Danielaland : Svevremenski let

Pa što?
i ja sam samo tvoja mala mrva
mali treptaj trepavice na tvom oku
mini mini mini
tvoje soli iz oka
ono što svima želiš sakriti
prikriti
moje malo malo malo
najmanje
kucanje srca
jer eto i ti se
kao i ja bojiš
da je sve ovo samo jedan èin
pa æe pasti zavjesa
a onda
onda
onda?
gdje smo mi?

Ponekad sam tako snažna u tim svojim ludostima i slabostima
to se zakaèi za kuku dana
pa ja pomalo visim, bože, kao da visim
a sva sam predana, bože koliko èovjek može biti predan
ha?
izrana pišem pjesmu, naslanjam se na tvoje rame
pa ti govorim, ovo neæe trajati zauvijek
jer zauvijek nema ime, prezime, zauvijek nema ogranièenja
ti me možda i ne shvaæaš i ne èuješ
a ja veæ blistam tamo, bože, tamo negdje dalje
gdje nikada i nisi bio ništa osim mene same
i smiješim se, sve æe se ovo ovdje pomalo izbrisati
gumica ide niz po niz
pokret po pokret
kao i onda dok ti mene ljubiš
dok me jedeš
dok nestaješ u meni, a opet, a opet, a opet
u sebi si snažan i konkretan
èulan, èvrst, odluèan i nezamjenjiv
jer ti sebe samootkrivaš kroz mene i moje, mojeæe
u kojem toneš i padaš i nestaješ na tren, samo na tren
sve dok ne otvoriš oèi i onda se vidiš
i sebe i mene i svijet i ljude i izgubljene stvari i pronaðene stvari
svo ludilo i lubenicu baèenu o zid
i automobil na kojim su ispisani tragovi
sve se to umiješa, izmiješa i nastane nadrealna slika jednog bliženja
tebe to zapljuskuje, kao što i mene zapljuskuje
i ne pitamo se do kada æe trajati, veæ što æe to toèno trajati?
èekamo vrijeme u kojem æemo prestati èekati
u kojem æemo sve ovo zakljuèati
pa krenuti uz stepenice
odluèno, korak po korak
i onda se sve ponovno izokrene
jer moja je odlika i moje je pravo
hirovitošæu ispisati nove retke
pa naglo odluèim danas æu ispeæi dva kilograma janjetine
iako sam sama i iako æu je morati jesti danima
no što to za mene toèno znaèi?
misliš li, pomišljaš li možda, da su to sve pripreme za jednu novu buduænost?
onu u kojoj æu prestati koristiti samo jedan nježno plavi tanjur?
ha?
nema to veze, nema to veze, nema to veze!
ja veæ sebe slutim
ja veæ sebe jako dobro vidim
ja sam veæ sebe dovoljno preoblikovala
za sebe, za svijet, za...
za
za
za
i ponovno, pomažem drugima, da bih pomogla sebi
odlazim u duæan
Lindi kažem, dobar vam dan Lindo, nije li lijepo imati ime koje vas naglašava?
Linda se smije, Lindi je to èudno, jer nijednoj Lindi, nijedna ne-Linda nije rekla:
Lindo vi ste lijepi, i ime vam je lijepo, nije li to lijepo?
I svi se smijemo, svi postajemo mali teatar od dana
Danas je sveta Nedjelja, veæ sam rekla, veæ sam to odavno naslutila,
u ovim danima ispred nedjelje
I onda prièa krene, onda se sve otkotrlja, kao klupko vune
I Linda i ja i djeèak koji kaže muškarcu na blagajni
ozbiljno i smjerno : to nije njeno!
Kao da me i on pomalo štiti, sada kad sam veæ otkrila svijetu sve svoje nježne strane
nema tu više patnje i boli
samo ljubav i nježnost i predaja i pomalo, da, pomalo žudnje
pa prekoraèim ponovno
prekoraèim
ispraznim zelenu plastiènu košaricu
izvadim samo mali, škuri kruh i deset dekagrama mortadele
mortadela...
ah
i izlazeæi iz duæana pogledam u nebo, bože sve se ponovno njiše
uz to jugo, to jugo koje raznosi i moje misli i moje strahove
pa samo nastavljam biti ja
ponovno sjedam za bicikl
kao da sam jahaèica
kao da sam na predivnom, zlatnom konju, kojeg sam jednom sanjala
i jašem i nestajem u divljini
no sve se zaustavlja pored obiènog kafiæa uz more
spuštam bicikl, pomalo drsko i karakterno
kao da ga odbacujem
kao da je on suvišan dodatak mojega ja
kao ohola kontesa ulazim i svi, baš svi se okreæu za mnom
iako nisam uopæe niti lijepa, niti zanosna
ali smijem se, pa ja to oduvijek znam,
ja sam, ja sam, ja sam
karizmatièna
sjedam za šank i promatram te djevojke, djevojèice na pragu adolescencije
i znam
tako dobro znam
da ih uopæe nije briga niti za svijet, niti za sve ove neprilike koje su oko nas
jer i ja sam
i ja sam i ja sam
jednom tada, bila ta
i lijepo je dati neuobièajenu napojnicu
samo da vidim kako se jednoj od njih zacakle oèi
i tada, tek tada, povjeruje i ona, ta jedna djevojèica-djevojka
da postoje i odrasle žene
žene koje mogu sve i koje nikada neæe prestati iznenaðivati svijet oko sebe
tada postanem još sigurnija da ovo nije bila samo sluèajna odluka da odem sama
baš i upravo sama na kavu
jer u toj šalici kao da se skupio talog i mrak svijeta
kojeg sam popila, ispila
pa se duboko nasmiješila i rekla:
u redu je, sasvim je u redu, u redu je...
Daniela može osvojiti svijet
i zavjesa je pala, kao što pada uvijek, kad Daniela sebi kaže
sada æemo postati mirisni otisci
otisci na svevremenu u kojem smo oduvijek bile!
ništa i nitko
nitko
nitko
nikada neæe moæi izmijeniti ovaj dan
i nije li to sav èar?
Nije li to prekrasno, najljepše snoviðenje?
Nije li tako?
Nije li tako?
Nije li tako ?

