petak, 31.10.2008.

Crtica/e i ostalo





O anđelu s vražjim rogovima


Jednom me u srednjoj, časna tražila ispod stolova i stolica u vjeronaučnoj učionici,ja sam šapnula gospodinu Kristu, da ako zbilja postoji, da nek me samo ovaj put ne pronađe, pritom sam jako stisla palčeve,zatim sam pobjegla i skrila se u svlačionici za tjelesni, trebao je to biti grupni portret mladih nada, ja kakva jesam, smijala sam se tome, i danas se smijem, nitko, baš nitko, nema vizualni dokaz, da sam išla s njim/njom u razred, to mi olakšava nestajanje, u tom sam uvijek bila odlična učenica, i taj sjaj u očima te božje djelatnice, koja me mahnito lovila, ali gospođo pingvin, ne možete ptici slomiti krila, ako ona već odavno leti nebom, nebom, nebom, visoko,visoko,visoko...( zaista )


O žutom biciklu i kruškama

Kao dijete imala sam žuti bicikl, to nije bio bilo kakav žuti bicikl, bio je boje ljeta, zgasito žuta boja, a na njemu je bila crvena truba,
jurila sam ulicama i padala ko kruška, ( o i kruške sam jako voljela jesti )
izgrebala koljena, napravila rupu na bradi ( najdraži ožiljak )
a jurila sam u slobodu, bilo je tako lijepo gledati kako iza mene nestaju kuće i ljudi, ni majčin se glas upozorenja više nije čuo (tamo daleko)




Kad žena probudi dijete u sebi


U ovakvo vrijeme
kakvo je takvo je
svi će ti reći isto
takvo je kakvim ga vidiš

zato ja to vidim u mnogo nijansa
( sigurno bi to rekla ona sedmogodišnjakinja iz moje povijesti pojašnjavajući sama sebi što se to upravo s njom događa)
da ne pričamo samo o bojama
i te nužne ruke oko bokova
koje mame na grijeh ispod pokrivača
molim isplazimo jezik
( to bi već poželjelo ono veće dijete žena )

možda zaista griješim
kad tjeram mačke u košaru
vani je samotno pomišljam
sigurno noćas ni vilenjaci neće zasjesti na panjeve
iako svi znamo i mali i veliki
kako se oni cijelog ljeta spremaju na promijene
dobro
dobro
neki o tome još nemaju pojma
( božeee kakvo si ti dijete )

miris kestena (što tek dozrijevaju )
puni nosnice
dok neke velike i žute košare čekaju pred vratima prazne
svoje prve plodove
koja će prva biti puna ( ove godine )
i koja će ljepotica završiti na školskoj priredbi
ususret jeseni

a mlijeko se jutrom šulja iz obližnje trgovine
da bi sve postalo baš po mojoj mjeri
( bajkovito )
( ja to tako vidim i dok mi se smije prekidač na zidu )
( kao da on ima pojma koliko je meni zapravo godina )

dan se ušuškao u krevet
i gospodična noć i ja smo se sprijateljile
( kao da ona ima šanse protiv miljenice mašte )
spustila sam stopala u tople papuče
iako su mi tabani hladni i sad bi se mazili s
vatrom iz kamina

a moje nepomične ruke pletu
od patuljka trola i srne
komad sira i jedan mali ljudski nos
te kilogram ludih gljiva i trokutasti kruh
za baš jedan čisto pomičan i šašav san




13:07 Komentari (42)




četvrtak, 30.10.2008.

Otvoreno pismo




Image Hosted by ImageShack.us



Zapravo te nikada nisam znala voljeti, ne onako kako si ti trebao, ili želio, nisam se dovoljno znala otvoriti, kao što se otvaraju drugi ljudi.
Drugi ljudi znaju pružati dlanove, svoja nježna tijela, i ljube se, spavaju jedno u drugome, i dosežu vrhunce, ja sam uvijek uzmicala od intimnosti, jer se nisam naučila dijeliti sebe s drugim ljudima, oni bi me uvijek nekako povrijedili, zarili noževe u rane, dugo mi je trebalo naučiti hodati s krastama po svijetu, uzdignute glave, nikad dovoljno dobra, pametna ili elokventna, uvijek još i još, ali jednom i kraj, koji sam sama nametnula, sebi otežala, ali s sobom nakon toga živjela, samo sa sobom.
Na pogrešnim sam stranama vidljiva, tamo gdje krvarim, kad krvarim nezaustavljivo se pretačem u duboku rijeku, u koju nitko ne vjeruje, niti je itko ikada primjećuje.
Na toj obali stajati satima, godinama ili stoljećima, a nikad ne osjetiti bol zbog toga, to je bio osjećaj koji je cjelivao dušu, dušu koja je toliko teška, da je ponekad ne mogu nositi u sebi, tada dobijem osjećaj kao da ću se raspuknuti u stotine dijelova, onesvijestiti se, pasti na zemlju i nitko me neće pronaći, a bit ću tu pred nečijim vratima, ili u nečijem dvorištu, ali neću biti zapažena.

Svejedno ne bojim se više biti Daniela iako osjećam težinu svoje osobnosti.
Toliko sam godina vjerovala da ću jednom nekom moći biti dovoljna, ovakva kakva jesam, a tek sad jasnije vidim, da se uvijek najbolje mirim sa svijetom u svom kutu smirena.
Tako da se moja ljubav u koju sam vjerovala, sada doima poput varke, zablude prema samoj sebi okrenute, koja me polagano jede, pogriješila sam u vjeri kojoj sam dala maha da me zaogrne i čvrsto da me drži na okupu.
To je dugo bio moj smisao, koji sam trebala, kako bih mogla živjeti, disati.

Moja se ljubav nije mogla ostvariti, jer je tako nadljudska da je se i u ovom trenutku plašim, a malo je muškaraca koji će je znati vidjeti, nisi ti kriv, nije nebo krivo, nisu ljudi krivi, što sam ja ovakva.
Skrivam se u pisanju, tu sam iznijela sve što tebi nisam mogla dati, ne onako kako trebaju bića od krvi i mesa,jer mene je uvijek zasitio i jedan slučajan pogled, i euforija koja bi od toga nastala, a sve što bi mi ti i kada bi htio dati, dao oslijepilo bi me, izgubila bih vid, i postala bih poput šišmiša danju koji udara u zidove, osakaćena poput divlje životinje, ubio bi ovo što raste u mojoj besplodnoj maternici.

Ne znam ljubiti, niti držati za ruku dugo, uvijek iščeznem negdje, nestanem kad je čovjeku najpotrebniji moj glas, i skrivam se od svjetlosti.
Još uvijek mi je mrak najdraži prekrivač.

Večeras sam pobjegla sva drhtava blizu drveća, i oslonila se o koru, i nisu me prepale ptice, koje su se izdigle odnekud, niti šum vjetra koji je zadignuo haljinicu od lišća, samo sam tako postojala mala, i nisam se pitala zašto se često osjećam tako usamljena među ljudima.
Ljudi nose maske, teško se osloboditi svih, jednu po jednu kad sam počela skidati, odjednom kao da nikome više nije bilo važno tko sam, kada sam se pretvorila u istinu, jer nisam bila ono što su drugi trebali.
Tu sam shvatila da bih i za tebe trebala stavit neku masku, koju bi ti htio vidjeti kao istinu, i da bi tek tada mogao biti sretan, Ti.
Ali ja i nemam maski koje bih mogla proizvesti kako bi me drugi osjetili.

Nemam snage, voljela bih da imam, al čini se da sam dovoljno dobra u svemu osim kako pronaći pravu riječ za tebe, a toliko sam ih dugo njegovala u sebi, a onda se samo stvori tišina, koju ti ne možeš smisliti, osjećam kako se ruši svaki temelj između nas.
To nisu temelji, to su samo moje kosti, moje tjelesno obličje.
Još ne mogu završiti ovo pismo, još ne mogu biti dovoljno ponizna prema samoj sebi...još ne.






07:07 Komentari (49)




utorak, 28.10.2008.

