Danielaland : Svevremenski let

Gospodin kojeg sam nazivala Ljubavi uvijek je uzmicao par koraka unatrag.
Uzmicala sam i ja, iz opreza, možda tek više iz hira.
Na dnu srca voliš, voliš slijepo i ludo, ubija te ta ljubav, Gospodin uvijek kasni za tvojim željama.
Ti naravno brzaš s njegovim. Ritam se gubi.
Jesi li ikad èuo nesklad u orkestru? Ne, ne dogaða se baš èesto, zar ne?
Ne brini, tvoj æe orkestar fulati mnogo puta do svog trijumfa.
Trijumf æe se odviti samo kad odeš, zalupiš vratima i odslušaš svoj vlastiti orkestar u samoæi i tišini.
Kada osjetiš ljubav prema nekom tko ti izmièe, u startu pobjegni.
Vjetar æe te udarati ravno u lice, ti æeš drhtati i skupljati se u sebe, ali neæeš pronaæi u sebi mir, ne tako je predodreðeno.
Kad sjediš nasuprot te druge osobe pomisliš, o bože on je tako moj, a onda sluèajno otkriješ da vodi sasvim paralelni život sa ovim kojeg znaš, pa se èudiš, tko je ta osoba koja je ?
Koja je što? Svoja.Da, svoja.Tvoja sigurno nije. I tu zapoèinje svaka bol.
Bol od koje gladuješ za nekim. Koliko god dobiješ ljubavi, ti si još više gladan, još više žudiš, još više se razdvajaš od sebe.
Sebe mogu uništiti samo umjetnici i luðaci.
Ostali se snalaze,zbilja da, plove meðu redovima obaveza i rutine,sretno Vam bilo...
Ne znam gdje toèno spadam,uništavam se, pomalo da.
Grijem mu ruke,ljubim ga u odlasku,da tu je ta prokleta ženska nit.
Kad odlaziš, uèini to dobro, iza sebe pokidaj sve niti, odreži kosu, iskomadaj haljine, ili pobacaj knjige,to neæe nikome koristiti,ponajmanje tebi, ali æeš se osjeæati snažnijom,to ti treba, u trenutku skupljanja hrabrosti.
Neki muškarci ne trebaju ljubav,to je èinjenica, ispeglaj bore,naniži nakit, odjeni najljepšu haljinu,zadivi ih s svojim savršenim kretnjama.
Noga,noga,noga u dupence, tvoje slatko malo dupence.
Nitko ne voli savršene oblike ljudi,od njih izmièe,boji ih se dotaknuti.
Lutkice su samo za igrarije,ali ne i za relan život.
Ružne zapuštene žene ne koriste za ništa.
Pa ti variraj negdje u sredini, ni sluèajno ne budi krajnost.
Znam,znam,znam ni jedna žena nije ružna, ni jedna žena nije...
Parole,parole,parole.
Ni sama nisam neki primjerak ljepše vrste.
Ili je to samo odgoj?
Tko mari, dok si nisam lijepa, nisam lijepa.
Èinjenièno stanje.
Noga samoj sebi, u da ponovno moje krasno malo dupence.
Utonula sam u dno sebe.
Da otišla sam, odlazim èešæe, ne zbog Gospodina kojeg sam nazvala Ljubav, veæ zbog Gospodiène Samoæe.
Sada me veæ sasvim zaokupila, ako ne možeš imati Ljubav, zamijeniš je s Samoæom,
sasvim zgodna zamjena, u toj igri pogubiš pola carstva, al sagradiš novo.
Ne zanima me uopæe što o tom ti misliš.
Ti imaš svoj svijet.
Tvoj svijet.
Ljudi imaju svjetove.
Kad nauèimo da ljudi imaju svoje svjetove, nauèit æemo ih i voljeti, prije toga æemo se muèiti. Još kako muèiti.

Sva lica imaju dva lica, ne laži samome sebi, i ti koji èitaš imaš dva lica, nitko ne prodire u tvoju dušu, nitko je neæe iskupiti, sam si, sama si, sami smo.
Otiæi æeš, otiæi...

