|
Znate li onaj osjećaj, kad vam cijelo tijelo nešto želi reći, a vi se mrštite i pipate si čelo,usne, vrat, pa se gledate u ogledalo ne biste li pronašli neki trag, neki znak, da je ovo što je tu u vama stvarno, da to nije samo umišljaj, a onda, onda legnete u krevet, i ne možete spavati, osjećate taj teret, osjećate da morate učiniti nešto, nešto, a to nešto je udaljeno od vas godinama, stoljećima, ili kilometrima, pa vama je u tom trenutku i nebitna ta udaljenost, jedino što biste željeli je da taj osjećaj ode, da izleti iz vas poput probušenog balona u plafon, ali…
Ali sam često sanjala, živjela i vodila u trgovine, tamo bih se mogla poigravati s ali, u trenucima kada mi prijatelji nisu mogli biti prijatelji, jer pobogu bilo je i takvih dana, kad sam samo željela pobjeći od svih svojih dragih ljudi, sa mnom se ruku pod ruku vodio ali. Prijateljstvo ili zavaravanje, svejedno, bilo je divnije od bilo kojeg drugog osjećaja, taj ali je davao notu važnosti moje odluke, mogla bih, ali…
Kada sam te druge noći kolovoza putovala iz Umaga za Zagreb, prvo sam stavila sunčane naočale, iako je bio mrkli mrak, zatim se sklupčala kraj prozora gledajući grad kojem pripadam, dugo sam tiho plakala, nije me bilo briga da li će me tko vidjeti, da li će itko razumjeti, u tom trenutku su mi suze bile jedino što sam imala još za dati, dati gradu u kojem sam odrasla ljeti, ljeti kada sam se naučila bezgranično davati moru, trenucima i osjećajima, za mene emotivnu čahuru, to je bilo jako teško, i mnogo vremena mi je trebalo da naučim izbacivati van u svijet svoje misli, osjećaje, ono što jesam.
Zbilja, ljudi ne shvaćaju jednu divotnu stvar, kako čovjek i nije čovjek, dok se ne nauči suočiti sa svojim strahovima, a jedan od najvećih je biti slobodan od svega, pa i osjećaja koji rastu u nama poput malenih gljiva iza kiše.
Vrijedilo je putovati, vrijedilo je umirati u toj noći, dok sam se osjećala življom no ikad prije, tu je započela moja transformacija, koju sam čekala dvadeset i četiri godine svog polufriškog života.
Mladi sir koji čeka biti otkinut, to sam bila ja, na sjedištu, u autobusu, dok me vozač kod pregleda karte tješio i nasmijavao, vjerujem da je htio sve najbolje, ali svojim sam ga vražjim rječnikom omela u tom naumu, to se vas nimalo ne tiče, i suze su mogle nastaviti teći, jer ja sam pobogu…
Dugo sam se pitala nisu li se ti mali suveniri iz očiju osjećali izdanim, tako ispušteni na prljavu tapiseriju, ali ja tu zbilja nisam mogla ništa više,zbija ne.
Umag je u meni kao ljubavnik, on je nanesen na moju dušu tako vješto, poput boja na platno, nježnim i divljim nanosima, koji se ne mogu mijenjati, jer su ovdje, dubinski, čisti i prljavi istovremeno, ali tako moji i tako vječni.
Umag mi je dao najbolje od sebe, kao i ja njemu, gdje počinje kraj, tu je i početak, u istoj točki kretanja, tako sam uvijek gledala na svijet koji me okružuje, pa i na ljeto.
Ljeto me obgrlilo, ljeto je ušlo u mene, i okrenulo me naopačke, jer sam ga prizvala, kao što djeca prizivaju prijatelje na igru, s žarom i potrebom.
Srpanj je bio namješten za nas, za mene moje prijateljice i za izazove.
Jutarnje kave, pa šetnje gradom, bezgranično puno smijanja, baš smijanja, ali od svega najradije sam voljela prolaziti pored njegove kuće, do ove godine nisam ga vidjela dvije godine, koliko me nakon dvadeset dvije godine uzastopnog dolaska doma nije bilo, bio je to veličanstven osjećaj, kada sam ponovno stala na crvenicu, kada sam napokon osjetila miris borova, kada sam napokon…
Da, kada sam napokon ugledala njegove oči, zastali smo, ni jedan ni drugi nismo imali riječi, mi nikad uistinu nemamo riječi, mi se uvijek samo pogledamo, zastanemo, i tonemo nekoliko minuta u nepoznatu sferu pripadanja, tada, ja ne mislim, ne dišem, nemam pojam o postojanju, samo gledam u njegove oči, u dvije smeđe kugle, i čekam, čekam da se pokrenemo, da nestanemo svatko na svoju stranu postojanja, gdje ovog drugog neće biti.
Ljubav nikad nije bila u pitanju, jer ljubav je osjećaj koji raste iznutra, i koji nas prati i kada okrenemo leđa jedno drugome, ovo je bilo jače od ljubavi, osjećaj panike i eksplozije duše, sudar dvije galaktike, orkanski naleti vjetra i nemoć.
