Danielaland : Svevremenski let

Sve su se moje godine slijepile za oène kapke i sada tiho pjevaju operetu, a èudnovati ljudi u danu, lebde, smiju se, rastu iz zemlje kao cvijeæe, to je naèin, na koji se ja nosim sa svijetom.
Ne shvaæaš, znam da si mi se nasmiješio iz pristojnosti, tako to èine muškarci poput tebe, izgubljenih duša, prodanih snova, poljuljanih moguænosti.
Nasmij se jednom, nasmij se dvaput, al nasmij se iz dna svoga biæa, ne mogu te gledati kako stojiš nijem i slab, ne znam da li sam ti uopæe draga.
Otvoreno me pozivaš da ti se pridružim, a zagrljaj je tako hladan, i nema više sulude ovisnosti jedne djevojke koja bi ti nekada naèinila krevet od svoga tijela.
U redu je, prošle su godine, susreli smo se, jer sam ja to tako uredila, moj ponos je izdržao tipkanje sms-a, i èula sam ti glas, ali nisam drhtala.
Ne znam što je s tobom, nisi bio ovakav?!
Osjeæala sam nekada tvoje vrelo srce. Što je tvoje sada ostalo u tebi?
Znam èovjek s vremenom zastrani, osjeti se bolno i nikako da išèeprka tmurne oèi koje u njemu rastu, koje ga izjedaju i bolno se šire poput zloæudnog tumora zdravim tijelom.
Moram ti reæi, da sam svejedno vjerovala da si ostao onaj muškarac koji božanstveno izgovara moje ime, nekako sam željela da je bar ta uspomena živa i da te mogu doživjeti, ali ti si bio mirniji, dalji od samog sebe, dalji od svih i tada si mi dao do znanja, da je potrebno, samo da pristanem roditi ti dijete, sina ili kæer, da bi te to povratilo u život.
Time bih nešto, što, dala marioneti koji pokret i osmijeh?
Kolika je cijena pitam te, a ti mi uzvraæaš s vaðenjem prošlosti iz ormara:
što ti zapravo znaš o meni, i zašto si me ostavila u onom danu, nabijenom snagom koja razara um, koja razara i srce, koja razara i sudbinu?
Moguænosti su ostale na stolu, kao jelo, koje se ohladilo, i koje više i nije jestivo.
Moram li ti reæi, da je moje srce slobodno, i da ne pristajem, kao što nikada ni nisam, na manje od svoje slobode. Ne moramo mi više govoriti o obiènim stvarima, niti se pozdraviti na ulici, ali pogledaj nas, sebe, pa mene, svijet se nastanio na našim ostatcima.
Moja je prevara oduvijek bila opipljiva, prevarila sam te sa samom sobom, nisi me nauèio, kako od dobrog ne voditi na zlo, nisi se usudio.
Žena poput mene ostaje sama, izdana od sebe i baèena niz rijeke misli, koje plove u beskonaènost, o meni se neæe šuškati u kuloarima, ja im pljujem u lice.
Odstrani me iz svog ateljea, preklinjem tu posljednju ovisnost, biti muza, kraljica ili prostakuša. Nisam roðena da postanem tek jedna uloga, ime mi je Sve.
Pusti me, propast æu, ako mi bude osloboðenje preteško, ali od svoje ruke nadjaèana.

U svome sam koraku tek dalja od svijeta koji bi me mogao uhvatiti za ruku.
Ponovno æu krenuti svojim hirovima ususret, novi grad, novi dodir mirisa iz zraka.
More koje me doziva i baca u borbu, stapanje mene i njega, tek èin jednog biæa.
Osjetiti kamen pod tabanima, šutjeti u vjetru i ploviti brodom, nekim dubljim vodama.
Ne suditi više s odlaskom niti tebi, niti sebi.
Pronašla sam ja zagrljaj koji æe me grijati noæima.
Mir koji me vodi u svakoj mojoj zori, i koji putuje sa mnom.
Nježnost koju osjeæam i dok me najluðe kiše šibaju.
Vratit æu se zbog svijeta kojeg sam ostavila za sobom, prijatelja, ulica i trgova, promijenjena u jednu noviju ja, koja je nauèila uvijek ispoèetka boriti se sa vlastitim željama, pa makar i na smrt!





