Danielaland : Svevremenski let

O sreæi ne mogu pisati
silovati je
orobiti tuðim htjenjima
pa sam pobjegla u zemlju gdje me nitko od vas neæe vidjeti
pjesme nisu narudžba u duæanu jeftinih trikova
poput crijevne viroze prolaznici djeluju na moje apetite
ako me ne znaš ni vrijeme ti neæe pomoæi
nisam gladna hvala
povratit æu vašu uroðenu vjeru
tople i bljutave rijeèi iz javne kuhinje
danas su na jelovniku krvavice od licemjerja
dobar dan
vi ionako ne gledate u dubinu
moja se slijepost vama ruga
jer u slijeposti vidim sve èime se vaša udubljuje
noæas su konji imali ušivene oèi
oni su me poveli
u njihovim sam kopitima pronašla svoje tragove
slijepili su se na dno potkova
poletjeli su vjetrom noæne more
što se skriva na vrhu duše
što se otkriva na samom dnu nje
oblik u obliku se gubi
shvaæanje se prodaje svakoj laži
dvije tri zablude okovane su istinom
pribijene na moje dlanove
oni su svi vaši putokazi
vaši su moji
neæete otkriti jer ne znate biti
laži su samo putokazi prema vrhuncu
odgurni voljom
odgrizi maštom
slomi stvarnošæu
vjeruj mi
al mi nemoj nikad priznati
daj mi se
ali mi nemoj dati ništa
nit me ne traži cijelu
u tragovima poroðenih pjesama

Još malo pa æu sanjati u zaborav
zato se držim za dno sebe
iznosim na koricu kruha glad kojom æe se pojesti
još malo pa æu otpuhnuti ove hladne zimske dane
u rusiji je zima i kad se koti proljeæe
u njoj se raða najsivija zgrada i još siviji oblak
njena maternica je poput najnovijeg mitraljeza
nemilosrdno kosi našu romatniènu ljubav
od nje ostaje samo kostur koji se klati s nogu
kostur o kostur jeftine jebaèine
nisi vidio koliko je moje oko golo
koliko su moji prsti krnji u tvojoj ruci
duša se slijepila za tvoj jezik
a ti ne osjeæaš koliko je teško upijati tvoj teret
koliko je teško gaditi se pred oèima sunca

Ispod tvoje ruke skriva se tajnovit svijet šamara koji su odredili sjeæanja nekim drugim ženama u kojima nemaš sigurnost

- meni vjeruješ
ja te prezirem
ti me mrziš
ja se volim
pa malo tebe
pa te ubijam
daješ mi sve što nemaš
uzimam sve što ne raspoznaješ
vraæam ti izgužvano bolom
mjera nije odreðena namjerno
ona se uzima usput
ona se ispija u jeftinim èašama
pa grize
štipa
krèi svoje smjerove -

padaš na tlo
ne podižem te
lježem kraj tebe
na nas su se spustili blokovi teški poput èelika
sto i jedna uzaludna èestitka za bivše roðendane
mi nemamo nijednu želju
zato umiremo rapidno i korisno
sve manje krademo zarak ljudima
nekim novim zvijerima
što manje bole same sebe

Moskovski su dani idilièni
sljezovski zelena se kupa u mojim oèima
poprimila sam oblik iz knjige koju èuvaš ispod jastuka
pogrunuo si me svojim nevjerama k paklenskim vatrama
tamo sam se kupala
tamo sam se sakatila
tamo sam samu sebe žigosala

moje lice èini ono što tvoje nikad neæe moæi
moje lice jede zemlju
moje èarape prodaju ostatke moje ljudskosti
moje gaæice prièaju o mojoj vagini
moji nokti govore o mojim strahovima

ti vidiš ali ne znaš ono što ne možeš osjetiti
ja postajem tvoj osjet
u njemu se gubi svaki moj pokušaj
gušim tvoj svijet

