Danielaland : Svevremenski let

Uzela si sve što smo prešutjeli
i otišla tiho
u nepoznatom smjeru

tramvaj je iskoèio iz traènica
bus je ostao bez kotaèa
ulica se urušila
nebo je promijenilo boju
ljubav se sakrila u hladnjaku

uzela si i otišla

otišla sjenama
da se sklupèaš na podu
mamurno da odgovaraš
na svjetska pitanja

još uvijek imaš
biti žena koja æe spasiti svijet

kamo to vodi nisi govorila

samo jedan trenutak stvarnosti
a onda si navukla
bijele rukavice

uronila lice u moje grudi
zavrištala od boli
utisnula poljubac kao žar

i ja sam se
trgnuo zaplakao

znao sam
O, kako sam samo znao












( na putu sam na neko vrijeme, na povratku æu se javiti ! )

sreli smo se noæas
u možda i nikad
odabrala sam

odgurala sva tvoja pitanja
èemu zašto gdje
sve što krije jedno obeæanje

zaplovila sam dubinom
gola
beskrvna
promrzla

a noæ se slijevala niz moje grlo
gutajuæ jecala sam
i grabila spas

moje tajno putovanje
odabralo je samo
vrijeme
sat
tren

budi dobar
lijepo sanjaj

Noæ se razdragano prišuljala oko moga vrata i obgrlila me kao meko maèje krzno, godila mi je njena pažnja i miris koji me poveo u misli koje su me tako èesto opsjedale. Što sam dalje odmicala poznatom šumskom stazom bijela je jesenska rukavica bila nestrpljivija te me je uhvatila nježno za vrh nosa, a onda je utonula u moje oèi.
Hodam bez ikakvog posebno cilja, u sebi pokušam nabrojati razloge zbog kojih zalazim sve dublje u nepoznat teritorij.

A onda me obuzme lagani strah, prodrma mi kosti i ja zastanem na tren.
Ogledam se oko sebe, nigdje nikoga samo svi oni zvukovi koji su u filmovima lažno upotrebljeni kao specijalni efekti.
Bez daljnjih razmišljanja otisnula sam se u prostranstvo.
Miris mokrog šumskog tla i trulog lišæa pobudio je u meni osjeæaj lebdenja.
U meni se više ništa nije bunilo protiv daljnjih postupaka.
Ova je noæ kao stvorena za prepuštanje.

Hodala sam dovoljno dugo, sve dok mi se prsti nisu veæ nahladili, a misli sasvim jasno razbistrile, tako je dobro biti ja pomislim.
A onda, onda osjetim lagane iglice koje me bockaju oko srca, sva ona draga lica koja sam susretala niz sve te vjekove. Više nisam bila sigurna koliko sam dugo ovdje i koliko imam godina, jedino što je bilo sigurno je to da sam baš sama.

Nisam se trudila previše objašnjavati tko sam, i zašto još uvijek zadrhtim kad èujem stare melodije na radiju. Jednostavno sam znala, da pripadam nekom drugom vremenu, koje se ne može definirati.
Uskoro je došetao moj davni prijatelj, ušuljao se u moj um, i pridružio se mojoj vjeèitoj borbi sa samom sobom.
Pitao me je, kako sam, zašto imam taj èeznutljiv pogled i da li bih se voljela vratiti natrag, meðu naše?

Odmah sam mu rekla da je vrijeme ono što je varljivo i da se ne mogu igrati sa mnogim ljudima kojima sam potrebna èak i ovako daleka dok noæu lutam sama i govorim sa svojim nastancima. Nije mu trebalo dugo da me razumije.
Uvijek mu ponavljam isto, a on uvijek dolazi u trenucima dok se odrièem same sebe, da bih ponovno izronila iz mrtve dubine kao cjelina.
Stajala sam tako neko vrijeme na mjestu s kojeg se vidi cijeli grad, nije se promijenio, barem ne ovako noæu, dok se svi dotièu ispod pokrivaèa.
Samo ja sam još uvijek ona ista ja. U potrazi za kljuèem svemira koji se ne pronalazi u matematièkim formulama, kemijskim procesima, niti molitvama.
Taj odgovor bojim se nije za svaèije uši.

