|
Posljednji dan mjeseca lipnja.
Ždere me to
Izgubila sam se u 2 mjeseca.
Razmišljala sam kako bih vam u ovom trenu mogla prikazati ono što sada osjećam,što osjećam jako dugo u sebi.Ono što živi u meni ili u čemu ja živim.
A ima li smisla razgolititi sebe,a onda opet,ja znam da drugačije meni nije znano.
Nekada mi je pričao svoje priče,čitao ih je u noćima,a ja sam se sklupčala kao malo dijete i cijelo tijelo se prepustilo tim pričama,koje je njegov glas tako dominanto čitao,imala sam osjećaj kao da sam ja zbilja tamo,kao da sam ja u toj priči i kao da posmatram iz neposredne blizine...nikada mi nitko nije čitao svoje priče,nikada mi nitko nije bio u tim trenucima toliko bitan i zanimljiv,nikada nisam povjerovala u ničije priče kao što sam vjerovala njegovim pričama iako ih je on sam izmislio...on mi je čitao priče...
Smijem se,a to nisu osmijesi kojima bih nekoga nagradila.
To su oni osmijesi topli i bolni.
Osmijesi koji mole ''ostavi me'' da odigram igru do kraja,to je samo potez ili možda samo dva.
Pa mi padne na pamet kako se kockam vješto s vlastitim postojanjem.
I kako nema maske.Nema ničega slatkog ili slanog,sve je samo bljutavo.
Zar je moguće da ja vidim sve one njegove hlače i košulje,zar ja vidim njegov dom,njegov krevet i stol?Ili je sve to vješto narisano u mojoj glavi?
Čekaj da otpijem gutljaj kave...otvorila sam staru knjigu iz povijesti likovne umjetnosti...
Isprepadao me miris koji se prikazao iz unutrašnjosti kao duh nekog prošlog vremena i poklopio me.
Kao što ruka poklopi nečije usne i daruje šutnju.
Ja ne slikam dugo,nemam inspiracije ili je nestao talent?
Osjećam se kao ptica kojoj se otkinulo krilo.Znunjena sam,ali čvrsta i snažna i odguravam sve od sebe
što bi me moglo dotaknuti u ovom stanju ludila.
I znam ovako se zasigurno morao osjećati brodograditelj,kada se našao na početku s rastrganom krmom od oluje...da na početku...
Ja sam na početku još jedne preobrazbe,i opet se smiješkam,jer bih nekada pomislila da je za promjenu dostatno da obojim kosu u smeđe,crveno ili crno,jer bi bolje pristajala mojoj unutrašnjosti,a ja hodam kao plavokosa...
Brojim svoje misli i nikako da ih točno izbrojim,jer kada nadođe nova misao zaboravim sve,pa i to da bih je trebala izbrojati samo zato da je upišem u spomenar.
Jebeni radio dragi čitaoci,sjebao me,da bit ću vulgarna,dobro znani radio i pjesma:
Mnogo značiš za moj život draga,ti si ona koju želim pored sebe,samo ti odagnat možeš moju tugu i zbog tebe nikad neću imat drugu...
Pitam se kako je moguće da netko izgovori takve stihove,ja sam počinila grijeh,jer sam dotakla tu pjesmu,jer ja joj ne vjerujem ni riječ,ja znam,ja sam svjesna da da da da...mogla bih drhtati sada,mogla bih popustiti svojim osjećajima da me nadvladaju,ali nedam,nedam!
Možda je i istina,samo možda ja nisam sposobna vjerovati u to?
Da se razumijemo ja nisam razočarana i ostavljena ja sam napustila sebe i ljubav...ja je nisam znala živjeti,što ne znači da nisam voljela...ali to znači samo jedno da sam samu sebe razočarala,a to je najgore razočarenje,i valja se s njim suočiti i srećom uspjevam to vrlo vješto sada...ovog trena.
Dakle ako sam ja napustila ljubav onda nemam pravo žaliti?Nemam pravo sažaljevati se?
Otkuda nekome pravo da mi to oduzme?
Ma licemjere mrzim,ja imam pravo na sve,svi bi trebali imati pravo na izbore i na to da se osjećaju sretno ili jadno,svi imamo pravo,svi!
I ljuta sam,ljuta na ljude koji mi govore samo i isključivo ma bit ćeš ti dobro i kao da me ne žele saslušati,ja ne trebam lijek,ja trebam razgovor,trebam izgovoriti,trebam izbaciti sve van,trebam se OSLOBODITI...kako je tužno,jer nas sve manje ljudi sluša iskreno.
I onda ja osjećam kao da pričam u vjetar,u kamen,u drvo i u stvari i kao da me sve to bolje razumije od ljudi...od bića koja bi me mogla jedina istinski razumijeti.
Ja ne znam tko je smislio pravilo da se oni koji ostavljaju nemaju pravo osjećati tužno,jer su si sami krivi,nitko se ne pita da li oni imaju neke razloge za to,zašto sve gledamo samo polovično,zašto smo plitki i zašto ne znamo biti ljudi do kraja,a to znači i grešnike saslušati,svi imamo pravo na drugu priliku,na ne osuđivanje i na život...kakav god on bio,ali ŽIVOT.
Ja želim život,ja ću si dati život i ne želim da me više itko osuđuje (ne govorim to vama svima dragi čitatelji,ali postoje i oni koji me osuđuju,a nemaju pravo na to!)ja sam čovjek,želim mir,želim živjeti i želim imati pravo na odluke kakve god one bile...
Ja dajem mnogo,ali i odustajem ponekad kada više ne mogu.
Ne ja nisam zlobna,samo što ponekad ne znam gdje i kako,i jer sam UPLAŠENA kao i svi,samo što nemaju svi petelje to priznati...
Proces preobrazbe i izlječenja je nepoznanica i ne može se izračunati nikakvim formulama.
Voljeti ne znači svjesno podilaziti konzumentima!
Voljeti znači biti bezgranično slobodan pored nekoga...slobodan duhom...
Voljeti znači...nikada morati!
Ja nemoram! Nikad ništa!
|