Za sve je kriv Pupaèiè i njegovo Dobro jutro more
i za mene
i za tvoje dlanove raširene i nanešene na moje
na moje
ženske bokove
dobro ti jutro jutro
jutros u jutru
dok
pronalazimo jutro
tek novi poèetak
mali valcer
orkestar samo za nas
trzaj bila
otkucaj noæi na bijelom
bijelom
malom
stolnjaku od naših tijela
i drhtaja
i žila i traganja
još jedan zagriz prema naprijed
prema koracima za koje treba imati snage
prema koracima naèinjenima od bluda
bludno moje jutro i bludno moje more i bludna moja planino
dobro jutro moje oèima vidljivo i nevidljivo
dobro jutro jutro moga jutra
i jutro moga sna
dobro ti jutro jutrom
jutreæi ja te dozivam

U podne u vrelom, siæušnom, kuckavom srcu,
mojem srcu!
broje se minute
dok ti objeduješ
ti ruèaš
ti unosiš malo energijice za moju stabilnost
kako bih ja tebi mogla dati
sve što mi ti želiš predati
o, bože, zašto je ovo toliko lijepo
ja sanjam tvoje tanjure, vilice, tvoje stolnjake, tvoje malo crno tele
sve se to ziba u velikoj zibki ljubavi
ne pitam se više ništa, ni gdje, ni kamo, sve je ovamo, ovdje, tu, sada i zauvijek
tu sada, zauvijek
minute, vjeènosti, stoljeæa, sve slutnje, potrebe, istraživanja, svo ludilo i sva nadanja
sve je tu
tko si?
imaš li ti uistinu lice
ili je sve samo tko si?
a ja ovakva, malo podatna poput krzna tvog psa, pa ohola kontesa,
no ti mi nadjenjuješ nadimke, ti mi otvaraš nove likove
ti se sa mnom smiješ i sa mnom miluješ mene!
ti jutarnjim dahom dišeš u me, u moju slobodicu
dok se nad tebe nadvijem, dok te zahtijevam
dok ti se nudim besramno i sramno
ah, te moje dvije strane
ti ih jednu, pa drugu dotakneš
pa pobogu imaš i ti dvije ruke
i grliš ih i sjedinjuješ
bez da kažeš i jedno, jedino protiv
samo me dugo ljubiš u lijevu klijetku srca
i završavaš negdje na jednoj od sitnih trepavica
jer me nikada nisi htio drugaèiju, nego ovakvu
goropadnu i milu
savršenu sa svim tim okovima oko sudbine
ti ih razbijaš, jedan po jedan
strpljivo kao da si neki svetac
a samo si krvav, samo si meso i žile i osmijeh, bože, samo si osmijeh
i slušam te kako dišeš
kako se uzdižeš iznad nas oboje
samo malo paziš, da ja ne padnem, da se ne poskliznem
i mašeš mi, ti mi uvijek mašeš radosno
svojim predajama
a ja sam toliko teška nekada, uistinu jesam
teška i sebi i svijetu, iako velika koketa, veliko dijete
pomalo infantilna u odnošenju prema danu
a onda, kad te stegnem, kad se smjestim na tvoj obraz
onda kad me ti uglaviš izmeðu ramena i obraza
nitko nije veæi, moæniji
nitko, nitko, nitko!
nitko nije toliko bio neèiji zakon i neèija odredba
kao ti moja i ja tvoja
i što više znaèi to vrijeme?
baš ništa, ništa, ništa...
sve je u toj toplini umiješano, slikano i stvarano
sve što æe biti juèer i sada i sutra i zauvijek
jer tko bi nas više ikada mogao razdvojiti
kad nas je ovako sljubio
slijepio
sašio
zakovao
zavario
MA
samo nas je dugo, dugo, dugo
usmjeravao
da padnemo oboje, niz životni avion
da letimo meðu oblacima od ljudi
i oni nas gledaju
malo se plaše, da
malo se plaše!
gdje æemo to nas dvoje sletjeti
gdje æemo se rasuti, raspasti, gdje æemo mi prestati
a mi
mi
mi
mi
mi se samo èvoramo u vez
vez bez veza
vez bez obaveza
vez bez
bez bez bez
samo smo smo smo
ti i ja
žilama isprepleteni iz kože koja raste
obujmljuje nas
da napokon postanemo
velika svemirska beba