Rekla sam si, dobro je što te nitko ne poznaje ovoliko koliko te ja poznajem, jer možda bi svijet tada bio drugaèije rasporeðen.
Tvoje haljine bi tada bile u ormaru, hlaèe na policama, a pikule bi bile samo igraèke djeèurlije u kvartu.
Ovako ti usamljena i osamljena pronalaziš odgovore u banalnim sitnicama koje te okružuju, ne zbog materije, ili teksture, veæ zbog znaèenja pojedinih rijeèi, zbog znaèenja njihovog otkucaja srca na vrhu jezika.

Odgovori koji se kriju ispod korijenja drveæa, ispod kapi kiše koja udari u staklo prozora. Odgovori koji su nijemi i slijepi, odgovori koji se trgaju i lome, da bi se prikazali na tanjuru svjetlosti, ali odgovori koji su spremni na èekanje.
Noæ se u tom trenu uvukla još dublje u svoje odaje, zaparadirala pozornicom moga uma, i utihnula negdje blizu moga srca.
Naposljetku morala je i ona zaspati, odmoriti se. Noæ koja sjedinjuje patnje i radosti za ljude oko mene, ali i noæ koja meni donosi putokaz gdje sam nekada davno bila, i gdje æu s završetkom svoje teatralne misli i krenuti.

Daleko je to od smrti i vjeènog života, daleko je to od pitanja i odgovora.
Daleko a sasvim jasno, potonuæe u onome što rijeè sadrži.

Niz obalu
promatrajuæi sive oblake
kako se njišu nad morem i ribe
što skaèu dodirujuæi nebo
elitna scena
dok glad para želudcem

samo sam željela
otkinuti si komad mesa s trbuha il buta
prožvakati tako sirovo
rastjerati umor i hladnoæu
maštati o toplom krevetu
èistoj bijeloj plahti
èaši vode
komadu kruha i sira
i o snu bez smrada tuberkoloze

Kada sam se odluèila na život
morala sam ostaviti taj cirkus po strani
zaboraviti lijepe haljine i sandale
strah zakljuèati u podrum
ošamariti i rašèupati
svoju prijateljicu
reæi joj
kurvo izdala si me
i spakirati ono malo stvari
iæi
po ljestvama
žbunju
rijekama
bosih nogu

sjela sam
kiša je pljuštala
došao je s rukama prljavim i žuljevitim
pao je na koljena

dugo mi je èitao Crnjanskog
pili smo neko jeftino piæe
od kojeg mi je bilo zlo danima
dok je spavao napustila sam ga
umjesto ruku stavila sam mu osušenu granu
na njoj se vijorio jedan smeði list

Voljela bih si išèupati srce a na njegovo mjesto ugurati
komad stijene da ne osjetim
da ne vidim komad olova umjesto oèiju
da ne èujem vatu umjesto ušiju

tada bih te pustila da plaèeš
i ne bih ti dala ruku
nit bih te dodirnula nježno

bio bi to komad èelika
hladan i težak
koji æe te ugasiti
jednim pokretom

voljela bih jednom biti
bog i ubiti te svojom
misli

oprostila sam stoput
ali
zaboraviti

tko æe na ovom svijetu zaborav
u moj um umetnuti
i zasaditi kao
vrtlar biljku

moja je dobrota carstvo bez korijena
lebdi poput nirvane

no zvijer mi teèe venama
i nakon svega za tebe u meni
milosti nema

grijeh sam èisti ljudskog oblika
neka mi svemir oprosti
a ti me mrzi
kao što mrziš najdublji dio sebe

od krvi mesa žila i kostiju
u redu moglo bi se nabrojati mnogo toga
nisam žena jer sam ljuta jer se ne plašim i jer se ne hvatam za mušku ruku
kada sam slaba veæ gutam i hodam s perverznim osjeæajem boli sama ?
možda ne valjam
možda nisam ono što bi ljudi trebali biti
jedno je sigurno nikada ne prodajem fore niti trgujem sobom
èista ja se kreæe ovim svijetom
teško?
da doista je
boli
time plaæam

ne mjerim se s ostalima oko sebe
kao što navodim izvorna sam
kao takva šèepat æu smrt golim rukama

ljubavno sam nepodobna i ne vjeruj mi ni kada volim do samog dna biæa
volim najviše na svijetu no
istovremeno stavljam sebe na prvo mjesto
ne postoji bitnije od mene bitne meni
ljubav nije gubljenje karaktera
barem ne bi trebala biti

Bježiš li Pablo od moje moæi ili
bi htio pokoriti ženu koja je jaèa od tebe
i èije snove ne možeš shvatiti
a dušu orobiti ?