Neodređena stvarnost i sasvim jasna očiglednost

Image Hosted by ImageShack.us



Može li se ugraditi pjesma u život, može li uistinu?

Kod Daniele mrzim što se uvijek trudi ugoditi drugim ljudima.
Nemoguće je učiniti sretnima ljude koji nose željezo umjesto organa.

( na trenutak sam izašla van svog tijela i pišem van sebe )

Dani su sasvim slični, poput šava na vašoj odjeći, izvrnite naopačke svoje hlače i vidjet ćete sitne ubode, koje ne doživljavate ozbiljno, ali bez njih vi biste bili goli, i bosi.Do sad niste razmišljali o tome,a o čemu zapravo jeste?

Kad mi dosadi unutrašnjost moje glave, popnem se na krov susjedne zgrade i promatram, promatram ljude koji nose šalove i rukavice, jer će uskoro stići debela zima, promatram nebo, očekujući promjenu.
Ništa osim svojih otkucaja srca ne osjećam, ali i to će proći s vremenom.

Razbijene kuće ( one su nanizane jedna za drugom u zemlju, duboko iskopanih korijena, kao da ih sadimo poput povrća, njih nećemo jesti,samo ćemo se skriti od tuđih pogleda )
u njima stanuju ljudi poput mene ( svi imamo lica s rasporedima koji su manje ili više lijepi, pa se režemo dok se trudimo pronači perfekciju, ili nanosimo skupocijene preparate, da iskopamo akne, bore i mladeže )
nose lica( lica se ne mogu izbrisati skroz, samo sebičnost može zaogrnuti stvarnost, na trenutak, na koliko dugo, moguća je jedino smrt )
i oči imaju ( u očima se svi izdajemo, ali ne čitamo jedni druge, jer nas strah drži za kosti, tako jako drži, i smrt je zaposjela njih,to ne uvažavamo)
i ljudima se nazivaju (koje li smiješne činjenice, a noću smo dok nas nitko ne gleda u krevetima poput životinja, sirovih strasti, a ponekad samo ponekad i slabi poput ranjene životinje, tada, samo tada puni smo ljubavi)
a rađaju se poput zvijeri ( svi se mi rađamo naprasno i prskajući ljude krvlju i majčinom vodom )
naoštrenih očiju ( i paramo pogledima prvog tko nas uhvati za ruke, još je sve magla, ali je puno boja, koje u utrobi ne postoje, koje li brutalne pobjede)
ispuštenih suza(kako samo kize očne kapi, kao da se širi blagoslov prije no što stupamo puzeći po tlu, u to ime, hodajmo na dvije noge, uskoro, uskoro, kad se naviknemo na bijedu )
deru se(deremo se zbog otrgnuća, gdje je stvarnost koju smo živjeli nesvjesni, kamo ćemo zaploviti ovako osjetilni, s otrgnutom pupčanom vprcom, do sad smo osjećali majčine emocije)
i vrište(zapljuskujemo glasom užas i jezu, u što će se kladiti veliko nebesko platno, tko će pobjediti ovu tamnu, kad u našoj duši raste nadmoćni cvijet, hoće li ga išta moći posjeći)
ostaju im smjerokazi(kojeg ćemo slijediti u ljutnji, u hiru)
u svađama pod rebrima(od rebra se počinje, napuknutog, s šakom koja se spušta,razorna i drska, nitko se nije u ljubav uvjerio, bez proklete boli, samo u ovu vjerujemo, mi slabiji, bez sigurnosti)
promatraju se kao da otkrivaju tajne( u ljudske umove se ne prodire, nisu poput ženskih himena dati na žestok prodor)
razbarušeni krovovi( u panici ih promatramo hoće li jednog dana početi prokišnjavati, hoćemo li u snu osjetiti nebesku sluz)
nad njima sjedim(osjećam se tako nadmoćnom, kad sam na visini ispod koje su malene kućice iz kojih se šire mirisi, osjećam se kao alisa kojoj je dato da se olako poigra i uništi tuđa carstva, gospođa zabluda )
na vrhu susjedne zgrade(tamo nema nikoga osim satelitskih antena što nam ravnaju tv-e ekrane )
u mene se sipa nebo( osjećam kao da me puni prostranstvo puno neodređenih težnji, nisam li i ja njemu samo nebo, otvoreno dušino igralište)
iz mojih ruku lete nade(otvaram dlanove i puštam ih poput ptica da se zaviju oko oblaka, tamo gore im je ljepše, tamo se ne umire)
poput novih ptica(rađam ih bez oblika, boje i mirisa )
rađaonica se usukala u mene(osjećam se kao utroba koja iz sebe izbacuje beskonačne nizove riječi čiji oblik ne mogu opipati)
ne pitam se ( čemu bih se u tom trenutku predaje mogla uopće mogla pitati, kad je sve tako nejasno i bez i sa pitanja )
ova je pretvorba jasna(jasno mi je što činiti s mislima )
sat se obavija oko moje ruke(još na trenutak do kad ću ga istrgnuti, poput korava iz zemlje, čemu služi vrijeme osim da nam ulije malo nesigurnosti )
kao da se plaši(on se plaši, vidim jer gubi svrhu, ne ispunjava smisao, jer ga odbacuje )
jer shvaća(shvatiti, može li vrijeme išta osim sebe shvatiti, osim svoje svrhe, shvaćaju li sebe stvari, a mi egoistični se branimo od tih mogućnosti )
da ću izdati vrijeme(izdajem i sebe i vrijeme u sebi, ne želim mu vjerovati i ne mogu mu se predati )
i opet( ispočetka uvijek ići i zaklopiti oči)
opet ću utonuti( ispočetka hvatati nove slike dana, i razbijati smisao, i slagati ga, a ne, ne uistinu biti uvjeren u njeg, jer i ne postoji, kao što ne postojim ni ja, ne zbilja ne, ovdje )


Kad čovjek pogriješi,kad natoči u svoje čaše pogrešne želje,
može se samo sklupčati u krevet i šutjeti od svih.
Nema popravnog ispita, treba progurati, s tim bolom, koji smo si sami zadali ( koji sam si sama zadala ).
Isključiti telefone, popljuvati samu sebe i zalizati rane.
Miriti se s sivim i modrim nebom, s svim što može, a neće
nikada biti.


Da, dešava se, sad, ovih dana, i neka...



16:13 Komentari (36)




nedjelja, 26.10.2008.

Jednostavnost



Image Hosted by ImageShack.us



Trenuci se prelijevaju, sljubljuju jedan s drugim u tako užurbanom ritmu, minute lete, preskaču jedna preko druge, ja gledam, stojim, ne razumijem, ne raspoznajem što zapravo želim, želim od tebe, od sebe, od nas...

Ležim u krevetu i maštam o djetetu, o tome kako bi bilo divno promatrati te kao ponosnog oca, brižnog i mudrog, grizem usne, slika me grli, tako snažno grli, da se osjećam umalo uhvaćenom, umalo predanom, hvatam mobitel, listam po abecedi, dolazim do tebe,tebe,te, zelena tipka, call, zovi, u zadnji tren prekidam vezu, histerično se smijem poput osobe koja je provela par sati u luđačkoj košulji, teško je slušati Rahmanjinova kad si tako prokleto nesposoban odlučiti, a onda...

Onda tonem u ubrzani jazz, on mi se smije, ulazi mi ravno u nosnice, u oči i vidim, vidim more, sebe u potrkovlju, toplo je, sama sam, onako kako ja to volim, sretna, ponovno rađam slike, bez ograničenja, odlazim biciklom u vožnju, snimam kadrove koje ću sjediniti u ljetne filmove, moja draga lica nasmiješena...prestaje, prestaje, sve prestaje...



19:37 Komentari (30)




subota, 25.10.2008.

