Kad se dogodi neobjašnjivo
i u ponoći zapneš
u nepoznatoj ulici
bez poznate osobe
na rubu plača
sam i ogoljen
i ne znaš kuda bi mogao krenuti
ni kako stići u svoj vlastiti krevet
pa povrijediš ljude koji su ti dragi
pa ne možeš ni sam sebe prepoznati
a što je najgore ni ne trudiš se reći riječ
niti zamoliti za pomoć
jer ne može izaći iz tebe
jer sve ti se sruši u trenutku
i ploviš dalje mirno
jer ne mogu te svi shvatiti
niti će ti svi moći oprostiti
no svijet je ionako samo velika
izmaglica
u kojoj osjećaji su
samo jedna velika predstava
za druge
za neke druge ljude!
Sjedim na prozoru
promatram šumu
nešto se divlje prikralo u moje lijevo plućno krilo
dišem sporije
osjećam kako mi se pred očima širi svijet
moji su vidici tamo iza magle sjedinili svoje
konopce
zamišljam tvoje golo rame tik do svog
i ne prestaje ta stvarnost
u koju nas je uvukao jazz
noćas dok smo plesali
Vesna je moja produljena ruka
ona desna ja lijeva
ona povijest ja likovni
hvatale smo tako sjenke u noćima
a onda se stiskale u mom krevetu ko dvije sestre
nevino i plaho
maštajući o njima
smišljale odjeću
pjesme
tulume i izlaske
i usput negdje gubile sebe
ali uvijek
uvijek smo
znale pronaći jedna drugu
kad smo ispružile ruku
Još je malo minuta do mraka
a onda
onda će biti tako lijepo u koracima tražiti svrhu
korak po korak do
i onda malo mira nagurano u lijepe bijele šalice
kava tako kasno uvečer
pitat će me vesna
kava još uvijek kasno uvečer
odgovorit ću
i smijat ćemo se našim zajedničkim porocima
možda mi kaže da je trudna
jao
kako ću tek onda biti sretna
zašto imam osjećaj da je ona trudna
ta slagalica nagađanja me raduje
oprat ću kosu
ponijeti neke knjige
govorit ćemo o poeziji
i dosta rano otići kući
sada je neko drugo vrijeme prožeto obavezama
onda ću
onda ću
leći u krevet pored tebe
i sanjati otvorenih očiju...
Ljetni šal na tvojim očima
sve što si nekad tražio kao dijete
otvaram u svom umu
pomičem zavjesu
i tu smo obgrljeni tvojim željama
smiješiš se
a tako je hladno u ovim jesenskim
koracima
ova plava kantica u pijesku
vidiš li je
ona će poslužiti
kao kapa snjegoviću
hoće li
ništa nije određeno
ovim danom
baš ništa
pa ni ja
ni ja
( ovih mi dana raspoloženje varira ko ludo, u danu prođem sve moguće faze od ushićenja, do tugljikavosti, i žao mi je što se tada izgubim daleko u nekom drugom svijetu, i što tada neki pomisle da mi nije stalo...ali to sam ja...
i da ne mogu stalno štampat pjesme...nije to ko na traci...razumijet će oni kojima je upućeno...)
A Case of You - Joni Mitchell
Just before our love got lost you said
I am as constant as a northern star
And I said, constant in the darkness
Wheres that at?