Plašiš li se Pablo kada si mi sasvim blizu
da æu te primijetiti i razbiti ti nos
plašiš li se da æu te poniziti onako
kako to èini samosvjesna žena ?

Hajde Pablo otvori svoj blog
pokaži nam svoj ud u najveæoj ekstazi
daj da se smijemo

Hajde Pablo
budi troglava deva u virtualnom cirkusu
zabavi me još na tren
danas je tako kišovit i hladan dan
ne piši više komentare daj mi cijele postove

Na stolu riba, papri i olovka stoje.
Smiješeæi se ulazi moj novi ljubavnik, kojeg sam posudila u kavani, donosi mi tulipane.
Perilica centrifugira rublje u kojem sam provela noæ s prijašnjim ljubavnikom.
Nijednog nisam ljubila, dodirivala, niti spavala s njima.
On sjeda, otvara mi poštu sa stola, zanima me kako on to èini.
Èita naglas.
Osjeæam miris kiše kroz prozor.
Zamolim ga da se skine i sjedne do prozora.
Ja izlazim iz kreveta, odlazim pod tuš, on me èeka.
Pa odjenem, gaæice, majicu, èarape, hlaèe.
Sjedam za stol, uzimam papir i olovku, pitam ga, hoæe li ti biti neugodno?

grabežljivo otkinut komad jutra
razasut po krevetu

isijavamo jedno drugom
tajnu koju nam je noæ
predala na izmaku

i šapuæemo
nijemim jezikom
novom suncu koje æe
zaplesati svoj životni ples
na rezotini oblaka

guramo svu hladnoæu
u suton što æe doæi
kotrljajuæu jesen
gorku i sivu
osmijehom

stanje stanje je grozno

ode komp na popravak
TEK u ponedjeljak

tak da

nema me...ništ me ne pitajte
veæ sad plaèem, udaram
kmeèim

ajme baš nemam sreæe!

ne zaboravite meeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
( molim vas ) ah

okrutni svijete
zbogom!

znam ja vas, nema me jedan dan i
a tko je Daniela?
Èemu Daniela? i bla bla bla

( dok maèke nema miševi kolo vode!!! to je bar jasno )



neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeæem
neæemmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm

Jutro je veæ naslijedilo noæ i sve se èini pomalo rastezljivo
na balkonu sam vidjela baku kako se vraæa s joge
prehladno je ulazim natrag u kuæu
krajièkom oka primijeæujem kako æe mi polica s knjigama
svakog trena drosnut
fakat je drosnula pukla po pola
prvo sam plakala punu minutu
onda sam se poèela smijati ko kreten
a onda sam ju šutnula nogom
knjige sam ostavila tako na krevetu
( polica mi je iznad glave )
da je kojim sluèajem pukla ranije
sve bi knjige popadale po meni
bolje da ne navedem njihovu težinu
ali dobro ajmo dalje
nemam ja sreæe to je veæ sasvim jasna stvar
moja majka otvara vrata doma
ulijeæe sunce
iz moje sobe ne vidi se ništa samo tama
spuštene su rolete i krevet je još razbacan
polutopao od jutros
kada bih barem mogla voziti danas
svoj crveni bicikl
ali prehladno je i meni se ne izlazi van
a i kašalj
ne smijem
miriše kava i vruæe pecivo
smijem se
djed me je nekada zvao drapaèoza
nisam još uvijek otrkila što to toèno znaèi
nova bijela potkušulja se šepuri
na barskoj stolici kraj kreveta
tamo æu danas pobacati stvari iz
još neraspakiranog kofera
punog ljetnih stvari
uskoro æu opet na put
i opet i opet dok mi ne dosadi
stanje se naglo promijenilo
ništa se više ne suoèava sa mnom
èvrsto su stegnuta užad sa starih trošnih brodova
nema za njih više spasa ni obnove
smijem se pobjedosno
sve je na svome mjestu

Update : plaèem drugi put, kud æu s knjigama???

