Danielaland : Svevremenski let

( vratila sam se u bolnicu pronaæi djeda )







Nakon svih tih godina hodam bolnicom i tražim djeda, nepomirena s èinjenicom da je umro u zgradi koja sada lijeèi meni blisku osobu i s kojom se opet susreæem, zgrada me polako jede, iako si to tajim!





Djed je umro 15.lipnja 1999 godine.
Na izdisaju proljeæa i on je sam napustio svoje krhko tijelo u bolnièkom krevetu, karcinom pluæa i preslabo srce izmuèeno s èetiri infarkta i kemoterapijom,stalo je u utorak.

Za mene je u tom trenutku sve postalo beživotno,
kao da ovo više i nije bio život, ne život kojeg smo svi zajedno živjeli.
Sunce kao da nije bilo žute boje, a oblaci kao da nisu bili meki i bijeli.
Pjesme su utihnule, a televizija se nije palila.
Pobjegla sam u sobu i udarala glavom o zid, bacala sam se na pod, i vrištala, u tom trenutku kao da mi je netko išèupao percepciju, jedino što je bilo tu je bila ta bol, ta tama, nevjerica, i ljutnja.
Za tu sam bol bila nadarena i pripremljena, to sam shvatila tek kasnije.
Mnogo godina kasnije

Iz bolnice su nam taj dan poslali radio, brijaèi pribor,sat,novèanik te pidžamu
u vreèici, jebenoj žutoj vreèici, bacila sam radio o zid i mrzila sam što je
moj djed statistika u bolnièkim knjigama.
Trebao je umrijeti doma, u svom krevetu,a ne tamo, ne na taj naèin,
sam u bijeloj prostoriji koja kao da je namaljana kreèom.


Par dana kasnije dok sam stajala na odru, dok su ljudi prilazili i davali mojoj obitelji sauèešæe, ja sam grlila lijes i plakala, svi su se plašili da æu završiti na psihijatrijskom odijelu, sveæenik je kasnije govorio kako nikada nije sreo takvu ljubav izmeðu unuke i djeda.

U jednom sam trenutku preklinjala glasno, djede molim te daj mi znak da si tu, da me vidiš, da me èuješ, da si tu, da si tu...
Svi su me sažaljevali, vidjela sam im poglede, prepune nerazumijevanja, nisu shvaæali da ovo nije scenarij u lošoj drami, ovo je bilo srce koje ne potiskuje emocije, srce koje se otvara pred svima, ali odjednom je sam od sebe pao križ i proparao mrtvu tišinu, tada je bilo teže više nisam mogla dopustiti da lijes spuste u zemlju.
On me èuje, On je tu, sigurno je to On, ne, ne vodite ga, ne!

Ne sjeæam se tko me odvajao, tko me držao za ruke, osim tragova koje sam vidjela na rukama, te su me modrice još dugo boljele, jer su me podsjeæale na razdvajanje.

Djed više nikad neæe svojim blagim glasom umiriti nedjelje i više nikada neæu imati igrati s kim šnaps.
( karte su požutjele i stoje u ladici nadohvat moje ruke, više ne pripadaju nikome osim sjeæanjima )

Pred rakom kada smo bacali komadiæ zemlje, poskliznula sam se i umalo pala unutra, ali me otac uhvatio u zadnji tren.
Taj trenutak je življi no ikad, i kad danas zaklopim oèi vidim tu bol, taj dan, sunce koje je žarilo, i bol koja se prelijeva iz mene u svijet, kao rijeka koja nema poèetka ni kraja.

No tu je bio kraj, kraj kojem nikada nisam dopustila, da me odvede od djeda.
Sada sam imala samo to, spoznaju da je on i dalje sa mnom, na drugaèiji naèin, ali je, i snagu da mi to nitko ne ukrade, nikada, nièim.


Kad sam prvi put zakoraèila u bolnicu nakon djedove smrti,od tada je prošlo èak devet godina, osjeæala sam mržnju prema bolnici koja je poput predvorja za smrt, tako ogromna i pusta, jer ljudi koji su unutra, kao da zamrznu svoje postojanje, kao da lebde, bolnica ne lijeèi njihove duše, umorne od bolesti, postaju samo brojevi koje treba nahraniti, brojevi koji su popunili krevet, i na kraju krajeva brojevi kojih se treba riješiti ili izlijeèiti ili proslijediti onom tamo gore, tko god on bio...


