Danielaland : Svevremenski let

Spremam se za more,za visoke valove, za hladne dubine,za skok na glavu, za mokru kosu, za slane ruke,spremam se za još jedan put,za bliženje s zaspalim ja koje se slijepilo za zid jedne stare kamene kuæe, prošli sam put tamo vodila ljubav s sobom,sad vodim samu sebe i sto kila teške snove oko vrata.
Tko æe se vratiti kuæi, a tko æe ostati zarobljen u mirisima nadolazeæeg ljeta, to æu tek otkriti, predana vjetru,kao da on, jedini shvaæa kojim sam nemirom voðena?!

dvadeset sedmog dana u mjesecu obièno zastanem, onako ženski okrenem se na drugu stranu kreveta, pa malo žmirim, pa malo gledam, pa tražim rukama, a tamo gdje se skrivao meni sasvim nepojmljiv svijet, nema ništa osim šarenih slika, koje donosi um
sjeæanje
sedam godina nakon
pa se zaskoèim s drugom namjernom misli, primoravam se ne dopustiti si još jedan šut, još jedno dozivanje sreæe koja nije mogla potrajati
ne onoliko koliko smo željeli
dan se narugao,
nije donio nit kišu, nit išta što bi me opustilo, ispunilo, dalo mi malo snage, kako bih...
kako bih mogla voljeti ponovno, neko drugo lice, i njegove prste, dugaèke prste, sasvim drugaèije od tvojih
udišem se, kreæem novim kolažima

Datum kreiranja bloga :

25.04.2006. (19:46)

631 post ukljuèujuæi ovaj...

Prije tri godine na današnji je dan zapoèela jedna mala
svakodnevna borba s samom sobom.
Kraj se još ne nasluæuje.

Mnogo uspona i padova, mnogo nedobronamjernih ljudi,
šaèica iskrenih i dragih...vrijedi!

Pozdrav svima koji su znali biti bolji od mene.

Èekanje

Smežurana noæ maše iz mog sjeæanja,
tu je, još je tu, pred mojim umornim kapcima koji su upravo odslušali svoju jutarnju poeziju, oni bi spavali.
Um drhti.
Jutarnji gutljaj whiskija iz oèeve riznice.
Gorko je,mrštim se.
Sve te noæne faze kroz koje prolazim produljuju moje strpljenje.
Pjesme spavaju zimski san.
Ništa se ne odvija.
Bez novih pjesama svijet ne postoji.
Malo se onako mrzimo. On mene i ja njega.
Shvaæamo da nema druge opcije.
Jedno od nas dvoje mora patiti, nadoknaditi suze.
Bez njih æe zemlja ostati suha i neplodna.
Okreæem se na drugu stranu svemira, kao da pokazujem figu, a samo tražim poèetak, jedan u nizu.
Jedan snažan poèetak, jedan buduæi zaborav od crnila.
Dok pišem boja sam. Dok èekam brišem se.














Ogrizak

Tekuæe smeðe bliješti u jutarnjoj šalici,još mlaèno nebo smiješi se kroz okno boravka,tamo se ponašam drugaèije,navlaèim hlaèe do ruba izdržljivosti i ponašam se poput djevojke koja šuti svoje snove.
Tako je lakše izbjegavati tuðe poglede.
Otac je budan,servirana mu je kava, smije se, smijemo se oboje.
Još nisi spavala, odgovara na vlastito postavljeno pitanje...pitanje je odgovor u tom našem sluèaju.
Kažem hitro zmijskog jezika, ne još,skoro æu.
To skoro znaèi ne prije no što ti otiðeš na posao.
Èekat æemo oboje toèno vrijeme.
U šest æe sati na hr 3, ionako jutro zapoèeti s šest minuta poezije Franje Nagulova.
Èekam da se nahranim.
Od poezije neæu biti debela i salata djevojka.



