|
1
bit ću budna oče
za tvoj rođendan
dan svečanog raspoloženja
s zahvalnosti
koju ću
iščupati iz tajnog kofera
gdje se skrivaju sve nade i
ispeglani komadići ljubavi
i potrudit ću se
za večeru pripremiti svoje najvještije šale i pošalice
da ti budeš
budeš
budeš
2
bojim se da će ponovno izbiti
ekscentričnost
kad nazdravim u tvoje ime
smirenost koja teče između
tanjura čaša slika stolaca
darova ljudi
će poči na spavanje
samo oni koji će
doći tebi
izraziti najbolje
želje
neće biti spremni
na onu točku
kada ću uzviknuti
umjesto sina oče
dobio si hodajuću zbirku stihova
kćer u muškim hlačama
pa čestitaj si sam
3
u očima se mogu zacakliti
svjetovi
nije istina da ti neće biti žao
u tom je sva istina koja nas oboje
grli
dok neke noći ostavljamo
iza sebe
rastvorenih dlanova
ono što oboje znamo
kako nanijeti
jedno drugom sigurnost
da bez pitanja propadamo zajedno
svako kroz svoj svijet
ti u slikama
ja u pjesmama
a tako je malo ljudi
koji će te znati razumijeti oče
tako je malo onih
koje ćeš ti moći
gledati kad shvatiš
koliko nam zapravo duguješ
sebi i meni
oče
4
o tebi oče mogu govoriti
nijemo
i opraštam ti
što me ponekad natjeraš na korak dalje
na onaj korak u kojem se osjećam
kao što se može osjećati kćer
pomalo bezvrijedno i prazno
kad ne ispuni očeva očekivanja
ja sam te uvijek znala samo tražiti
dok bih plakala
ali tvoje je vrijeme
bilo na drugom kraju ljudi
možda jer nisi znao
ili mogao drugačije
a ja sam cijelo vrijeme
samo željela
ispraviti onu nepravdu
koja se postavila između mojih bedara
ali oče
pobogu
ud se ne radi od ljudskog mesa
i ne šivaju ga tek tako
po mojoj volji
a uvijek sam željela biti
poput pinokija
načinjena od drveta
radi tebe
5
kad ti govorim oče
uvijek se spotaknem o tvoju blizinu
ti se nisi naučio govoriti
koliko ti je do mene stalo
i ja izbjegavam nedjeljnje zagrljaje
ili sačuvaj bože poljupce u obraz
ti su trenuci tako rijetki
i pomalo bole
jer govore o svemu što
se razdvaja u nama
čak i ona bliskost
kada zajedno
vodimo posao
kada napamet znam gdje
je ono što ti u određenom trenu treba
osjećam se kao dio alata
koji će ti na trenutak koristiti
a onda ćeš ga odložiti
za neko drugo vrijeme
za neki drugi tijek radnje
6
moj je otac divan čovjek
mi govorimo
brzo
sporo
vičemo
smijemo se
i onda
onda promatramo uljasto more
i borove kako se spuštaju na malene kućice
on kistovima uma pamti detalje koje će
staviti u svoje slike
a ja mu se divim
i ja bih tako rado slikala
sve te nade koje gajimo kada se pronađemo
na istoj misli
u istom danu
i blaženi od svijeta oko nas
još malo gušenja pred riječi koje želimo reći
a uvijek ih izostavimo
moj je otac velik čovjek
i dok ga gledam tako ponosnog i hrabrog
čini mi se kao da sam još uvijek
kilu i devetsto teška štruca
na njegovom dlanu
7
ponekad se smiješim
jer
jer
jer me bole tvoje teške ruke
( ima još mnogo toga )
kojima si gradio
svaki dan koji olako posjedujem
krov koji mi se ne napušta
krevet iz kojeg ne izlazim prije podneva
i um koji je neshvaćen i dalek
i teško se zahvaliti
jer čovjek je u sebi
tako prazno pun simbola kojima bi
gradio tople i nježne malene kućice sreće
no kad treba svom silinom i žarom
biti na trenutak
samo na trenutak
istinit
pregrizem i ja prste
uskuknem se u sebe
i gledam te tvoje oči oče
kao da znaju
kao da one zbilja znaju
tko
sam
|