|
Plovim između upitnika, takvo je more, ispustila sam suze u njega, jednake su mu, sve je slano.
Sol, tu smo.
Nije nas briga tko nas to gleda i što komentiraju.
Ljudi uvijek komentiraju površno, ne zagrebu dubinu, ne potrude se ući u srž.
Zašto bi itko mislio da onda to što oni vide, da je SLIKA ? Pa to je samo okvir.
A ja sam slika, previše me ljudi dotaklo, plakala sam na pogrebu osobe koja mi nije bliska,
jer sam takva, plačem na pogrebima, uvijek me pogodi onaj trenutak kad ubace lijes/urnu u grob, pa, pa, nema te više!
Tko normalan može biti radostan?
Sjedila sam u sredini između Margaret i njenog supruga, osjetila sam se zaštićeno, Margaret mi je izjavila : želim da se vesele na mom pogrebu!
Uzdigla sam se poput goropadnice i rekla : Magi, zar misliš da onog dana kad ćeš umrijeti, da ću biti sretna?
Ti si luđakinja, nema šanse! Ne zezaj me, plakati ću kao kišna godina!
Njen mi je suprug rekao, i ja uvijek plačem na pogrebima, ne mogu si pomoći.
A ja sam ih snažno zagrlila...
|