Zvijeri u uspravnom hodu odjevene skaèu
ritaju se
udaraju
sjedim ispod stola s dvije godine prepune plaèa
toliko se nakupilo suza u èajnu šalicu
otopljeni snijeg smije se s krova katedrale
ništa što stavljam u usta nema okus po živosti
sve mrtvo slano kiselo ljuto slatko odaje kosti spaljene
spuštene u zemlju
i gnjilo meso
povraæam dugo ostatke alkohola u želucu
noæne dame mi se smiju kroz prozorsko okno moje osjetljivosti
preprodala sam svoje vlastite buduænosti nekim nepoznatim muškarcima
što bi me dotakli al im uzmièem
moje pravo na ljubav kao da je odaslano nekoj buduæoj verziji moga ja
u kojoj neæu biti složena s ovim detaljima svijesti
sama se koprcam ispod parketa
gmižem prema tlu
a tijelo je sve više u rastu
kao da želi zaplesati s vrhom križa jedne uzaludne molitve
skližem se prema vlastitoj oènoj duplji dok se podižem rukama
èetveronoške se dajem njegovom krilu
a on nestaje nestaje gubi se
prazni svoje krilo u moje neotkrivene kanale

Moskovski dani prepuni dima, osakaæenih cigareta,izgriženih usana, spleen koji se širi ulicama dok lebdim,
èujem samo sebe, hladoæa, jeza koja grije okove mog rasta.
Zaboravljam uvijek ispoèetka gdje koraèam.
Svaki novi korak novo more.
Tonemo u blistavoj terasi snova.
Smijem se.
Sva lica koja sudaram s vlastitim nadanjem okaèenim umjesto šminke postaju poput golih anðela.
Kipovi me susreæu na uglovima.
Zurim dugo, kao da nikad nisam gledala, ne prije ovog puta.
U sebi osjeæam nesigurnost od same sebe.
Ništa što je sada neæe potrajati.
Zarezalo me duboko u bedro, tamo osjeæam svoju ženstvenost.
Napokon sjedam.Promatram konobara koji odmjerenim kretanjama leti meðu èekateljima, svi mi èekamo to nešto, komad hrane, komad piæa, komad sreæe.
Èekanje me èeka u kutu.Èekanje uvijek èeka ljude.
Izjednaèenje nije ljudska vrlina.
Vidim sve što mi govore vlastiti impulsi.
Bojim se vlastite hrabrosti, ona izdaje nas. Mene i mirniju varijantu moje buduænosti.
Zato pijemo muški, s nogu, zadignutu suknju spuštam na glavu.
Samo rijetki se znaju sakriti na bok vjeènosti.
Ušivam se u vlastitoj biti.
Dugi su nizovi grada kojim putujem, još su dulje uspomene koje zatežu nit konca poput ruku kirurga.

Rade Šerbedžija je opjevao pjesmu o Majakovskom koja je totalno nerazumljiva i tajanstvena, tako uvijek kad se osjeæam loše sagnem svoje ja do dna sebe, ispružim se ispod pokrivaèa i osluškujem, puštam da mi rijeèi doðu, da me izgrizu,da me oporave,da budu moj oblog.

Ne govorim s nikim o tome, ljudi su tako površni kad je poezija u pitanju, moje je iskustvo tako duboko i bolno da hodam uvijek naprijed,bez osvrtanja unatrag, usamljena sam...

Nedostaje mi Majakovski s kojim sam znala putovati busom, Trinaesti Apostol nije nikad pripadao meni veæ knjižnici,i sad je ta knjiga nestala, prije no što sam je ja iskopirala cijelu...
Danima ispitujem knjižnièarku, da li se vratila moja najdirljivija knjiga,ona samo kaže potvrdno ne...

Boli me što je nema, ne èešljam se od tad na istu stranu smisla, gorim od uzbuðenja, povratak u moj svijet bez te knjige je tako, poluprazan.
Majakovski je oduvijek znao hodati mojim umom, bili smo tako slièno tragièni, a ponosni,volim njegov um,njegove prste i njegova odijela, tako su jednostavna i siromašna,uvijek sam težila takvoj predaji,bez skupocijenosti.


Majakovski je spona s mojom prošlosti, s mojom ja koja je buntovništvo nosila poput oredna,onako drsko.
Vjerovale smo si, ta vjera, da nje nije bilo, danas ne bismo bile ovdje.