Djedove su oèi žive,
shvaæam to svaki dan ispoèetka na odlasku kuæi,
sva lica koja me pogledaju kao da govore idi i ne osvræi se,
ali ja se vraæam, jer me netko treba, kao što me tada trebao djed.
Duboko u sebi osjeæam da ovaj put neæu izgubiti djeda,
djedove su oèi žive, a protiv njih bolnica nema izgleda,
baš nimalo.

Tako si mi blizu
ali nisi stvaran
( što si ostao od svega )
tražim te sa svoje lijeve strane
one iz koje ispadaju žute
pomalo mrvljive slike
podsjeæaš me na glad
na strah
na nepoznati prostor u kojem sam zatvorena sama
(ispod lubanje je sasvim tijesno)
i na onaj podrum u koji su me odveli dok sam bila dijete
slomljenih kostiju
(da ne pregrizem svoju krv )
i ne izjedem svoje lice
nisam patila
(jer kako bi se ego mogao toliko prevariti)
hrabrost me izdržala
ili ja nju kao da je bitno
nisam plakala
valjda zato danas plaèem triput mjeseèno
jednom u jastuk
drugi put u svoja vlastita koljena
treæi put i nema mokrih suza
samo par komada soli
suvenira iz oèiju
osjeæaš me
to mi govoriš
kao da sam i ja sastavni dio neke obiène èinjenice
svijet se pomièe kao što se nikad prije nije
jer ga nisam vidjela takvim oèima
nitko mi više ne skriva da sam i ja jedno ime i broj
radije bih bila pepeo ili zemlja
nešto hranjihvo i vrijedno
ovaj èovjek koji jesam
ova žena u koju se pretvaram
još uvijek se navikavam na oblik
na boju svojih oèiju
na prste s kojima mogu lomiti
o kako se samo plašim dodirivati
što æu s ovim svojim kostima graditi
sada kada propadaš kroz moje prste

Tretman tvoje potrebe
izgrizao mi je kapke
sada ogoljenih oèiju gledam svijetu u utrobu
ljudi uzdišu u autobusu
gledaju u tuðe cipele
maštaju o orgazmima
smrde po jeftinim parfemima
i velikim ugrizima jedu topla peciva
smijem se
pa ja se dovraga uvijek tako pobožno smijem
svijetu i psovkama te pljuvaèkama zalijepljenim na ploènik
i promatram tvoje kosti
uvijek ispoèetka ih gradim u svojoj radionici mašte
osjeæam se poput lošeg tragaèa snova
ne nazirem ništa osim arsena pod tvojim mesom
važem trenutak
u kojem æu ti zgrabiti okaminu srca
i udišem zrak
ljuja se stvarnost
žene u duæanu prodaju tužne banane u žuto-crnoj nijansi
poštar jede sendviè od parizera oslonjen o zid
dok drugom rukom èvrsto drži torbu
a ja se izmeðu tih redova provlaèim poput crva
i gutam ostatke ritma
bolnica je veæ sasvim blizu
namještenog lica zaboravljam sve van sebe
i tonem duboko u utrobu
tražim tako dobro znanu ladicu
gdje èuèi moja radost
vrata bolnièke sobe se otvaraju
kljuè je veæ u rukama
minuta je potekla s tobogana ljubavi

Zadnji film na programu
odnio je svoje scene
lice tv-ekrana
blijedo je i šumi
poput pjesme iz koje si
išetao zaklopljenih oèiju
vrata su otvorena
izlazim kroz svijet
nebo se spušta na moje ruke
ostavljam modre tragove po licu
oni su tajni znak
nemoguæih stvarnosti
oboje vjerujemo
u sebe
mrak pleše na mom jeziku
sve se pretvara u tebe
èovjek što prolazi pored mene
u gustoj tišini
govori mi o strpljenju
svojim pogledom spustio je
mir na moje zglobove
zatvaram oèi
i promatram zemlju od nas
klupa
more
svjetlost
silaze duboko u mene
dok gnijeèim strahove
gurajuèi ih u džepove
sigurno æeš uskoro stiæi