Vjetar je ponovno zaigrao svoj krešendo
uvlaèim se u svoju sobu slijepljenih dlanova za prozorsko staklo
promatram sunce i vreèicu kako se kovitla niz cestu
ne osjeæam ništa
nisam ljuta ne inatim se
samo udišem sasvim mirno ovaj tako gorak trenutak
živciraju me ljudi
gade mi se rijeèi

nemam potrebu prièati
smijati se
biti clown---------------------------------------------------nedostaje mi jedino
-Majakovski-

Nazovimo to kako god vam padne na um
nisam ovdje da bih se pretvarala
smijala kad mi se ne smije
pisala kad mi se ne piše
bila ljupka, rijeèita, draga
kad se u meni rastvara ponor

danima sam glupa, dosadna, neurotièna, psihotièna, neuraèunljiva
SUVIŠNA
samoj sebi i svijetu...

tu sam, ali me nema...ne na javnoj sceni!
bar ne danas...il dok se ne naspavam...





Meni hvala ni jedno!

Zavrti rijeèi iz grkljana
i ispljuni ih pod svoje stopalo
zgazi to leglo zmija

obriši sa usana
ljigu i šljam

ako ti ne uspije
povuci misao
išèupaj brzim pokretom

i ponovi za mnom
zaboravljen sluèaj
izgubljena bitka
rasparana majstorska slika

u beskonaènom nizu
za tebe nema mjesta

u rijeku od slova
utonut æu lozinkom od sna

kad sam ove godine putovao na more
otac i ja smo pjevušili njegove pjesme s cd-ova



Toše mi je bio ful drag,moæan glas
vodenjak ko Vitiæ i ja ( znam da ga ona vovi )
sam 26 godina !



bio sam sretan kad je uspio kod nas
baš sam bio sretan


èovjek se vesli kad to netko zasluži
baš zasluži



kad sam èula Sonce vo tvoite rusi kosi
znala sam da æe bit jednog dana, jako, jako poznat








al meni je najdraža Meni hvala ni jedno






neæem više pisat, jer sam baš tužan!




Zbogom Toše!

Sve uvijek poèinje obiènim reèenicama, recimo sa onom kako si, što ima novoga, da li si u braku, rastavljen, pa ne mogu vjerovati?!
Pobijena ustajalost u kojoj koraèamo gradom, za sekudnu. Stisak ruke, rastanak, kao žurim, èujemo se, kolutanje oèima i pomisao kud baš na njega naletim.
Èujem da si... i tako u krug.

Susret nakon godina u kojima smo se smjestili u svoje fotelje, krevete, ispod plahta, u kojima smo sagradili svoje male svemire, i više se ne dokazujemo, tim ljudima kojima smo se u pubertetu iz petnih žila, trudili biti cool, ono fora, zakon.
Samo osmijeh na faci, koji je to danas luzer?
No nakon takvih susreta, uvijek se zapitamo, a ja?
Što sam ja postigao, da li sam to što sam tada htio biti?

Sjeo sam tog popodneva, nakon susreta s Dunjom ( još uvijek je lijepa, sise su joj baš loptaste, a i dobre noge ima, nešto je uèinila s kosom, mislim da je prije bila smeða, ali dobra je,šteta nikada je neæu odvesti u krevet ) u prvu kavanu.
Prošlo je koliko,15 godina, od kada se nismo sreli, još uvijek je maèka.
No da naruèio sam kavu, obavio par telefonskih poziva, proèitao novine i nazvao ženu, da je pitam kada æe ruèak. Pala je èak i ševa, bio je ovo divan dan.


Pogledaj onog muškarca, vidiš, da, da, kroz prozor kavane, sjedi odmah do prozora, nije li šarmantan, ima predivne sjede, znaš nisam ga vidjela punih 15 godina, još uvijek mi nešto zatitra u želudcu kad ga vidim?!
Ma ne, što ti je, nismo uopæe puno razgovarali, srela sam ga tu nasred ceste, znaš one obiène fraze, kako si, što radiš, imaš obitelj?
On je oženjen, ali sumnjam da takav muškarac ima samo ženu, ne znam ne izgleda mi kao vjeran tip. I ti misliš isto? Hmmm da.
Baš mi je drago što sam ga vidjela, znaš bila sam još u srednjoj zaljubljena u njega, ali nikada nije ništa bilo, valjda mu se nisam svidjela. Uvijek sam se osjeæala ono znaš, ma da, pa pogledaj me, kako bih se danas takvom muškarcu uopæe mogla svidjeti, nisam baš u cvijetu mladosti, kosa mi je sva nikakva, sise mi vise, ma bolje da ne razmišljam. Ne nije me danas èak ni pozvao na kavu. Bolje da tu više ne stojimo, mogao bi nas vidjeti, kako bih tek onda ispala jadna, a to nikako ne želim.