If you want me Ill be in the bar
On the back of a cartoon coaster
In the blue tv screen light
I drew a map of canada
Oh canada
And your face sketched on it twice
Oh you are in my blood like holy wine
Oh and you taste so bitter but you taste so sweet
Oh I could drink a case of you
I could drink a case of you darling
And I would still be on my feet
Oh Id still be on my feet
Oh I am a lonely painter
I live in a box of paints
Im frightened by the devil
And Im drawn to those ones that aint afraid
I remember that time that you told me, you said
Love is touching souls
Surely you touched mine
Cause part of you pours out of me
In these lines from time to time
Oh you are in my blood like holy wine
And you taste so bitter but you taste so sweet
Oh I could drink a case of you
I could drink a case of you darling
Still Id be on my feet
And still be on my feet
I met a woman
She had a mouth like yours
She knew your life
She knew your devils and your deeds
And she said
Color go to him, stay with him if you can
Oh but be prepared to bleed
Oh but you are in my blood youre my holy wine
Oh and you taste so bitter, bitter and so sweet
Oh I could drink a case of you darling
Still Id be on my feet
Id still be on my feet
Čekam te kraj vatre
čekam tvoje lice ili tvoje ruke
što prije stigne
dopre do mojih kostiju
okrzne površinu jezera u nama
i grijem prste
nekako je hladno bez tebe
bez osjećaja koji nosiš na usnama
od njih se svijet čini
poput nabujalog ljeta
on me pita da li čekam nekog
ili samo kratim vrijeme
na uglu
pored knjižnice i lipe
kažem kupujem kestene
čekam da se ispeku
on vadi svoju lijepu novčarku
i daje novac
kimam glavom
nekad je to tako rado činio
kupovao kestene i smijao se
mojoj gladi
taj smo let završili
slomljenih krila
i dok stojimo tako
na dva kraja svijeta
u istoj ulici
dvije nježne zmije
kliznu oko mog struka
i ljubav je
ljubav je
u nama
Iz istog tanjura jedemo
prstima što postaju noževi vilice i žlice
danima uklješteni našim kosama
plovimo negdje daleko u nama
što je to što tako ludo udara ispod trbuha
govorimo na istom jeziku
simbole vješamo na naše božićno drvce
sada znam dok te nosim ispod noktiju
orgazmički pupak
kao da nas veže
hodajućim gradom mi se
milujemo
i na mjestu se punimo
sipamo jednim jedinim pokretom
kupujem ti čarape i šal
ti meni gaćice i potkušulje
nas smo dvoje jedni od onih ljudi
što počinju od temelja zgrade
grade strpljivo
stepenicu po stepenicu
ne izmiče ti ni moj strah od tunela
dobro je dok me držiš za ruku
još je malo u meni ostalo tuge
ti je zalijevaš pažljivo
i brišeš prašinu
govoriš koliko sam ti dragocjena
i ne bojiš se mene
a ja te na glas pitam
a zašto se ti
ti ne bojiš mene
smiješiš se ozbiljno
i ljubiš me u zapešće
u koje ja tebe ljubim
kada pomislim kako ovo mora imati kraj
ti nas oboje zaljuljaš u uvjerenju
uz mene ti se ništa ružno neće ( ... )
a onda se vraćamo kući
ljubiš mi ruke u svojim džepovima dlanovima
pomalo sam umorna od tebe tako velikog i snažnog
punog nadanja
uvučem se u sjedalo autobusa
ti me grliš i privlačiš glavu na svoje rame
u meni se dvije suze kotrljaju
rastu poput snježnih kugli
i pale se od hladnoće
do užarenja samog
tu smo tu smo
se začeli
Pisat ću jutrom dok me zaskoče treperava svjetla dana
sigurno ću pisati sutra
ako me večeras poljubiš
pisat ću kako piše zaljubljena žena
u to smo sigurne moje ruke i ja
a sada ću otići
potonuti u krevet
neka me nose
svemiri i svjetovi
neka me vrate
u komad tebe
Naslonjeni na iskon koji je more
šibalo u naše oči
mnogi nisu vidjeli ništa
nisam bila sigurna ni što to moja duša vidi
čemu se to nada
u modrilu punom snage
samo sam vrištala tišinu u prostor
u ljude
u tebe koji si
osjećao samo osjećao
sve što sam sanjala za tebe
kao da si vidio kroz mene
sve svoje godine
i ratobornost kojom si me
tjerao jer si vjerovao
da je tako
bolje bolje bolje
za mene
no nisi mogao otići
nisi prije no što
u tebe
saspem još komad ove čežnje
i težine koja nas veže
oko zapešća
dok te na trenutak
ljubim ljubim ljubim
u polumrtve usne
U otisnutom brodu još jednom na koji sam stigla
stišću se starice u tek probuđenoj zori
jedna do druge naslonjene kuće sazdane od kostiju i živaca
na licima utisnuto vrijeme
sjedim nasuprot njih
i kidam komad po komad sebe
i blagujem ih s šalicom gorke kave
ne smeta mi što me drži oko struka
i kosu mi miluje
toplo je biti pored njega
sačuvana poput vaze
iz neke dinastije
no i dalje se osvrćem van njega i sebe
tražim nam prečicu
starice s crnim maramama nas promatraju
a vide samo mene i moje očne jabučice
kao da se razumijemo
mi žene koje smo uvijek nekog čekale
a dočekale uvijek točno i samo svoje brige
čvrsto mu stežem ruku
na uho mi šapuće da je on samo val
i kako ću ga skoro morati pustiti da ide dalje
a ja sam se s tim susrela još prije susreta s sobom
mislim
ali mu ne govorim
ne govorim više nikome
ne zapravo
i nastavljam svoju plovidbu
nad prozorskim oknom
nebo se budi
s kišom je odjenuto
ne pitam ga
ni starice
ni izglede
jer u sebi predosjećam
kuda uistinu plovi ovaj brod
i mi
i mi
i mi u njemu
I riječi se pretvaraju u ljubavne oblutke
i miriše vatra na imena
koja se sanjaju
tvoje tople ruke
ma makar i ovu noć
još jednom
predat ću ti se
i ti znaš
da ću te varati sa sobom
svejedno je
došla sam
vratila se
u jesen
zakon jačega
sve što tebe razara
stvorit će se ispočetka
izniknut će
vratila sam se
svejedno je
sve
sve
miruj
budi moj
iznova
ionako sutra
sutra
ću te isplakati
ispovraćati
i bit ću poput bijele nedjelje
a noćas u suboti
budimo vatra
umorna grešna lica
ti budi njoj sve
ja ću sebi
ne govori ispočetka
sve se ionako razbija
u komadiće
komadiće
neraskidive
Gledam te, vas, njega...tebe!