Komad tvoje ljubavi


Oproštajno jutro s komadima magle baèenim iza brda, otvaram balkonska vrata, nježni miris jorgovana dodiruje nosnice,nikad nisam bila jedna od onih žena kojima se kupuje cvijeæe, uvijek mi se pokušalo dati komad zablude, kao najljepši poklon, koji dio mene zaslužuje ljubav, postoji li, o tom raspravljamo dok promatramo zaskok noæi, mokri beton, i još vlažniju zemlju, kao da me upija ta zemlja, kao da me uvlaèi u sebe, bježim nošena pozivom uma, sklanjam se s puta drugim ljudima nepoznatih glasova, sklanjam se na sam kraj jutarnje poezije koju je donio radio.
Šutim, odlažem prste na stol.
I onda se opet vratim na bijela polja gdje æe uskoro izniknuti malena crna slova, polodovi mog ega, jer za mene neæe biti ljubavnih nektara, ljubavnika,niti ljubavnica, na mene su zaboravili.
Zaboravili da su me zaboravili, išarali me poput djeèjih prstiju,izrezali poput zanimljivog kolaža,sortirali me poput plastiènih boca.
Plazim jezik, jutro je, kaos je izmijenio smisao. Borim se s svojim postojanjem. Noæ se još na trenutak ruga, oprašta se od mene, stišæe mi obraze, ljuti se, želi ostati kraj mene, a i meni, i meni se ne odvaja od nje, kad bolje promislim, i ja bih radije negdje utonula. Propala u prazno. Prelila se u jezero. Stopila se u boje.
Uzalud, sivo je zavladalo svojim naglim pokretima, sad se borim s vjerom da sam ti nekad sigurno nedostajala, onda kad si prestao vjerovati samom sebi.
Tu se stisao komad tvoje ljubavi.
Uvjeravam se. Lažem si. Griješim o sebe.
Odluènim koracima koraèam prema postelji.




Pozorište usred boravka


Mamine prijateljice ne shvaæaju moju naglost, pa se obièno pretvaram da je sve u savršenom redu,snizujem ton,povisilice izbacujem iz pjesama,kao da želim reæi, a sada æemo po vašem ukusu.
Kad to èinim igram se.Nije navika.Naviku koristim samo kad glancam èaše iz perilice suða i kod ribanja ploèica.
Umiruje me.
Pjesnikinje takoðer kuhaju ruèak,imaju probleme s mrljama na odjeæi i zasigurno èine sve ove obiène stvari koje èine i obiène žene,koje bi potajno rado bile u mojoj ulozi, a na sav glas se pretvaraju da nemaju pojma o èem ja prièam, rado se svi zajedno pretvaramo da sam ja velika dvorska luda, možda i razmažena djevojka s najotkaèenijim cipelama,i uvrnutim smislom za humor.
Ono što rado èinim,otvaram pozorište radi gostiju.




Opipavanje


Jutro poput pamuène majice,ugodno obgrljeno tijelo,
grizem usne, iza svih napisanih pjesama ostajem sposobna jedino samu sebe tješiti.
Iza rijeèi u letu,ostaje velika crna rupa, u kojoj su natisnuti ostaci bez imena.
U toj tami nitko se ne može usuditi prepoznati se.
Svi su isti, svi važe, svi imaju jednake izglede ne odati se samima sebi.
Oène partiture izdaju tu tamu, donose izmišljeno neonsko sunce, da osvjetli novi put.
Žile se trzaju poput žica na gitari, a ne vjerujem sebi, ni na trenutak si ne vjerujem.
Ludost se mjeri brojem udaha, ne predaje vlastitu smrt.

Prozor je èvrsto zatvoren, rolete spuštene do kraja svijeta,ni jedna noæ ne prodire ispod bijelih oznaka vremena,plastificirano vrijeme koje treba s vremena na vrijeme oprati od kiselih kiša.
Toèka se povlaèi s kraja reèenice,kao da joj želi dati prostora za sav njen manevar,za pokušaj rasta.
S njom se uvlaèim i sama u neku novu buduænost,prepuštam se sebi,prstima koji manevriraju klavijaturama tipkovnice.

Veronika je odluèila umrijeti, kao da me upozorila kroz svoje slabosti,gdje ja to momentalno stojim.
Nikad nisam voljena uvlaèenje drugih autora u vlastita tekstualna dostignuæa,s drugim autorima lebdim na površini,samo se u sebi mogu gubiti prema smjeru.
Smjer koji me rasuo po ovoj bijeloj površini.
Ispoèetka kreæem.

