|
Zapravo je sve to istina, i ti si je vidjela, lijepo je u biti napokon pred nekim biti tako gola, znam tebi je ta istina vrijedna, možda je preoblikuješ malo, pa izmodeliraš neku novu stvarnost, na kraju krajeva tebi je to u krvi, kao i meni, i o tom je riječ, nema tu nekih nabildanih ''filozofija''
Ljutim se često, jer doista plešem te uloge, u njima se dajem i izgaram, a kao da ne vide, ne oni doista ne vide, i na mene često padaju ili pljuske ili pohvale, sredine nema, ne znam ni sama što više boli?!
Pljuske su naime dobre, bole, ali nakon njih počnem raditi na sebi kao luđak, totalno bez daha, pa grizem svaku moguću realnost, totalno grizem, već me i zubi bole od toga, i na leđima to osjetim, i cijelim tijelom, zbog toga me povremeno i strah uhvati, koliko ću još moći ovim tempom, koji i nije sasvim lak i ljudski, ne, jedno je sigurno, ovo što raste u meni, kao da nisam ja, to kao da je neko drugo biće, koje je totalno prozirno i upravlja sa mnom, a ja sam mu samo domaćin.
A sad da se vratimo o pohvalama, one gode, laskaju, one su poput šminke na licu, lijepo se namjestiš, malo ovdje, malo ondje, i tako jedno vrijeme stoje, kompaktne, čvrste, pa i zaslužene da, na kraju krajeva zašto da ne?!
A onda, onda se s vremenom malo izbrišu, izblijede, povuku s tvog lica, i ti ostaješ u polu-stanju, nit čista, nit prljava, nit pohvaljena, nit pokuđena, pa se gledaš i pitaš se pa kako sam ja ovdje zapravo došla?!
Da li sam uopće trebala tu pohvalu, kad je sad ovako mlačna tu, i ne čini se više totalno zasluženom, pa da, i onda kreneš opet dalje, i cijeli dan, cijelu vječnost, što god činila razmišljaš o toj pohvali, odjednom ti počinje biti teret, i ne, to definitivno nije ono što si očekivala, ako si uopće išta očekivala.
Lica, osobnosti, um je samo privremen, i to me zapravo najviše muči, to što sam za ovaj um premala, premala mi je mogućnost samospoznaje, i to me koči, koči da učinim nešto zbilja veliko, kao osoba, ne kao žena, ženu u sebi ću pospremiti, jer njen ego je prevelik, veći od bilo kojeg muškog, ne vjeruješ?!
Pojasnit ću ti, evo sad.
Žena je od malena odgajana kao nježnije biće, kao ona koja zaslužuje komplimente, koja ima najbolje haljinice, čak i ako dolazi iz siromašne obitelji, roditelji se trude da svoju djevojčicu uljepšaju, jer pobogu ona je ipak žensko dijete, ako neće od malena steći navike uljepšavanja i brige oko sebe i drugih, kako će osnovati svoju obitelj, i ispuniti funkciju, ni jedna majka to ne želi svojoj djevojčici, i tu počinje sve, u tim prvim koracima.
Majka doista voli svoju malu ženu, koja joj postaje svakim trenutkom suparnica, prvo joj otima ljubav od njenog muškarca, jer očeva ljubav spram djeteta je snažnija, jer nije uvjetovana, kao što je majčina, koja porađa dijete, dijete očevu ljubav mora zaslužiti, tražiti, moliti, a djevojčice od malena odmah moraju učiti kako će s suprotnim spolom, majka im je priroda već prvog muškarca darovala, oca, emotivno, duševno, i tu počinje svaka daljnja muka, zašto muka?!
Djevojčice osvajaju očevu ljubav, ali u tolikoj mjeri koliko im je otac sam potreban, a potreba se sukobljava s potrebom prema majci, majka je posesivna i svoju ljubav prema ženskom djetetu iskazuje s povremenim napadima ljubavi, koji su žestoki pa slabe, najočitije se to vidi ako su u obitelji i dječak i djevojčica, dječaka će majka prigrliti sebi, da na određen način kazni svog supružnika koji je povezaniji s kćeri, iako je sretan sa sinom, sve dok se u njemu ne osvijesti onaj poriv natjecanja, a na kraju se sve svodi na to, da dječak preuzima krdo, on postaje jači.
Dakle žena od malena igra posebnu ulogu, ona je naučena na dvije vrste ljubavi, uvijek zaštitničku, i od oca i od majke, koja se bori s ljubavi prema kćeri i ljubomorom, na kraju krajeva, ali ljubav koja pomalo guši s majčine strane i očeve koja zahtjeva uzvraćanje je snažna, i kćeri tu uče taktiziranje. Ono što kasnije svaku ženu čini ženom, strpljenje od ljubavi.
