iskoristi, na ovaj ili onaj način. A nekad se ljudi jednostavno previše trude, nisu prirodni, žele pažnju i tvoju energiju, a meni se tada pali crvena lampica, alarm koji odzvanja u cijelom mojem biću – bježi Daniel, bježi u osamu, nema ovdje kruha za tebe, samo dosada i već viđene priče. Opet će te boliti glava od bespotrebnog iscrpljivanja.

No nisam ja takva baba roga kako se čini, jer ima ljudi s kojima mogu biti gotovo uvijek. Do prije koju godinu mala skupina mojih prijatelja često se družila. Jednostavno bi uzeli šator i otišli duboko u šumu, pored potoka. Ili bi obitavali u drvenoj kućici, jeli bi korijenje koje bi Tomica, poznavatelj prirode, usput nabrao. Pili bi najfiniji čaj kojeg možete zamisliti, od netom ubranog mirisnog bilja.
Tih smo godina naslućivali što se sprema, kakvo će biti buduće političko ozračje, koje trikove će izvući elita iz sjene, što će se sve braniti ljudima. O tome su se pisale i neke knjige, pa smo komentirali njihov sadržaj. Robi i ja smo znali zezati Tomicu jer je previše okupiran tim sadržajem, na što bi on samo odgovorio- "Vidjet ćete. Bit će sve onako kako vam govorim".
Na žalost, sve o čemu se pričalo i na što nas je Tom upozoravao se većinom i dogodilo, a ono što nije, na dobrom je putu ostvarenja.

Ono za čim sada pomalo žalim je što tada nisam bio potpuno centriran u sadašnjem trenutku. Jer da sam bio, sve te informacije i saznanja ne bi me ni malo dotakle, uznemirile ili rastužile. Pričalo bi se i dalje o tim temama, ali većina bi mi pažnje bila na prekrasnoj gori Ivančici (ili Ivanščici kako je neki zovu), na toj divnoj i gotovo netaknutoj šumi, na dragim prijateljskim očima, komadu polusuhog kruha s lukom, a koji se nekim čudom preobrazio u najbolji obrok koji sam ikada jeo. Da sam bio više centriran, više postojan, upio bih sto posto od tih trenutaka, radi kojih zapravo i živimo. No moja je pažnja često bila podijeljena. Ili je pak nedostajalo žensko društvo ( u to smo vrijeme i Tomica i ja samovali), pa nekako "stvari nisu bile na svom mjestu". Tu prazninu bi ponekad nadomjestili pokojom domaćom medicom i zafrkancijom na vlastiti račun, što bi donekle popravilo situaciju.

No u ovom teškom, turbulentnom vremenu naslućujem da se rađa prilika za istinski proboj u svijesti. Stvari jesu kakve jesu i želim vjerovati kako iza postoji neki plan Svevišnjeg. U meni se nešto definitivno počelo slamati, baš kao i danas nakon što sam čuo mamine riječi.

Sve je ovo samo san, shvatite to.

Poput moje majke i meni je preostalo svega nekoliko dana, godina, nebitno. Želim ih rastegnuti koliko god je to moguće, želim srce ispuniti pravim stvarima. Želim opet piti Tomičin čaj u šumi, hodočastiti u Marija Bistricu, Maji često i bez zadrške reći koliko je volim, zezati se sa sestrom i starcima. Želim preskočiti pokoji radni dan u uredu, bez lošeg osjećaja jer se nitko neće javljati na telefon i što ću možda zakinuti kupce, a i vlastiti džep.
Želim opet pokrenuti bend kojeg sam se odrekao prije više od deset godina, kako bih postao zreo i odgovoran muškarac.

Bilo doma ili na Kanarskim otocima, računa se samo ako zaista jesi tu gdje jesi, u punini tog trenutka kojem svjedočiš. A taj trenutak otkriva ti neviđene čari. Primjećuješ nebo kroz krovni prozor i ispuni te ushićenje, ili čuješ lijepu glazbu i plešeš svoj tajanstveni i ludi ples, baš kao što sam učinio maločas, nakon dugo dugo vremena. Koji mi novac može kupiti te osjećaje?

Nešto je u meni popucalo, nemam više snage brinuti!

Možda sam zato neki dan i sanjao Babu, svirao je i plesao sa skupinom svirača, te mi rekao note za melodiju koju je svirao.

I to je bilo sve - pjesma i ples.

Pjesma, smijeh i ples.