Danielaland : Svevremenski let

Brodovi odnose, odnose radosti, tuge, sjeæanja, pa èak i nadanja.
Brodovi moraju broditi, moraju prevoziti ljude, odmicati ih od toèke a do toèke b.
A samo ti sami ljudi odluèuju gdje æe i kako æe.
More odjednom poprimi sve boje, boje kad odlaze oni koje voliš.
I zgrèiš prste, pitajuæi se hoæemo li se vidjeti opet?!
Postoje samo nade, samo vjera da æemo opet jednom...
A opet, nikad nam ni jedan, jedini dan nije predodreðen i jasan,
sve se može odviti tako brzo i nepovratno.
Ali more je more i ono uvijek izmiri sve sa svime, tako æe i mene, jer ja sam
jedno s njime.
Ljubav, ljubavi, ljubavi vjeruj mi...

Nakon noæne more, nakon noæi u kojoj nema pravog sna, probudiš se,
skineš sa sebe jedan sloj, kao da si luk, kao da se ljuštiš, pa se pogledaš u ogledalo i shvatiš,
sve sam to ja prizvao.
Na satu je tek osam, a na prozoru oblaèan dan, i jesen.
I ispada sve pomalo nemoguæe i nedodirljivo, a onda, onda skupim hrabrost,
oblaèim kupaæi kostim i k moru æu iako je more još hladno i iako je jutro tek sjelo na štednjak.
Još nije ni mlaèno, ali nema veze...
Ni sama nisam mnogo toplija, tek sam od sna odvojena i idem, hrlim mu!
Jutro je...

Bila sam nekoliko puta èarobna, poput zlatne prašine na ramenu kaputa, muškarcima, da!
I, oh, to je sve bilo baš tako kako sam zamišljala, oni su me vidjeli kao èaroliju, ali znate li što?!
Jer sam im je imala znanja dati...
Èarolija nestane, postane prah, nakon kratkog vremena.
Ona koja nudi sve, a ne traži ništa, ona koja ne lovi, nego privlaèi, èesto je ne mogu pojmiti.
Tako ni ti mene nisi vidio, ne dubinski, ne do kraja.
Nemaš radar za posebno.
Zrela, staložena i ozbiljna ali djeèja nevinost i bijele ruke.
Život koji te je uvjerio, ispisuje ti na oène kapke, odustani...jer ti si previše siv za ove sunèane zrake
koje njene modre oèi daju, daju i njeguju ljubav...

Ima ljudi koji su manji od krušnih mrvica, no ni njih nikada ne trebamo zanemariti, dapaèe, treba im pomoæi da ostvare svoju svrhu.
Ono što sam ti željela reæi je da i najtužniji, najudaljeniji, najsiromašniji èovjek ima svoju svrhu, svoju bit.
Ne, nisam ljuta na tebe, dapaèe, simpatièan si mi s tim svojim pokušajima, jer si mislio da sam lak ulov.
I pretpostavljam kako bi me tek sada rado osvajao, lovio i tražio, jer sam ti zatvorila vrata, no nije to baš tako, znaš, ljudi su
biæa od krvi, mesa, srca, duše, uma, dakle intelekta.
Ne želim te vidjeti za mojim blagdanskim stolom, a to je stol kojeg postavljam svakoga dana, jer meni je svaki dan blagdan.
Da si imao hrabrosti, istinski biti muškarac, stvari bi bile drugaèije, no ti si radije ponovno odabrao repliku nekoga od koga si otišao.
Sve je u redu, sve se kontrolira, sve ima smisao.
Zašto, o zašto onda, kada si ponovno odabrao nekoga drugoga, mene zazivaš?
Ha?
A lijepo sam ti rekla taj put, ne èini to, ne! Ako æeš biti zloèest: mogao bi završiti u knjizi!

Zvjezdice, vidim ih na moru, sama sam, sretnija no ikada jer nisam zagrizla udicu.
Postojao je èovjek s istim slovom moga imena, davno, uvijek ga se sjetim kad prolazim kalom.
Znam da je bolestan i da je morao poæi tamo.
Od tamo uvijek osjetim da je kraj mene, ne, nikada nije bilo prijestupa, ali koliko sada èeznem,
za njim?! Za prijateljskim zagrljajem i oèima boje badema...
I slovom svoga imena...Jer prozor je naš, prozor prema zalazu...