Ljubavno smrtište


Image Hosted by ImageShack.us



Sreli smo se jednom
u ne još pravo vrijeme
i riječi su se raskrvarile
dodirujući se u tami
jedino
jedino su
lastavice znale
kamo i gdje će krenuti
nakon što su nas vidjele
stegnute
utegnute
rasprostranjene
a metar nas je dijelio
ili pola metra
tko još broji
blizine
daljine
a grizlo nas je
sve
i ljudi
i cesta
i uzbuđenje
a bili smo si tako lijepi
dvije slike što se nadopunjuju
naočigled
a
unutra
tko ima hrabrosti
zabosti rukama
kroz platno
promiješati
slomiti himen
jednog autora
izmicali smo si
a sudbina nas je miješala
nanosila na danak
i bilo je hladno
i drhtali smo
nije nam se svidjelo
baš nimalo
što smo eto ovdje
tu
jedno kraj drugog
tako slobodni
da umremo svoji
dok upravljaju nama




02:02 Komentari (33)




četvrtak, 23.10.2008.

Komad ljeta



Image Hosted by ImageShack.us



Trebamo neku toplu priču za ovu noć, za ovu jezovitu i napasnu noć, rekla sam mu i sjela do njega. Istovremeno sam znala da me ne shvaća, da ne razumije što zapravo želim reći, ali bilo je svejedno, uvijek je svejedno kad je pored nas, netko, netko tko nas hvata za ruku i sluša.
S godinama sam shvatila da mi je bitno samo to, da me netko ponekad sluša, zbilja sluša i da se trudi biti sa mnom u tom trenutku živ.
Kupili smo bocu vina u malom dućanu u blizini divlje plaže, nije to bila želja za opijanjem, već da se ugrijemo, ili da zabavljamo usne dok pada kiša, ili dok teče vrijeme, jer vrijeme kao da je padalo s neba, zajedno s kapima.
More je bilo mirno samo se ljuljuškalo poput ulja u tavi, pružalo je nove tajne koje sam mogla zamišljati, govorila sam na glas, euforično i divlje, smijao mi se, i rekao da bih tako mogla pričati i o žigicama, i da bi to sve ljude u prostoriji zavelo, kao što je i njega zavelo, jednom prije, i od tada se godinama srećemo, jednom ili dva puta ljeti.
Znao je laskati, uistinu je birao riječi na čudan način, govorio je malo, ali pravilno, sviđao mi se jer sam se uz njega osjećala poput djevojčice.
Znao me povesti za ruku noću gradom, dok bi svi spavali, i ničeg me nije bilo strah, bezgranično sam mu vjerovala.
Zasigurno nikad nisam ni pomislila da bi me mogao ukrasti, i odvesti nekom nadriliječniku koji bi mi izvadio organ i poslao ga na tržnicu ljudskim dijelovima. Ne, dapače, uz njega sam bila tako smirena, da sam ponekad činila različite nepodopštine, kako bi me on mogao spasiti.
Slaba u svojoj jakosti, svidio mi se taj osjećaj.
Voljela sam mu davati svemirska platna, koja sam sama oslikvala, njega je to radovalo, vidjela sam mu u očima, govorio je kako sa mnom ima još jednu šansu, šansu koju će ovaj put njegovati. Znala sam o čemu on to govori, njega je samo trebalo podupirati u njegovom snu, meni je to bila najljepša stvar na svijetu.
Te večeri, sjedili smo u kafiću na plaži, tako malenom i tijesnom, na njegovoj polunatkrivenoj terasi i slušali kišu, pijuckali vino i ljubili se, iako smo oboje imali previše godina za obična ljubakanja, to je bilo jedino što smo mogli dati jedno drugom iz poštovanja.
Samo seks bi bio potkopavanje ovog razumijevanja, jer nakon njega svatko bi krenuo drugim putem, nakon njega, više ne bi bilo bliskosti, jer ni on, ni ja nismo voljeli jedno drugo, bili smo poput dva borca za isti cilj, povezani u noći koja je bila hladna i samotna, i sama sam bila malodušna, a to je pravi trenutak, kad muškarac može pridobiti ženu.
Činilo se kao da predugo pada kiša, u njegovom zagrljaju mirisao je svijet, činilo se kao da ne postoji tiši trenutak od tog, i nije, sve do prestanka kiše, on je skoro zaspao naslonjen na zid, a ja sam se ponovno osjetila tako sama,i ta me samoća tako čvrsto stegla za vrat, da mi je suza zastala u oku.
Probudila sam ga poput nježne majke i rekla da je vrijeme da krenemo kući, šutke smo koračali do zgrade, tamo sam ga poljubila u obraz, a on tako visok odjednom se činio poput boga iz mitologije, smijuljeći mahnula sam mu i jedna velika vrata su me progutala za doručak, jutro je zakucalo sa mnom.



22:13 Komentari (37)




srijeda, 22.10.2008.

Obećano ljeto






Znate li onaj osjećaj, kad vam cijelo tijelo nešto želi reći, a vi se mrštite i pipate si čelo,usne, vrat, pa se gledate u ogledalo ne biste li pronašli neki trag, neki znak, da je ovo što je tu u vama stvarno, da to nije samo umišljaj, a onda, onda legnete u krevet, i ne možete spavati, osjećate taj teret, osjećate da morate učiniti nešto, nešto, a to nešto je udaljeno od vas godinama, stoljećima, ili kilometrima, pa vama je u tom trenutku i nebitna ta udaljenost, jedino što biste željeli je da taj osjećaj ode, da izleti iz vas poput probušenog balona u plafon, ali…

Ali sam često sanjala, živjela i vodila u trgovine, tamo bih se mogla poigravati s ali, u trenucima kada mi prijatelji nisu mogli biti prijatelji, jer pobogu bilo je i takvih dana, kad sam samo željela pobjeći od svih svojih dragih ljudi, sa mnom se ruku pod ruku vodio ali. Prijateljstvo ili zavaravanje, svejedno, bilo je divnije od bilo kojeg drugog osjećaja, taj ali je davao notu važnosti moje odluke, mogla bih, ali…
Kada sam te druge noći kolovoza putovala iz Umaga za Zagreb, prvo sam stavila sunčane naočale, iako je bio mrkli mrak, zatim se sklupčala kraj prozora gledajući grad kojem pripadam, dugo sam tiho plakala, nije me bilo briga da li će me tko vidjeti, da li će itko razumjeti, u tom trenutku su mi suze bile jedino što sam imala još za dati, dati gradu u kojem sam odrasla ljeti, ljeti kada sam se naučila bezgranično davati moru, trenucima i osjećajima, za mene emotivnu čahuru, to je bilo jako teško, i mnogo vremena mi je trebalo da naučim izbacivati van u svijet svoje misli, osjećaje, ono što jesam.
Zbilja, ljudi ne shvaćaju jednu divotnu stvar, kako čovjek i nije čovjek, dok se ne nauči suočiti sa svojim strahovima, a jedan od najvećih je biti slobodan od svega, pa i osjećaja koji rastu u nama poput malenih gljiva iza kiše.
Vrijedilo je putovati, vrijedilo je umirati u toj noći, dok sam se osjećala življom no ikad prije, tu je započela moja transformacija, koju sam čekala dvadeset i četiri godine svog polufriškog života.
Mladi sir koji čeka biti otkinut, to sam bila ja, na sjedištu, u autobusu, dok me vozač kod pregleda karte tješio i nasmijavao, vjerujem da je htio sve najbolje, ali svojim sam ga vražjim rječnikom omela u tom naumu, to se vas nimalo ne tiče, i suze su mogle nastaviti teći, jer ja sam pobogu…
Dugo sam se pitala nisu li se ti mali suveniri iz očiju osjećali izdanim, tako ispušteni na prljavu tapiseriju, ali ja tu zbilja nisam mogla ništa više,zbija ne.
Umag je u meni kao ljubavnik, on je nanesen na moju dušu tako vješto, poput boja na platno, nježnim i divljim nanosima, koji se ne mogu mijenjati, jer su ovdje, dubinski, čisti i prljavi istovremeno, ali tako moji i tako vječni.
Umag mi je dao najbolje od sebe, kao i ja njemu, gdje počinje kraj, tu je i početak, u istoj točki kretanja, tako sam uvijek gledala na svijet koji me okružuje, pa i na ljeto.
Ljeto me obgrlilo, ljeto je ušlo u mene, i okrenulo me naopačke, jer sam ga prizvala, kao što djeca prizivaju prijatelje na igru, s žarom i potrebom.

