|
Zapravo te nikada nisam znala voljeti, ne onako kako si ti trebao, ili želio, nisam se dovoljno znala otvoriti, kao što se otvaraju drugi ljudi.
Drugi ljudi znaju pružati dlanove, svoja nježna tijela, i ljube se, spavaju jedno u drugome, i dosežu vrhunce, ja sam uvijek uzmicala od intimnosti, jer se nisam naučila dijeliti sebe s drugim ljudima, oni bi me uvijek nekako povrijedili, zarili noževe u rane, dugo mi je trebalo naučiti hodati s krastama po svijetu, uzdignute glave, nikad dovoljno dobra, pametna ili elokventna, uvijek još i još, ali jednom i kraj, koji sam sama nametnula, sebi otežala, ali s sobom nakon toga živjela, samo sa sobom.
Na pogrešnim sam stranama vidljiva, tamo gdje krvarim, kad krvarim nezaustavljivo se pretačem u duboku rijeku, u koju nitko ne vjeruje, niti je itko ikada primjećuje.
Na toj obali stajati satima, godinama ili stoljećima, a nikad ne osjetiti bol zbog toga, to je bio osjećaj koji je cjelivao dušu, dušu koja je toliko teška, da je ponekad ne mogu nositi u sebi, tada dobijem osjećaj kao da ću se raspuknuti u stotine dijelova, onesvijestiti se, pasti na zemlju i nitko me neće pronaći, a bit ću tu pred nečijim vratima, ili u nečijem dvorištu, ali neću biti zapažena.
Svejedno ne bojim se više biti Daniela iako osjećam težinu svoje osobnosti.
Toliko sam godina vjerovala da ću jednom nekom moći biti dovoljna, ovakva kakva jesam, a tek sad jasnije vidim, da se uvijek najbolje mirim sa svijetom u svom kutu smirena.
Tako da se moja ljubav u koju sam vjerovala, sada doima poput varke, zablude prema samoj sebi okrenute, koja me polagano jede, pogriješila sam u vjeri kojoj sam dala maha da me zaogrne i čvrsto da me drži na okupu.
To je dugo bio moj smisao, koji sam trebala, kako bih mogla živjeti, disati.
Moja se ljubav nije mogla ostvariti, jer je tako nadljudska da je se i u ovom trenutku plašim, a malo je muškaraca koji će je znati vidjeti, nisi ti kriv, nije nebo krivo, nisu ljudi krivi, što sam ja ovakva.
Skrivam se u pisanju, tu sam iznijela sve što tebi nisam mogla dati, ne onako kako trebaju bića od krvi i mesa,jer mene je uvijek zasitio i jedan slučajan pogled, i euforija koja bi od toga nastala, a sve što bi mi ti i kada bi htio dati, dao oslijepilo bi me, izgubila bih vid, i postala bih poput šišmiša danju koji udara u zidove, osakaćena poput divlje životinje, ubio bi ovo što raste u mojoj besplodnoj maternici.
Ne znam ljubiti, niti držati za ruku dugo, uvijek iščeznem negdje, nestanem kad je čovjeku najpotrebniji moj glas, i skrivam se od svjetlosti.
Još uvijek mi je mrak najdraži prekrivač.
Večeras sam pobjegla sva drhtava blizu drveća, i oslonila se o koru, i nisu me prepale ptice, koje su se izdigle odnekud, niti šum vjetra koji je zadignuo haljinicu od lišća, samo sam tako postojala mala, i nisam se pitala zašto se često osjećam tako usamljena među ljudima.
Ljudi nose maske, teško se osloboditi svih, jednu po jednu kad sam počela skidati, odjednom kao da nikome više nije bilo važno tko sam, kada sam se pretvorila u istinu, jer nisam bila ono što su drugi trebali.
Tu sam shvatila da bih i za tebe trebala stavit neku masku, koju bi ti htio vidjeti kao istinu, i da bi tek tada mogao biti sretan, Ti.
Ali ja i nemam maski koje bih mogla proizvesti kako bi me drugi osjetili.
Nemam snage, voljela bih da imam, al čini se da sam dovoljno dobra u svemu osim kako pronaći pravu riječ za tebe, a toliko sam ih dugo njegovala u sebi, a onda se samo stvori tišina, koju ti ne možeš smisliti, osjećam kako se ruši svaki temelj između nas.
To nisu temelji, to su samo moje kosti, moje tjelesno obličje.
Još ne mogu završiti ovo pismo, još ne mogu biti dovoljno ponizna prema samoj sebi...još ne.
|