|
I tako danima nisam takla tipkovnicu, promatrala sam je kako me promatra, znala sam joj samo namignuti u prolazu,
samo joj dati do znanja, vratiti ću se, samo, samo, samo, samo mi moraš dati malo više vremena.
Vrijeme koje imam i koje mi tako vratolomno klizi, curi niz prste, a ja, ja sam pomalo u sedmom nebu, ne, to nije baš ništa novo,
to je moje staro stanje, stanje u kojem sam kad sam svoja, prvenstveno svoja, a onda i nečija.
Nekih prošlih godina, bila sam ničija, niti svoja, niti tuđa, samo ničija, poput izgubljene sjene, a sada, sad kad sam napokon počela
koračati uzdignute glave, sada, eto vidim i sebe i druge i pripadam i dajem se, dajem se koliko mi odgovara i koliko želim, bez prisile.
Pa mi tako lijepo zvoni ova nedjelja, nedjelja sačinjena od vreline i upaljenih ventilatora, moj otac i ja, to naše vrijeme
ručak koji nema određeno vrijeme, sve se odvija kako treba, kad se probudim, kad se spustim niz stepenice odlijepljena od sna,
pa trljam svoja dva modra mora, moje dubine iz kojih toliko toga navire...pijemo kave, smijemo se, sretna sam i shvaćam koliko sam zahvalna
što je tu, Bože, što je tu taj moj otac, moja stijena i shvaćam ovo je ono što moram upiti, ne smijem uzeti zdravo za gotovo, jer, jer, jer...
Jer je vrijeme toliko nemilosrdno, toliko mi je toga uzelo, ali ovog čovjeka od kojeg sam načinjena, njega nije, i znam da ga samo želim čvrsto zagrliti,
i čuvati to što mi je dano.
I razvlačila sam ovaj sunčan i žegom obilježen dan, samo da traje, da traje, da traje, samo da upamtim svaku mrvu, svaku notu, svaki sjaj,
jer jednom će sve ovo nestati, ova ljepota i ova bezbrižnost...
I stoga je i ručak danas bio posebniji, jer sam ga željela sačuvati za vječnost, ovo se više neće odviti,
naši nemiri i naše potrebe, otac i kći, dva otoka sama za sebe, ali s mostom koji ih povezuje, krvlju koja ih zauvijek čini njihovima, čak,
da, čak i kad ih više neće biti ovdje.
Razmatranje, pa hajmo oče, na popodnevnu siestu, i uzela sam dva sata vremena za svoje isključenje, ali bilo mi je tako potrebno.
Tako potrebno jer gladna sam sna i odmora, gladna sam nahraniti svoje biće i svoju bit.
I onda zvonak glas ljudi, njihovi osmjesi, sunce koje mi mrsi kosu, ljudi koji se više nikada neće posložiti na ovoj kulisi,
jer uvijek će biti neka druga kulisa...neka druga varka, neki drugi drugi paravan, neko drugo vrijeme...pitam se, gdje ću biti ja?
Gdje ću ja ?
|