Upravo sam promijenila šifru, mislio si da æu ti vjeèito dopuštati da vladaš mojim teritorijem?!
Dragi, ah, dragi moj! Ti me nimalo ne poznaješ, žena poput mene se ne predaje lako, a realno niti se podaje olako.
Testirala sam te, uvijek testiram ljude oko sebe, jer po prirodi nisam sklona biti podložna tuðim lažima.
To je jednostavno tako, uvijek se u meni probudi osjeæaj da netko laže, kad mi laže.
A ti si mi, eh ti si mi lagao.
Pustila sam ti, zanimalo me do koje æeš toèke stiæi.
I stigao si, bome, vrlo daleko, jel?!
No, ne želim produljivati ovu farsu, jer uistinu nemam niti vremena, niti volje, niti živaca.
Mene zanimaju prave vrijednosti, kvalitetni ljudi, zanimljivi, mistièni, duhoviti, šarmantni, ljupki!
Mene opijaju ljudi koji žive istinu, strast, koji život žive, koji shvaæaju da je sada, ono sve.
Da ne duljim, nije mi dugo trebalo da otkrijem koga si pitao i koga si tražio?
Od koje si se istine skrivao.
Žalosno je što si preko mene mislio stiæi negdje.
U meni si vidio pojas za spašavanje, da zbog one koja nije nimalo nalik meni, koja se ne može mjeriti sa mnom, ali
ona je ipak ta koja ima za tebe to nešto!
Mislio si da neæu shvatiti da se za mene interesiraš samo zato što sam ja na nekom drugom nivou, pa æu ti dati dodatnu vrijednost,
ako te prigrlim?!
Ajme, smiješan si, jesi...
Upao si u mrežu laži, a meni si zanimljiv i zabavan koliko je zabavna muha pauku u njenoj mreži.
Idi jer vrijeme je, vrijeme istine...idi, samo idi...i ne reci više niti rijeè...

Moram biti konkretan i shvatljiv, baš i upravo zbog tvoje ranjivosti.
Jasnije mi je no ikad ranije da s tobom moram biti nježan. Iskreno, najiskrenije nikada do sada nisam imao osjeæaj da to moram biti,
bio sam zbog nekih razloga ali kratkotrajno, no kad pomislim na tebe, shvaæam da je to temelj.
S tobom, ako te muškarac želi mora biti nježan, blag i odluèan.
Ne, ne pokušavam to èiniti da bih manipulirao s tobom, ne samo što to nije fer, nego što znam, znam da si ti toliko inteligentna, mudra, pametna, da se s tobom ne postupa tako, ti bi to provalila!
Možda je to tebi èudno, ali to je meni olakotna okolnost, žudio sam, imao sam potrebu za takvom ženom.
Ženom koja je odluèna, hrabra, karizmatièna i samosvjesna, a opet prizemna.
Upoznao sam mnoge koje su pune sebe, a ti, ti si tako bliska i nježna, iako vrlo jasnim rezom odreðuješ granice,
i da, to je ono što me privuklo i što me privlaèi k tebi.
Tvoja snaga, ali i tvoja nježnost, predaja.
Fasciniraš me, i zbog toga spremam jedra, podižem sidro i pristižem ti...jasan!

Moram, znam da moram izdržati ovo odvajanje, pogotovo stoga što sam sam kriv,
da sam te pitao, da sam te zatražio, da sam se odvažio...
U svom srcu znam da me ti nikada ne bi odbila, a sve da me i odbiješ, uhvatila bi me za dlan,
ti nikada ne bi bila hladna kraljica, znam, idiot sam, ali znam ti si sunce.
Moja su iskustva takva kakva jesu, moj je životni staž drugaèiji od tvog i stoga i upravo baš zbog toga,
sviðaš mi se.
Da!
U tebi ima tog mog zanosa i sanjarenja i grabim te zbog toga, no, ti nisi djetinjasta poput mene!
No moram li reæi svijetu, ali prije toga sebi da bi tvoje prisustvo u mom životu bilo sve,
nisam glup, vidim da nosiš svoje ja kao orden,
zbog tog sam i ostao izbezumljen u onom trenutku,
znam da ti daješ sve i tražiš sve, no nikada, nikada, nikada
nisam pomislio da bi ta ponuda mogla biti za mene.
Spustio sam si cijenu da bi dobio više, oh, još koliko više !