Srpanj je bio namješten za nas, za mene moje prijateljice i za izazove.
Jutarnje kave, pa šetnje gradom, bezgranično puno smijanja, baš smijanja, ali od svega najradije sam voljela prolaziti pored njegove kuće, do ove godine nisam ga vidjela dvije godine, koliko me nakon dvadeset dvije godine uzastopnog dolaska doma nije bilo, bio je to veličanstven osjećaj, kada sam ponovno stala na crvenicu, kada sam napokon osjetila miris borova, kada sam napokon…
Da, kada sam napokon ugledala njegove oči, zastali smo, ni jedan ni drugi nismo imali riječi, mi nikad uistinu nemamo riječi, mi se uvijek samo pogledamo, zastanemo, i tonemo nekoliko minuta u nepoznatu sferu pripadanja, tada, ja ne mislim, ne dišem, nemam pojam o postojanju, samo gledam u njegove oči, u dvije smeđe kugle, i čekam, čekam da se pokrenemo, da nestanemo svatko na svoju stranu postojanja, gdje ovog drugog neće biti.
Ljubav nikad nije bila u pitanju, jer ljubav je osjećaj koji raste iznutra, i koji nas prati i kada okrenemo leđa jedno drugome, ovo je bilo jače od ljubavi, osjećaj panike i eksplozije duše, sudar dvije galaktike, orkanski naleti vjetra i nemoć.
Srpanj je nizao dane u kojima bih se svakog jutra vraćala kući duljim putem, kako bih prošla pored njegovog doma, kako bih koračala tamo gdje je i on koračao, i kako bih se osjećala bliža njemu, ni umor, ni bol u nogama od krvavih žuljeva, ma ništa, baš ništa me nije spriječilo, da skratim put, često sam pomišljala da ipak skratim povratak, ali bih u sebi govorila, ne, budalo, kada odeš u Zagreb, bit će ti žao, žalit ćeš, i tako sam svake noći koračala duljim putem kući.
A onda, onda bih se istuširala, legla u krevet i zaspala s razmišljanjima o njemu, ne, nisam maštala o tome da me poljubi, ili da završimo u krevetu, on je uvijek bio u mojim mislima poput čovjeka kojeg znam stoljećima, i koji mi govori tako mnogo samo pogledom, i kao da sam već s njim proživjela sve što su nam dali trenuci, i među nama nije bilo potrebno ništa više, osjećaj koji je pobuđivao u meni je nadrastao sve površne ljudske potrebe. On je svojim postojanjem dokazao, da je on taj, kojeg znam,znam,znam oduvijek, ali…
Prijateljice/sestre su me uvijek dočekivale jutrom vedre i nasmijane, kasnim na kavu, uvijek kasnim na kavu, jer spavam, dugo spavam i okrećem se u krevetu opijena srećom, euforijom, i spoznajom da će svanuti novi dan, da ću ponovno doživjeti puni krug, i toliko mnogo krugova, od kojih ću biti sita, sita čitavog života,čitave vječnosti.
A onda, onda sam nazivala i njega, njega u Zagreb, kojeg sam voljela tako dugo, da više i nisam znala da postojim samo ja, i tako sam mu željela ispričati, kao da će on znati shvatiti, koliko sam drugačija, eto sada ovdje, daleko od svega, od Zagreba, od obaveza, od drugih ljudi, od sebe koju tamo budim svakog dana.
Bila sam zaluđena, kao mjesečar koji korača u snu, i koji ne vidi ni lijevo, ni desno, niti ikakvog puta, niti putokaza, bila sam ljubljena, i tako je bilo lijepo biti sama, bez muškarca, bez dečka, bez ljubavnika, fizičkog ljubavnika, jer sam imala sebe koju sam morala otkriti pod svaku cijenu.
Godilo je, i bilo je to veliko iskustvo.
Srpanj je u početku nizao svoje dane sporo, kupale smo se, čitale na plaži,po čitave dane, rješavale križaljke, ispijale vina, kave, medice, sve nekim umjerenim redoslijedom, i grlile se, i snimale fotografije, pa osam sati dokumentarnih trenutaka kamerom, u kojima smo vrištale svijetu, ovo je to, ovo smo mi, ništa, ništa, ne ovaj život, ne, ni jedan drugi, ne, ne mogu nam ovo oduzeti, niti pokvariti!
A onda bih zapadala u svoje šutnje, i dok bi se one smijale, gledala sam prema moru i pisala, pisala dugačka pisma koja sam zatim odaslala na izmišljenu osobu, u grad koji bi mi prvi pao na pamet, bez da se pitam hoće li ih uistinu netko jednom i dobiti, pročitati, ili će se izgubiti u jednoj kiši, buri, prašini, ladici, ili svemiru.
One su razumjele, davale su mi mir koji mi je blažio prste, pa bi svojim sestrama dodirivala kosu i plela im malene pletenice, dok bi se one smijale i govorile o nekim dječacima koje vole.
Ja bih gledala tamo gdje se spajaju nebo i more, i čekala njega, jer on je dolazio, ne uvijek, ne pobogu, ne uvijek, ali s vremena na vrijeme, i tada, tada bih ga upijala, čitala ga kao omiljenu knjigu, pisala mu pjesme u umu, govorila mu koliko mi znači što postoji, i što nikada nećemo progovoriti ni riječ, i što i on mene gleda, tim svojim očima, kao da sam posljednja na svijetu.
A onda su me zapljusnule tuge, kada bi on otišao kući, kada bi nestalo naših trenutaka, kada bi nestalo njegovo tijelo iz moje blizine, a one, one su me tješile, razbijale bol s novim izlascima uvečer koji su ubrajali susjedne gradove, pa čak i države, a ja bih onda uvečer opet odijevala svoje crne haljine, ili hlače i navukla bih veselje kao ogrtač, i radovala se s njima, svijetu, zajedništvu i ovim što mi je pod prstima, sve do samotnog povratka kući, i prolaska pored njegovog doma.