Uistinu to tako jeste, to tako biva, to se tako našiva jedno na drugo
usnica na usnicu, koža na kožu
prsti se polože izmeðu praznine tuðeg dlana
I sve se zavrtloži
I ona postaje njegov blud i sram
U tim se oèima oslikavaju smrti i raðanja
Sve ove godine, svi ti životi, svi ti ljudi, sva ta dogaðanja, odvijanja, savijanja, povijanja
Kao kad odmataš dar,
dar koji si èuvao, kao, Bože, sva ova stoljeæa a nitko ga nije vidio, shvaæaš li, nitko?!
Jer u želji, trudu, poniranju dar se je sabio, povukao u jednu malu, majušnu, kristalnu kutijicu
Hoæu li ti, uistinu hoæu li ti dati taj kljuèiæ, taj komadiæ svjetlosti koji æe progutati tame?!
Jesam li ti ga veæ dala?
Pronalaziš li ga na boku?
Samo mali, topli dodir vrhom prsta, sitna nježnica, bližilica ljubavi?
Uistinu gdje si se ti to ugnijezdio, koje su ovdje nevere voðene tvojima?
A ipak pomišljam, pa mi smo se, mi smo se
nebom obgrlili, i sada se smijemo, samo se smijemo
kao kad se smiju oni koji su veæ odavno izgubili bol
I otvaram ti svoje krilo, u koje spuštaš svoje snove,
pažljivo ih sadiš kao što se sade nježne, nevine biljèice
pa u mojoj zemlji, kao da raste milijardu sitnih svjetova
a tek jedan, možda æe, pružiti ruèicu, uhvatiti mali prst tvoje sudbine
i sva toplina naših biæa mogla bi se,
morala bi se nametnuti,
trebala bi se sliti
u hlapljivom gutljaju mlijeka