Ispod krvi
dublje od dna
kosti u raspadanju
na okretištu emocija
tamo sam te smjestila


(sve prièe poèinju isto
malo ljubavi
dvoje ljudi
njihova tijela)

zaklinjanje u trajnost
vjernost
osim nas
( osim nas )

sve što smo mi
nije vidljivo
nikad nije ni bilo
( opipljivo )

samo oblaci
nebeski luðaci
oni što idu bez osvrtanja
tjeraju
skrivaju
sebe
i nas


tvoje oèi pomalo grube
ali tople poput jeseni
a moje
koje su moje boje

ta modrina
da li ti je ikad išta znaèila
osim tuge
osim svijeta kojim sam te obgrlila
u trenutku
radi nas
ili radi
sebe
uvijek radi sebe
nas

DIŠEM

u toku moje nove preobrazbe
majka kuha istu veèeru ( najdražu )
nema pojma što si èinim u svoja èetri zida

POGUBLJENJE

za stolom se osjeæa vedrina koju èesto
darujem prije no što veèera ode u èisto beznaðe

ŽMIRIM

Ljubim tvoju bijelu kosu
išaranu
suncem
burom
i mojim bjegovima
dok dišem na prstima

VRATILA SAM TI SE

ovaj put bez uzmicanja
nakon dvije lijepe
i suhe godine

vidim tvoje krijesnice
žare se pod mojom sjenom
hvatam ih mrežom od vjetra

nauèila sam te kako letjeti
a ti si slomio svoju kost
kako bi u nju urasla moja

ti si u meni
ovdje
to me plaši i zadivljuje
udišem te poput tamjana
i lelujam poput sljedbenika

toneš u moj pogled poput bisera u tamu školjke
drhtim dok ti prilazim
nježno utiskuješ strpljenje u moje èelo
toplo je u tebi

daješ mi tijelo kao kuæu
ovdje sam slobodna i od sebe same
u krevetu mirišem tvoj trag
po toploj kavi i lubenicama

donosiš mi jutrom zrnca pijeska na zapešæa
samo me ti znaš buditi

gubim svijest o svijetu izvan nas dvoje
prsti su ti poput pletiva ljubavi

Scarlett Johansson - Summertime







srpanjsko vrijeme s naslagom poljubaca
moja se koža ne raspoznaje od tvoje
u oèima stakalca što pucaju
svakim tvojim korakom
udaljenim od moga

klupa nas promatra prazna
i miris ljeta nas steže oko vrata
osuðeni dani vješaju se o nit konca
poput rublja nad prozorima
tamo negdje u zraku
bez granice i vještine samo vise
poput nas i naših lica
duboko negdje u meni
daješ mi razlog

penjemo se stepenicama
ja trèim
ti zaostaješ
dan je rijedak poput juhe koja miriše
iz obližnjeg restorana
grizeš mi rame
smiješ se kada me uhvatiš

pomišljamo oboje koliko nam još preostaje
vremena
ljubavi iz filmova
nježnosti i dramatike
koja æe nas krasiti kada
svatko ode na svoju stranu
kada ostaneš ovdje
gdje se nazire tek moj duh

moje je ime zapoèelo s tvojim imenom
ovdje daleko od sivih dimova iz tvornica
blagujemo se u mutnim olujnim danima

ukrala sam èašu iz koje si bio moj
kako bih je u hladnom zagrebu dodirivala
dok me snijeg prekriva kao što prašina prekriva uspomene

puštena da se njišem kišom ogrnuta
samoæom zavedena
s jakom slutnjom
da me tražiš rukom po postelji

moje je mjesto ostavilo odbaèene vlasi kose
te sam noæi vidjela sve što te razdvaja od mene
moja je narav prva u gomili

spavam omeðena zidovima ljetnog stana
tu me nitko od vas nije vidio
riblja me kost razdire pod prstima
plutajuæa krv se nasukala
odvio se zastoj

još uvijek ga nema
ni pisma
ni želje
ni orobljene riznice uspomena

sve se nasukalo na golu želju

skrivam se iza kose
i svejedno te ...