Činile smo razne ludosti, pričale sa strancima, ogovarale jedne druge, čak vodile i žestoke rasprave, i ljutile se jedne na druge, a onda bismo se opet izgrlile, išle na večere, i ručke, smijale se nespretnim konobarima, i u tome svemu, nedostajala je jedna druga Daniela, ona koja je svakog ljeta zavodila dječake, igrajući se s njihovim umovima, promijenila sam se, i one su se pomalo rugale toj mojoj neovisnosti, vjerujući da će me to proći, ali istovremeno govoreći, da sam sigurno zaljubljena u njega, s kojim sam povremeno razgovarala, a u tim trenucima kao da sam razgovarala sa Zagrebom, on je bio ta veza, spona koja je nosila trenutke koji su me bockali, jer su me vraćali u realnost, jednom ću se morati vratiti, i onda će sve ovo nestati, nestati…
Trebalo mi je to, da se previše ne zanesem, da ne izgorim, da ne ostanem bez pola sebe, i on mi je trebao u tim trenucima, jer sam mu morala reći sve što sam sve protekle godine skrivala u sebi, a onda kada je bilo izrečeno, kao da je prestalo biti nestvarno, teret je nestao, kao da se pretvorio u karmičkog svećenika koji mi je otpustio dušu, koja je bila tako silno crna.
I govorio je nježno, pa brzo, i pomalo drsko, i ljuto, a onda, onda je govorio euforično, pa veselo i razdragano, a ja sam u tome svemu vidjela sretan povratak Zagrebu, više me nije tako plašilo to što ću morati otići, jer sam osjećala da ću imati s kim biti ja, da će me on, taj kojeg sam nekada toliko voljela, moći dočekati po prvi put, kao simpatičnu poznanicu, koju tek možda želi i upoznati. A sve one izgovorene riječi o ljubavi, idealima i snovima, nisu me učinile sramežljivom ili plahom, bilo je to nešto najdirljivije na svijetu, oslobođenje od njih, oslobođenje od Daniele koju sam gušila godinama.
Ljeto je nosilo i moje prijateljice s kojima sam plivala daleko od obale, dvije zrele žene s kojima uvijek vodim mirnije, duge razgovore, s kojima kao da dok dijelim more, sipam u malene čašice bisere, njihova mudrost i blagost, kao da zacjeljuju svake rane, i s njima sam osjećala, kao da mi vraćaju sve one oduzete djeliće koji su se raspali proteklih godina.
Jednog sam se dana vraćala uvečer kući, i tada sam ugledala bijeli auto koji mi je presjekao put, galantno, uznosito, poput dame koja sigurno korača gradom, pogledala sam ulijevo plovio je cestom, laganom uzbrdicom, i kao da mi se nasmijao, u njemu je bio par u zrelim godinama, bili su tako filmski i tako nepostojani, i kao da su mi dali vjeru, vjeru da ću pronaći ono čemu težim. Nikome to nisam rekla, niti sam o tom trenutku govorila na glas, ali u tom trenutku sunce je bilo tako zagasito žute boje, a oni su mi tako tiho i sigurno otvorili oči, u kojima sam vidjela toliko snage, da sam neko vrijeme stajala tamo na cesti i gledala za njima, nešto me steglo oko srca, neka doza konačnosti u tom događaju, kada sam došla napokon kući te večeri, sjela sam na stepenice, i sve mi je bilo jasno. Napokon sam sama sebi bila bliža, opipljivija, razumljivija, odjednom sam zavoljela samu sebe, koliko god je to do tog trenutka bilo teško, osjetila sam svoju vrijednost, koju mi nitko nije nametnuo, dokazivao, tepao mi, laskao, bio je to gotovo uzvišen osjećaj samosvijesti, krenula sam u noć.
Tog istog dana, iako je sunce još maloprije utonulo u more, odjednom je dojurila kiša, hodala sam razgovarajući s njim, i svaka mi je riječ bila otežana, pomalo krivo izrečena, i nagla, jer sam osjećala da mi cijelo tijelo nešto želi reći, naglo, a nisam to znala čuti…
Sve dok nisam zapela u krošnji drveća, sama na ulici, svi, baš svi su se sklonili, a ja s mobitelom u ruci govorim, i čekam da se nešto dogodi, jer su i suncobrani letjeli s terasa, a sestre su već bile na sigurnom u kavani, a ja, vani, nezaštićena, predana trenucima nevere, i tu, tu se odjednom otvorilo sve, shvatila sam koliko mi znači Umag, Zagreb, svi ljudi oko mene, i što mi je ispred svega, ali to mu nisam rekla, jer nisam mogla niti reći, od kiše koja me smočila i koja me oslobodila, i kada sam prekinula razgovor s njim, znala sam, da ću taj osjećaj pamtiti dugo, tu kišu, tu radost tog dana, sveg što mi se desilo, i samo sam se željela uvući još dublje, unutra, samo da ne prestane dan, dan, dan, ali…

Dani nestaju, lijeno se ugnijezde negdje u našem umu, i u našoj prošlosti, u našem začetku, pišu knjigu o sebi i o nama, a mi, ovako mali,veliki ljudi, tada možemo samo ispočetka krenuti naprijed, putovati, ići prema sebi, i ispustiti možda i koju suzu, ali…
Ali nikada nećemo prestati biti ono što trenuci izazivaju u nama, nikada nećemo iščupati svoje potrebe i emocije, one će nas uvijek duboko u nama drsko podsjećati koliko smo obični, i koliko ne možemo ići protiv sebe, koliko bi mi god to voljeli…



03:07 Komentari (59)




četvrtak, 16.10.2008.

Izgužvani grkljani

Image Hosted by ImageShack.us




1

bit ću budna oče
za tvoj rođendan
dan svečanog raspoloženja
s zahvalnosti
koju ću
iščupati iz tajnog kofera
gdje se skrivaju sve nade i
ispeglani komadići ljubavi
i potrudit ću se
za večeru pripremiti svoje najvještije šale i pošalice
da ti budeš
budeš
budeš


2

bojim se da će ponovno izbiti
ekscentričnost
kad nazdravim u tvoje ime
smirenost koja teče između
tanjura čaša slika stolaca
darova ljudi
će poči na spavanje
samo oni koji će
doći tebi
izraziti najbolje
želje
neće biti spremni
na onu točku
kada ću uzviknuti
umjesto sina oče
dobio si hodajuću zbirku stihova
kćer u muškim hlačama
pa čestitaj si sam

3



u očima se mogu zacakliti
svjetovi
nije istina da ti neće biti žao
u tom je sva istina koja nas oboje
grli
dok neke noći ostavljamo
iza sebe
rastvorenih dlanova
ono što oboje znamo
kako nanijeti
jedno drugom sigurnost
da bez pitanja propadamo zajedno
svako kroz svoj svijet
ti u slikama
ja u pjesmama
a tako je malo ljudi
koji će te znati razumijeti oče
tako je malo onih
koje ćeš ti moći
gledati kad shvatiš
koliko nam zapravo duguješ
sebi i meni
oče

4


o tebi oče mogu govoriti
nijemo
i opraštam ti
što me ponekad natjeraš na korak dalje
na onaj korak u kojem se osjećam
kao što se može osjećati kćer
pomalo bezvrijedno i prazno
kad ne ispuni očeva očekivanja
ja sam te uvijek znala samo tražiti
dok bih plakala
ali tvoje je vrijeme
bilo na drugom kraju ljudi
možda jer nisi znao
ili mogao drugačije
a ja sam cijelo vrijeme
samo željela
ispraviti onu nepravdu
koja se postavila između mojih bedara
ali oče
pobogu
ud se ne radi od ljudskog mesa
i ne šivaju ga tek tako
po mojoj volji
a uvijek sam željela biti
poput pinokija
načinjena od drveta
radi tebe


5

kad ti govorim oče
uvijek se spotaknem o tvoju blizinu
ti se nisi naučio govoriti
koliko ti je do mene stalo
i ja izbjegavam nedjeljnje zagrljaje
ili sačuvaj bože poljupce u obraz
ti su trenuci tako rijetki
i pomalo bole
jer govore o svemu što
se razdvaja u nama
čak i ona bliskost
kada zajedno
vodimo posao
kada napamet znam gdje
je ono što ti u određenom trenu treba
osjećam se kao dio alata
koji će ti na trenutak koristiti
a onda ćeš ga odložiti
za neko drugo vrijeme
za neki drugi tijek radnje


6

moj je otac divan čovjek
mi govorimo
brzo
sporo
vičemo
smijemo se
i onda
onda promatramo uljasto more
i borove kako se spuštaju na malene kućice
on kistovima uma pamti detalje koje će
staviti u svoje slike
a ja mu se divim
i ja bih tako rado slikala
sve te nade koje gajimo kada se pronađemo
na istoj misli
u istom danu
i blaženi od svijeta oko nas
još malo gušenja pred riječi koje želimo reći
a uvijek ih izostavimo
moj je otac velik čovjek
i dok ga gledam tako ponosnog i hrabrog
čini mi se kao da sam još uvijek
kilu i devetsto teška štruca
na njegovom dlanu


7

ponekad se smiješim
jer
jer
jer me bole tvoje teške ruke
( ima još mnogo toga )
kojima si gradio
svaki dan koji olako posjedujem
krov koji mi se ne napušta
krevet iz kojeg ne izlazim prije podneva
i um koji je neshvaćen i dalek
i teško se zahvaliti
jer čovjek je u sebi
tako prazno pun simbola kojima bi
gradio tople i nježne malene kućice sreće
no kad treba svom silinom i žarom
biti na trenutak
samo na trenutak
istinit
pregrizem i ja prste
uskuknem se u sebe
i gledam te tvoje oči oče
kao da znaju
kao da one zbilja znaju
tko
sam



13:47 Komentari (62)




srijeda, 15.10.2008.