Dunja je legla doma u krevet, i dugo u noæ razmišljala o izenandnom susretu.

( to su moje, moje, moooooooooooje bojice hahahaha )

Gdje se nalazim
u kojoj sam ja to duplji
prièvršæena o hladno sivo zemaljsko tlo

Suvremenici govore o patnji
ratovima
pretjeranom gubitku kilograma
o pretilosti

Malo se osjeæam
debelo
a onda malo premršavo

Nisam skladna u nijednom pogledu
kosa mi je žuta dok je sunce ne dotakne
sada je na vrhovima bijela

Osjeæam se raspuknuto
svaki komad moga tijela èezne za
slobodnim padom

Rasprsnula bih se po svijetu
ne znam da li bi iz mene izrastao korov
ili bi se prehranila cijela mala obitelj krta

Muka mi je od svega
od savršenih
cipela
haljina
od savršene šminke
od savršenog života

Objesila mi se suza za gornji kapak
i tako stoji





update: jedu mi se piroške, sjeæa li se još ko uopæe piroška sa sirom?Tko je dovraga maknuo iz pekarna piroške i èemu?
slušam : Jinxe, Na èemu si ti
osjeæam se : kao da bih sad mogla iæ radit piroške bez recepta
buhahahah

Evo ih JUPIIIIIIIIIII PIROŠKEEEEEEEEEEE ( ne s lisnatom dragi ljudi to nisu prave piroške, ove, ove, oveeeeeeeeeeee, živile piroškeeeee )

Zagreb ( ovaj spot me danas probudio i inspirirao za ovu istinitu ispovijed, ako imate vremena pogledajte, poslušajte, jer tek tada možete shvatiti moju prièu, ovaj najiskreniji dio mene, koji sam ponudila ovdje...)

dodatak : ali me potakla i Silvanusova prièa...deèko je nov, ali izvrstan!





Jako mi je hladno, i ne osjeæam prste, ne osjeæam ni svoje srce.
Ono je sasvim tiho, i èini se da je šuštanje lišæa koje pada sa stabla u mome dvorištu nadjaèalo našu bit. Mi mirujemo i samo promatramo svijet što se sklanja u sive oblake što jure u daljine.
Samo misli teške poput betona koje mi ne daju da utonem u san.
To su sjeæanja što gute golim rukama, i moje odupiranje, trudim se biti jaka.
Ali nešto se èuje iz daljina, neki snažan topot koji dolazi, kao da donosi neka nova platna, na kojima su naslikane poruke, iz mašte i svih onih snova, koje sam ostavila u jednoj ladici, negdje i sada ih sudbina šalje na ogled, na suoèavanje s mojom vlastitom izdajom.
Ne plaèem, jezera u meni su ledena, èovjek imenom ljubav, ne bi ih mogao otopiti, iako je on blag i miriše na tek peèeni kruh koji se nekada vadio iz krušne peæi i ima tkanja mekša od svilenih cvjetova koncem prièvršæenih na zavjese u kuæi moje bake.

Djetinjstvo se probudilo, i priziva me svojim malenim ruèicama, najradije bih se sklupèala u veliki poplun, na djedovoj strani kreveta, i ogromnim oèima, promatrala bih te velike ruke, pune bora, i èekala jednu novu prièu, koju bi mi isprièao.
Prièao bi mi on i recitirao razne pjesme koje sam shvatila tek kad je bilo prekasno da bih mogla s njim raspravljati, jer njega više nije bilo s nama.
Kako smo se samo znali smijati, nikada se više nisam tako smijala, kao dok je on bio tu.
Njegove modre oèi, sijeda kosa, još i sada ih lako prizovem u sjeæanje, i onaj divni Božiæ, prvi dok sam i ja smjela u crkvu, dok me je djed vodio za ruku, a ja sam promatrala njegovo velièanstveno sivo odijelo, sivi kaput, šešir, te crne cipele i kožne rukavice, sjeæam se snijeg se bijelio putem kojim smo hodali do šestinske crkve, ispod Medvednice.
Imala sam crvenu haljinu, i bordo kaputiæ, te pletene crvene rukavice i šeširiæ, loknice su drsko izbijale van, i svakih par trenutaka morali smo zastajati, jer bi me škakljale po licu, a ja bih se mrštila, i silno ljutila, a djed bi se na to samo smijao i ugurao mi kosu ispod šešira.
Kada više nisam mogla hodati, uzeo bi me u naruèje i ponosno nosio, sjeæam se, stalno su nam ususret dolazili ljudi, poprièali bi s nama èestitali Božiæ i otišli svojim obiteljima.
Nas bi doma èekali moji roditelji i baka, koji bi spremali objed.
Osjeæala sam se tako posebno, okružena ljubavlju.
Djed mi je pokazao tko sam, usadio mi je vjeru u samu sebe i ovaj svijet, on me je nauèio prva slova abecede, i s njime sam crtala kauboje, te uèila igrati šnaps.

