Danielaland : Svevremenski let

Ne, ne sažalijevam nas. Nitko tome nije kriv. Ponekad je praznina sve što se može.
U nju možemo sipati poglede, osmijehe, lijepe rijeèi, promatranje, udisanje i izdisanje, ali to sve na kraju iskipi, zbog praznine koja je snažnija,
jaèa, upornija i moænija, kao kad u lonac uliješ hladnu vodu, ona kljuèa, no ako nisi pažljiv sve iskipi, ishlapi i na kraju ostanu sami bijeli tragovi i previše ugrijana posuda, i ništa više, ništa više...takvo je i pogrešno poèetno stanje jedne ljubavne prièe, to obièno ispadne poprilièno sladunjavo, jednostavno, pa se èini kao da je baš sve moguæe, ali nije. Najèešæe nije.
I to je u redu.
To je baš sasvim u redu.
Shvatila sam odavno da je najljepša ljubav baš ona koja je jednostavna, koja ruci daje ruku, usnicama usnice, pogled pogledu i toplinu toplini.
I sve se razvija kao što se razvije jutro u dan, dan u veèer, veèer u noæ, prirodno, postepeno, lagano i nježno, to su ljubavi koje nemaju zapreka i prepreka, veæ jednostavno jesu i sve podrede sebi...sve ostalo su nastojanja, pokušaji, forsiranja...ljubav, ona prava ruši sve pred sobom i u njoj nema boli...
U ljubavi dvoje je, samo je...

Voljela bih ti reæi prije no što odeš, a i prije no što si uopæe stigao, da mi je žao što nisi tu.
To tvoje tu, je nestalno i nedohvatno, to je tvoje tu, sporazumno.
Sporazumno s mojom zaigranošæu, tu, jer i ja sam tu.
Samo u kratkim intervalima, par pogleda, osmijeha, spontanih reèenica i nema nas.
Nema jer ja to èinim, slikam, osmišljavam, a ti si platno.
Bijelo, prazno, to si ti.
I znam da nestaješ kad mene nema, nema strasti, snage, vatre, nema života i ti nisi :
TU!

Ja ti ne mogu reæi, ne mogu ti reæi koliko mi nedostaješ.
Nedostaješ mi stoga što ništa nije bilo izmeðu nas.
Baš ništa.
Ništa osim par doticanja ruku.
Nikada se nismo zagrlili, niti poljubili, nikada nismo bili intimniji od par sluèajnih dodira.
Nikada intimniji od tvog zapažanja mog parfema.
I što bi se tu mogli reæi? Što?
Ljudi bi trebali biti tužni kad ne mogu iskusiti, okusiti ljubav?
Ljudi bi trebali biti razoèarani kad ne mogu osjetiti tijelo osobe koju osjeæaju kao svoju pored sebe.
Ljudi bi trebali uèiniti sve da se zagrle kad osjete da se trebaju zagrliti.
I sad mi je jasnije da nisi svoj, jer nisi imao snage zagrliti me kada si to želio, nisi imao snage dok ti je zagrljaj bio prisutan u pogledu,
na usnicama, na kažiprstu, i na rijeèi koju si mi izrekao.
I tada sam nekako shvatila, da ti neæeš biti moj, kao što ni ja neæu biti tvoja, jer tvoje te sve izdalo, ti nisi imao snage biti peèat na listu ljubavi,
sve je otišlo, otišlo u svijet, bez adrese i saznanja...siroèe bez cipela...praznina praznini...kraj prije kraja.

Ponekad se èini da je moj dom u knjigama, u rijeèima, u reèenicama, metaforama, u svjetovima koje su stvorili drugi ljudi,
pa se tamo negdje pronaðem, otvorim stranicu, ušuškam se, utoplim i to je to.
Tu sam ja.
Da, doima se èesto da se pronaðem u drugim ljudima, u tuðim stvaranjima i uvijek me to oraspoloži, tada, znam kako je ovaj život lijep jer postoji ta èarolija, ta nit i to što se može doseæi...samo se treba otvoriti prema tome.
I zaboravim na sve u svom krevetu, predana tim minutama koje prerastu u sate, pa onda odjednom shvatim prošla je veèer, odavno je nastupila noæ, stiglo je jutro...sedam, osam sati u komadu bivaju kao rukom odneseni i ponovno nova stvarnost je tu...
Nov dar za krenuti i pronaæi ispoèetka novo sve.

Pjesme na radiju žure, nižu se jedna za drugom i podižu adrenalin, promatram krajolik kroz prozor, on je sporiji, autobus ima stanice, zastaje,
ispljuje putnike, nove usisa, tako se barem èini.
Tih par sekunda èini se kao èitava vjeènost.
Imam dobar stari obièaj zapažati lica koja ulaze, veæina je namrgoðena, ne pamtim kad je neko lice nosilo osmijeh.
Pa se pitam kako to, kako to da ga ja uvijek serviram, i gutam ljude oko sebe, gutam ih jasno otvorenim oèima, a drugi ne?
Kao da se skrivaju iza te obiènosti i distanciranosti.
Kao da ne žele pružiti šansu, šansu ovome svijetu.
To me udari u želudac i rastuži.
Moje su oèi zemlja radosti. Samo to, èista radost, naime veselim se susretati te strance, te nove energije i samo ih promatrati.
Promatrati i prouèavati.
Ponekad pomislim, život je samo to, neprestano kretanje, promatranje i upijanje.
Jer jednom, kad sve to nestane, ti nisi tu, ti si potonuo, negdje, sedam, deset ili nešto više metara pod zemljom.