Image Hosted by ImageShack.us

Ženu se ne može voljeti, ne muškarac, ne, on ne, kao što ona može i voli samu sebe, zaljubljena u svoju pičku, u svoje sise, u svoje oči, usta, bokove, u svoju dušu, u svoje mogućnosti, transformacije, žena se voli kao svi njeni ljubavnici zajedno, prodire u sebe kao što bi željela da muškarac može svojim umom i svojim kurcem,do granice reale i ludila, stoga žena teško ostaje sama bez partnera, jer je sita vlasite ljubavi koja joj postaje s vremenom poput omče oko vrata, pa odgaja sina od kojeg želi da je voli, kao što je njen ljubavnik nije volio, čisto, bez seksualnih iluzija, ali priroda je dječaka pretvorila u lovca, i on se u svojoj ranoj dobi sam tare o majčinu nogu, gdje žena ostaje prevarena i od svoga sina, i počinje faza u kojoj ponovno na trenutke traži sebe, gubi svaki interes spram dječaka kojeg je rodila da bi je on mogao voljeti po njenim zamislima duševno, kao što muškarac ljubavnik nikad neće moći voljeti ženu u njoj.
Majka ostaje odana sinu, jer vlastitu kreaturu ne može odbaciti, kao što ni muža ne odbacuje, i svjesno se podređuje, kako bi samu sebe ponovno mogla voljeti više, shvaćajući da je nadjačala svoje muškarce u životu, tone dublje u nemogućnost izraza, i kažnjava samu sebe jer se ljubi toliko jako da joj ni jedan muškarac na kraju više i ne treba. Na sprovodu pokopava muža i gušu oko vrata koju si je nametnula sama, tada tek počinje završna faza u kojoj oplakuje samu sebe, svoju mrtvu ljubav koja je življa ikad u njoj, zapečaćena i zakopana, neostvariva, dok ne umre i ona sama, neistražena žena, plaha žena, žena bez ostvarenih snova.


12:53 Komentari (29)




utorak, 14.10.2008.



Image Hosted by ImageShack.us




Zapravo je sve to istina, i ti si je vidjela, lijepo je u biti napokon pred nekim biti tako gola, znam tebi je ta istina vrijedna, možda je preoblikuješ malo, pa izmodeliraš neku novu stvarnost, na kraju krajeva tebi je to u krvi, kao i meni, i o tom je riječ, nema tu nekih nabildanih ''filozofija''
Ljutim se često, jer doista plešem te uloge, u njima se dajem i izgaram, a kao da ne vide, ne oni doista ne vide, i na mene često padaju ili pljuske ili pohvale, sredine nema, ne znam ni sama što više boli?!
Pljuske su naime dobre, bole, ali nakon njih počnem raditi na sebi kao luđak, totalno bez daha, pa grizem svaku moguću realnost, totalno grizem, već me i zubi bole od toga, i na leđima to osjetim, i cijelim tijelom, zbog toga me povremeno i strah uhvati, koliko ću još moći ovim tempom, koji i nije sasvim lak i ljudski, ne, jedno je sigurno, ovo što raste u meni, kao da nisam ja, to kao da je neko drugo biće, koje je totalno prozirno i upravlja sa mnom, a ja sam mu samo domaćin.
A sad da se vratimo o pohvalama, one gode, laskaju, one su poput šminke na licu, lijepo se namjestiš, malo ovdje, malo ondje, i tako jedno vrijeme stoje, kompaktne, čvrste, pa i zaslužene da, na kraju krajeva zašto da ne?!
A onda, onda se s vremenom malo izbrišu, izblijede, povuku s tvog lica, i ti ostaješ u polu-stanju, nit čista, nit prljava, nit pohvaljena, nit pokuđena, pa se gledaš i pitaš se pa kako sam ja ovdje zapravo došla?!
Da li sam uopće trebala tu pohvalu, kad je sad ovako mlačna tu, i ne čini se više totalno zasluženom, pa da, i onda kreneš opet dalje, i cijeli dan, cijelu vječnost, što god činila razmišljaš o toj pohvali, odjednom ti počinje biti teret, i ne, to definitivno nije ono što si očekivala, ako si uopće išta očekivala.
Lica, osobnosti, um je samo privremen, i to me zapravo najviše muči, to što sam za ovaj um premala, premala mi je mogućnost samospoznaje, i to me koči, koči da učinim nešto zbilja veliko, kao osoba, ne kao žena, ženu u sebi ću pospremiti, jer njen ego je prevelik, veći od bilo kojeg muškog, ne vjeruješ?!
Pojasnit ću ti, evo sad.

Žena je od malena odgajana kao nježnije biće, kao ona koja zaslužuje komplimente, koja ima najbolje haljinice, čak i ako dolazi iz siromašne obitelji, roditelji se trude da svoju djevojčicu uljepšaju, jer pobogu ona je ipak žensko dijete, ako neće od malena steći navike uljepšavanja i brige oko sebe i drugih, kako će osnovati svoju obitelj, i ispuniti funkciju, ni jedna majka to ne želi svojoj djevojčici, i tu počinje sve, u tim prvim koracima.
Majka doista voli svoju malu ženu, koja joj postaje svakim trenutkom suparnica, prvo joj otima ljubav od njenog muškarca, jer očeva ljubav spram djeteta je snažnija, jer nije uvjetovana, kao što je majčina, koja porađa dijete, dijete očevu ljubav mora zaslužiti, tražiti, moliti, a djevojčice od malena odmah moraju učiti kako će s suprotnim spolom, majka im je priroda već prvog muškarca darovala, oca, emotivno, duševno, i tu počinje svaka daljnja muka, zašto muka?!
Djevojčice osvajaju očevu ljubav, ali u tolikoj mjeri koliko im je otac sam potreban, a potreba se sukobljava s potrebom prema majci, majka je posesivna i svoju ljubav prema ženskom djetetu iskazuje s povremenim napadima ljubavi, koji su žestoki pa slabe, najočitije se to vidi ako su u obitelji i dječak i djevojčica, dječaka će majka prigrliti sebi, da na određen način kazni svog supružnika koji je povezaniji s kćeri, iako je sretan sa sinom, sve dok se u njemu ne osvijesti onaj poriv natjecanja, a na kraju se sve svodi na to, da dječak preuzima krdo, on postaje jači.
Dakle žena od malena igra posebnu ulogu, ona je naučena na dvije vrste ljubavi, uvijek zaštitničku, i od oca i od majke, koja se bori s ljubavi prema kćeri i ljubomorom, na kraju krajeva, ali ljubav koja pomalo guši s majčine strane i očeve koja zahtjeva uzvraćanje je snažna, i kćeri tu uče taktiziranje. Ono što kasnije svaku ženu čini ženom, strpljenje od ljubavi.
Tu dolazi do odbojnosti spram ljubavi, koja je u određenom periodu jaka, skoro do boli, no većina žena pokopa bilo koji oblik sebe-ostvarenja, i samo-ostvarenja, te se radije pretvara u roditeljicu i skrbnicu svojoj obitelji, kako bi svoj ego nahranila, jer joj je potreban osjećaj da ju netko treba, da netko bez nje ne može, da je upravo ona ta bez koje obitelj ne bi funkcionirala, kako treba. Barem to, tu hrani ljubav prema sebi, onu o kojoj sam ti već govorila, onu veliku ljubav s kojom odgaja dječaka, kojeg želi da ju duhovno voli kao što je ljubavnik, ni otac nisu mogli voljeti.
Dakle žena je veći egoist u tome što svjesno stvara obitelj koja će biti ovisna samo i isključivo o njoj, svjesna svoje pičke kojom može manipulirati muškarcem.
Snažnije ubija ženka no ijedan muškarac, i snažnije boli kad izda žena no muškarac. Jer žena kao žena svog muškarca pretvara u roba, koji naočigled ima vlast u rukama, dok ona poteže konce u tišini, što joj sasvim odgovara, jer na kraju krajeva uvijek joj je potrebno vrijeme kada će moći sama sa sobom biti ono što joj svi oduzimaju, sa sobom ili svojim prijateljicama, s kojima će u ringu voditi rasprave, istovremeno u sebi govoreći, ljepša sam, bolja sam, pametnija od nje, i od nje, i od nje, imam bolju obitelj, imala sam najveće vjenčanje i najluksuzniju vjenčanicu, tako da žena nastavlja živjeti u podvojenom svijetu, pred samom sobom, ljubavi, obitelji i pred ljubavnikom.
Muškarac nije kadar prevariti emotivno, jer je emotivno ograničen, u njemu je samo potreba seksualna za širenjem sjemena na sve strane, koja nema veze s emocijom, dok ženu koju voli, ne izdaje emotivno, a žena prvo izdaje emotivno, mrzeći u sebi čovjeka s kojim vodi ljubav, i istovremeno ljubeći ga, jer zadovoljava jednu potrebu bez koje bi se osjećala bespotrebno, jer joj je data moć šireg razumijevanja svijeta oko nje, emotivnog, seksualnog i razumnog, dok je muškarac u tome zakinut, njemu je sve suženo, i prvenstvena potreba za stvaranjem nečeg što će biti samo njegovo, dušom, tijelom, ali on nužno ne traži tonu ljubavi, koju žena mora imati, ili je kadra uništiti sve što je gradila, muškarcu je dovoljan fizički kontakt, on mu je dokaz da na svim poljima sve funkcionira,bez filozofiranja, razgovora i bez sumnje.
Dok je žena uvijek gladna na svim poljima, i kod razočaranja je spremna prkositi i zadavati svakodnevne male ubode, dok muškarac ne izdaje ako ga žena više ne obasipa ljubavlju, jer ona mu ni ne manjka, dok je u krevetu sve kako treba, muškarac kao biće ne bi niti tražio ljubav, već ideal, on ne traži pjesme, sonate, on traži boginju koja će njega kao biće ostaviti bez teksta, savršenstvo ljepote, mudrosti, pameti, koja će samo izgledati i ispunjavati svaku njegovu želju, bez da on o njoj mora govoriti.
Dok je žena u svojim potrebama raznovrsnija, ona želi ljubavnika koji će je voljeti s svim njenim nedostacima, muškarca koji će je hraniti umno i s kojim će moći razvijati svoj um, te na kraju muškarca koji će joj moći pružiti dijete koje će je voljeti na način na koji on neće, ona je uvijek gladna ljubavi, dok je muškarac gladan nagonski.
U tom je žena mnogo puta gora od muškarca, svjesna svoje nadmoći i dalje se igra podređene uloge, i manipulira muškarcem, iako zna da joj to baš nimalo neće biti od zadovoljstva, niti da će pronaći ono za što je stvorena, u tom trenutku ona se širi na sva područja koja su joj dohvatna, a neka namjerno ruši, ili ignorira kako bi imala više razloga za patnju, koja joj je kao biću koje je sposobno roditi urođeno, jer se žena i od djeteta razdvaja njegovim rođenjem i pati, iako je sretna, no svjesna je da ju je ono što je načinila prvim udahom već odbacilo.
Tu sad istražujem samu sebe, ženu u sebi, okrutnost koja mi je data na dlanu i ne znam, iskreno ni sama ne znam kako ću plivati među svemu što znam o sebi kao o ženi, što s tim svim mogu učiniti, i da li uopće išta od toga ima smisla.
Možda ćemo se obje ovome smijati, ne znam, kasno je, a predanost ovom tekstu je gotovo opsesivna.
Naglašavam ova zanesenost me gotovo plaši, vjerojatno jer sam žena, i shvaćam svoju nadmoć u mnogim stvarima, pa me sve odvodi na pogrešan trag, ali lijepo je što s tobom mogu o tome svemu razgovarati.
Sigurno je da smo mi možda i bez spola, duševno tako, podvojene.