Nije on bio sasvim obièan èovjek, to sam shvatila dok sam prestala biti sasvim malo dijete, dok sam krenula u srednju, te je godine pred sam kraj školske godine i umro, od oslabljenog srca kemoterapijom, i èetiri srèana infarkta, imao je i rak pluæa.
Nije on bio sasvim obièan èovjek, borio se do samog kraja, no oprostio se sa mnom, te subote, kada su ga moji odvezli ranim jutrom u bolnicu, istrgla sam se iznenadno iz sna, i potrèala van, išao je prema autu, kada sam došla do njega, zagrlila ga, rekao je, Danielo više se neæemo vidjeti, volim te i poljubio me.
U utorak je umro iza 19h, baka je s njim bila do pola sata prije smrti, bio je sabran, imao je osmijeh, nije se niti žalio, umro je u bolnici Sv.Duh, eto tu, niti 5 minuta od naše kuæe. Dan kasnije kada sam saznala, kada smo svi saznali, otrèala sam u sobu, zakljuèala sam se i vrištala bez prestanka. Bila je to neizdrživa bol. Nadrogirali su me uveèer toga dana.
Nisam spavala više od dva tjedna, niti sat vremena dnevno.
Kada je došao dan sprovoda, dok smo stajali u mrtvaènici, grlila sam lijes, taj lijes, to drvo koje je dijelilo djeda i mene. Otac, majka i baka, svoju su bol skrivali zbog mene, jer su se plašili da æu poludjeti. Razgovarala sam sama sa sobom na glas, moleæi djeda da nek mi da neki znak, da je tu, da sve vidi, da sve èuje, da oèajnièki trebam znak, da je dobro, niti nakon minute, u mrtvaènici se zaèuo zvuk, nešto je tresnulo o pod, ne znam što, jer tada sam ja èula samo taj zvuk, za koji sam vjerovala da mi ga je dao djed. To mi je tada bilo sve.
Kada je došlo vrijeme da lijes stave na kolica i odvedu ga do rake, pitala sam ih kamo mi odvode djeda, zašto mi ga odvode? Držali su me i roditelji i baka, ali izmicala sam im s nekom èudnom snagom. Kada su ga spuštali, sluèajno sam krivo stala i zamalo pala u raku, ali me otac uhvatio u zadnji èas.
Mise se ne sjeæam, što su svi oni znali o mom djedu? Što su govorili o èovjeku koji je bio zaista bolji od svih njih? Prièali su o njemu onako iz pristojnosti, a tuga to ne podnosi, nisam slušala, nisam više ništa, ni rijeèi progovorila, ni hodala, ni gledala u ništa posebno. Samo sam pustila djeda da ode, jer sam znala da mora. Dugo se još u kvartu prièalo o sprovodu, dugo se prièalo o meni, jer je svima bila poznata ljubav izmeðu djeda i mene, svi su se pribojavali da neæu biti dobro.


Ali naš grad je imao vjere u mene, on nas je poznao oboje, grad koji smo voljeli, njegovu šumu, parkove, ulice, njegovu prošlost, prièe, ljude, glazbu i sadašnjost.
Grad kojim i danas najradije lutam sama i sjeæam se svih onih divnih trenutaka, grad me razumije bolje no itko.
Nakon smrti moga djeda prati me iracionalna vjera, da je i s njim zaspao grad u kojem smo
u jesenima poput ove, baš poput ove jeli peèeno kestenje!

Bjork - It's Oh So Quiet



Ti si bio èekanje koje se ne èeka, veæ dogaða u trenu, i meki dodir vjetra kada je užasno hladno.
Znali smo se smijati, iako sam se smijala samo ja, ti si se plašio, da bi te netko mogao èuti. Ne razumijem tvoju igru rijeèi,laž je oštrica koju si okrenuo prema samom sebi.
Nije li ti žao krvariti uzalud?