Majakovskog je znala èitati najbolje Ona, moja profesorica.
Znala je dati život Oblaku u hlaèama, tako da je pjesma izašla iz knjige, iskoèila je poput zaigranog djeèaka na parket, dotakla mi usne, pomazila kosu i svijet nakon toga više nikad nije bio isti. ( Još sam zaljubljena u tog prgavog djeèaka...)

Zato volim Majakovskog, on me probudio, uzdrmao, usmjerio, tamo gdje sam najbolja ja. Skvrèenih koljena u busu, svaka je stanica uistinu imala najbolje vrijeme za nas.


Nismo znale da æe ostati tako zgasita žuta na prstima, a u nosnicama miris ljetne kiše.

Moj je temperament usklaðen mojoj kosi,njih dvoje kao da prkose meni samoj,a ova kiša,o Bože,o ovaj današnji dan,kad osjeæam ljubav pod jagodicama prstiju,a sve nešto vrišti,spasi se,poði u svijet,ne vraæaj se,a ja, o kako ja volim tonuti sobom,u svom crnom i magiènom moru pronaæi nove smjerove...dajem se...tako se bespogovorno dajem...

Mogao bi naslutiti moj povratak, tvoja se žena u meni vraæa domu u tvom pogledu. Koliko god daleko otišla, koliko god prerasla svoje godine, svoj grad, svoj vlastiti hir, vratit æu se, samo da te sretnem, da ti dotaknem obraz šutnjom, da mi vrisneš na dnu duše koliko sam ti potrebna, a onda mogu otiæi, odjuriti nekom novom poèetku, ti možeš naslutiti i dalje, koliko sam se dala da pronaðemo vatru u koljenima.
Možda sam zato toliko tvoja, jer me uvijek znaš doèekati, izmorenu, prevarenu od same sebe, tvoje èekanje ti daje mnogo više no što moje oduzimanje može istrgnuti. Zato me uvijek primaš. A ja se uvijek ispoèetka otvaram.

Na odlasku u san, mahnula sam ti, oboje smo poput zmija isplazili jezike i prepustili se otrovu, zbog tebe sad hodam uspravnije no ikad.
Tvoja me oholost gurnula u novi smjer.
Nisam vrištala, niti histerizirala po dobro znanom obièaju.
Sklopila sam nebo i spremila ga u torbu.
Izbor je velik, ti imaš pravo biti u neèijoj tuðoj sobi svjetlo.

Danas me probudila želja u kojoj sam trebala pojesti komad tvojih snova, tvoju donju usnicu, boju tvog glasa i komad tvoje distanciranosti.
Moja je ljubav ogromno sklonište u kojem te skrivam kad padaš pred samim sobom, sreli smo se u naše najgore doba.
Ti na kraju svog uništavanja,a ja na poèetku bijega.
Ova borba u kojoj smo se našli oèi u oèi, nema nikakve šanse za opstanak.
Mi se nemamo vremena boriti jedno u drugom, pa eto žmirimo u nas, direktno spuštajuæi se u vlastite svjetove.
Ruke ostaju prazne, ruke ostaju hladne, ruke ostaju u oèekivanju.
Mi grabimo sjenama nove kapute, nitko od nas ne oèekuje èudo satkano od nas. Dvoje u koje smo se pretvorili, ne postoji na istoj stranici papira.
A to je tek poèetak niza.

Noæ se spustila poput zavjesa
još jedna pjesma
jedan niz malih smrti odigranih pod mojim prstima
najava snijega
vremenska prognoza za razlièite gradove
zapetljaj grkljana
tihi jecaj kreveta u kom se sklupèala tama
ona ustaje prije mene pa mi podiže ruke
ona liježe prije mene pa me privlaèi na dno kreveta
kad nema nièeg više
osim ovih izgužvanih snova
sve se poremetilo od ljubavi
sve se raštimalo od izgubljenih davanja
pa sad plovimo moja soba i ja
sljubljene
od zida do zida toèno je èetrdeset i dva koraka
èetrdeset i dva koraka mojih molitvi
u kojima se raða novi atentat na moj mir
otpuštenje od izoblièene ljepote
još jedan udarac u tupo
jastuk se namjestio pod moje suze
male samoubojice što padaju bez suzdržavanja
ludo i nervozno biram sebe
još jednom èvrsto stežem tapetu dana
na njoj se polagano gube likovi
ovo mora da je noæna mora
pogubljenje dva pogrešno uklopljena lika
brisanje poèetka romana
pad na poèetak pada