Jednom sam ti sigurno negdje rekla doði. Ti me nisi mogao èuti. Ja te nisam mogla vidjeti. No rijeèi lebde zrakom, one putuju poput tajnih molitva, zaustave se na licu koje æe ih osjetiti poput pauèine, taj netko je razgrne i pogleda u nov dan. U tom danu krene nepoznatim ulicama i stigne na još èudnije mjesto u kojem nije bio ovakav, nespreman i nesiguran u ishod. Samo krene bez da zna zašto bi uopæe tamo trebao stiæi. Zaboravi na pravi i realan smjer. Samo izusti svojim koracima tamo. I oni slijede neku novu potragu, u potrazi vide jedinu sigurnost. Sigurno æu stiæi tamo. Tamo negdje.
Jednom prije nismo imali oblike, nismo imali tijelo, prste, kožu, usne i oèi. Imali smo samo beskonaènost duše, ona je postojala i bila je viša od svemira i dublja od crne rupe. Ona je bila lijepa i mi smo je zaboravili takvom. A onda, onda smo je odjenuli, odjenuli u ovo sadašnje tijelo. Spustili smo se na Zemlju i progledali novim èulima. Njima smo još manje vidjeli, njima smo još manje vjerovali, bio je to poèetak, poèetak slièan ovome. Poèetak u kojem se razvija istovremeni kraj. Umirujuæi kraj jer samo se iza njegovog poništenja može raðati ispoèetka.

Raðam se svakodnevno kroz tebe, tvoje poglede, koje ne vidim oèima, ali ih vidim onom istom dušom. Osjetila sam te jer si se odazvao na odljev moje duše, osjetila sam te, jer si impuls moga svemira.

Nisi me vidio ovakvom jer sam bila na kraju jednog ponora kroz koji sam morala proæi, iza njega se nije vidjelo ništa, zaspala sam na drugom nebu, iza njega se nije vidjela noæ, niti je sjajio dan. Zato s tobom vremena nema, jer je vrijeme u istovremenom znaèenju s tvojim dodirom. Ti dodiruješ prazninu, a praznina je najdublji dio mene u fizièkom obliku. Tu prazninu osjeæam u najskrovitijem dijelu svoga biæa.

Tamo negdje u onoj jeseni kroz tebe nisu protekle moje rijeèi, moj pogled, niti moj stisak ruke, tada u toj jeseni kroz pukotinu tvoje duše mogla se samo ušuljati energija moje duše, odliti se na dnu tvoje i ostaviti trag. Tada još u svojoj neodreðenosti zasjao je nepoznati trenutak, koji nije ispisan poput onih u romanu ili nedoreèen u ljubavnoj pjesmi. Tamo sam sigurno na tren dušom okrznula tvoje lice, oèi i usne. Tamo me ispustila sigurnost i odjurila sam u nepoznatu buduænost, kojoj se sada mogu narugati, ali postojala sam cijelo vrijeme tamo, gdje nas još nisu mogla uvjeriti naša doticanja.

Sada te osjeæam poput sna koji govori, vodi i vjeruje, dobio si nova svojstva, koja davno nismo ni ti ni ja posjedovali, ovo je samo nadogradnja jednog odvijenog susreta. U kom smo bili, a nismo bili, zapravo. Kroz noæ u tvojim mislima dok sanjaš putujem tvojim svjetovima, u mojim snovima putuješ mojim svjetovima. Kroz žudnju i poljupce utiskuješ našu uspomenu na neki daleki svemirski portal, u kojem ne postoji pravo ili krivo, u kojem nema žaljenja ni kajanja, u kojem postoji sada i uvijek.

Tamo u toj dimenziji sve što sada mi jedno drugom jesmo živi nezavisno od nas, tamo to govori svojim jezikom i diše svojim pluæima, ti i ja smo tome stvoritelji, roditelji nekih novi biæa, što uopæe neæe slièiti na nas, niti æe imati imena, godina i oblika.