Da se predstavim, ovo ovdje sam dijelomice ja.
Puls je ubrzan, srce poskakuje,ne znam kako je vani,da li pada kiša, da li se sunce iznenada pojavilo, uèinilo neki nagli preokret u našim oèekivanjima i vjeri, i zaiskrilo blizu èetiri sata iza ponoæi.
Samo se nadam, da prepoznajem što je iza ova moja èetiri zida. I tamo se može disati, to je sigurno.

Joe Dassin, šansonjerski pristup mojim emocijama, noæas pleše moja nježnija strana.
Dva, tri koraka naprijed, pa ulijevo, to je otprilike to, gležanj nas ometa u izvedbi, užasno boli na kretanje.Ponovno odluèujemo gibati gornjim dijelom tijela,sjedeæi u crnom stolcu.

Nitko nije rekao da se tekst mora odraziti i iskoèiti iz svojih moguænosti.
Njemu je ionako najljepše samo postojati,nezavisno od bilo kojeg drugog teksta, zato on tako èesto èuèi na dnu mene, i nagovara me, hajde daj mi šansu, daj nam šansu, moramo pokušati.

San.

Zgasito žuta predstava noæas nema partnera kojeg bi mogla ogrnuti svojim iluzijama.
Imena se znaju,godine,izgled,udasi,izdasi,ostatak ovog mog vremena ne donosi novu osobu,
pretjerani nedostatak realnih oèekivanja.

Sama sam.

Govorim ne, jednoj iznenadnoj osobi skrivenoj u chatu, samo jedno ne, na pitanje da li smeta.
Ali lik u chat prozoru šuti,nakon što je kliknuo na mene u nekom svom išèekivanju noænih igrarija,
i sada ne zna što bi, kuda, da li da...nadovezujem se,nemaš pitanje?
Svoj33 nestaje jednim mojim klikom, poslužio mi je samo kao tekstualna nadopuna.
A veæ je drugi tu bitiposeban, velika izražajnost u rijeèima, a...smijem se, još jedan od naglo ukinutih moguæih pijuna.Teksutalnih pijuna.

Noæas sam odluèila doèekati jutro, ne onako kako to obièno èinim,noæas želim dati sve, iscrpiti svoju zadnju snagu,uzdiæi se iznad sebe,vidjeti i navuèi svoje noge preko svoje glave.
Izokrenuti redoslijed.

Noæas sam pronašlana dnu ormara, 7 nerazvijenih filmova, koje sam snimila, ne sjeæajuæi se sadašnjosti, tako sad gledam u tu prošlu sadašnjost koju ne mogu imenovati.
Blagi osjeæaj nervoze.
Sto šezdeset osam moguæih fotografija. Sto šezdeset osam trenutaka koje sam ukrala svojoj prošlosti, kako bi ih mogla u buduænosti vidjeti poput divljih životinja u kavezu.
Daniela se najradije igra sa svojim nježnostima. Gradi ih poput pješèanih kula.
Mirujem pri pogledu na razaranje.

Samoinicijativa trenutka,sve mi pada na pamet, sve me mami van mojih èahura, pa odluèim sad æu sigurno krenuti, idem, koraèam, a onda me nešto omete, nešto me udari po sredini èela i padam.
Ponosno podižem pogled, ustajem lagano.
Ponedjeljak.

Uganuæe noge, pa me nema do daljnjeg!
Boli,jako,jako boli!

lijeva noga danas











lijeva noga prije par dana, kad sam isprobavala sandale
mislim da vam je jasno koliko me onda zapravo boli

[Fantine is left alone, unemployed and destitute]

[FANTINE]


There was a time when men were kind
When their voices were soft
And their words inviting
There was a time when love was blind
And the world was a song
And the song was exciting
There was a time
Then it all went wrong

I dreamed a dream in time gone by
When hope was high
And life worth living
I dreamed that love would never die
I dreamed that God would be forgiving
Then I was young and unafraid
And dreams were made and used and wasted
There was no ransom to be paid
No song unsung, no wine untasted

But the tigers come at night
With their voices soft as thunder
As they tear your hope apart
And they turn your dream to shame

He slept a summer by my side
He filled my days with endless wonder
He took my childhood in his stride
But he was gone when autumn came

And still I dream he'll come to me
That we will live the years together
But there are dreams that cannot be
And there are storms we cannot weather

I had a dream my life would be
So different from this hell I'm living
So different now from what it seemed
Now life has killed the dream I dreamed.