Pokušavam shvatiti što je to, koji je faktor taj koji je donio prevagu da te volim?!
Ti vjerojatno tako plaha nisi spremna to èuti, jer poznajem te jako dobro, ti si ona koja treba konkretne dokaze,
a ne samo rijeèi, tebi su rijeèi alati, jer to je tvoje podruèje, ti si pjesnikinja i ti znaš kako pjesnici i pisci mogu lako manipulirati s njima.
Sama si mi rekla da i ti sama to èiniš, ne da nekog povrijediš, umanjiš, da nekome naèiniš zlo, veæ da od paštete naèiniš pašticadu, ok, karikiram.
Nauèio sam to od tebe, toliko sam toga nauèio od tebe i još i dalje uèim.
To je ono najèarobnije kad od osobe do koje ti je stalo imaš što nauèiti, kad to drugo biæe ima što prikazati, dati, to je istina.
Da, u poèetku je najbitnija strast, privlaènost, ludilo i upravo i stoga ako iza toga nema nièega ljudi ostanu praznih rukava!
Nakon poèetne sluðenosti nema nièega.
A, eto, da, kod tebe, kod tebe ja uvijek pronalazim nešto novo, ti si poput rudnika, što dalje kopam tražim, pronalazim sve više blaga.
I sve jasnije vidim, sve jasnije èujem, sve jasnije osjeæam da bi bez tvoje nijanse plave, moj svijet ostao siv !

Kasni je sat i ja nisam svoj, osjeæam da te moje misli èine nemirnom, okreæeš se u krevetu.
Tražiš moj dlan.
Ne, nisam umišljen, ali moj je grijeh što sam ti dao sebe.
Ti si odmah shvatila da sam se predao i dok nisam rekao ni rijeè!
I sva moja suzdržavanja su bila stoga što sam mislio da si neèija, i da nikada neæeš biti moja.
Hvala ti, oh, hvala što si mi dokazala suprotno!
Jer ono što me oèaralo je bilo to što si me pogledala ravno u oèi, ajme direktno, pa si zadržala pogled,
dostojanstveno i konkretno i od tada, od tada sam tvoj...
Nikada ranije, nijedna me žena nije uzela i naèinila svojim, ali ti jesi!

Pitao sam neke naše zajednièke ljude o tebi, znam da bi sasvim prirodno bilo, da sam te nazvao,
ali to nema veze sa mnom, zapravo ne, ja sam ono što ti naslikaš.
Uèinio sam nemoguæe, došao sam bez da sam te fizièki dotakao do tvog najskrivenijeg kutka.
Tamo sam ostavio sjeme svog postojanja, koje buja svakog novog trenutka, diše, zauzima tvoj prostor.
Odraz sam tvojih želja, tvojih usmjerenja i tvog fokusa.
Èekam da se odluèiš ispisati sve sitne nježnosti koje æe izrasti iz moje kože.
Èekam da mi pošalješ misli u kojima sam ja tvoje sve, jer ovako, ah, ovako ne znam u svim tim danima
ni tko sam ni što sam, jer èekam! Samo tebe ÈEKAM...

Trebao sam joj reæi onda kad je odlazila, kad mi se nasmiješila i rekla; idem, vrijeme je, vidjeti æemo se, možda, kada se vratim,
to više ovisi o tebi, no o meni?!
Sumnjala si, shvaæam da si sumnjala, jer ti nisam rekao ništa konkretno, nikada to nisam uèinio, ostavljao sam te tako, bez konkretnih
odluka i izjava, a ti si se uvijek smiješila, uvijek si rekla, u redu je, prihvaæam, i nakon toga odlazila si...
Odlazila si i to me uvijek ispoèetka ohrabrivalo, ona uvijek odlazi, ne povlaèi me za rukav, ne traži, ne zahtjeva, ona prihvaæa,
ona prihvaæa ono što kažem, što nudim, što ja jesam.
I tako se odjednom sve izokrenulo, preokrenulo jer sam shvatio da ne želim da više ikada odlazi od mene,
jer je nemoguæa praznina dok nije tu, dok nije ta!
Sve je bilo neshvatljivo dok si nisam priznao da je svaka tvoja luckasta scena ona u kojoj ja želim biti sudionik.
Sve dok nisam shvatio da ja, sa svim ovim godinama mogu i želim i trebam tebi dati sve, baš tebi.
Nijedna nema taj sjaj u oku, tu krunu u kosi satkanu od nevidljivih niti, nema te koja æe reæi da i reæi ne, a da ne izda sebe i ne izda nas.
Nikada nisam i znam da neæu pronaæi snagu i podatnost, hrabrost i nježnost u djevojèici ženi, osim u srži njene moje, moje, najmoje...