Mi smo tamo negdje gore, sve što ovdje zajedno neæemo biti, mi smo tamo gore tisuæu rijeèi, milijardu slika, tamo se ne možemo zaboraviti, izbrisati, tamo nikada neæemo umrijeti, niti biti osuðeni, tamo ne postoji ništa, osim ovaj naš komad nas. Koji je zaseban u svojoj punini.

Samo zato što vjerujem da je on pravi, i da ima snagu mnogo veæu no ijedan ovozemaljski, samo zato te mogu ovoliko ljubiti bez da te ikada upitam za sve one malene ali bitne stvari, sve one koje mi nikada ionako neæeš reæi ili pokazati, jer ne pripadaju meni. Samo zato što vjerujem da ova naša tajna osjeæanja koja nikada neæe biti vidljiva drugima imaju hrabrost za krenuti svojim životom, samo zato te mogu ovoliko ljubiti, samo zato mogu ne tražiti tvoje ime, tvoj grad ili ruku.

Samo zato što jedan trenutak tvoje vjeènosti što nam ga velikodušno daješ vrijedi više no što um može pojmiti. Samo zato æu napisati ovo teško i neuobièajeno pismo puno nas.

Samo zato što znam svim svojim srcem, dušom, umom i tijelom, da ne postoji kraj i ne postoji tuga, i ne postoji smrt za ono u èemu smo se istinski predali.

Moja istina i moja vjera govore mi da æeš znati ne reæi ništa, a da æeš istovremeno reæi sve, baš kao što govori onaj svijet gore, tako daleko od nas, a tako duboko u nama, nikada oèima vidljiv, prstima opipljiv, ali potvrðen u svakoj novoj predaji u kojoj nema straha niti nepovjerenja, u kojoj nema sumnji, ni bojazni, u kojoj nema vremena ni prostora, samo vjeèno trajanje...

1

U tim oèima, tu su proljeæa, vidim ih, ne govorim mu ništa. Sjedimo, sastajemo se bez vremenskih zabilješki, nebitno je kada æe doæi, hoæe li ikad više doæi, hoæu li doæi.
Kava je vruæa, mamurna sam od ljudi, pisanja,od svakog susreta s danas, ne govorim mu. Ne govorim mu. Pamtim.
Osjeæam kako vrijeme protjeèe, promatram ga dok govori, dodiruje me glasom, poznaje me takvu. Poznaje me dok sam samo ja. Tu nema uljepšavanja.
Ne ljubi me, ne dodiruje mi ruku. Prisniji smo od kad nismo u dijeljenju.



2

Proljeæe je skliznulo na tvoju ruku. Ovaj sam se put nasmijala tvom dolasku.
U pozadini se glazba ušuškala u našu toplinu. To malo što smo imali, predali smo njenoj potrebi. Ponijela ju je visoko, sunce se s njom poljubilo.
Na tren smo povjerovali u plovidbu. Onda se iz radija iskrala vijest, da æe još jedan snijeg prekriti prve jaglace, oborila sam glavu. Omotala šalom vrat.
Nisi izustio ni rijeèi. Ustala sam i ostavila za sobom par pjesama.
Ni sama nisam znala kome su one zapravo trebale pripasti.
Vjetar mi je išibao obraze. Usnice su osjetile svoja rebra.



3

Noæna maska našeg susreta, stigla sam toèno na vrijeme u naše skrovište, stolice poznaju oblik naših tijela, potištena sam, uvijek raspoznaješ moje nijanse.
Više me ne tješiš, nit te moje tuge zanimaju, svejedno dolazim, svejedno dolazimo, ovdje. Grad stoji na vršku cipela, gleda nas kroz izlog.
Prstima ispisujem po staklu, neku sitnu laž, da zaboravim kako nisam dala sve od sebe, da me ne zaskoèi ova mlaka nježnost protkana vinom.



4

Na ulici miriše na tišinu,meke kapljice nebeskog perja padaju na kapute.
Žmirim prema tebi. Ispod kapaka te vidim, u onom vremenu kad nisi bio hladan i nedodirljiv kao danas. Tamo smo nestali mi.
Ovaj ostatak je samo u zadnji tren presaðena buduænost.