Da Vam se predstavim :
Daniela, Lo, Chantal, Coco, Placidia, Uranova pikula, Uranova lutka!
Moji paralelni svemiri, uvijek u sferi likova, uvijek u potrazi za istinom, magija, prostranstvo, uvlačenje u sebe, prozor u sebe, ogledalo van sebe.
Misterija je razotkrivena, paralelna soba je tu negdje,tako blizu, ali do nje treba stići. Kad se ne znaju sve riječi, kad fali dio slagalice, kad je mozaik tek u začetku, tu sam najhrabrija, jer treba sumanuto tragati, davati se, rađati, rezati, šibati, treba se predati, sebi.
To je ja u meni, ono ja koje žudi biti viđeno danju.
Gledam te
u tebe uranjam
s tobom se razilazim
u ljubavi
u očekivanjima
u tebi se rastvaram
pa se uvlačim u sebe
na tvojoj se riječi gledam
i zaboravljam da sam te željela
lako je nestajati u ponoru tvoje dvije tamne kugle
Nebo boje indiga, kroz moje korake prolazi lišće, šuštimo, ja njemu, on u meni,
ne gledam iza sebe, gotovo je, trenuci su se otkinuli od mene, dok sam čekala njegovu ruku, zaiskrilo je dublje u meni, morala sam pobjeći.
S trajekta u jesen more se mršti, kao da ne želi odati tajne, za par sati srest ćemo se ogoljeni, lice koje gledam u noći, lice je mora, dotičem ledenu vodu u kojoj prepoznajem svoj odraz. Prva sam se otuđila od ljudi i stvari, zato sada ove rane, zato je sada srce u luđačkoj košulji. Snaga me razara.
Kida dio po dio, u pravom trenutku postati vlastita točka kretanja, jedino, jedino što mi preostaje, ne zavaravati se više, da imam, da mogu, pružiti.
Dati. Njemu je to sigurno neshvatljivo. Moje riječi nisu dovoljno opipljive, razumljive, podređene zakonima svakodnevnog razmišljanja.
Grizem se iznutra, komad, po komad,tijelo je veliki kolač, koji će se na kraju osušiti od vlastitog postojanja. Ispunit će svoju svrhu, napojit će zemlju.
Živjela trulež, nama nema spasa.
Čekam,odbrojavam,unutrašnji glas me tjera, goni, ništa na ovom svijetu ne pripada meni, niti ja ičemu, niti ikomu, ovo što je u meni, samo se svemir kroz moju dušu slika, njegova sam kreacija.
Lijepa sam si, napokon se gledam i govorim si da sam dostojna svega, ponajviše poezije, moje ljubavnice s kojom sam zaručena. Ona me gleda i smije se, smije se dok pišem, dok se tražim, dok se gubim, zna, ona zna gdje ću završiti, gdje ću staviti zadnju točku, iza koje nema opravdanja, iza koje nema povlačenja, ona zna kada ću biti spremna ići do dna.
I sada moj novi put na koji se spremam ne donosi ništa novo za tebe, tebi sam uvijek nedohvatna, i tvoja se ruka nikad nije ni usudila poseći za mnom.
