Danielaland : Svevremenski let

Opet sam sanjala
gubila se
penjala i
spuštala
na mjestu
i u koraku
vidjela svijet
koji je nosio mrtve duše
zvukove morskih sirena
plaè i smijeh kockara
sve ili još više

uzastopce
me nosila teška plima
pa ogolila osekom
da osjetim
koliko je dug put kajanja
i njišu se te proklete sjene
kao rijeèi pjesme na radiju

kao suncobran
sklanjaju žutu toplinu
onemoæale kapi kiše
poput manekenki apsurda
prikazane na rub krova što
izdiše
i popušta nad modrim nebom

iz visina se èuje
tonom šutnje
novi dan

noæas æu
ugurati dlanove
išèupati dušu
preduhitriti vraga
da spremno trgujem
kad doðu po mene






Eto, sad mogu poæ (Krk )...vidimo se za par dana!

Zaziruæi od
zbogom
nadajuæi se
povratku
nadi
da biti æe netko na mom pragu

kada se vratim
kada se unesem u tamne odaje
kada zapovjedim
rijekama i morima
misli
što vrludaju
udaraju o zidove
pa ostavljaju bolne i smežurane životinje
od moga bola
roðene

ako se još jednom
usudim ustati
i zagrliti kotrljajuæi svijet
dok na mene
huškaju imbecilne poredbe

pa što bi i drugo mogli
kad lièim na goruæu lavu

ako se uspijem vratiti toj biti
razmislit æu
sabrati se
ponoviti startni korak nagonski

još ni kofer nije spremljen
a veæ polagano odlazim
odmièem
napuštam svoje rukavce
rijeèima

Pablo
hitrih i razuzdanih misli
otjeraj se na stanicu na kojoj
te èeka miliji dnevni tisak

i pljucni kažiprst okreæuæi drugu stranicu
moga lica neæeš pronaæi ondje
kao niti u svojoj novèarki

iskidane su tvoje vizionarske mape
od tvoje su želje izrasle tek bludne igrarije
za žene koje uhvatiš u ulazu zgrade

ruke su ti gole
i prazno je mjesto na vitrini
gdje trebala sam biti trofej
u danu u satu i sekundi nekoj
nikada iscrtanoj
na karti svemira ove buduænosti

probudi se
ni ne sjeæam se da smo se ikada sreli
licem u lice
a da li si bio noæna prièa
u jednoj od onih žutih prozora

oh koje li nekada slatke davne èežnje
kojeg li slatko gorkog besanja

ispruži tu drhtavu ruku
daj da ti pogledam oèi
a onda laži sam sebe
da me voliš
i da sam ti kao zrak

pa se okreni u sebe
i pospremi razbacane slike
djeèaka koji živi u tebi
nema publike oko nas
pa prihvati poraz

i naseli se u daleki Maroko il Istanbul
opij se vinom
dok krv ne postane vino
i dok te ne usmrti dah
od kojeg si nekada èinio
umjetne ptice

pa ispusti dušu i poleti
Pablo
Rikardo
Paolo
il kako se veæ žudiš zvati
da se više nikad ne usudiš
zazvati se na mene

Oproštenje je ispisano
velikim slovima
da ne pitaš više

možeš li
smiješ li
jesam li ili hoæu li

nisam te mrzila
ni kada si mi rasjekao lubanju
rijeèju mišlju i dijelom

hladno je bilo ovo ljeto
i proljeæe je cvokotalo
na mojim zglobovima
s slikama stradanja
zalijepljenima o moj dlan

da vidim
da se prisjetim
da me raznese bolna noæna mora
da te otpustim kao vjernika bez ijednog
novog grijeha

grijao se poèetak u kuhinji
moje ljetne kuæe

u posuðu prijašnjih vlasnika
ostali su tek skriveni pokreti
žlica vilica noževa

zasitni nokturno
zadrhtao je
bližeæi se mome licu
i utopio se u želucu
kao nalog
proglas

pa dobro
idi
otpušten si
oprošten
razdužen

budi se u svijetu
nakaza

Placidia zadrhtavši reèe, više te i nisam oèekivala!
Nasmijala sam se i sjela u luèki bar, nisam znala kamo s rukama.
Neæeš li zapaliti, zadirkivala me, zaklopila sam oèi, i istjerala naèisto tko æe od sada ovdje vladati.
Valovi su podivljali i sva ona mirnoæa koju sam susrela promatravši plavetnilo iz trajekta, sada je nestala, još se usudila reæi, eto sve pokvariš!
Nije ona imala pojma koliko se pitanja u meni postavlja i kolike æu ja ovdje noæi provesti u bunilu i muci.
Stegnula sam joj ruku, rekla joj, žao mi je zbog ovog što æu uèiniti, ali ti moraš shvatiti, jedna od nas dvije je ovdje previše, otvorila sam oèi i nasmiješila se sluèajnim prolaznicima!
Krenulo je samo od sebe.
Samoæa kojoj sam bila prostrta na dlan, da sa mnom èini što želi, nataknula mi je masku straha, sama na otoku, sama bez ijednog poznatog lica.
Momentalno sam joj opalila šamar i zakoraèila dublje u otok, do ljetne kuæe boje limuna, iz daljine su se nazirala njena vrata, sklad nekog drugog vremena, nagrizao je moje zadnje sumnje.
U tom sam trenutku pomislila, odlasci uvijek nude neki suludi osjeæaj slobode.
Odeš napustiš svoju svakodnevnicu i osjeæaš da ti neki teret više ne visi za vratom, teret koji nazivamo redom. Kako se s godinama mijenjamo, s time se mijenjaju i omjeri oko nas, stoga oko nas nikada neæe postojati konaèan red.
A mi u vjeèitoj potrebi, potrazi, za tim istim redom, samim time u vjeènom nemiru.
Morala sam s time rašèistiti, barem pokušati.