5

Mirišeš na zgasito žuto predveèerje, to uvijek pomislim, osim kad doneseš kišu u šeširu, tamo iako ih nema, pronaðem tvoje male darove, imaginarnih boja i oblika, u toj krajnosti, još sam tvoje dijete žena, koja te grli oko vrata, i satima ljubi, o bože, zašto se krajnosti tako lako prekoraèe?!
Mirišem te u žutom, tu još ima mrvicu nade, i emocije koja me drži u ovom gradu, iako je vrijeme za otisnuti se, tu u žutom još nisi sasvim predan strahu.
A ja, o meni se ionako piše kroz svaku pjesmu.



6

Mrvim se u tvojoj blizini, dopuštam si te trenutke, osjeæam se življom, vidim po tebi, kako te muèi ravnodušnost, imaš kameni pogled, tražiš komad moje duše poput hostije, da te spasi...kad bih te zaista mogla spasiti, to bi imalo smisla, ovako, ovako rasteš u tupo. Žena u koju gledaš, ne osjeæa teret, nisi se otvorio. Vlakovi odlaze, mogla bih zaplakati, zbog vlakova, u jednom æu uskoro i ja grliti tvoje kamene uspomene.



7

Ne znam kakav se budiš, kako ti izgleda lice, ni ti moje ne vidiš, ne sjeæam se toèno mraka u kojem smo grijali isprepletene prste, svaki mrak je tako slièan novom, ovdje jedino mogu na sredini kreveta gnijeèiti knjigu, u ovakvom smo krevetu trebali uspavati našu bol, a nismo, proljeæe mi kuca na prozor, više ga neæu vidjeti onakvim, udišem tulipane s tržnice,na pošti svejedno odašiljem posljednju razglednicu našoj konaènosti.
Sada sjediš s nekom drugom, tamo, daleko, tamo, u onoj sjeti. U našem gradu.
Sada èvrsto znam.O tebi neæu napisati pjesmu, u njoj bih zarobila ljubav.

Ubio sam moju dragu
raznio joj dušu
zakaèio je o zid
da je gledam
o da je gledam
i samo da je gledam dok se ne mièe

od jednog sam dijela naèinio papuèe da mi griju nožne prste
dok njeno æe tijelo biti nazeblo od zime
naèinio sam njenu liènost
od papira i od boje
dodao sam svoju oholost
i mrvicu slabosti
da u hodu pada kao pokošena
moja ljubav
moja hladna draga
robotskog hoda
da mi steže kurac u ekstazi
a onda neka bude
poput spužve istrošena
slomio sam moju dragu
na stotine dijelova i rijeèi
da mi bude blizu
da mi bude blizu

Naoštrimo klitorise
bit æe nam jedini maè od kojeg nema krvi
 
juriš prema njima
izgubljenim djeèacima
muževnim ratnicima
sklonima vjerovati
da smo tu
samo radi toga da bismo
raðale sinove
i sasvim malene kæeri
 
ubodimo ih dugo
i zadržimo u naruèju
da plaèu poput novoroðenèadi
pa da se probude
novi
i s vjerom u oèima
da æe za nas
pohabati sivilo što curi iz
vodovodnih pipa
u ove nedjelje škrte
i zagušljive
 
o bože daj nam još malo
snage
da ih povuèemo
duboko u nas
i tamo nasuèemo
na nježno meko žensko
meso
pa da i oni
vide
èime gledamo mi
djevojke
s dubokim kanalima
iz kojih
izlazi sok života
 
pa da i oni
zaspu sigurni od naše boli
dok je rukama premeæu
poput igraèke
i zaèuðeno dok je ljube
da okuse jezu
kako uskaèe u
mlitave žile
 
da budu ugrijani od naše predanosti
i na grlu novog raðanja
da nas spremno doèekaju na ruke
dok budemo
mršave i gole
iz svojih ruku
istiskivale
beskrvne bijele pjesme
s mirisima tamjana i blata
na rubu nekog
altruistiènog bijednog grada
prepunog algi i sljeza
 
neka razgrnu oèi
poput kometa
al neka
o
neka
samo
urone
tu gdje
mi jesmo
jesmo
svoje