Dragi prijatelji, izostat æu s bloga na neko vrijeme, jer putujem na odmor.
Javit æu Vam se na povratku!



Daniela

Ljute su pjesme
ukorièene u bijelim koricama
grèe se i stenju
žele izaæi van
tvoga su imena bile sjeme
ugraðen si u labirint od simbola
kojim ja govorim kozmosu
i ti to ne bi mogao razumijeti
nabrekle su od svih pokušaja
kako te nauèiti prièati o samom sebi




( moj zadnji post do listopada u 00:07, odoh da se pronaðem )

Bila sam iza tebe
u svakoj gradskoj kavani
dok sunce se ljulja u kolijevci
i ruèicama steže noæni prekrivaè

bila sam iza tebe i onda
kada sam te gledala ravno u oèi
dok si me pitao
tko sam
što sam ruèala juèer
kako mi je ime
da li te poznajem

bila sam iza tebe
dok sam rekla da nisam ništa
da ništa neæu biti
da nemam
ni ovo lice
ni godine
ni ovaj svijet nije moj
ni ljubav koju ti odlažem na
dlan ne pripada ovdje

bila sam iza tebe dok nisi znao
što bi mi rekao
i kad si znao da se neæeš drznuti
reæi ništa više

bila sam iza tebe i kad
si posljednjim padom pao
u daleko toplo
žensko biæe

Roman Zaslonov





Ti si uvijek tu
i gledaš što ti nudi novo lice
što pronaðeš ukloniš
podreðuješ sebi

znam rekao si mi
da to nije to
ali to je jedino što možeš
dijeliti s bezbrižnosti

preèvrstom sam te rukom vodila
sve ove godine kroz snove
mirno i odluèno

pa si danas
pokorno izgovorio
oprosti
od kojeg slijepljeni su dan i dan

dva nimalo taktièna dara
sudbine i pijanstva
moje neustrašivosti
želje da rastrgam barbarski tvoje ime
svu tu bol kojoj sam naèinila
posteljicu malenu
i odgajala je kao dar nad darovima

no pukao je zadnji strah u meni
raširio krila donio tamu
nad kolovoško sunce

zadrhtala ti je ruka i srce se skotrljalo
na dlan
što ja radim ovdje
u tvojoj najslabijoj eri

kako se usuðujem dodirnuti te
punog besmisla

izgubljen si
ni tvoje pitanje voliš li me još
ne odzvanja kao molitva više u mom srcu

plaè i korov napustili su moje carstvo
izgon je odreðen mojom biti
sada spavam kraj sebe same

idi otpušten si biti
moja nepregledna daljina
kojoj moja cesta neæe postati križanje

Vratila sam srce u vlastito tijelo
nismo se uspjeli usklaðeno voljeti
od sada s tobom razgovaram kao s prijateljem

ne usuðujem se odgovarati na telefon
postaje to zloglasno biæe
koje prepoznaje moje hirove
nataknute na tvoju slobodu

bludim nad svojim stanjem
bièem sam istjerivala klizne ruke
koje su te dodirivale

ali sada sreæom uzeo si nju
koja æe ti roditi sasvim malog sina
istog pogleda
tvoje male ruke
oèi
usne

ni trenutka ne dvojim oko
vlastite sreæe
koja me obavija kada te gledam
u sretnoj okolnosti s ženom nalik meni
plave kose i još nekog detalja

toliko smo se sprijateljile u
spoznaji da te više ne mogu držati na uzici
a što bih te vodila još godinama
s istom mišlju koja se nazire

ne želim biti majka tvoje djece
niti bih u tvoj stan radosno unijela svoj krevet
ne bih mogla dijeliti ni sve one sitnice
ustajanja ispijanje kave i zasnivanja

nalio se u tu rupu i strah
znaèiti nešto i omoguæiti sebe u tebi
tebe mogu samo pobijediti
i prepustiti drugoj svoje mjesto

znam da ne pripadam u tu vitrinu snova
koliko god sam nekada željela
zavladati tronom tvoje krvi

Draga blogosfero!