I odjednom su se oluje utišale, zagrabio sam èašu vode, èinilo se da si i ti unutra,
to se takvim èinilo jer je èaša bila zelena, bila je tamnije zelene boje i odjednom sam shvatio da me podsjeæa na tebe,
takvo je more, takvo je more sada, tamo gdje ti jesi, toliko meni bliska, a opet toliko udaljena.
Bliska, najbliža u mojim mislima, a tako daleka jer ti ne mogu staviti palac na donju usnicu.
Uvijek si to voljela kod mene, moje misli o tebi, o nama, i uvijek si me poticala na njih.
Èini mi se kao da si se u mom životu rodila baš zato da mi budeš vodiè, vodiè mojih snova i želja.
Ne znam tko sam ja tebi, svakog se jutra, uvijek ispoèetka to zapitam?
I onda nekako shvatim da ti se moram prepustiti, da ti moram prepustiti svo ovo vrijeme i ne-vrijeme,
sve ove strahove, žudnje, želje i strasti.
Moram ti priznati da sam nemoæan dok posežem za tvojim likom, a dok ostajem praznog pogleda, praznih ruku,
praznog su-postojanja s tobom.
I ono što uistinu trebam, jednako kao zrak koji udišem, onaj je trenutak kad æeš krenuti svojim èvrstim, odluènim koracima prema meni,
a ja æu, ja æu ti se predati i napokon æu duboko izdahnuti, biti æu zadovoljan, sve više tvoj, sve više svoj, ljubavi...

Što sam uèinio?
Ah, moja plavooka spava, samo sam joj dotaknuo vrh nosa.
Uopæe se nije pomakla, nadao sam se tome.
I sad je gledam, grlim je, zaspat æu kraj nje.
Upijati njenu toplinu sna.
Volim je.
Ugodno je ovo tijelo jer mi daje nju.
Ona je to što mi izmièe, kad otvorim oèi.

Sjebat æu joj blog! Oh, èovjeèe!

Vjerojatno ste zamijetili da nedostaje par postova, dva-tri i tako to.
Da, to sam ja, to nije bila ona.
Obrisao sam ih, sramotni su! Moje isprike onima koji su ih komentirali.
Najiskrenije, ispoèetka, prvo sam mislio da æe to biti uspješno, to moje ulaženje u njen prostor.
Da æe Daniela reagirati, ali nije.
Napravio sam i pravopisne greške, onako misleæi da æe joj to dignuti živac pa da æe intervenirati, ali nije!
Zato sada pišem onako ispravno, ovo neæe otiæi u smeæe.
Neæe jer joj se želim približiti. Želim joj pokazati, ispisati, dokazati joj se.
Ona je moja, iako to još ne zna, a ne zna stoga što sam ispao seronja.
Da, da, da!
Znate nas muškarce, pravimo se frajeri sve dok ne popušimo žešæe.
Zapravo sve se to odvija do trenutka dok ne pronaðemo ONU!
Pa tek tad tada, nekako se ispravimo, prestanemo biti nametnici, shvatimo svoju svrhu.
Svrhu koja je ranije bila poljuljana, jer sa samo privlaènim komadima, s trebama to ima smisla, mislim biti površan,
ono zabavica, hepi si, željen, godi egu, kome ne bi ?! Ali onda skontaš da ti fali nešto više, da ti treba nešto više.
Da iskljuèivo seksualne aktivnosti nisu te koje æe te zadržati kraj tog nekog lica.
Naime nekad ta lica bivaju slatka, lijepa, skoro pa savršena, al ono nisu ništa osim toga.
Nisu hmmm sve!
Pristao sam i sam ranije mnogo puta na manje od Sve, i upravo zato, sad kad sam shvatio da je SVE moguæe i da je
tu, baš tu, nadohvat ruke, izbezumio sam se.
Da, to je moj grijeh.
No ipak sam se odvažio na to da jednom u životu odigram na sve ili ništa!
Odluèio sam da æeš baš ti i upravo ti Danielo, biti moja, najmoja i da æu rastaviti zemlju i nebo,
samo da ti utisnem poljubac u obrvu, lijevu obrvu, tamo gdje si sakrila želju!