Mali se grašak znoja zakotrljao iznad usnice, poližem ga tako, kao što se maèka oblizuje nakon što popije mlijeko.
Malo, to je samo malo uvrnuto, jer to tako èine ljudi od strasti, izvode ludorije, vratolomije, salto mortale, a onda i upravo stoga su :
živi, živi u životu, živi u ludilu, živi u smrti, živi nakon smrti, iznad smrti, nad smrti, smrti.
Udah kroz nos, zaranjam duboko, plaèem, rasplakala sam se, kad si me dodirnuo jutros, prekjutros, prekjuèer, u prekovremenu svega i svih.
Mala lokva suza.
To ne traje dugo, pazi, zapamti, unesi u svoje crtovlje, nisam uvijek samo more, nekad sam i rijeka,
rijeka koja teèe, kola, ubrzava sve što joj ti doneseš na dar.
Ona se požuri prestignuti, jer joj je slijev bitan.
Sliti se, predati se, dati se, odati se Moru...
I on je pisao : Dobro jutro More, kojemu je to moru pisao, osim Moru nad svim morima?
Jesam li, a nisam li i ja tvoje nad sve?
Ja æu to sigurno biti, jednom kad me neæe biti, jer æe me prah i pepeo ponuditi malim, sitnim, mravima, i onim gadljivim lièinkama.
Daniela, ludice, smotkice, zavodnice, Daniela oproštenice moja...
Daniela hranice buduæim kukcima.
Temeljice i osnovice prirode.
A nije li ovo, oh, sve ovo sada, taj temelj, to krvarenje usred reèenice?
Hvala, Molim, Izvoli, Oprosti, Oprosti, Oprosti...Mi...sebi, nama.
Gdje su ovdje vrata ? Gdje je izlaz ?
Gdje je i tko je onaj koji nas je uzeo u dva razlièita dlana, i namjestio, umjestio, spustio u istu malu èarobnu kutiju?
I ove naše oèi, oèice, gledaju se tako dirljivo i plaho, zeleno i modro, modro i zeleno.
I tko se još plaši, ako se mi ne plašimo?
Koji je ovo strah, a koja je ovo vjera i povjerenje?
Koja je ovo silazna putanja nebitnosti?
Koje je ovo uspinjanje od povjerenja?
Ni rijeèi, ni rijeèi, ni suze, ni šamara!
Samo smijeh, od kuda taj smijeh toliko donira mojoj sreæi sreæu?
Od kud sad smijehom veslamo snagu želje?
Od kud tvoj glas, kad te èujem, i dok nisi tu?
I dok ti moram na brzinu samo reæi...tu, tu, tu...
Jer ispada, tako je naslikano na ovom papiru od vremena,
da ti Jesi bijelo na bradavici majke koja se izdaja...
Ti si ta iskonska potreba za hranom i bitkom,
èini mi se da sam poludjela...
èini mi se da sam poludjela...
èini mi se da sam poludjela...

Dok se stisnem u samu sebe provjeravam svoj teritorij,
gdje se, tko se, zašto se tu nastanio?
Pružaš mi ruku, dotakneš usnama vrh ramena, kutak usana, ušnu resicu,
malo popustim, pa te odgurnem, kao divljakuša, amazonka, nepovjerljiva divlja životinja!
I tako sve bude naneseno na bok ljeta, moja divljina i tvoja smirenost.
Ti popuštaš, kad ja napadam, ti napadaš kad ja spavam.
Samo kad spavam.
Da ne osjetim porezotine tvojih oèekivanja.
A ja spavam tako malo, hodajuæi svoje snove.
I ti se prijetiš, ti se ljutiš, ali me ljubiš u središte mog umora.
Umor koji se smjestio tri centimetra ispod moga pulsiranja.
U njemu kao da nikad ne prestaješ biti,
dok hodam, kuham, razgovaram, dok vozim bicikl, dok plivam i dok, dok, dok...
Dok sretnem prolaznika èiji se pogled zalijepio za moja leða,
za kapi moga znoja ne od sunca, nego od sunèevog doticanja...
Dok te on èuje kao onog koji klizi jutarnjim bedrom,
kao udicu koja se uhvatila za moju žensku udubinu,
pa se više ne zna tko je tu koga ulovio ili zakaèio,
sve i dok se taj èovjek razmièe, sa zbunjenim smiješkom i spotakne se o shvaæanje, da sada i ako, ako, ako...
Više ne postoji ako, veæ nikako, sigurno, drsko nikako...
Koje si još juèer prije kiše, prije nevere zahtijevao, kao što dijete zahtijeva sisu,
dijete je gladno, ono treba...
I ti pomalo mene trebaš, da bi me dijelio sa svijetom a u sobi sebe uhvatio za ruke,
jezikom me svojim ispisao i zapeèatio, da postojim takva, tek kao jedna od mnogih ja,
za tebe ovakva, za sebe ovakva, za druge nevidljiva.
Udah, ovo veæ nema kraja...
Ovo veæ neæe prestati teæi,
ovo æe biti moja sveta i prljava rijeka Ganges,
ovo æe biti ponornica i pohotnica životne žile i neka traje, traje, traje...