Srpanj je nizao dane u kojima bih se svakog jutra vraćala kući duljim putem, kako bih prošla pored njegovog doma, kako bih koračala tamo gdje je i on koračao, i kako bih se osjećala bliža njemu, ni umor, ni bol u nogama od krvavih žuljeva, ma ništa, baš ništa me nije spriječilo, da skratim put, često sam pomišljala da ipak skratim povratak, ali bih u sebi govorila, ne, budalo, kada odeš u Zagreb, bit će ti žao, žalit ćeš, i tako sam svake noći koračala duljim putem kući.
A onda, onda bih se istuširala, legla u krevet i zaspala s razmišljanjima o njemu, ne, nisam maštala o tome da me poljubi, ili da završimo u krevetu, on je uvijek bio u mojim mislima poput čovjeka kojeg znam stoljećima, i koji mi govori tako mnogo samo pogledom, i kao da sam već s njim proživjela sve što su nam dali trenuci, i među nama nije bilo potrebno ništa više, osjećaj koji je pobuđivao u meni je nadrastao sve površne ljudske potrebe. On je svojim postojanjem dokazao, da je on taj, kojeg znam,znam,znam oduvijek, ali…
Prijateljice/sestre su me uvijek dočekivale jutrom vedre i nasmijane, kasnim na kavu, uvijek kasnim na kavu, jer spavam, dugo spavam i okrećem se u krevetu opijena srećom, euforijom, i spoznajom da će svanuti novi dan, da ću ponovno doživjeti puni krug, i toliko mnogo krugova, od kojih ću biti sita, sita čitavog života,čitave vječnosti.
A onda, onda sam nazivala i njega, njega u Zagreb, kojeg sam voljela tako dugo, da više i nisam znala da postojim samo ja, i tako sam mu željela ispričati, kao da će on znati shvatiti, koliko sam drugačija, eto sada ovdje, daleko od svega, od Zagreba, od obaveza, od drugih ljudi, od sebe koju tamo budim svakog dana.
Bila sam zaluđena, kao mjesečar koji korača u snu, i koji ne vidi ni lijevo, ni desno, niti ikakvog puta, niti putokaza, bila sam ljubljena, i tako je bilo lijepo biti sama, bez muškarca, bez dečka, bez ljubavnika, fizičkog ljubavnika, jer sam imala sebe koju sam morala otkriti pod svaku cijenu.
Godilo je, i bilo je to veliko iskustvo.
Srpanj je u početku nizao svoje dane sporo, kupale smo se, čitale na plaži,po čitave dane, rješavale križaljke, ispijale vina, kave, medice, sve nekim umjerenim redoslijedom, i grlile se, i snimale fotografije, pa osam sati dokumentarnih trenutaka kamerom, u kojima smo vrištale svijetu, ovo je to, ovo smo mi, ništa, ništa, ne ovaj život, ne, ni jedan drugi, ne, ne mogu nam ovo oduzeti, niti pokvariti!
A onda bih zapadala u svoje šutnje, i dok bi se one smijale, gledala sam prema moru i pisala, pisala dugačka pisma koja sam zatim odaslala na izmišljenu osobu, u grad koji bi mi prvi pao na pamet, bez da se pitam hoće li ih uistinu netko jednom i dobiti, pročitati, ili će se izgubiti u jednoj kiši, buri, prašini, ladici, ili svemiru.
One su razumjele, davale su mi mir koji mi je blažio prste, pa bi svojim sestrama dodirivala kosu i plela im malene pletenice, dok bi se one smijale i govorile o nekim dječacima koje vole.
Ja bih gledala tamo gdje se spajaju nebo i more, i čekala njega, jer on je dolazio, ne uvijek, ne pobogu, ne uvijek, ali s vremena na vrijeme, i tada, tada bih ga upijala, čitala ga kao omiljenu knjigu, pisala mu pjesme u umu, govorila mu koliko mi znači što postoji, i što nikada nećemo progovoriti ni riječ, i što i on mene gleda, tim svojim očima, kao da sam posljednja na svijetu.
A onda su me zapljusnule tuge, kada bi on otišao kući, kada bi nestalo naših trenutaka, kada bi nestalo njegovo tijelo iz moje blizine, a one, one su me tješile, razbijale bol s novim izlascima uvečer koji su ubrajali susjedne gradove, pa čak i države, a ja bih onda uvečer opet odijevala svoje crne haljine, ili hlače i navukla bih veselje kao ogrtač, i radovala se s njima, svijetu, zajedništvu i ovim što mi je pod prstima, sve do samotnog povratka kući, i prolaska pored njegovog doma.