14:05 Komentari (29)




ponedjeljak, 13.10.2008.

Koljenima preko kamenja


Image Hosted by ImageShack.us



Nećemo biti kadre
vjeruj nećemo
kada zatreba da mu izbijemo glavu iz tijela
niti ćemo biti ravnodušne
prisloniti pištolj o čelo
nećemo biti kadre
ubijati naše uspomene
niti abortuse činiti hladne glave
onako jer nam je tako došlo
nećemo podvezivati jajnike
jer bi nam moglo uletjeti nešto između nogu
što bi bože sačuvaj moglo i hodati jednog dana
ali vjeruj
mnogo toga ćemo učiniti
što će biti i gore od ovoga
i boljet će ko sam vrag
izbijati će iz očiju
u trenutku kada ostanemo same sa sobom
sa vlastitim licima
dok stavljamo maske sigurnosti
kada nas zaboli
vlastita mogućnost shvaćanja
jer mi uvijek vidimo više
nosimo teže
kopamo dublje
ritamo se žešće
umiremo sporije/duže/bolnije
od svih koji imaju
usta istog oblika
iste veličine
istih namjera
ali mi smo razdvojene u početku
od vlastite volje
za volju pjesme
i
sada grizemo vlastita srca
iznutra
postepeno
skoro biblijski sveto
za ostalo nećemo biti kadre
ako nas i upregnu kao
vola o kola
a činit ćemo i luđe i teže stvari
ali za ovo
za ovo bismo mogle
iskrvariti
od naših anemija
od bljedila
i glavobolja koje dolaze
nošene pogledima stranaca
što nas vide samo kao
djevojke s viškom talenta
uzalud potrošenim vremenom na pisanje
bit će još i gore
i bolnije i teže
ali bit će ljubavi
one ljubavi
o kojoj sanjamo mi
žilave pjesnikinje na početku 21 stoljeća
s još neprokrčenim putem
samo da se ne zaboravimo
kretati
bit će nam još i teže i gore i bolnije
za pjesmu izroditi




12:22 Komentari (30)




nedjelja, 12.10.2008.

Seks




Image Hosted by ImageShack.us




Kategorija : osobno, propošno i bezveze!



Svaki put kad me uhvati neka boleština počnem se osjećati kreativno ko bambus, dakle pola cola, pola vino. I naravno ubodu me neka razmišljanja meni blisko-daljnjih prijatelja.

Što kad ti bliska osoba postavi pitanje od kojeg ti se zavrti u glavi, i kad jedino što možeš nakon toga je, da mu recimo napraviš generalku na autu, valjda pretpostavljate o kakvoj se generalki radi.

Da,da,da i ja imam definitivno svoju zločestu stranu koja iskače po potrebi ko da ju je netko akapultirao iz dubine moje duše, pa što, sad svi mislite, to je normalno, je,je,je samo da to ne zgleda ko da me netko spojil na 220W struje.

Šalu na stranu, ovih sam danas ostala zatečena s pitajnem, vrlo osobnim pitanjem dapače, da li ja zapravo, uopće volim seks?

Da,da,da sad ćete se svi nasmijati i odmahnuti rukom, pa mislili smo da je pitanje o nečem bitnijem,e da, i ja sam tako mislila, dok se to sve nije razvuklo do ovog stadija, kad sam odlučila čuti i vaše mišljenje, jer mi naravnovrag nije dao mira, zar je zapravo moj frend imao pravo, kad mi je rekao, čuj sori, al ja mislim da ti je to stvarno bolesno razmišljanje?!



Ovakva kakva jesam, a svi već znamo da sam analitički nastrojena, nisam to mogla tek tak zaboraviti, pa da iznesemo činjenice:

Očito je da se svi osim mene, pare ko divlji zečevi, sam ja to ne kužim.
Očito je da su svi lakozapaljivi i da većinu svog života i ne razmišljaju o ničem drugom osim o seksu.
Očito je da je seks na prvom mjestu i da bi trebao biti, jer je to prirodna pojava.


E a sad dolazimo do mojih osobnih, zdravo razumnih ( osim ako mi se i mozak pokvario, a da ni to ne znam ) :

Meni je sasvim normalno da nemamo svi isto izražen seksualni poriv.
Meni je sasvim normalno da se ne seksam s osobom koju ne volim.
Isto tako mi je normalno da mogu dugi period bez seksa, ako nemam partnera, jer sam takav tip osobe.
I ono najbitnije, pa zašto bi pobogu svi na ovom svijetu trebali biti seksualno aktivni ko da su u teretani?


Ne, nije ovo napad na frenda, ni na njegov život, već me zanima da li je zbilja on u pravu, da li vi mislite da je seks, kao seks, bitniji od ljubavi?!
Da li je bitnije seksati se pod svaku cijenu?!