Ispod mojih dlanova guraš svoje prste
natjeèeš se s mojim krvotokom
tko je od vas onaj koji æe voditi moj život
prema vrhuncu što rastapa sadašnjost
na milijun sitnih kapljica u kojima se skriva ljepota
udišem te kroz pore svojih oèiju
kroz nokte svojih pokreta
pretvaram se u vulkan što te raznosi
duboko u tebe te vraæa
a ti se okreæeš oko ovog prozora
što te uvlaèi u sebe
i promatraš me dugo
sve što sam pronašla u tebi
na dnu tebe sada stoji pred našim
životima
ne znaš koju bi mi rijeè poklonio
kojom bi me istinom odjenuo
a ja se na dnu svih svjetova skrivam
ogrnuta svojom ljubavi
i šutim ti
šutim nama
šutim kako ti ne bih rekla ono što
nije tvoje da znaš
kako nikada neæeš moæi nadvladati moju moæ
kako nikad neæeš moæi spaliti sve moje prošlosti
niti mi ièšupati korijenje
ja sam duboko u svemu odana
duboko u odanosti rašèlanjena
da se vratim svakom oduzetom dijelu sebe

Zapetljam se jutrom u mirise tvoje blizine
nesluæeno doputuju kroz kilometre naših razdaljina
još se odvikavam od tvojih dlanova
smještenih na mom struku
sve što jutro raznese tvojim odlaskom
sada to isto jutro donosi mom sjeæanju
poput male èvoruge o glavu
poput nježne djevojèice raspetljavam si kosu
ušuškam se duboko u poplune
nevinoj igri zabranjujem da me odvuèe bliže k tebi
onome koji nije znao doprijeti ispod mojih zjenica
govorim da se razbudim
kako ni jedna pjesma nije napisana za tebe
kako ni jednu pjesmu neæu dati nikome
ni jednom ljubavniku ni prijatelju
u tako dubokom jutru veæ plovim tvojim ostacima
kao da ne znam dobro
kao da nisam sasvim sigurna kako te
više nikad neæu voljeti
baš ni u ovo jutro èak ni dok me
najduljim kralješcima srca ljubiš

Prepali smo se
negdje si zastranio
tamo na onim mjestima na kojima sam vrištala sobom
to je tako razumljivo za jednog muškarca
nisam ti zamjerila
ne ni jednu tvoju nedosanjanu sadašnjost
možda tek tvoj obzir prema mojim ludostima
jer ti su obziri uvijek bili samo komad pristojnosti
presvuèeni u novu haljinu
to ti se jedino sviðalo dok si prolazio ulicom
nove haljine i njihove vlasnice
nije mi smetalo
kako da djevojci smetaju druge lijepe žene
one su ukras
znali smo ih dijeliti u govoru
ti bi ih obljubio
a ja bi ih promatrala poput skupocijenih slika
samo što su ove živjele
samo što one imaju srce
baš poput moga
a ti
ti si i njih i mene
onako muški ponosno zavodio
zbog sebe i svojih godina
zbog svih nedostataka koji su rasli u tebi
koje nisi mogao otpustiti
ma nije mi smetalo ni što me ne voliš
ne
znala sam to od poèetka
od tvog prvog hladnog poljupca
u njemu je nedostajalo vatre
one životne i okrutne vatre što spaljuje do kostiju
pristala sam na mrvicu ljubavi
na zablude sam pristala
èemu onda žaliti
zašto plakati
kad sam odustala od onog što mi ionako ne bi mogao dati
a opet na laži nisam pristala
i tu se odvio onaj veliki krah
sve što se stvara
što se grije pod prstima
kad laž dotakne
raspada se
odumire poput ljudskog mesa
svakim danom
dio po dio
pa neka smo onda nestali
neka se odvila za nas okrutna zima
sve što je bila istina
to je ostalo
ostalo tamo negdje
skriveno u nekom ormaru
zatoèenom na otoku
kojeg sada nazivam
okrutnim imenom meni znanom
nismo te dozvale moja prošlost i ja
tvoja laž te predala nama na ruke
morao si i ti negdje umrijeti
u rukama koje su te znale
dotaknuti u kraj tebe