U mojoj je ljušturi toplo, imala bih najradije ponovno mala slova.

Jako, jako mala i ne bih danas mislila ništa,niti bih pisala pjesmu,ni prièu.

Vincent van Gogh, Cafe de nuit



Nisi rekao zašto si zvao, i zašto me ispituješ o prošlosti koju nismo imali.
Odluèio si me grliti dok padaju mraène misli na anðeoska lica kojima smo okruženi, mi nismo anðeli. Odavno smo prestali biti dobri, iako ja još imam naviku, a ti niti intimno pismo ne zadržavaš za sebe, veæ ga nudiš na ogled, svom prijatelju, u kavani, uz vino i žene, staro je, prestaro, veæ se i ofucalo, što li ti je to u njemu toliko bitno, kada toga više nema?! Ne postoji.
Ne grli me više, ne želim te, oprosti, ali nazvati onako, i poklopiti, a reæi, nazvat æu opet, smijem li, malo kasnije?!
Èekala sam te pedeset minuta, glupaèa, punih pedeset minuta, kao da mi nije bilo jasno, da neæeš nazvati, da nema pomoæi, da ti nisi taj, nisi.
Smijem se napokon sama u sobi, a ti me zoveš, i zvoni telefon, širi se prostorijom taj mili zvuk, to tvoje brojèano ime, a meni se nešto više i ne trudi ustati, javiti se.
Prošlo je mnogo vremena.
Nešto mi se prièinjava da mrak je veæ odavno pao, i magla je, užasno mi se spava, nema nièega više, samo mi se jako, jako spava.

Otok Ugljan (ukupne površine 52 km2 i 75 km razvedene obale) smjestio se nasuprot Zadra od kojeg ga dijeli samo 3 NM široki Zadarski kanal. Oduvijek je prekriven bujnim raslinjem - vjeèno zelenim borovim šumama, èempresima, makijom, smokvama, vinovom lozom i prije svega maslinama.

Generacijama je vezan uz more, pomorstvo i ribarstvo, a 2000 godina tradicije u maslinarstvu ostavilo je stotine tisuæa stabala maslina od kojih se dobiva ulje izuzetne kakvoæe i arome. Ljubitelji mediteranskih pejzaža mogu uživati u nezaboravnim panoramama od kojih je posebno upeèatljiva ona s venecijanske utvrde Sv. Mihovila iz 13. st. O ranom boravku èovjeka na ovom prostoru svjedoèe ostaci iz rimskog doba, starohrvatske
crkvice, samostani, kamena otoèka arhitektura, te brojni ljetnikovci.

Otok ima sedam naselja od kojih je mjesto Ugljan prostorno najveæe i nalazi se na njegovom sjeverozapadnom dijelu koje zbog svojih reljefnih karakteristika ima najviše sunèanih sati na cijelom zadarskom akvatoriju.
U razlièitim kutcima i mnogobrojnim uvalama smjestilo se devet ( Èeprljanda, Luèino Selo Batalaža, Sušica, Gornje Selo, Muline, Guduæe, Fortoština, Varoš ) idiliènih malih dijelova koji zajedno tvore cjelinu mjesta Ugljana. Tu obitava oko 1000 stanovnika koji uglavnom žive od poljoprivrede, ribarstva i turizma.

Tradicionalna gostoljubivost mještana uvuæi æe Vas vrlo brzo u tipiènu otoèku obitelj i veæ nakon kratkog vremena osjeæati æete se kao pravi roðeni ugljanac.

( ovo zadnje je fakat toèno, eto sad imam i kuæu u mjestu Poljana, i uživam, kad god imam priliku za vikend bižim æa iz Zg-a )


Za put se uvijek treba dobro pripremiti, moje savršene muške kožne sandale su uvijek tu, i što da kažem, obožavam ih, za KRŠ spremne!
(što te nisu prošle, mama ih je u par navrata zavitlala u smeæe, ali... tu su hehe)






Prvo smo morali prièekati trajektiæ, kojim dolazimo na otok, i to za samo 20-tak minuta! Osobno najviše volim trenutak ukrcavanja.




Moja se majka uvijek žali, da ne mogu sjedit niti minutu na mjestu, što su skontali i èlanovi posade, jer sam se smucala gdje je dopušteno i gdje nije...
tralalala nek me tuže sudu!




