utorak, 28.09.2021.

Jesenja elegija







Jesen se zakotrljala na padinu od ljeta, kao kad baka prostre svečani stolnjak, nedjeljom.
Tih nedjelja odavno više nema, ali svega što su one iznjedrile toga ima, dakako da ima,
ima ih u svim ovim trenucima mojih prisjećanja.
Rado ih nosim kao što se nose ordeni, moji ratovi nisu bili upereni protiv drugih ljudi,
moji su ratovi bili za život i življenje.
Jesen je i po ovim sunčanim okrajcima, lako se kretati, samo pratim vlastiti impuls,
samo tragam za ljepotom, i sve se posloži iznenadno i utješno,
kao kad otvoriš vrata smočnice, u njoj su svi mirisi i sav trud spremni za zimu,
za zimnicu, za sva ona okupljanja za stolom u kojima se bližimo djetinjstvu,
grijemo dlanove na zvukovima smijeha, usput, potajno brojimo na prste
koliko nam je svega stiglo i koliko će toga još stići.
I sve što postoji, shvati se, samo je u ovom trenu koji će se jednom
bljeskati, kao što se Petrovo uho s jedne strane sedefasto izlaže tajni,
a izvana je neugledna, jedva vidljiva mala školjka kameleon, prilagođena
stijenama i travama, takvi smo i mi
slijepljeni, iscrpljeni, ali neiscrpni u naslonjaču vlastitog bivanja.
12:37 Komentari (2)




srijeda, 22.09.2021.

Prvi dan jeseni


Prvi je dan jeseni započeo s mlijekom od pistacije i kokosa, to je nešto novo, to je neki novi korak naprijed.
Stalno se podsjećati da je sve sada dobro, baš sada.
Zrikavci još uvijek zriču, još nije ono doba godine u kojem će biti na spavanju. Uživam upravo u tome.
Danas su čipirali kante za smeće, otvorila sam širom škure, kad sam zamijetila da mi se dva nepoznata tipa smucaju po dvorištu i priupitala: dobar dan, izvolite!? Iako nije bio dan, al nije bilo ni jutro.
Čistoća, došli smo čipirati kante...ok, kažem ja i nasmijem se...
Nego možete nam reći koji je ovo broj ? Kažem, 13, nije 15 kao što ste mislili...i odmah sam ih uputila kod susjeda.
Na what's up mi ponovno dolazi pogrešna informacija, kao i jučer mail koji je trebao stići Danijeli Martinović, a stigao je k meni.
Mislim, alo, koja je to vjerojatnost, ne znam ni ja...svi neki neobični znakovi, čudnovata komunikacija, zapravo, zapravo je uzbudljivo.
Još jedan novi dan, trinaest je sati, pitam se što me još čeka do spavanja...kupanje, odlazak moru to je ono što je sigurno, a ostalo, ostalo neka život donese sam od sebe, otvaram mu širom vrata...
13:07 Komentari (3)




utorak, 21.09.2021.

Drugim dijelom dana





Užurbanost i kretnja prema butigi, ženski prsno među redovima, a tamo : još poneki stranac koji se raspravlja o cijeni sira!
Smiješno je, pomišljam da mu je previše čistih deset dekagrama sira, koji je, o, koji je na akciji 36kn!
Nasmijala sam se prodavačici, i ona se meni nasmijala,
sa mnom da, sa mnom nije imala tih problema,
vjerujem da mi je stoga i narezala salamu baš na milimetarski tanke šnite, baš kako volim.
Kao i obično, prvo sam rekla : molim vas, ako vam nije problem narezati !
I nakon toga, hvala vam, želim vam ugodan ostatak dana.
Moja mantra, moja molitva, moje želje, pa se dogodi da dobijem iskren i sladak osmijeh koji rastapa stvarnost.
I to biva čovječnost.
Čovječnost je, pomišljam što je danas posljednji dan ljeta, a sunce se rastapa i grije me,
grije moja ramena i moju kosu i baš mi ništa ne smeta, ništa me ne umanjuje, dapače sve me nekako čini snažnije svojom.
A onda Jasna, poziv dok sam na plaži, moja draga Jasna, obećam joj svratit ću nakon što dođem kući i presvučem se.
I toliko topline kad je sretnem, pričamo kraj modrine i ništa i ništa drugo nije.
Pojedemo to vrijeme i ja pomalo pojedem sebe, jer joj rado dajem sve što imam.
Ne mogu vjerovati da je prije par dana napunila 70 godina jer je kao djevojčica, baš kao djevojčica,
pomišljam i meni je 37, sve su se sedmice sljubile, pa nekako znam, nekako znam, svima će nama biti dobro.
I onima koji ih imaju i koji ih nemaju.
Stignem ponovno kući, pomislim na sve moje drage prijatelje : Klaudiu, Vesnu i Tomislava, koji su stigli iz moje prošlosti,
iz mojih srednjoškolskih dana i s kojima sada, eto, upravo, ponovno gradim novu budućnost, sada jasnije znam....
Još i kako znam, ovaj ih put neću, tek tako pustiti lako, da nestanu iz mog života, neke nas veze nikada ne oskvrnu,
neke veze nikada ne puknu sasvim, samo im trebamo dati vremena da se učvrste...
Hvala vam, hvala dragi moji, hvala i ovom ljetu, pogotovo ovom posljednjem danu ljeta, koje mi je obgrlilo ramena,
i utješilo me, dopustilo mi je da se predam, jer još će tog ljeta biti, ostataka u meni i na meni,
meni koja sam i sama ljeto...pa i kad skončam, skončati ću u ljetu.
19:47 Komentari (2)