O snovima se ne govori na glas
njima nije potrebno stiskati ruke
pridržati im leða
ušiti im konstrukcije da ih podupiru
za njih ne treba otvarati prozore
skupljati najljepše lice
nakon snova njima ne treba
otvarati grobove
niti pisati duge i teške
oproštajne rijeèi
nakon snova treba otvoriti pogled
gledati pred sebe
gledati u nebo
pustiti ih da lete poput
divljih nikad pripitomljenih ptica
snove nakon snova
treba dati u nove svjetove
ispratiti ih s nadom na licu
s dlanovima duboko u džepovima
zakoraèati zbog njih još jednim
uzaludnim smjerom
zaboraviti koliko su boljeli
u trenucima njihovih odlazaka
zbog snova se treba smijati
duboko u srce zaviriti
raðati još jednom i još mnogo puta
snove koji æe znati
isto tako jednom otploviti
pa nas ostaviti opet tako same
s novom snagom koja se tek vidi
kad najsnažniji san zaklopi
djeèje oèi

Sinkronizirane lastavice udaraju u moj prozor
ušima oblikujem lepet njihovih krila
prsti su mi
pripremljeni za novo okretanje stranica
što se sve krije meðu buduæim rijeèima
gdje su utisnuta imena velikih ljudi
soènih i iskrenih prièa
malenih ljubavnika stisnutih kraj mog ramena
sve se širi jutros
sve u oblik mojih grudi stane
a ja se vuèem u svojoj cesti
onim dugim i tihim koracima
koje ljudi ne primjeæuju
jer je nedjeljom svijet obuèen
u nerazjašnjene odnose
jer je nedjeljom grobna tišina
i jer je zabranjeno vrištati od sreæe
nedjelja je tako biblijski odreðeno tupa
kao dan u kojem bismo svi trebali
zaboraviti biti što smo u ostalih šest dana
a tako smo mnogo kad nismo ništa
u ovoj nedjelji
možda tek izgubljeni šetaèi mog
tek zapoèetog pisma
spremni za polazak tamo negdje
u što ne vjeruje ni jedna vjerska knjiga
tamo gdje se zapoèinju svi veliki planovi
a ostanu nedoreèeni
kao oèi mrtvaca dok ga zatvaraju u sanduk

Telefonski imenici nedjeljom u podne
tako hladno listaju prošle dane
promatram ih ispod oka
još titraj smijeha pronalazi put kroz
ovu gustu šumu misli
svi ti brojevi usamljeni
drsko blješte i mame
djevojku zvanu radost
što bi prstima mogla isplesti
dvije ili tri lijepe
znaèajne misli
pa uhodati nekome novu buduænost
to tako seriozno zvuèi
kad padne na pamet
a tako besmisleno i neodreðeno
kad stoji nasuprot ruke
a ruka pada
i padne na koljeno
šèuæuri se kraj knjige
i radosno utone u nas dvije

Volim te snažno udara
bojim se da moje lice nije doživjelo tvoj udar
stoga spuštam glavu pred ljudima
ono što si mi dao
bilo je doticanje kraja svijeta
usput sam pogubila sto i jednu svoju vrlinu
ma neka
ostalo je malo grijeha
to sam predala tvom krilu
a ti
ti me nisi ljubio
koje li zablude
neka
sve što se jednom izrodi
umire poput sunca
potone u noæi
tako i naši dani
svejedno
sutra æu te još jednom zazvati
iako znam
neæeš se okrenuti

Pozdravljam te kišom
u oblacima se šuljam prema tvom danu
sve što ti je bilo vidljivo
moja ruka
moje usne
moje tijelo
to izdajem svojim reèenicama
dajem na upotrebu strancima
tebe sam voljela jednom
a sad
ma sad je ionako važno
ugaziti u novi poèetak
tamo gdje me neæeš vidjeti
lakše je ugušiti snove