Proèitala sam: Zaljubljenog Goethea od Walsera, doimalo se to pretjerano i kao da nikada nisam bila u sliènom ludilu srca.
Kažem, kao da nisam.
Tvoje odsustvo na današnji dan traje tjedan dana, moje prisustvo u Zagrebu traje na sutrašnji dan tri tjedna.
Ja odlazim, ti ostaješ, ja se vraæam, ti odlaziš i ja ostajem!
Meðususreti.
U meðuvremenu èitam knjige, njegujem svoju dušu, tijelo, um, svoje misli.
Spremam se za velièanstvenu pobjedu.
Smakla sam sve suvišne dlaèice sa svoje kože. Skratila kosu.
Smanjila ugljikohidrate, trèim, ma kao da letim.
Susreæem mnoge zanimljive ljude, i danas sam, doduše na pogrebu upoznala Bernardu,
posljednju purgericu, fascinantnu damu, spasila sam joj šešir pri polasku kuæi.
Hoæete li doæi u Zaprešiæ, vodim vas na jahanje?! Izbacila je to ko iz topa!
Merci!
(Daniela i jahanje? Hmmm ???)
Mlada damo, zlato...ah, nisam ja te komplimente tako lako zaradila, provele smo dva sata u razgovoru,
i onda, onda mi je priznala Daniela, rekapitulacija sadržaja : vi ste svijetlo !
Uživala sam u njenim prispodobama o Nici, sve me to pomalo ošamutilo, ali držala sam svoju èašu za nožicu,
kao da sam dvorska dama, a beštek sam odložila tako da pohvalim kuhara...vodoravno, vilica gore, nož ispod nje!
Pila sam Mineralnu, pa Colu Zero...koja šašava vremena, pomišljam.
No, nije ni èudo što sam se osjeæala nekako svevremenskom, ipak smo ruèavali (karmine) u Buffetu Barunica!
Nisam više znala ni sama jesam li Kontesa ili Barunica ili tek Djevojèica, sve mi je to ponovno bila lijepa igra,
pogotovo stoga što sam o kontesi èitala još sinoæ prije sna?!
Uzbudila sam se kad su se na krematoriju prije glavne scene zaèuli pucnji, a onda, onda sam tek desetak minuta kasnije
ugledala vojnike, bio je to ukop jednog od njih...nikada ranije nisam prisustvovala neèemu tako delikatnom.
Neèem neodreðenom.
Naime zaèula sam pucnje obavijene maglom, na Mirogoju, na mjestu gdje su ukopani svi veliki umjetnici,
kako li sam se samo ponovno, opet pronašla u tim nestvarnim i nedodirljivim, tananim višedimenzionalnim rupama?
Kao da režem vrijeme, kao da skaèem iz rupe u rupu, pomalo Alisasto.
I na trenutak sam se zapitala možeš li ti uopæe pojmiti kakav ja to ludi život gradim?
Bi li mogao uklopiti se u isti?
Smijeh!
Osim tih ugodnih susreta, servirali su mi i par provokativnih pitanja, na koja sam tako lukavo odgovorila da sam pomislila,
Daniela, što se to s tobom dogaða? Daniela jesi li to ti? Daniela, tko si ti?
Neki su mi ljudi priznali, ti izgledaš ljepše no ikada!
Ja sam im bez imalo prepotencije, samouvjereno rekla, hvala, najiskrenije tako se i osjeæam, ovo je najbolji dio moga života!
Ta snaga i polet u meni, ta bujica koju sam èitavi život zadržavala, danas, danas je potekla, ali smjerno i pažljivo,
kako bi došla do punog izražaja i sjaja.
I onda, onda sam se sjetila kako me jutros pozdravio vozaè autobusa, i kako sam se s njim vratila kuæi, bilo je to jedno novo lice,
ali nasmiješeno. On me otpravio u tmurnoæu i bezglavlje, do taxija u koji smo bili ugurani, i u situaciju u kojoj ja peglam nabore napete situacije,
nasmijavam i spašavam ono što se spasiti da...taksist koji se smije i i i i...vidim mu na licu, pita se, tko je ova žena?
Zadivljujem ga, znam da ga zadivljujem, ja èesto imam potrebu zadiviti ljude, zbog bajke.
I trenutak kad se baca prekrasna, puna, bujna ruža na lijes.
Vatra!
Koji apsurd!
Vatra koja spaljuje kovèeg s ljudskim ostacima, a nasuprot tome, vatra koja gori u meni i koja spaljuje i potpiruje moj krvožilni sustav.
Nije li to balans života?
Umirnuæe, predaja i nasuprot tome predaja i izgaranje.
Život u punini svog izraza, dvije krajnosti.
Ah, nakon svega toga, svih tih lica, zveckanja èaša, vilica, žlica, nakon rukovanja, nakon mnogo spretnih i nespretnih rijeèi,
odvažnost dolaska u moj dom.
Èvrsto i snažno zatvaranje vrata.
I onda, onda sam se napokon mogla prisjetiti i uživjeti u jutrošnji san, san koji me probudio u 07:07...
Rekao si mi da dolaziš po mene, vodiš me na veèeru, toèno u dvadeset i jedan sat...prvo sam rekla ne,
inzistirao si, dolazim, dolazim po tebe...i tako je...

Od jedan do sto, pitam te?
Sto, kažeš istoga trenutka!
Nadodam sto i sedam!
Sto deset!
Nasmijem se i odem...
Vrtlog. Potop, smak svijeta.
I onda u toj magli, žutom otpalom lišæu ispružim ti dlan.
Primio si ga!
Èvrsto!
To je to!
Fizièki, iskoraèila sam iz svoje zone komfora.
I odjednom, dotaknem ti bedro.
Ugasio si svijetlo i ništa se više nije dogodilo, ništa grešno.
Kad si odlazio, potapšala sam ti zadnjicu.
Znao si da sam prekinula celibat srca!
Celibat dug èetiri ljudske godine...