|
Može li se ugraditi pjesma u život, može li uistinu?
Kod Daniele mrzim što se uvijek trudi ugoditi drugim ljudima.
Nemoguće je učiniti sretnima ljude koji nose željezo umjesto organa.
( na trenutak sam izašla van svog tijela i pišem van sebe )
Dani su sasvim slični, poput šava na vašoj odjeći, izvrnite naopačke svoje hlače i vidjet ćete sitne ubode, koje ne doživljavate ozbiljno, ali bez njih vi biste bili goli, i bosi.Do sad niste razmišljali o tome,a o čemu zapravo jeste?
Kad mi dosadi unutrašnjost moje glave, popnem se na krov susjedne zgrade i promatram, promatram ljude koji nose šalove i rukavice, jer će uskoro stići debela zima, promatram nebo, očekujući promjenu.
Ništa osim svojih otkucaja srca ne osjećam, ali i to će proći s vremenom.
Razbijene kuće ( one su nanizane jedna za drugom u zemlju, duboko iskopanih korijena, kao da ih sadimo poput povrća, njih nećemo jesti,samo ćemo se skriti od tuđih pogleda )
u njima stanuju ljudi poput mene ( svi imamo lica s rasporedima koji su manje ili više lijepi, pa se režemo dok se trudimo pronači perfekciju, ili nanosimo skupocijene preparate, da iskopamo akne, bore i mladeže )
nose lica( lica se ne mogu izbrisati skroz, samo sebičnost može zaogrnuti stvarnost, na trenutak, na koliko dugo, moguća je jedino smrt )
i oči imaju ( u očima se svi izdajemo, ali ne čitamo jedni druge, jer nas strah drži za kosti, tako jako drži, i smrt je zaposjela njih,to ne uvažavamo)
i ljudima se nazivaju (koje li smiješne činjenice, a noću smo dok nas nitko ne gleda u krevetima poput životinja, sirovih strasti, a ponekad samo ponekad i slabi poput ranjene životinje, tada, samo tada puni smo ljubavi)
a rađaju se poput zvijeri ( svi se mi rađamo naprasno i prskajući ljude krvlju i majčinom vodom )
naoštrenih očiju ( i paramo pogledima prvog tko nas uhvati za ruke, još je sve magla, ali je puno boja, koje u utrobi ne postoje, koje li brutalne pobjede)
ispuštenih suza(kako samo kize očne kapi, kao da se širi blagoslov prije no što stupamo puzeći po tlu, u to ime, hodajmo na dvije noge, uskoro, uskoro, kad se naviknemo na bijedu )
deru se(deremo se zbog otrgnuća, gdje je stvarnost koju smo živjeli nesvjesni, kamo ćemo zaploviti ovako osjetilni, s otrgnutom pupčanom vprcom, do sad smo osjećali majčine emocije)
i vrište(zapljuskujemo glasom užas i jezu, u što će se kladiti veliko nebesko platno, tko će pobjediti ovu tamnu, kad u našoj duši raste nadmoćni cvijet, hoće li ga išta moći posjeći)
ostaju im smjerokazi(kojeg ćemo slijediti u ljutnji, u hiru)
u svađama pod rebrima(od rebra se počinje, napuknutog, s šakom koja se spušta,razorna i drska, nitko se nije u ljubav uvjerio, bez proklete boli, samo u ovu vjerujemo, mi slabiji, bez sigurnosti)
promatraju se kao da otkrivaju tajne( u ljudske umove se ne prodire, nisu poput ženskih himena dati na žestok prodor)
razbarušeni krovovi( u panici ih promatramo hoće li jednog dana početi prokišnjavati, hoćemo li u snu osjetiti nebesku sluz)
nad njima sjedim(osjećam se tako nadmoćnom, kad sam na visini ispod koje su malene kućice iz kojih se šire mirisi, osjećam se kao alisa kojoj je dato da se olako poigra i uništi tuđa carstva, gospođa zabluda )
na vrhu susjedne zgrade(tamo nema nikoga osim satelitskih antena što nam ravnaju tv-e ekrane )
u mene se sipa nebo( osjećam kao da me puni prostranstvo puno neodređenih težnji, nisam li i ja njemu samo nebo, otvoreno dušino igralište)
iz mojih ruku lete nade(otvaram dlanove i puštam ih poput ptica da se zaviju oko oblaka, tamo gore im je ljepše, tamo se ne umire)
poput novih ptica(rađam ih bez oblika, boje i mirisa )
rađaonica se usukala u mene(osjećam se kao utroba koja iz sebe izbacuje beskonačne nizove riječi čiji oblik ne mogu opipati)
ne pitam se ( čemu bih se u tom trenutku predaje mogla uopće mogla pitati, kad je sve tako nejasno i bez i sa pitanja )
ova je pretvorba jasna(jasno mi je što činiti s mislima )
sat se obavija oko moje ruke(još na trenutak do kad ću ga istrgnuti, poput korava iz zemlje, čemu služi vrijeme osim da nam ulije malo nesigurnosti )
kao da se plaši(on se plaši, vidim jer gubi svrhu, ne ispunjava smisao, jer ga odbacuje )
jer shvaća(shvatiti, može li vrijeme išta osim sebe shvatiti, osim svoje svrhe, shvaćaju li sebe stvari, a mi egoistični se branimo od tih mogućnosti )
da ću izdati vrijeme(izdajem i sebe i vrijeme u sebi, ne želim mu vjerovati i ne mogu mu se predati )
i opet( ispočetka uvijek ići i zaklopiti oči)
opet ću utonuti( ispočetka hvatati nove slike dana, i razbijati smisao, i slagati ga, a ne, ne uistinu biti uvjeren u njeg, jer i ne postoji, kao što ne postojim ni ja, ne zbilja ne, ovdje )
Kad čovjek pogriješi,kad natoči u svoje čaše pogrešne želje,
može se samo sklupčati u krevet i šutjeti od svih.
Nema popravnog ispita, treba progurati, s tim bolom, koji smo si sami zadali ( koji sam si sama zadala ).
Isključiti telefone, popljuvati samu sebe i zalizati rane.
Miriti se s sivim i modrim nebom, s svim što može, a neće
nikada biti.
Da, dešava se, sad, ovih dana, i neka...
|