Sve æemo mi drage moje plakati
još neviðeno æemo ridati
i suhe suze raðati na površinama mora
i sve one slike
koje spavaju na udaljenim kontinentima naše mašte
bit æe nevera još
i koljena æe se razgrbiti
a ruke isušiti
ispucat æe nam koža
od naših traženja
i konji æe se vratiti
na zemlju
da bi nas gledali
još æemo mi drage moje
biti žene
majke
brižnice
svim onim uplašenim
i egoistiènim djeèacima
a onda
onda
neka i svijet propadne
i popit æemo nešto skupa
pa nek se poèešljaju apokalipse
o naša krila
a mi æemo
mi æemo im i dalje
biti pjesnikinje
što žure i gube komade duše
usput
da nahrane
sve kržljave protivnike
željne osude
i neka
neka bude mraèno
neka bude tableta
dovoljno
da zaspemo
da i mi napokon jednom
zaspemo

Neæemo biti kadre
vjeruj neæemo
kada zatreba da mu izbijemo glavu iz tijela
niti æemo biti ravnodušne
prisloniti pištolj o èelo
neæemo biti kadre
ubijati naše uspomene
niti abortuse èiniti hladne glave
onako jer nam je tako došlo
neæemo podvezivati jajnike
jer bi nam moglo uletjeti nešto izmeðu nogu
što bi bože saèuvaj moglo i hodati jednog dana
 
ali vjeruj
mnogo toga æemo uèiniti
što æe biti i gore od ovoga
i boljet æe ko sam vrag
izbijat æe iz oèiju
u trenutku kada ostanemo same sa sobom
s vlastitim licima
dok stavljamo maske sigurnosti
kada nas zaboli
vlastita moguænost shvaæanja
jer mi uvijek vidimo više
nosimo teže
kopamo dublje
ritamo se žešæe
umiremo sporije/duže/bolnije
od svih koji imaju
usta istog oblika
iste velièine
istih namjera
ali mi smo razdvojene u poèetku
od vlastite volje
za volju pjesme
 
sada grizemo vlastita srca
iznutra
dio po dio
skoro biblijski sveto
za ostalo neæemo biti kadre
ako nas i upregnu kao
vola o kola
a èinit æemo i luðe i teže stvari
 
ali za ovo
za ovo bismo mogle
iskrvariti
od naših anemija
od bljedila
i glavobolja koje dolaze
nošene pogledima stranaca
što nas vide samo kao
djevojke s viškom talenta
uzalud potrošenim vremenom na pisanje
 
bit æe još i gore
i bolnije i teže
ali bit æe ljubavi
one ljubavi
o kojoj sanjamo mi
žilave pjesnikinje na poèetku 21. stoljeæa
s još neprokrèenim putem
samo da se ne zaboravimo
kretati
bit æe nam još i teže i gore i bolnije
 
teže i gore i bolnije
pjesmu izroditi

hvatam zalet!

p.s. molim vas obratite pažnju na moj položaj ruku hehe
prava šefica :)*



Mnogi se Roðendani pamte, svaki od njih mi je donio lijepe èestitke dragih osoba, neki nažalost više nisu tu,ali zbog tih ljudi moji su Roðendani dobili na vrijednosti,oblikovali su moju prošlost sjeæanjima.
Zbog njih sam se osjeæala sretnom i zadovoljnom,jer na Roðendan se slavi naš dan,dan kad smo se upoznali s ovim svijetom,kad smo prepušteni na graðenje svog osobnog.
Moj je svijet na današnji 25 roðendan baš onakav kakav želim da bude, sretna sam, jer sam ostvarila svoje snove i jer vjerujem sebi i u sebe.




Ovim putem se zahvaljujem Jeleni dragoj pjesnikinji koja mi je za
Roðendan napravila ovaj divni videospot, heh èak ima i pokoja moja fotka.
Hvala draga! Hvala i svima koji ste svraæali i koji svraæate na ovaj blog, i dakako hvala na èestitkama.