1

Umjesto doruèka dvije gorke kave, utorak je, miriše proljeæe, nagli zarez,
sve što se nabraja skidam s lica dana,
od nekud iz daljine dolaze njeni mirisi, i obrisi njenih snova, smijem se,
kad bi me barem sada mogla vidjeti, a sve se u meni skriva,
sve bježi od mog jezika,pa se šulja da joj stigne oko vrata,
da ju poškaklja iza uha.


2

Moj novi žuti bicikl, zvuèi tako poroèno, sve što kupujem nema cijenu,
pa promatram kako stoji, kako vrijeme uništava sjaj,
negdje se skrivam od pogleda na svoje srce,
ono brže ruši svoje temelje, ono gnjili brže od komposta,ono u ovo proljeæe
neæe izrasti u cvijet.


3
...utorak obièno donosi nevolje, pomalo crnila, komad suhog nejestivog sna,
ali danas, ma sunce se objesilo za moju roletu i prodire,
sjetila sam te se, sjetila sam se i sebe, dok sam znala samo plakati,
danas pak puštam suncu da me obasja, pritom se oslobaðam tame,
nisam sigurna da li æe se ona ljutiti, no ljubavnike kad tad pokopamo,
duboko, duboko van sebe...

Lobotomya glavom i bradom! Da pojasnim Mihela Hadrian.




Budimo realni Mihela je zbilja prekrasna žena.
( sad æe me ubit, ne,ne,ne opet batine! )





Srastvena pušaèica!






Kažu da slike govore tisuæu rijeèi, pa æemo se prepustiti dokumentarnosti trenutka. Da,da,da, napokon sam upoznala i Loby u reali.
O njoj neæu puno pisati, da ne bi ispalo da je hvalim, il da se slizavam, ups koji izraz, ali èinjenica je da je Mihela, jedna krasna, topla osoba, s kojom vrijeme jednostavno proleti. I da volim je, onako kako se mogu voljeti ljudi koji su svoji, koji imaju svoje ja, koji nisu zlobni,ljubomorni i koji stoje èvrsto na zemlji.
Doduše Loby je romantièarka, al ne bi priznala, ni za šaku dukata.
Juèer mi je samo da me potkupi,da ne izlanem tu veliku tajnu poklonila prsten i narukvicu.
O uspješnosti sindroma ''plave koverte'' vidite i sami.
Doduše kolaèe mi nije ispekla, i to sam joj opako zamjerila.
Toliko opako da sam ju za kaznu isfotkala ko da sam profesionalni fotograf.
Njoj je isto jako teško palo, tak teško, da je rekla da æe u buduæe, biti opreznija.O tom, potom.



Loby i ja napadamo meso, pardon Loby napada zelje, ja meso.




Loby mi se ruga jer sam još mala i balava, i jer ne znam da je nepristojno
napadat blogere po blogosferi, sad sam nauèio! Loby me za kaznu poslala s njenim neodoljivim psiæem u šetnju u park,po kiši,bez kišobrana, a još nisam ni ulaz znao, o jao, o jao, i rekla je da mobaæ moram ostavit doma, pa nek se snaðem doma vratit, ak nisam baš tak plava.
Odnosno Lobi je pokušala ono što zloèesta maæeha nije uspjela Ivici i Marici...( s tim da Loby nije zloèesta, veæ me uèi preživljavanju meðu lavovima )





Èinjenice govore da smo se Loby i ja odmah skužile, ista valna duljina.
Nema nadmetanja i podmetanja.




Madox i ja se umiljavamo Loby, jel nas voliš, jel, jel, reci da nas voliš?
Malo samo? Oke zna se da Madoxa voli jer je njen ljubimac, a mene, a mene ubogo djevojèe koje samo radi neopodopštine po blogosferi? c c c



Ma ipak me Loby zagrlila,iako se ne zna tko je nestašniji Madox ili ja...
hehehe



Loby zna znanje !



Za ovaj put to je to.
Šaljem ogromnu pusu Loby bejbe ! hehe