A morala je Du i vikat ( Du tako je zovem, srkaæenica od njenog pravog imena ) ajme Dendi diš u vodu?! ( Dendi je moja skraæenca, otac me tako nazvao, al ponekad se i Du omakne,oca zovemo Papito )





Naša vam je kuæa boje limuna hahaha



A na otoku je najbolje imat golferski autiæ za prijevoz




I noæ mora past...



( ostale fotkice pogledajte u slide-u tu dolje)









Go to ImageShack® to Create your own Slideshow


Dragi moji danas vas ne mogu obilazit, jer sam tek došla s puta, spava mi se i umorna sam, sutra se javim svima!
Noæica, mah mah!

Ugljan ( otprilike 5 do 7 dana, na povratku se javim )



...mora se iæi

Pablo kaže da nemam srca.

Pablo je muškarac koji se zaklinje da me poznaje.
Pablo me nikada nije vidio.
Pablo nikada nije bio voljen od mene.
Pablo je živuæi mrtvac.
Pablo bi htio da ga potražim.

Sve se to odvilo ni sama ne znam kada.
U njegovoj glavi ne postoji vrijeme koje se mjeri kazaljkama na satu
on je priznao da sam mu koordinatni sustav.
Teško mi je osjeæati tu napetost koja mi visi za vratom.

Kaže dat æe mi novu haljinu i cipele ako doðem.
Kupit æe mi i bon da se èujemo.
Nije to on meni rekao
on bi to želio moliti.
No on zna da nisam svemoguæa.

Pablo ,što želiš pitam ga ujutro,kad se budim,osjeæam da me promatra?!
On je budan cijelu noæ i mašta o meni, uvijek mu je otvorena stranica moga bloga.

Htio bi me zavezati, ljubiti, maziti, voditi ljubav sa mnom i šutjeti sa mnom.
Pablo bi me volio pronaæi, opaliti mi šamar, vezati za nogu od stola, ubiti me,
gledati kako se gušim dok promatram njegovo lice.

Pablo ne zna tko je bez mene.
Pablo ne zna tko bi bio sa mnom.

Zadnjih mjesec dana, više i ne znam gdje se budim, prije tjedan dana vratila sam se s Ugljana, pa odspavala par noæi u Zagrebu, pa sam nastavila put Krka, jutros sam se probudila ponovno doma, ali u èetvrtak idem na 7 dana ponovno na Ugljan, gdje æu obiæi Pašman, Galevac i susjedne manje otoke.
Slike s ljetovanja s Ugljana æu postaviti, s završnim fotkama, sljedeæeg tjedna na povratku, jer nema smisla, dva puta raditi isti posao.
Krk, toènije Malinska, nije moja omiljena destinacija,ali zasigurno je jedna od dražih, zbog obitelji.
Kupala sam se još i juèer, more je divno, hladnjikavo, ali divno.
Uživam biti s vama, ali pravo druženje, uèestalo æe uslijediti iza 10.10!
( ovih par dana što sam tu, do èetvrtka, naravno ovdje sam )
Evo i par fotkica s Krka!


U apartmanskom naselju, samo par metara dalje od hotela Melin, u žbunju, se skriva i bijela ljepotica!




Nakon bliskog susreta s dotiènom damom, uputili smo se na obalu.
Tamo smo sreli par kupaèa, kojima sam se pridružila.
Ove sam godine otvorila vlastitu sezonu kupanja u 4 mj. i èini se da æu je zatvorit u 10. Ne izgleda li vam primamljivo?




Fotka iz ležeæe perspektive! Sunce nas je doista omamilo svojim plamenim jeziècima!




Sunce je bilo toliko jako, da se moj bratiæ poèeo igrati, kao nekada dok je bio
još sasvim malen djeèak, doduše nije baš gradio kule u pijesku, ali kako ovo nazvati?Moram li naglasiti da je on sada po amerièkom zakonu punoljetan?




Ubrzo se poèela spuštati noæ!
Tu smo veæ poèeli pjevušiti koraènice, i mahati njemaèkim penzionerima, uz dodatak zlatoroga,becksa, i ožujskog, taj performans se ne može ponoviti!
Naglašavam ne može...u magli...




Nastavili smo naš zapoèet obilazak grada do marine, gdje smo zapjevali još jednu prije no što smo se otisnuli, u krevete...ne brodske, jednostavno obožavam brodove!