|
Pjesme na radiju žure, nižu se jedna za drugom i podižu adrenalin, promatram krajolik kroz prozor, on je sporiji, autobus ima stanice, zastaje,
ispljuje putnike, nove usisa, tako se barem čini.
Tih par sekunda čini se kao čitava vječnost.
Imam dobar stari običaj zapažati lica koja ulaze, većina je namrgođena, ne pamtim kad je neko lice nosilo osmijeh.
Pa se pitam kako to, kako to da ga ja uvijek serviram, i gutam ljude oko sebe, gutam ih jasno otvorenim očima, a drugi ne?
Kao da se skrivaju iza te običnosti i distanciranosti.
Kao da ne žele pružiti šansu, šansu ovome svijetu.
To me udari u želudac i rastuži.
Moje su oči zemlja radosti. Samo to, čista radost, naime veselim se susretati te strance, te nove energije i samo ih promatrati.
Promatrati i proučavati.
Ponekad pomislim, život je samo to, neprestano kretanje, promatranje i upijanje.
Jer jednom, kad sve to nestane, ti nisi tu, ti si potonuo, negdje, sedam, deset ili nešto više metara pod zemljom.
|