Činile smo razne ludosti, pričale sa strancima, ogovarale jedne druge, čak vodile i žestoke rasprave, i ljutile se jedne na druge, a onda bismo se opet izgrlile, išle na večere, i ručke, smijale se nespretnim konobarima, i u tome svemu, nedostajala je jedna druga Daniela, ona koja je svakog ljeta zavodila dječake, igrajući se s njihovim umovima, promijenila sam se, i one su se pomalo rugale toj mojoj neovisnosti, vjerujući da će me to proći, ali istovremeno govoreći, da sam sigurno zaljubljena u njega, s kojim sam povremeno razgovarala, a u tim trenucima kao da sam razgovarala sa Zagrebom, on je bio ta veza, spona koja je nosila trenutke koji su me bockali, jer su me vraćali u realnost, jednom ću se morati vratiti, i onda će sve ovo nestati, nestati…
Trebalo mi je to, da se previše ne zanesem, da ne izgorim, da ne ostanem bez pola sebe, i on mi je trebao u tim trenucima, jer sam mu morala reći sve što sam sve protekle godine skrivala u sebi, a onda kada je bilo izrečeno, kao da je prestalo biti nestvarno, teret je nestao, kao da se pretvorio u karmičkog svećenika koji mi je otpustio dušu, koja je bila tako silno crna.
I govorio je nježno, pa brzo, i pomalo drsko, i ljuto, a onda, onda je govorio euforično, pa veselo i razdragano, a ja sam u tome svemu vidjela sretan povratak Zagrebu, više me nije tako plašilo to što ću morati otići, jer sam osjećala da ću imati s kim biti ja, da će me on, taj kojeg sam nekada toliko voljela, moći dočekati po prvi put, kao simpatičnu poznanicu, koju tek možda želi i upoznati. A sve one izgovorene riječi o ljubavi, idealima i snovima, nisu me učinile sramežljivom ili plahom, bilo je to nešto najdirljivije na svijetu, oslobođenje od njih, oslobođenje od Daniele koju sam gušila godinama.
Ljeto je nosilo i moje prijateljice s kojima sam plivala daleko od obale, dvije zrele žene s kojima uvijek vodim mirnije, duge razgovore, s kojima kao da dok dijelim more, sipam u malene čašice bisere, njihova mudrost i blagost, kao da zacjeljuju svake rane, i s njima sam osjećala, kao da mi vraćaju sve one oduzete djeliće koji su se raspali proteklih godina.
Jednog sam se dana vraćala uvečer kući, i tada sam ugledala bijeli auto koji mi je presjekao put, galantno, uznosito, poput dame koja sigurno korača gradom, pogledala sam ulijevo plovio je cestom, laganom uzbrdicom, i kao da mi se nasmijao, u njemu je bio par u zrelim godinama, bili su tako filmski i tako nepostojani, i kao da su mi dali vjeru, vjeru da ću pronaći ono čemu težim. Nikome to nisam rekla, niti sam o tom trenutku govorila na glas, ali u tom trenutku sunce je bilo tako zagasito žute boje, a oni su mi tako tiho i sigurno otvorili oči, u kojima sam vidjela toliko snage, da sam neko vrijeme stajala tamo na cesti i gledala za njima, nešto me steglo oko srca, neka doza konačnosti u tom događaju, kada sam došla napokon kući te večeri, sjela sam na stepenice, i sve mi je bilo jasno. Napokon sam sama sebi bila bliža, opipljivija, razumljivija, odjednom sam zavoljela samu sebe, koliko god je to do tog trenutka bilo teško, osjetila sam svoju vrijednost, koju mi nitko nije nametnuo, dokazivao, tepao mi, laskao, bio je to gotovo uzvišen osjećaj samosvijesti, krenula sam u noć.
Tog istog dana, iako je sunce još maloprije utonulo u more, odjednom je dojurila kiša, hodala sam razgovarajući s njim, i svaka mi je riječ bila otežana, pomalo krivo izrečena, i nagla, jer sam osjećala da mi cijelo tijelo nešto želi reći, naglo, a nisam to znala čuti…
Sve dok nisam zapela u krošnji drveća, sama na ulici, svi, baš svi su se sklonili, a ja s mobitelom u ruci govorim, i čekam da se nešto dogodi, jer su i suncobrani letjeli s terasa, a sestre su već bile na sigurnom u kavani, a ja, vani, nezaštićena, predana trenucima nevere, i tu, tu se odjednom otvorilo sve, shvatila sam koliko mi znači Umag, Zagreb, svi ljudi oko mene, i što mi je ispred svega, ali to mu nisam rekla, jer nisam mogla niti reći, od kiše koja me smočila i koja me oslobodila, i kada sam prekinula razgovor s njim, znala sam, da ću taj osjećaj pamtiti dugo, tu kišu, tu radost tog dana, sveg što mi se desilo, i samo sam se željela uvući još dublje, unutra, samo da ne prestane dan, dan, dan, ali…
Dani nestaju, lijeno se ugnijezde negdje u našem umu, i u našoj prošlosti, u našem začetku, pišu knjigu o sebi i o nama, a mi, ovako mali,veliki ljudi, tada možemo samo ispočetka krenuti naprijed, putovati, ići prema sebi, i ispustiti možda i koju suzu, ali…
Ali nikada nećemo prestati biti ono što trenuci izazivaju u nama, nikada nećemo iščupati svoje potrebe i emocije, one će nas uvijek duboko u nama drsko podsjećati koliko smo obični, i koliko ne možemo ići protiv sebe, koliko bi mi god to voljeli…
|