Ovaj je dan tek počeo







Pred dan jeseni, odnosno posljednji dan ljeta, uvukla sam se u njega budeći se iz sna u kojem su mi pokušali darivati,
crvene satenske papuče, ali uzalud, bile su premale 36,50, baš tako je pisalo.
Pokušala sam ih nataknuti iz neke vrste pristojnosti, no, one ne odgovaraju na moje stopalo,
nekako mi je bilo i drago, nisu mi se svidjele, ne previše.
Boje moje posteljine su sada žuta, narančasta i crvena, uvodim toplinu u tamnine.
Izvukla sam se iz kreveta, vrlo dobro raspoložena, pa sam zahvalila svemiru i izvoru, što imam sebe i samo sebe.
Napravila sam kavu, i u pola jedan krenula sam na plažu.
Za mene, samo za mene, (nakon što sam skočila na glavu sa svjetionika, pa otplivala natrag do obale, pa
dok sam se u plićaku raspravljala s morskim ježevima), odjednom se začuo Tedijev glas, Bože, iz kafića koji je na
samoj plaži u kojem više nema ni gostiju i koji čeka kraj tjedna da bi se zatvorio...
Odjednom Tedi piva :

Pismo moja, pismo Dalmacije,
Uveja bi da mi tebe nije,
Ti si moja radost i lipota,
Zlatna nota - i kapja života!

Koja vjerojatnost, koja vjerojatnost, ponavljala sam samoj sebi kao molitvu, mogla sam stići ranije, mogla sam stići kasnije, pa onda ne bi...
I smijem se i radujem i znam, sve se slaže kao što se uvijek slažu komadići vitraja.
Koja divna čarolija.
I vraćajući se tako bosa, uskom kaletom, odjednom me zaustavi susjeda Dragica i kaže mi :
Lutko, molim te možeš li mi otvoriti tablete? Kako da ne?! Kako da ne?! Odgovaram.
Pita me kada sam došla, i to mi na trenutak probode srce, razmišljam što da joj odgovorim, shvaćam da je demencija na pomolu,
pa nježno kažem : tu sam vam ja dugo, dugo, ali niste me baš vidjeli, nismo se puno puta srele,
pogledam na trenutak paniku u njenim očima, ali umirim je nježnom riječi i sve je dobro, sve je ponovno dobro,
uspjele smo nekako uploviti u mirnu luku razgovora, iako se na tren zacrnilo i zapuhalo.
Rekla sam joj na odlasku, obići ću vas, svakako, ako ste sami, nema vam sina, zar ne?!
Nema, nema do petka.
Odlično, pomišljam, jer taj je čovjek grub i silovit...Provjeriti ću vas, jeste li dobro?!
I odjurim poput vihora u svoj dom, moram u butigu, moram jesti kasni doručak, ili još kasniji ručak, nadam se da se neće protegnuti do kasne večere...
Pa onda možda, možda opet ponešto napisati.
Život je tek počeo, ovaj je dan tek počeo, pomišljam i govorim na glas, dok se prisjećam očiju muškarca iz mog sna, koji me promatra, dok odlazim, odlazim negdje gdje ne pripadam nikome...
13:57 Komentari (4)




četvrtak, 16.09.2021.

Nebeski mikser


Kao na koracima dolete neke misli
teške su i surove
plaše se i skrite su
skrite i prikrite
svemu onome što su ljudi već odavno namijenili
a još uvijek
još uvijek

kako kaže Čola :
poslije svega, oproštaj molim, još uvijek dušo, mnogo te volim !

pauza
stop
frozen

Zašto se ljudi plaše reći
ne mogu
ne ide
nisam tu i nisam ja ta tvoja svoja najsvoja
ili najsvojiji
pa se suze spuste poput plahte
na golo tijelo
jer hej
da
još uvijek je ljeto
još uvijek trčimo maratone
i svi smo pogubljeni
željni svega
željni pobogu ljubavi

ALI

nekada nismo do kraja tuđi

sve se to smota
kao što se smota rolada
miješano mljeveno meso
pa u sredini dodaci
ti se dodaci na kraju isprse
nasmiju
prekriju okus svega

jer samo jednom to je uvijek
kada sve je u jednom jedno
no
za to postoji nebeski mikser
a od njegovog žrvnja
sve
sve
sve
stane u jednu jedinu
postelju
sveprihvaćanja
17:37 Komentari (4)




subota, 04.09.2021.

Iz druge Zemlje


Neku sam večer stizala u svoj dom
a tamo me čekao dječak zamotan u togu, dječak zamotan u bijelu, čistu dekicu,
dječačić, beba, tek šest mjeseci, malena riba, ribica,
rođen na dan kad i moj otac
Promatrao me dostojanstveno svojim tamnim, modrim očima, dok ga je otac držao u zraku,
kao da drži trofej, kao da govori :
ovo je budući kralj, spasitelj svijeta !!!
Nespretno sam pomislila: Neron !
ali izustila sam Cezar !
Udahnula sam duboko, šćućurila se u svome krevetu,
kao zamišljena djevojčica u prekrivač,
dugo, dugo, dugo sam se pitala :
u koji sam to film upala?
Ili je to ono što moj um stvara?!
Te neredovite i nejasne, pomalo ekscentrične scene i događaje...
U meni kao da se uvijek rastvara tepih
po kojim tek trebaju kročiti
baš oni i samo oni
koji su iz druge Zemlje.
23:47 Komentari (4)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>