Daniela

Ispružene ruke u tvom tijelu
govorile su jasnom linijom mog srca
mi smo se tajno i prešutno sporazumjele
gdje je èija granica do koje se može iæi
rado smo se susretale na samoj ivici
to je bio adrenalin na koji nas je uputila
naša znatiželja
tu smo se ogledavale
obje jake
obje s istom nadom da je ovo što sada
vidimo pred oèima samo plod mašte
odustala sam od polovice svojih snova
zbog kojih sam kasnije u buduænosti plakala
sve sam vidjela
kako æe ovo završiti
s kim æu nakon svega dijeliti sebe
kojom æu plovidbom s sobom odnijeti tame i ogrtaèe
trebalo joj je još samo reæi
da bude mrvicu strpljiva
kako æu ja biti ta koja æe sve urediti
zasaditi cvijeæe pospremiti posteljinu
okupati prag preko kojeg se više neæe ulaziti na isti naèin
valjalo je s njom govoriti
predati joj se
no obje smo u rukovanju znale
da to još nije naše vrijeme
sve su rijeèi suvišne kad se bori protiv tuðe ljubavi
samo se širi vatrom na organe
kometima poljubaca uzalud raspremljena zabluda
èeka na neèije poraze

...nebo je danas...
Želim reæi da je važnost ponekad u vrlo jednostavnim dogaðanjima.
Spremam se popiti još jednu od Vesninih i mojih kava.
Odbrojavam još dva dana.
Indexi zbilja opuštaju, vraæaju petlju.
Još jedan krug æe uskoro biti zatvoren, pa otvoren novi.
Kao nekad na estetici,tamo smo zbilja znali pogledima odreðivati krajnost.




Sve tone duboko u nebo


Isprekidanim nitima
raskomadanih rijeèi perem prljavu odjeæu ljubavi
krpam rupe na pohabanim èarapama
na sušilima se vijore stranice naše topline
dnevnièki zapisi
razglednice
ljubavno pismo koje sam napisala nepoznatom èovjeku
tvoja maglovita slika kuænog ljubimca kojeg nismo kupili uistinu
zlatne nepregledne daljine
brišem ruke u pregaèu
pletem konac dana u svoju pletenicu
miriše po domu kojeg sam naslikala
jednom davno
na jednoj drugoj životnoj prekretnici
vlak prolazi u ovaj suton mojom ulicom
traènice padaju s neba
sve tone duboko u nebo

...Brel nas je uvijek doèekao u autobusu,sjedeæi i dodirujuæi kiše nad Zagrebom, modrina koja miriše Arsenovski,on nas je smirivao u našim besmislenim tugama,koje su se nizale,jer smo bili mladi,puni želja i snova,maštarija koje su završavale u jastucima.
Jedna od poèasti za snove, tek ova crtica.
Juèer sam pokopala posljednje mjesto gdje smo u visokoj travi èešljali velike pjesnike,ridajuæi od uzbuðenja.Sad se tamo naslikala velika kockasta zgrada,crvene fasade.
Baš se tako nekako osjeæa i moja utroba,krvari nježno za bijelom sedamnaestom godinom života.
Brel i kiša, ponovno se sastaju sa mnom,na prstima se osvræemo da ne oskvrnemo još jednu uspomenu,puštamo sve da spava gdje se smjestilo.
Brel æe uvijek ostati isti, isti u pjesmama, mi neæemo, ne onakvi...