Tu dolazi do odbojnosti spram ljubavi, koja je u određenom periodu jaka, skoro do boli, no većina žena pokopa bilo koji oblik sebe-ostvarenja, i samo-ostvarenja, te se radije pretvara u roditeljicu i skrbnicu svojoj obitelji, kako bi svoj ego nahranila, jer joj je potreban osjećaj da ju netko treba, da netko bez nje ne može, da je upravo ona ta bez koje obitelj ne bi funkcionirala, kako treba. Barem to, tu hrani ljubav prema sebi, onu o kojoj sam ti već govorila, onu veliku ljubav s kojom odgaja dječaka, kojeg želi da ju duhovno voli kao što je ljubavnik, ni otac nisu mogli voljeti.
Dakle žena je veći egoist u tome što svjesno stvara obitelj koja će biti ovisna samo i isključivo o njoj, svjesna svoje pičke kojom može manipulirati muškarcem.
Snažnije ubija ženka no ijedan muškarac, i snažnije boli kad izda žena no muškarac. Jer žena kao žena svog muškarca pretvara u roba, koji naočigled ima vlast u rukama, dok ona poteže konce u tišini, što joj sasvim odgovara, jer na kraju krajeva uvijek joj je potrebno vrijeme kada će moći sama sa sobom biti ono što joj svi oduzimaju, sa sobom ili svojim prijateljicama, s kojima će u ringu voditi rasprave, istovremeno u sebi govoreći, ljepša sam, bolja sam, pametnija od nje, i od nje, i od nje, imam bolju obitelj, imala sam najveće vjenčanje i najluksuzniju vjenčanicu, tako da žena nastavlja živjeti u podvojenom svijetu, pred samom sobom, ljubavi, obitelji i pred ljubavnikom.
Muškarac nije kadar prevariti emotivno, jer je emotivno ograničen, u njemu je samo potreba seksualna za širenjem sjemena na sve strane, koja nema veze s emocijom, dok ženu koju voli, ne izdaje emotivno, a žena prvo izdaje emotivno, mrzeći u sebi čovjeka s kojim vodi ljubav, i istovremeno ljubeći ga, jer zadovoljava jednu potrebu bez koje bi se osjećala bespotrebno, jer joj je data moć šireg razumijevanja svijeta oko nje, emotivnog, seksualnog i razumnog, dok je muškarac u tome zakinut, njemu je sve suženo, i prvenstvena potreba za stvaranjem nečeg što će biti samo njegovo, dušom, tijelom, ali on nužno ne traži tonu ljubavi, koju žena mora imati, ili je kadra uništiti sve što je gradila, muškarcu je dovoljan fizički kontakt, on mu je dokaz da na svim poljima sve funkcionira,bez filozofiranja, razgovora i bez sumnje.
Dok je žena uvijek gladna na svim poljima, i kod razočaranja je spremna prkositi i zadavati svakodnevne male ubode, dok muškarac ne izdaje ako ga žena više ne obasipa ljubavlju, jer ona mu ni ne manjka, dok je u krevetu sve kako treba, muškarac kao biće ne bi niti tražio ljubav, već ideal, on ne traži pjesme, sonate, on traži boginju koja će njega kao biće ostaviti bez teksta, savršenstvo ljepote, mudrosti, pameti, koja će samo izgledati i ispunjavati svaku njegovu želju, bez da on o njoj mora govoriti.
Dok je žena u svojim potrebama raznovrsnija, ona želi ljubavnika koji će je voljeti s svim njenim nedostacima, muškarca koji će je hraniti umno i s kojim će moći razvijati svoj um, te na kraju muškarca koji će joj moći pružiti dijete koje će je voljeti na način na koji on neće, ona je uvijek gladna ljubavi, dok je muškarac gladan nagonski.
U tom je žena mnogo puta gora od muškarca, svjesna svoje nadmoći i dalje se igra podređene uloge, i manipulira muškarcem, iako zna da joj to baš nimalo neće biti od zadovoljstva, niti da će pronaći ono za što je stvorena, u tom trenutku ona se širi na sva područja koja su joj dohvatna, a neka namjerno ruši, ili ignorira kako bi imala više razloga za patnju, koja joj je kao biću koje je sposobno roditi urođeno, jer se žena i od djeteta razdvaja njegovim rođenjem i pati, iako je sretna, no svjesna je da ju je ono što je načinila prvim udahom već odbacilo.
Tu sad istražujem samu sebe, ženu u sebi, okrutnost koja mi je data na dlanu i ne znam, iskreno ni sama ne znam kako ću plivati među svemu što znam o sebi kao o ženi, što s tim svim mogu učiniti, i da li uopće išta od toga ima smisla.
Možda ćemo se obje ovome smijati, ne znam, kasno je, a predanost ovom tekstu je gotovo opsesivna.
Naglašavam ova zanesenost me gotovo plaši, vjerojatno jer sam žena, i shvaćam svoju nadmoć u mnogim stvarima, pa me sve odvodi na pogrešan trag, ali lijepo je što s tobom mogu o tome svemu razgovarati.
Sigurno je da smo mi možda i bez spola, duševno tako, podvojene.
|