Meni nije teško rašèešljati istinu
pa se stisnuti uz vlastito rame i gorljivo zaplakati
tu se raða jaèina
ona koja me uvijek razori

nisam kriva u svojoj sadašnjosti
ali juèer sam toliko toga postavila krivo
uvjerila samu sebe da me ne voli
pa zaplovila drugim morima

zapljusnulo me uzbuðenje
on me prvi spremio poput sklopive igraèke u džep
gdje æe me povremeno dotaknuti
da vidi svoju sjajnu pobjedu

možda neæe shvatiti
voljela bih da ne shvati

kako sam mu dala da me pobjedi
kako sam sama slomila krilo
nagnula posudu da iz nje iscuri kap
da se poskliznemo o nju
držeæi se jedno za drugo

ali pazi
ali oprez

ovo neæe završiti na istom kraju sobe
ovo neæe donjeti pad u zagrljaj

Tu gdje se savijam ženstveno
izgledam tako prijetvorno
za tvoje poljupce tri šamara o zid vlastitom rukom
sunce je iskrvarilo u mom krilu
stislo se sasvim žilavo pa pustilo korijenje
sve se tamom okrijepilo
poèetak pa niz
za tvoje snove moje dvije divlje sise
uzdignuti brijegovi varkom preneseni pod tvoju kožu
ono što æe se tebi pripisati od mene
najodaniji zanos mog uma
s tobom sam prerasla sve svoje ljubavnike
odgrnuo si ih mojom bijelinom
pa zavezao o svoj odlazak
neka jednom iz tame izraste plod

Možda na tren okrenem glavu
da se prisjetim
žene to vole èiniti
i kad ne mare više
i kad nema želje za povratkom
tamo gdje miriše na tragediju

u šetnji kojom smo zapoèeli nas
razlila se boja
drsko zelena se skrila u tvom pogledu
moja hladno modra skliznula je iz oèiju u
duboko more

tamo se grèe kraj otoène vrištine
moje bedrene kosti
za neke crnomanjaste greške
koje smo
oh tek sad vidimo
poèinili u samom startu

slika se naslikala sama
dok smo vezali jezik o jezik
onako u ljubavi natisnuti

na tom je èvoru ispisana
sva povijest jedne nade

grubim potezima iskidane niti
slikar je rasparao platno
sad gori
eto ga tamo
na dnu agonije
još se rastuæim bolom nudi

Još od one pjesme koja stalno svira
mojim svijetom
znalo se tko æe tu izgubiti svoje uloge
dakako gospodièna mladost se narugala
mojoj vrckavosti
zapleli smo se u pogrešne smjerove
tvoje je crno
moje je bijelo
to smo pomiješali u noæima koje
nisu pripadale nikome
pa nit uspomenama
sad na dnu kraja
stoji jedna velika tabla
u crveno prebojana
od krvi il èeg drugog
al ne iskorakni u zabludu
nisam si noktima išèupala vene
nit sam se uputila u danonoæno opijanje
kad smo moje srce
s prvim susretom stavili na led

Nemaš me kao prije, kao onih dana u kojima sam ti donosila ljeta i jeseni u svakom danu.
Ti znaš da sam uvijek željela dati više.
Više no što se može dati. Tu zapoèinje moja smrt.
Nemaš me u letu, u drugim svjetovima, niti u ljubavi.
Smijeh,ali i male višestruke boli ne bude se pokraj tvog uzglavlja.
Nisam uzela sve, samo koliko sam dobila,a to je bilo tako malo, kad zbrojiš sve.
Jezik kojim sam uvijek govorila oteo se tvom razumijevanju.
Sad sam ptica koju više ne prepoznaješ, divlja i opasna.
Ptica koja ne zastaje na tvom prozoru.