Jutros, jutros, jutros...
Koje je boje jutro u kojem te ugraðujem u svoje vene, žile, u organe?
Boja tvog smijeha ili tvoje mudrosti?
Boja tvoje predaje ili odstojanja?
A zar bi mogao Ti, odustati od ove èipke ranjivosti, koju pleteš veæ danima?
Shvaæaš li koliko si svojih suza utkao u moje suze?
Nisu li to nastala jezera?
Mrtva i tiha jezera onima koji nikada neæe stiæi, jer tu se mi,
sada se Mi, ti i ja tu èistimo.
Kao što se èistim ja u svojim mjeseènim ciklusima, u kojima ti imaš glavnu rijeè.
Jer jednom, jednom bi se sve to moglo zaustaviti, zbog velikog praska iz kojeg nastao je SveSvemir.
U noæima, noæima, noæima
i jutrima,
popodnevima i siestama koje ti prekidam!
Prekidam li neki tvoj strah, nadu, ljubav ili mržnju?
Što ti prekidam, a da ne vidim?
Dopustio si me.
I grizem usnice, grizem ih, nekad zarijem zube duboko, ne marim niti za tragove, niti za bol.
Od komada moje boli, tvoja se briše, tvoja sam gumica, korektor.
Od moje nutrine, èinim ti platno.
Prišapnula sam ti dahom, nanijela ti boje.
Ispratio si moje prošlosti, te aveti, te krvave i prljave ruke, koje su mi plesale oko glave,
umjesto aureole.
Ti si mi èistim, bijelim, koje istjeèe iz tebe, poput guste tempere, naslikao obraze.
Jesam li ti lijepa?
Zašto mi to govoriš, govoriš, govoriš...
Ti si veæ donio odluku, na koju ne mogu ostati izgubljena, kao što sam ranije i u prijevodu, smislu i besmislu.
Poništavana u svom postojanju, ona neljubljena i nevoljena, zbog hira.
Tanke su i neiscrpne te linije u kojima grabimo život kao autoput.
Autocesta ove ljubavi, ovog ludila, ovog smisla u trajanju nosi, nosi, raznosi
i mene i tebe, èini se kao, kao do vjeènosti!

Ako æu ikada morati povijati rane, to je stoga što æe oceani presušiti, što æe sunce prestati sjati,
što æe zvijezde pasti u ponore, ponore, duboke i daleke ponore, ponore do dna ponora poniranja.
Ako æu ikada morati povijati rane, to je stoga što æe ljudi postati okamine, zamrznuti i ostavljeni sami sebi nedostatni.
Ako æu ikada morati povijati rane, to je stoga što æe nestati zraka, topline, hladnoæe, stvari i života,
ali nikada neæu morati povijati rane zbog tvoje ljubavi.
Zbog ovog glasa, zbog ovih oèiju, zbog te zelene u koju uvijek ispoèetka zaranjam.
Dublje je to i od mora i od moranja.
Nošeno tvojim smijehom, tvojim smijehom, tvojim smijehom, èuješ li me? Tvojim glasom!
I odjednom su uskliènici radosnici.
Odjednom su kamenèiæi gumbi na mojoj košulji, vješto ih bacam da me prikažu.
A sjene u kojima se skrivam, to su tvoji kilometri. Samo to.
I ponovno su noæi i dani, razigrana djeca, kao linolada, pola pola i sljubljuju se,
kao što se i ti i ja stapamo u vrelini dana.
Naša juha vrije na štednjaku od smisla.
Ništa više, ni manje mi nemamo, osim što imamo svenas.
I ako æu ikada morati povijati rane, to neæe biti zbog našeg rastanka, niti teških rijeèi,
jer jednom kad se posadiš u nekome, kao sjeme, ta æe te zemlja duše imati.
Imati i ako istruneš, i ako se uzdigneš uvis!
Ako æu ikada morati povijati rane, ti æeš mi ih poviti u sebi, jer povio bi ti i veæe grešnice,
bludnice, ljepotice, povio bi ti i ranjenika kraj mosta, povio bi kao što sunce povija klasje,
povio bi ti da ne iskaplje krv, slina, titraj.
Povio bi planete i galaksije, jer ti si povijanje samo, ali nikada ne bi podnio,
da se poviti moram zbog tebe, zbog tebe, zbog tebe...
I zato ako æu ikada morati povijati rane, tvoje æe ime biti moj povoj i lijek, moja molitva i vapaj.
Ako æu ikada morati povijati rane, ti æeš znati, ti æeš znati i mirovati, jer to nije zbog tebe!