Vrijeme je da se suoèimo sa svime.
Pratim vas, zbunjeni ste, znam, znam, znam...blog je od Daniele bez j.
Daniele...ono što vi vjerojatno znate i što je baš meni dala do znanja, na prvom susretu je to da ONA nema slovo J u imenu!
Smijeh! Znaaam i meni je to bilo smiješno, no s odmakom sam shvatio, naše je ime nešto osobno, ono što nas prati od našeg roðenja pa do smrti,
to je zapravo jedino obilježje našeg življenja i stoga sad razumijem da to nije nebitno, da to nije hir, veæ njeno shvaæanje života.
Ona, moja shvaæa život u punini.

Provalio sam u njen blog, svi znamo da je to lako, sama mi je rekla da želi nestati, pobjeæi od svega i svih, tako da ovo što sada èinim,
ne to nije ništa loše, dapaèe, zbilja mi je stalo da je upoznate, aha, da, onakvom kakva ona je!
Jer što znaèi neèije površno: zabava, najs odjeæa ovo-ono...svi odjednom znamo da nam to nije dosta, nije, jer nakon svih pomodnosti ostanemo najèešæe sami!
Ona je vjerujte mi ono najbolje što je u vama samima!
Možete li zamisliti da ovo èitate jer ste privuèeni ovome?
Ona vam želi reæi da je ona vi!
Daniela je tipka na vašoj tipkovnici, u onom trenutku kad vi sami želite pomaknuti sebe.
Uzmaknuti sjenke, strahove, poraze.
Ona je vaše ludilo!
WoW, koje ludilo!

Nisam te tražio, sam Bog zna da te nisam tražio, živio sam život poput svih ostalih.
Sve što se normama trebalo ispuniti, uèinio sam.
Bio sam sve što su me tražili biti. Sve što sam i ja sam vjerovao da bi bilo najbolje za mene.
A onda, samo jedan tvoj pogled.
To tvoje modro-zeleno-zeleno-modro!
I poèeo sam preispitivati sve što je bilo prije tebe.
Jer odjednom kao da mi je na dlan sletjela vila.
Kao da me obasjala svjetlost!
Kao da mi je sjelo milijun dolara na raèun!
A, znam, glupa patetika no, stvarno da, ti vrijediš više od milijuna!
Milijun bi potrošio, al tebe, tvoje usne, tvoje oèi, tvoju toplinu, nježnost,
ne to se ne može potrošiti, jer ti si neiscrpno vrelo moga ja...
Osim ako uskratim ti sve.
Tek tu je ponor mog ponora, kraj moje smrti.

Ranije nisam bio nièiji, samo sam bio prisutan.
Koja spoznaja!
Ne mogu shvatiti zašto sam to tek sada uistinu pojmio?
Trenutak tog shvaæanja je bio baš onaj, kad mi je dotakla prstom prst, onako sluèajno!
U toj sekundi sam shvatio da je Ona sve, da od sada nikada više neæu moæi biti tuði.
Da je ona moj dom, moja obitelj, moje sve.
Izgubljen sam od tog trenutka i želim, sve želim, i kad sam pod pokrivaèem, i kad èinim sve što
me èini uglednim èovjekom, a opet, opet sve me vodi k njoj.
Što mi je èiniti?
Kako svoj život preoblikovati?
Kako iskoraèiti?
Kako biti muškarac, a ne samo sanjar?
Kako imati petlje?

Koje muèenje, danas je bilo živo muèenje. Sjedim s ljudima i promatram ih, nitko, baš nitko ne vidi da mi nije dobro.
Nitko me ne pita ništa. Svi misle da sam sasvim ok.
Nije da sam objesio facu, ali ne dajem sve od sebe, jer to je nemoguæe.
Sve o èemu mislim, o èemu mogu misliti je, oh, da, o njoj!
Mislim i maštam o trenutku kad æe zakoraèiti u moje podruèje, u moje ja.
Taj æe trenutak biti èisti blagoslov.
Uopæe ne mislim o nièem drugom, sve ostalo je samo ostalo.
Sve se obavlja, razdvaja, èini i tako to.
A iznad toga svega, Ona!
Možda, vjerojatno pretjerujem, ali toliko dugo mi je trebalo da prihvatim, shvatim da je to sve što
moje biæe želi utisnuti u sebe!