Danielaland : Svevremenski let

Ženu se ne može voljeti, ne muškarac, ne, on ne, kao što ona može i voli samu sebe, zaljubljena u svoju pièku, u svoje sise, u svoje oèi, usta, bokove, u svoju dušu, u svoje moguænosti, transformacije, žena se voli kao svi njeni ljubavnici zajedno, prodire u sebe kao što bi željela da muškarac može svojim umom i svojim kurcem,do granice reale i ludila, stoga žena teško ostaje sama bez partnera, jer je sita vlasite ljubavi koja joj postaje s vremenom poput omèe oko vrata, pa odgaja sina od kojeg želi da je voli, kao što je njen ljubavnik nije volio, èisto, bez seksualnih iluzija, ali priroda je djeèaka pretvorila u lovca, i on se u svojoj ranoj dobi sam tare o majèinu nogu, gdje žena ostaje prevarena i od svoga sina, i poèinje faza u kojoj ponovno na trenutke traži sebe, gubi svaki interes spram djeèaka kojeg je rodila da bi je on mogao voljeti po njenim zamislima duševno, kao što muškarac ljubavnik nikad neæe moæi voljeti ženu u njoj.
Majka ostaje odana sinu, jer vlastitu kreaturu ne može odbaciti, kao što ni muža ne odbacuje, i svjesno se podreðuje, kako bi samu sebe ponovno mogla voljeti više, shvaæajuæi da je nadjaèala svoje muškarce u životu, tone dublje u nemoguænost izraza, i kažnjava samu sebe jer se ljubi toliko jako da joj ni jedan muškarac na kraju više i ne treba. Na sprovodu pokopava muža i gušu oko vrata koju si je nametnula sama, tada tek poèinje završna faza u kojoj oplakuje samu sebe, svoju mrtvu ljubav koja je življa ikad u njoj, zapeèaæena i zakopana, neostvariva, dok ne umre i ona sama, neistražena žena, plaha žena, žena bez ostvarenih snova.