Kišne su kapi bez mene samo podsjetnik na sve što više nije tvoje.
Kasno je za nove letove i pokušaje trajanja.
Ova je žena krenula k brdu bez opreme i vodièa.
Voðena željom, bez pravih izgleda pobjeda biva veæa kad je ostvarena.
Krenimo s novim upoznavanjem, sve je od mene veæ viðeno.
Napukla mi je kost, ali srce je èitavo.
Ne volim te zapravo, ne onako.

Nema žaljenja u pokretnu,niti pogledu, sasvim sam staložena, ne odajem nikakva pitanja, niti dajem odgovore.
Govoriš mi što osjeæaš, no zastaješ kao i svih proteklih godina pred zadnjom stepenicom, na kojoj stojim.
Ovaj put šutim i ne patim za dozom tvoje hrabrosti.
Po prvi put shvaæam, doista te shvaæam.
Ne ljutim se, ne oèekujem, ne nadam se.
Izmeðu nas je duboka crnina, na tren se zagledam u nju, pa vraæam pogled na tebe.
Osmjehujem se, ne iz sažaljenja, ne iz zlobe, ja se tebi smijem iz svoje topline.
Ne pružam ruku, niti je skrivam.
Stojim u svojoj punini, nadohvat tvoje ruke, ponuðena kao tvoj izbor...

Na usnama se ponudila želja, tebi nevidljiva, meni osjetna.
Postavljaš pitanje garancije. Šutim.
Ne znaš da li sam tužna ili sretna.
To te zbunjuje.

Nigdje ne idem, ti to ne vidiš, ti si taj koji izmièe sam sebi.
Putuješ na mjestu dalje od svih mojih stvarnih odlazaka u druge gradove.
Bježiš od sebe, kao što se ja uvijek vraæam sebi.
Nitko od nas dvoje neæe pasti. Baš nitko.

Crna æe nas dubina ionako ogrnuti u sanducima zaèahurene.

Pitam se što mi treba ovako
u gluho doba noæi
sjediti u stolici privuèenih koljena
i osjeæati ovu glupu bol što titra negdje tamo
u neodreðenoj dubini srca
što mi je falilo kad smo ljubovale samo
poezija i ja
uljuljkane u svoju stvarnost
sretne i lebdeæe tu na
bokovima vlastitog smisla
nešto je zasigurno moralo prodrijeti
kroz naše mekane baršunom ograðene zidove
nešto malo jaèe od naše dostatnosti
to nešto me ranilo i krvarim dok me eto opet držiš za ruku
pa zajedno odmièemo zavjesu neisplakanih suza

Najpoznatija zvuèna imena našeg najveæeg blog portala ove su godine odluèila ostvariti jedan veliki i bombastièan projekt.
Udruženim snagama pod palicom Cool liste, osmislili su i proveli u dijelo PRVU HRVATSKU BLOG SAPUNICU.
Da bi se ista mogla ostvariti prvo su poèeli lupati s lijeva na desno,
tko æe koga ili Coolerice na Almost Coolerice, Almost Coolerice na Coolerice, u centru zbivanja našao se naš veliki Antifeminist koji je samo s vremena na vrijeme dolijao ulja na tavu, da bi se peèenje moglo izvršavati po planu i programu, no problem bi nastajao kad bi se dotièni izgubio, i kad bi peèenje poèelo sagorijevati.

Nikom nije smetalo što je peèenje zagorijelo i što smrdi na sve strane, nitko se naime nije sjetio otvoriti svoj blogo prozor i proluftati, kako i bi, svi su radije poèeli upirati prstima jedni u druge, kako to veæ obièno biva u narodu.
Naglašavam narodu, jer se svi dotièni blogeri žele uzdiæi nad narodom, kao neki posebni, oni koji su inteligentniji, obrazovaniji,mudriji,tolerantniji, u biti da skratim u silnoj želji da se uzdignu nad narodom,spustili se pod narod.


Gdje je nestao èovjek?

Èovjek u ovoj virtualnoj sredini nije nestao, samo je pokazao sva svoja lica, do juèer velike blogerice pljuju jedna po drugoj, svim moguæim sredstvima, dakako, kasnije jedna drugoj ližu ista ona govanca, koja su servirana tako vještim manipulativnim sposobnostima, i na kraju se te iste okreæu prema nekom treæem?!