Zaklopila sam rukama oèi, na tren se vratio miris, on se uvijek vraæa nakon duge krize, nakon noæi u kojima nema nièega, samo tame, tame koja stoji nad mojim licem i grli me svojim dugaèkim rukama, ta tama nije tama plašiteljica, ona me samo budi iz moje statiènosti.
Na kraju krajeva lako se izgubiti meðu svim ovim krièavim bojama, koje samo mame, ali ne nude ništa.
Jesen se zapetljala u kosu, ostali su tragovi jutra u kojem je sve bilo moguæe, dok se vraæam ispoèetka mislima u to jutro,ono se raspada pod prstima, mrvi se poput prhkog kolaèa.
Tjedan pred roðendan,slažem stvari u kartonske kutije,odbacujem sve što bi me moglo ogranièavati u ovom tek zaèetom stadiju mog života, kad sam napokon odluèila gdje æu krenuti.
Svaki novi dan, dok odbrojavam lutam svojim omiljenim mjestima, tu su ljudi, novi ljudi, ali i neki dragi stari, kompozicija se kao i uvijek sama posložila, vjetar je donio savršen tempo snimanja, jer ovaj put sve je zaspalo na videovrpci. Za mene.
Mjesta su se izmijenila, sjedila sam svugdje na trenutak i vidjela onu istu djevojku koja tu sjedi u jedno drugo vrijeme, to sam bila ja, još uvijek to i jesam ja.
Nasmiješila sam se, tako to izgleda, pa krenimo...

1

Smijem se Vesna, moram, sjetila sam se nekih dana.
Onaj paralelni dnevnik u koji smo izmjenjivale dojmove dana. To boli koliko je iskreno. Pitam se da li smo uistinu bile tako bolno sretne,tada?!
Piæa se ne miješaju, ti mrziš votku od breskve, ja pelinkovac, pa smo najèešæe pile pivu. Ožujsko. I odmah smijeh.
Naš birc, još uvijek su tamo isti oni konobari, samo su se promijenile navike.
Sada tamo pijemo kave, malo odraslije.
Uðem èesto i udahnem duboko, miriši na prošlost.
Miriše mi na tebe i mene, onako nevine, a opet otkaèene dovoljno da pokorimo sve oko sebe. I jesmo, mi smo to mogle, zajedno, tada.
Voljela bih opet onaj jedan dan s gitarom, kojoj sam pokidala žice,
evo je stoji na ormaru. Oni likovi više nisu glavni u našim danima.
Ne znam zašto smo vjerovale da æe ikada i biti.
Jedino što je meni sada bitno je, završiti svoj prvi roman.
Možda se i usput smijati. Još uvijek mi nekako nije stalo. Znaš o èem prièam.
O onim pobjedama nema smisla pisati. One su se ionako odvile jer su morale. Ti i ja smo, tu negdje, lebdimo.
Igralište su ogradili, osvijetlili i stavili lokot.
U onoj smo visokoj travi maštale, zajedno i sanjale smo.
Kad povuèeš crtu. Danieli su ostale rane. Više ih nit ne gledam.
Mrak sve zaogrne.



2

O Bože Vesna, sjeæaš li se?! Reci da se sjeæaš.
Znaš li i danas one mirise kiša kojima smo se smijale.
U onim našim vestama koje su pripadale tvojoj baki.
Tvoja zelena, moja crna.Vani je bilo sasvim hladno.
Nosili su debele kapute.
Ti i ja s istim modelom èizama i cipela.
Smeðe i crno.
Uvijek smeðe ti,uvijek crno ja.
---
Vino, pivo, votka.
Pa zatim moj naš krevet i soba.
Sve što je imalo vrijednost odvilo se u toj sobi. Naši dugi razgovori. Skidanje zavoja.
Postavljanje novih. Bezbroj prematanja.
Djevojèice su se predstavljale ženama.
Zaboravile smo obje negdje usput biti sretne.
Više se nikad nismo smijale onako. Autobusi više nikad nisu divlje vozili. Tramvaji nisu skakutali. Ni kazalište nam se više ne kopcra u krilu kao nekad.
Neke se predstave pamte draga moja.
Naše glavne role i nadanja. Bojim se da su još tamo.
Poput aureole lebde oko mjesta zloèina.


