Danielaland : Svevremenski let

Zagreb ( ovaj spot me danas probudio i inspirirao za ovu istinitu ispovijed, ako imate vremena pogledajte, poslušajte, jer tek tada možete shvatiti moju prièu, ovaj najiskreniji dio mene, koji sam ponudila ovdje...)

dodatak : ali me potakla i Silvanusova prièa...deèko je nov, ali izvrstan!





Jako mi je hladno, i ne osjeæam prste, ne osjeæam ni svoje srce.
Ono je sasvim tiho, i èini se da je šuštanje lišæa koje pada sa stabla u mome dvorištu nadjaèalo našu bit. Mi mirujemo i samo promatramo svijet što se sklanja u sive oblake što jure u daljine.
Samo misli teške poput betona koje mi ne daju da utonem u san.
To su sjeæanja što gute golim rukama, i moje odupiranje, trudim se biti jaka.
Ali nešto se èuje iz daljina, neki snažan topot koji dolazi, kao da donosi neka nova platna, na kojima su naslikane poruke, iz mašte i svih onih snova, koje sam ostavila u jednoj ladici, negdje i sada ih sudbina šalje na ogled, na suoèavanje s mojom vlastitom izdajom.
Ne plaèem, jezera u meni su ledena, èovjek imenom ljubav, ne bi ih mogao otopiti, iako je on blag i miriše na tek peèeni kruh koji se nekada vadio iz krušne peæi i ima tkanja mekša od svilenih cvjetova koncem prièvršæenih na zavjese u kuæi moje bake.

Djetinjstvo se probudilo, i priziva me svojim malenim ruèicama, najradije bih se sklupèala u veliki poplun, na djedovoj strani kreveta, i ogromnim oèima, promatrala bih te velike ruke, pune bora, i èekala jednu novu prièu, koju bi mi isprièao.
Prièao bi mi on i recitirao razne pjesme koje sam shvatila tek kad je bilo prekasno da bih mogla s njim raspravljati, jer njega više nije bilo s nama.
Kako smo se samo znali smijati, nikada se više nisam tako smijala, kao dok je on bio tu.
Njegove modre oèi, sijeda kosa, još i sada ih lako prizovem u sjeæanje, i onaj divni Božiæ, prvi dok sam i ja smjela u crkvu, dok me je djed vodio za ruku, a ja sam promatrala njegovo velièanstveno sivo odijelo, sivi kaput, šešir, te crne cipele i kožne rukavice, sjeæam se snijeg se bijelio putem kojim smo hodali do šestinske crkve, ispod Medvednice.
Imala sam crvenu haljinu, i bordo kaputiæ, te pletene crvene rukavice i šeširiæ, loknice su drsko izbijale van, i svakih par trenutaka morali smo zastajati, jer bi me škakljale po licu, a ja bih se mrštila, i silno ljutila, a djed bi se na to samo smijao i ugurao mi kosu ispod šešira.
Kada više nisam mogla hodati, uzeo bi me u naruèje i ponosno nosio, sjeæam se, stalno su nam ususret dolazili ljudi, poprièali bi s nama èestitali Božiæ i otišli svojim obiteljima.
Nas bi doma èekali moji roditelji i baka, koji bi spremali objed.
Osjeæala sam se tako posebno, okružena ljubavlju.
Djed mi je pokazao tko sam, usadio mi je vjeru u samu sebe i ovaj svijet, on me je nauèio prva slova abecede, i s njime sam crtala kauboje, te uèila igrati šnaps.

Nije on bio sasvim obièan èovjek, to sam shvatila dok sam prestala biti sasvim malo dijete, dok sam krenula u srednju, te je godine pred sam kraj školske godine i umro, od oslabljenog srca kemoterapijom, i èetiri srèana infarkta, imao je i rak pluæa.
Nije on bio sasvim obièan èovjek, borio se do samog kraja, no oprostio se sa mnom, te subote, kada su ga moji odvezli ranim jutrom u bolnicu, istrgla sam se iznenadno iz sna, i potrèala van, išao je prema autu, kada sam došla do njega, zagrlila ga, rekao je, Danielo više se neæemo vidjeti, volim te i poljubio me.
U utorak je umro iza 19h, baka je s njim bila do pola sata prije smrti, bio je sabran, imao je osmijeh, nije se niti žalio, umro je u bolnici Sv.Duh, eto tu, niti 5 minuta od naše kuæe. Dan kasnije kada sam saznala, kada smo svi saznali, otrèala sam u sobu, zakljuèala sam se i vrištala bez prestanka. Bila je to neizdrživa bol. Nadrogirali su me uveèer toga dana.
Nisam spavala više od dva tjedna, niti sat vremena dnevno.
Kada je došao dan sprovoda, dok smo stajali u mrtvaènici, grlila sam lijes, taj lijes, to drvo koje je dijelilo djeda i mene. Otac, majka i baka, svoju su bol skrivali zbog mene, jer su se plašili da æu poludjeti. Razgovarala sam sama sa sobom na glas, moleæi djeda da nek mi da neki znak, da je tu, da sve vidi, da sve èuje, da oèajnièki trebam znak, da je dobro, niti nakon minute, u mrtvaènici se zaèuo zvuk, nešto je tresnulo o pod, ne znam što, jer tada sam ja èula samo taj zvuk, za koji sam vjerovala da mi ga je dao djed. To mi je tada bilo sve.
Kada je došlo vrijeme da lijes stave na kolica i odvedu ga do rake, pitala sam ih kamo mi odvode djeda, zašto mi ga odvode? Držali su me i roditelji i baka, ali izmicala sam im s nekom èudnom snagom. Kada su ga spuštali, sluèajno sam krivo stala i zamalo pala u raku, ali me otac uhvatio u zadnji èas.
Mise se ne sjeæam, što su svi oni znali o mom djedu? Što su govorili o èovjeku koji je bio zaista bolji od svih njih? Prièali su o njemu onako iz pristojnosti, a tuga to ne podnosi, nisam slušala, nisam više ništa, ni rijeèi progovorila, ni hodala, ni gledala u ništa posebno. Samo sam pustila djeda da ode, jer sam znala da mora. Dugo se još u kvartu prièalo o sprovodu, dugo se prièalo o meni, jer je svima bila poznata ljubav izmeðu djeda i mene, svi su se pribojavali da neæu biti dobro.


Ali naš grad je imao vjere u mene, on nas je poznao oboje, grad koji smo voljeli, njegovu šumu, parkove, ulice, njegovu prošlost, prièe, ljude, glazbu i sadašnjost.
Grad kojim i danas najradije lutam sama i sjeæam se svih onih divnih trenutaka, grad me razumije bolje no itko.
Nakon smrti moga djeda prati me iracionalna vjera, da je i s njim zaspao grad u kojem smo
u jesenima poput ove, baš poput ove jeli peèeno kestenje!