Danielaland : Svevremenski let

Trenuci se prelijevaju, sljubljuju jedan s drugim u tako užurbanom ritmu, minute lete, preskaèu jedna preko druge, ja gledam, stojim, ne razumijem, ne raspoznajem što zapravo želim, želim od tebe, od sebe, od nas...

Ležim u krevetu i maštam o djetetu, o tome kako bi bilo divno promatrati te kao ponosnog oca, brižnog i mudrog, grizem usne, slika me grli, tako snažno grli, da se osjeæam umalo uhvaæenom, umalo predanom, hvatam mobitel, listam po abecedi, dolazim do tebe,tebe,te, zelena tipka, call, zovi, u zadnji tren prekidam vezu, histerièno se smijem poput osobe koja je provela par sati u luðaèkoj košulji, teško je slušati Rahmanjinova kad si tako prokleto nesposoban odluèiti, a onda...

Onda tonem u ubrzani jazz, on mi se smije, ulazi mi ravno u nosnice, u oèi i vidim, vidim more, sebe u potrkovlju, toplo je, sama sam, onako kako ja to volim, sretna, ponovno raðam slike, bez ogranièenja, odlazim biciklom u vožnju, snimam kadrove koje æu sjediniti u ljetne filmove, moja draga lica nasmiješena...prestaje, prestaje, sve prestaje...