3

Reæi æu ti nešto

Nikad si nisam oprostila dan kada sam te skoro ubila.
Pogrešne tablete smiksane u subotnju veèer, uz èovjeèe ne ljuti se.
Fiks prije izlaska van. A onda tvoj drveni pad, trasss.
Èulo se kroz kljuèanicu kupaone.
Pa moj prvi šamar tebi na hitnoj. Pa moje laži kako smo sluèajno odluèile
biti na par sati van sebe. Iskljuèenih emocija. Samo dva automata.
Još uvijek ne otvaram stari dnevnik u kojem je opisan taj dan.
Vesna, Vesna što nam je bilo? Gdje smo se te veèeri pogubile zapravo?
Više nikada nismo postale one prije gledanja smrti u oèi.
I sada sam tu, ista ona ja. Sada sam još kadra samo sebe izlijeèiti.
Ponovno s istom markom, drugog sadržaja.



4

Tko æe ti isprati suze?

Imenovanje stvari nema veze s onim što zapravo osjeæamo.
Voljela bih ti reæi koliko sam zapravo druga ja, a nisam.
Ti si se nauèila drugom životu. Sama sam ostala u poeziji.
Moj se život svodi na duge kave, pisanje i spavanje.
Ni jebanja nema kao trenutnog odmora od sebe.
Zaklapam oèi.
Sretna sam.Vesna lažem.Sretna sam.Vesna lažem.Sretna sam.
Tri minute do cijele vjeènosti.Promatram na sat.Sat koji stoji veæ danima.
Sve se vratilo danas Vesna, povratilo se iz mrtvih, ono vrijeme, naša sreæa, tvoji darovi meni,Vesna dogodilo se, sve se to dogodilo, jer sam opet odluèila preskoèiti svoj roðendan.
A sad je on zapravo jaèi no ikad ranije.
Vesna poðimo opet u S.A. na onaj Irish Caffe, pusti me da filozofiram,
jer tada uz one cigle Vesna, ja sam sebi stvarala buduænost, ja sam sebe smatrala ženom koja æe moæi osvojiti svijet.
Vesna još uvijek to èinim, osvajam svoje svjetove.
Onako sam kako si mi znala reæi : sretna si s svojom tugom.


5

Vesna zašto lažemo?

Zaklopila sam oèi.Toliko smo puta uvjeravale jedna drugu da æemo mi to preboljeti.Sada nakon svih tih godina,kada ti koraèaš u dvadeset sedmoj, a ja eto odbrojavam do te magiène dvadeset pete, ništa se ne èini tako strašno,ne, to je prava istina.Ona bol je nestala.Išèezla.
Sad jasno vidim da je rezanje moje preduge kose bilo bespotrebno.
On me zbog toga nije više cijenio, niti je reagirao.Glupost.
Djevojke zanesenih oèiju èine gluposti.Kupuju šminku koja im ne pristaje i optereæene su njihovim mišljenjima.Sreæom mi smo se uvlaèile u wc i hihotale smo ko poremeæene, nama nije ni trava trebala, u to neko vrijeme.
Lsd smo otkrile u odjeæi, ona nas je palila i žarila, mene više.
One godine nema tko nas nije skonto,ha, sjeæaš se, znam da,da.
Ona moja zelena haljina na ogromne cvjetove, jao to je bilo upadljivo.
Jebeno upadljivo.Svi su srali maškare,maškare.
Ti si me branila.Ja sam umirala od smijeha.
Znaš da mene nitko nikad ne treba braniti?!
Znam, rekla si, i svejedno glupaèi slijepila šamar.

gripa.

Kad bismo uvijek dobili ono što oèekujemo, izgubio bi se efekt iznenaðenja.
Iznenaðenje me uvijek odvede u novom smjeru.
Poput stajanja na raskrižju kad ne znaš gdje æeš toèno krenuti,
a onda iznenadan vjetar u leða i zakoraèiš, pripadaš novom svijetu.
Sam si, svoj, nov, pun nade i vjere u cilj.
Cilj je samo poèetak novog izazova, kao i kraj, sve što je do tog usvojeno,
to je ono što vrijedi.
Sutra je ponedjeljak, jedan dan manje do mog cilja.
Jedna nova stepenica.
Vjerujem u taj trenutak, kao i u ovaj.