Ionako, a što bi ti sa ženom poput mene, igrao se kao s lutkom, isprevrtao moje tijelo, ispunio moje vulkane svojom lavom, a onda, što onda kad se zasitiš mojih uzdaha, moga trenja, moje žive igre, ispod mene nećeš pronaći sebe?!
Promatram te, boli me što ti ne mogu dati sebe, boli me jer te ljubim kao što nikada nisam ljubila kroz stoljeća, i znam da se u tebi krije izvor s kojeg bih mogla piti potpunija, ali moje se srce još uvijek zadržava u mom plućnom krilu, i podvojena sam, puna žudnje i odbojnosti, što me baca na koljena pred vlastitim sudom. U ovoj sam se igri zapetljala u sebe samu, i sad se koprcam bez kretnji, tupo sjedeći u sredini dna sebe, i gledam, gledam svijet van sebe, moje je tijelo tako krhko, zašto to ne vidiš ?
Zašto mi nikad ne kažeš, ostani?!
Kako ga taknuti bez da on to zna?!
Trebam te u ovom trenutku, a ti si na toj granici u koju ni sam ne vjeruješ,čemu smo se uopće sreli?!
Zašto si me zapekao tako duboko kao ožiljak, a ni sam ga nisi mogao shvatiti. Još uvijek se borim, sa tobom, sa nama koji nismo postojali, iako sam se dugo zavaravala da će to jednom biti stvarno, da ćeš me voljeti, nakon nekih se riječi ne možemo osvrnuti, okrenuti, vratiti, ta me bespomoćnost ubija svaki put ispočetka, kad pomislim na tebe.
A u tebe uranjam kad se tražim u drugim nježnim ljubavnicima, koji mi daruju nove svjetove, kako su samo obzirni i puni shvaćanja, dok im govorim da se od mene i ne može očekivati ništa, kao da razumiju, ali zapravo se pitaju što je nju to tako osakatilo, čemu ovo biće, ako je tako prazno poput plastične lutke iz izloga. Prazna sam u trenutku svoje najplimnije dubine, kad privlačim k sebi, u sebe drugu energiju, i kada otimam sve što mi nikada ne pripada, a dajem, što dovraga dajem osim par trenutaka izdaha.
Strast se ne mjeri visinom i godinama, samo trenucima koje želim potisnuti, nisam ih imala pravo odigrati bez tebe, ali tebe imam i nemam, i to bih prokletstvo trebala ispljunuti,ali ne mogu...
Ne mogu te još odrediti za sebe, za svoje poimanje, shvaćanje.
Polagano se isprevrćem, sve su police u meni tako krcate, i teške su, padaju iz mene, i usput sipaju, a netko gazi, netko svojim nogama gazi po nama...
Mirna sam, ionako ću otići za par sati, sutra.
Na određeno/neodređeno vrijeme.
Novi ciklus koji ću zgrabiti za srž i ispiti ga poput otrova.
Smijeh će pričekati nove tračnice.
On to naprosto mora, ne pitam ga za želje.
Na radiju se slijeva pjesma, u magli se uzdižu riječi
( i tebe ljubim po navici dijete kao kad palim cigarete-ete-te-e).
Režem svoju naviku vječnog analiziranja,koja laž, on me ne ljubi, on me ne ljubi, on nije prisutan, gubim njegov miris u nosnicama, kao da je bitno.
I čekam, čekam nove mirise da me dotaknu.
Punije.
More, čekam more, crno more, ledeno more, buru.
I gutanje.
OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO
Nije ovo oproštaj, nije ovo nešto tragično, iritirajuće i patetično, samo govorim o putovanju, na otok, gdje se tame privuku ranije i dublje u šetače kraj obale, Brel će odigrati važnu ulogu u mojim ušima.
A vi ćete ionako pisati pjesme, rađati nove svjetove, kao i ja, samo na drugom kraju svog postojanja, neko vrijeme.
( kad se vratim moći ću vas sumanuto čitati )
Znao si da sam u tvojim očima
zasadila ljubav
znao si i kada si me gledao kako se dijelim
i nisi rekao ni riječ
ni da me želiš
ni da me trebaš
i otišao si svojim putem
i otišla sam svojim putem
i ostale su sve uspomene
naslonjene o bezdan
nastavila sam biti pjesnikinja
i Daniela o kojoj nisi imao mišljenje
i možda sam nekad vjerovala
da ćeš biti moj muž
i otac moga ploda
ali svijet se narugao
još jednom mi
dao pljusku
i morala sam
morala sam
vidjeti
istinu
istinu u tebi
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...