Svi se sjeæate svojih poèetaka bloganja, tada je bilo mnogo teže uæi u ovaj svijet, trebalo je dugo dok vas netko zapazi, tada nije bilo baš puno ljudi, koji bi dali podršku nekome tko to zaslužuje.
Pokažimo da smo ljudi koji prihvaæaju dobru konkurenciju i posjetite izvrstan novi blog, i dajte koju rijeè podrške, mislim da to èovjek uistinu zaslužuje!

Jazz like




( moj novi post u popodnevnim satima )

Jutros me
zaboljela kljuèna kost
od svih onih progutanih
èaša
vilica
èepova
smrdljivih rijeèi
izgužvanih
srca

nije se dao
ispljunuti
odstraniti
okus i miris
nevremena i oluja
ni ugriz truljenja

Po meni se ne skuplja prašina
jer me tvoja ruka ne dotièe

lièim ti na arheološku iskopinu
razbacanu pod zemljom

vjeruješ da si me otkrio
i da æu ti biti zahvalna

prevaren si svojeglavi
od vlastitog srca

ne pitaj èemu je to tako

nemoj pasti ispod
vlastitih koljena


ne prenemažem se
samo gorim od leda i
razbijam se o vlastito lice

sklopljenih ruku
naslonjena o bezdan
gutam mraène visine

Mireille Mathieu Pardonne moi ce caprice d'enfant




Uoèavam pad
oèigledno je
ne želim biti
otkrivena
viðena
prenošena
uoblièena po tvojim vizijama
svima znana i vidljiva


grizem tvoje oèi
grebem tvoje ruke
odvajam ih od svojih vena
slijepio si se gade

preneražena
od tvoje hrabrosti
kojom
šamaraš moje tame


usporavam tijelo
ne bih li se izdigla nad sobom
toliko ti toga neæu odati

a ti èiniš sve za
svoj poriv
biti najbolji
biti snažniji
dublji od mene

moja kosa na
jastuku krvari

odijeljena po poljima
biti i ne biti više
trune
trga se
slama

izvija na tvome oku

a ti
grabiš grobnu jamu
sve dublje

Kroz zid naslonjene misli
kao prašnjave daske oslonjene
olako jedna pored druge

posjedni me
polegni me
biti æu ono što ti neæeš vidjeti
niti moju bol neæeš prepoznati

imam stakleno lice
iza mene je isto što i ispred mene
omotana sam svojim stanjem
izboèena u staloženosti
tako prkosim
samoj sebi
jer dovraga još uvijek se tražim

gutam vreline hladnoæe
bojim se i tresem
trgam se i slamam
ljuta sam i divlja

gutam te
ti ne osjetiš
kidam od tebe dio po dio
ti ne slutiš

ovoj katastrofi još se ne vidi
razmjer

vodim igru
položenih udova
pa ih okreæem
ti se smiješ
neslutiš
žena sam


ne poznaješ moju moæ
i moju velièinu nad svime èime vladam
ponizna sam samo samoj sebi
svijet koji leži pored tebe
ostaje ti nedohvatan

Nema me, bolesna sam!

( ulomak Jane Eyre 1996 )




Kad se ljubavnici
rastaju
rašèetvore se po sredini

Iz njih izrastu ljute kiše
na ploènicima
kojima gaze
uplašene i uplakane nade
poput malene djece

Tapkaju
neznajuæ
tko ih je donio na svijet
i
šire ruke beskraju



/U gradu bez prostora i vremena nazvanom ljubav
ispustili smo iz vjeða mirise nježnosti

a nešto negdje duboko i crno raste
da proklije i izbije zaboravu/