Stvar je vrlo jednostavna, dajte èovjeku moæ, i on æe vam pokazati kakva je osoba.

Drage blogerice koje ste zakuhale kašu, jer zbilja svaka veæa svaða izlazi iz kotla ljepšeg spola, zbog ljubomore, da, zašto istovremeno podržavamo jedna drugu, a onda u dubini sebe, smišljamo male,slatke pakosti?!
Èemu to vodi zapravo?

Krasno baš, licemjerje raste iz najanðeoskijih ruku,dakle blogerice ne shvaæam èemu takav jal, vi uistinu gledate na blog kao mjesto na kojem vi imate moæ, kakvu molim vas vi imate moæ?
Znate li koju jedino možete imati?
Moæ da vam se podsmjehuju, niste oèito svjesne koliko vas ljudi èita i doživljava vas kao jednu veliku sapunicu?
Dame ne iznose prljav veš, dame ne prljaju svoje ruke, dame su uvijek dame i znaju kad je dosta.

Mislim da se rijetko koja blogerica na ovom portalu može nazvati damom,
dama zasigurno neæe prièati i širiti laži, bit æe dostojanstvena i samosvjesna, bez potrebe za spuštanjem na niži nivo, jer uistinu oni koji se spuste na razinu glupana, bit æe poraženi njegovim iskustvom, to je èinjenica.
Stoga ne vidite oèito da ste poražene.

Ne imenujem nikoga ovim tekstom samo dajem podršku, našem blogeru Nf-u, kojeg cijenim,poštujem,respektiram, nepravedno optužujete èovjeka za pedofila, a to je uvreda, i ako nemate dokaza, a nemate ih, možete biti optužene za klevetu, a to nije mala stvar.

Vi se igrate s blogom kao s novom igraèkom nesvjesne da ta igraèka može biti vrlo kobna za upravo Vas same.
Neèiji ugled okaljati samo tako, s tako gnjusnim optužbama, koje ne drže vodu, to mogu samo oèajne osobe, željne pažnje.

Ako ne poznajete razliku izmeðu erotike, pornografije, pedofilije i sliènih podvrsta, ukucajte u veliki Google, pa æe vam stvari biti jasnije, ili ako vam ni u tom sluèaju nije jasno, obratite se struènjacima.

Žalosno je što do ovog dolazi, do prljanja vlastitog prostora u koje bi trebali uživati, umjesto da se držimo vlastitog bloga, i èistimo vlastito smeæe, mi se guramo tamo gdje nam nije mjesto.

Pa dame moje, baš ste se dokazale, svoju inteligenciju na prvom mjestu.
To se tako ne radi, ako vas zanima kako, nema problema uputit æu vas.

Za poèetak dokazi, nepobitne èinjenice, zatim 92, i prepustiti stvar njima.
U tom sluèaju onda optužba i može imati smisla, ovako ispadate smiješne, jer zamislite, tada se pravi pedofil stigne otarasiti dokaza koji bi ga mogli kompromitirati, stoga pamet u glavu, ako je uopæe imate.

I manje traèa više kuhinje, a ako vam ni to ne ide za rukom, uvijek možete nabaciti ovakav seksi look i zavesti kojeg æelavca, bojim se da je Nf, zauzet, on Vam ( u povjerenju ) voli samo Lolite...

Nisam otišla
nisam odgrnula sve pogrešne rijeèi
koje sam sigurno nekom jednom rekla
koje sam samoj sebi uprilièila za veèeru
još izgaram pred nekoliko pogrešnih prolaznika
oni ne mogu niti pljesak podariti
tko mari
udahnut æu
možda onda kažem ono što mi je pod prstima
to je samo èisti nemir
daleko od oèiju svih
to je unutar mene
razdire
gura me na dno
ti
ti æeš jedino znati put do mene
stoga ne zaboravi
ne zaboravi moju pjesmu
i sjeti nas se još koji put
ti koji æeš zakazati neke druge smjerove
nisam te nazvala jutros
nisam te nazvala u podne
nisam te mogla nazvati
jer srce se nije znalo ponovno
spojiti od ništine