Jer ja još uvijek vjerujem da će ga kad ostari ta činjenica lupit u glavu, jer doći će dani kad više neće moći ići u pohode k ženama, a s druge strane, onda sve nadoknadi obično milovanje, kad imaš nekog uhvatit za ruku, kad možeš nekog poljubit i samo razgovarat.

Ne znam, možda ja živim u nekom drugom svijetu, gdje je logično da je seks isključivo povezan s ljubavi, ne kažem da sam svetica, da nisam za seks prije braka, ne, nije uopće stvar u tome, već mi je dosta kad me muški frendovi pitajnu i jel ševiš kaj, kad ja odgovorim ne, da to ispadne odmah u stilu, pa ti nisi normalna, trebala bi se trošit, mlada si.
O čem vi to, dragi moji?!

Intelekt će kod mene uvijek pobijediti i odmahnuti rukom na ovakve glupe izjave, jer pardonirajte me, meni je bezvrijedno pariti se ko da sam životinja s drugim bićima, samo zbog opravdanja da se trebamo razmnožavati.
Pa kad smo kod toga, i kod teme razmnožavanja, to je najveća moguća laž koja upravo potječe iz crkve, ljudi se uopće ne seksaju zbog djece, jer koliko ljudi ima što uopće nemaju djece, koliko žena i djevojaka koristi anti-bebi pilule, seksamo se zbog ljubavi, ugode, zbog sjedinjena, a kasnije to rezultira i djecom, ako oba partnera to žele.Da je to istina, svaki put kad se seksamo bismo mi žene ostale trudne i na kraju bi naša mala država napokon dobila željeni natalitet, poput jedne Kine.

Zaključak :

Meni je logično da u seksu uživam, umom, dušom, srcem i tijelom.
Drugačije ne ide. Druagčije je svojevrsno poniženje za ženu u meni, koja treba i želi biti voljena, ljubljena i na kraju odvedena i u krevet.
To sam ja, i moje ''bolesno'' razmišljanje!
Neka je, moje je.


A Vi? Što Vi mislite o svemu ovom?





13:13 Komentari (37)




subota, 11.10.2008.

X X

Image Hosted by ImageShack.us




( opa, smjerokaz, fotke sarah j. parker su tu iz nekog drugog razloga, meni bliskim prijateljima je stvar isto promakla, a u biti evo mala enigma, nije ništa očigledno, nema veze s tim da volim taj film, seriju, likove, glumce, itd nešto sasvim pedeseto je, i da, meni je ona baš lijepa, jer nije klasična ljepotica, nisam ni ja, ha, nego još i ovo,da, meni se baš sviđa njena haljinica,kaputić ma sve... )





Tri su sata iza ponoći
kao da je oktobru bitno
što će se sutra jesti
gdje će se sutra biti
i koga ćemo ljubiti do svog prvog
začetnog kromosoma
od kojeg smo isplivali kao pobjednici
xx sreće li velike
od tada hodam bez pišonje u hlačama
baš ja od svih očevih spermija
ponosna trkačica životne trke
niz očev falos
u majčinu vaginu
pa onda pobogu
dobro
što bi mene itko trebao doseći
i golim rukama podrediti
kad sam od početka
ptica raširenih krila
i malo sjebanih perspektiva
ma nema veze oče
i gospodin bog se smilovao
i dao mi
sanduk s tipkovnicom
pa nek dijete
eto
malo piše




12:50 Komentari (29)




srijeda, 08.10.2008.

Da mi bude blizu

Photobucket




Ubio sam moju dragu
razbio joj dušu i zakačio o zid
da je gledam
o da je gledam
i samo da je gledam dok se ne miče
od jednog sam dijela načinio papuče da mi griju nožne prste
dok njeno će tijelo biti nazeblo od zime
načinio sam njenu ličnost
od papira i od boje
i dodao sam svoju oholost
i mrvicu slabosti
da u hodu pada kao pokošena
moja ljubav
moja hladna draga
robotskog hoda
i robinja u očima
da mi steže ud u ekstazi
a onda neka bude
poput spužve istrošena
slomio sam moju dragu
na stotine dijelova i riječi
da mi bude blizu
da mi bude blizu






p.s. Do daljnjega nema novog posta, naravno pokupila sam gripu!
Puse svima!


Daniela



21:47 Komentari (38)




utorak, 07.10.2008.

Iskrivljena stvarnost


Image Hosted by ImageShack.us




Ploveći među redovima stvari
(rajngle
wc papir
svinjske polovice
pečeni pilići
i sve ono što je čovjeku potrebno
da bi napunio želudac)
netko se ušuljao kao lebdeći semafor
i točno je govorio
što ćemo uhvatiti u ruke i
s čime ćemo upravljati kao krpenim lutkama
to što je bilo poleta
tišine
nelagode
strasti
i mrtve prirode
nema baš nikakve veze s mojim usnama
koje su mi bile tako prokleto suhe
baš danas
zato sam valjda najviše zastajala
u području gdje su se stisli suhi bakalari
a ti si jednog uzeo u ruke
i dao mi ga kao mač
nisam te baš razumijela odmah
jer kako bi itko razumio da si mi ti zapravo samo profesor nakon svega
i da smo ovdje po nekim karmičkim planovima
samo i usputno prijatelji
dobar dan
kamere
reflektori
tračevi








13:07 Komentari (36)




nedjelja, 05.10.2008.


Image Hosted by ImageShack.us




Dodir kazaljki na satu se poklopio
uskačeš u moj dan
ja gledam unatrag pa unaprijed
stvoren si samo po mojim fabulama
sanjala sam te
kako me uvlačiš u nas
nisam pružala otpor
bila sam jedna od onih romantičarki
koje čine sve za svoje muškarce
no realnost se uvijek naruga
nama običnim ženama
pjesnikinjama iz zagrebačkih kvartova
nama koje smo još nespremne
suočiti se sa svijetom unutar želudca
i zbilja
dok sam te tako gledala
među policama s voćem
i gađala te crnim grahom
tvoj smijeh
slamao je plafone svjetova
pentrala sam se na vrh prstiju
da vidim što se događa
iznad današnjeg dana





23:17 Komentari (32)




petak, 03.10.2008.

( Osvrt na ljubav, ili opomena pred isključenje )


Image Hosted by ImageShack.us



1

Otkopčanih usana
jezicima paramo riječi
tvoje su malo nježnije
rekla bih opreznije
tijelo ti govori
sporo i odmjereno
a ja se mijenjam iz poze u pozu
govorim vrckavo i vedro
nemirna sam
objašnjavam ti što smo u ovom trenutku
glavu naginješ u jednu stranu
usne su ti
usne su ti
još uvijek ih nisam poželjela
strašim se da bi me odmah prepoznao
nisam drska niti samouvjerena
onako kako ja to obično znam biti
s prolaznim muškarcima
uhvatio si me za mišicu
njišem se u tvom glasu
savršenstvo je na izdaji
preskačemo iz nas
a kao da se uvijek vraćamo na početak
ne znam kamo da smjestim tu strast
koja mi raste u dnu trbuha kao kamenje
otežano mi je razmišljanje
i prsti su ti opet tu
nakon sna
nakon sna
teško je hodati uspravno
teško je govoriti s drugim ljudima
teško je zametnuti trag opijenosti
letjeti bez šuštanja krila



2


Prije buđenja ću te otpustiti
a sada ovdje
načinit ću poljubac od zraka
potopiti ga mrakom
i stisnut ću se kraj tvoje
razasute duše
u tvoj ću krevet leći
odijenuti tvoju bijelu košulju
cijelu ću noć dodirivati tvoju kožu
dok ćeš sanjati
snivati
spavati
a pred zoru
pred nadanje
pred otvaranje svijeta
skliznut ću sa tvojih ruku
i za druge ću biti nevidljiva
od tvoje majke zauvijek
od tvoje majke zauvijek
ali ljubit ću te
do raspadnutih kostiju
i popucalih očiju
kao žena
kao žena




20:17 Komentari (41)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>