petak, 30.06.2006.

Moja ljubav nije pjesma,niti priča,moja ljubav je nemoram!

Posljednji dan mjeseca lipnja.
Ždere me to
Izgubila sam se u 2 mjeseca.

Razmišljala sam kako bih vam u ovom trenu mogla prikazati ono što sada osjećam,što osjećam jako dugo u sebi.Ono što živi u meni ili u čemu ja živim.

A ima li smisla razgolititi sebe,a onda opet,ja znam da drugačije meni nije znano.

Nekada mi je pričao svoje priče,čitao ih je u noćima,a ja sam se sklupčala kao malo dijete i cijelo tijelo se prepustilo tim pričama,koje je njegov glas tako dominanto čitao,imala sam osjećaj kao da sam ja zbilja tamo,kao da sam ja u toj priči i kao da posmatram iz neposredne blizine...nikada mi nitko nije čitao svoje priče,nikada mi nitko nije bio u tim trenucima toliko bitan i zanimljiv,nikada nisam povjerovala u ničije priče kao što sam vjerovala njegovim pričama iako ih je on sam izmislio...on mi je čitao priče...

Smijem se,a to nisu osmijesi kojima bih nekoga nagradila.
To su oni osmijesi topli i bolni.
Osmijesi koji mole ''ostavi me'' da odigram igru do kraja,to je samo potez ili možda samo dva.
Pa mi padne na pamet kako se kockam vješto s vlastitim postojanjem.
I kako nema maske.Nema ničega slatkog ili slanog,sve je samo bljutavo.

Zar je moguće da ja vidim sve one njegove hlače i košulje,zar ja vidim njegov dom,njegov krevet i stol?Ili je sve to vješto narisano u mojoj glavi?

Čekaj da otpijem gutljaj kave...otvorila sam staru knjigu iz povijesti likovne umjetnosti...
Isprepadao me miris koji se prikazao iz unutrašnjosti kao duh nekog prošlog vremena i poklopio me.
Kao što ruka poklopi nečije usne i daruje šutnju.

Ja ne slikam dugo,nemam inspiracije ili je nestao talent?
Osjećam se kao ptica kojoj se otkinulo krilo.Znunjena sam,ali čvrsta i snažna i odguravam sve od sebe
što bi me moglo dotaknuti u ovom stanju ludila.
I znam ovako se zasigurno morao osjećati brodograditelj,kada se našao na početku s rastrganom krmom od oluje...da na početku...
Ja sam na početku još jedne preobrazbe,i opet se smiješkam,jer bih nekada pomislila da je za promjenu dostatno da obojim kosu u smeđe,crveno ili crno,jer bi bolje pristajala mojoj unutrašnjosti,a ja hodam kao plavokosa...

Brojim svoje misli i nikako da ih točno izbrojim,jer kada nadođe nova misao zaboravim sve,pa i to da bih je trebala izbrojati samo zato da je upišem u spomenar.

Jebeni radio dragi čitaoci,sjebao me,da bit ću vulgarna,dobro znani radio i pjesma:
Mnogo značiš za moj život draga,ti si ona koju želim pored sebe,samo ti odagnat možeš moju tugu i zbog tebe nikad neću imat drugu...

Pitam se kako je moguće da netko izgovori takve stihove,ja sam počinila grijeh,jer sam dotakla tu pjesmu,jer ja joj ne vjerujem ni riječ,ja znam,ja sam svjesna da da da da...mogla bih drhtati sada,mogla bih popustiti svojim osjećajima da me nadvladaju,ali nedam,nedam!
Možda je i istina,samo možda ja nisam sposobna vjerovati u to?
Da se razumijemo ja nisam razočarana i ostavljena ja sam napustila sebe i ljubav...ja je nisam znala živjeti,što ne znači da nisam voljela...ali to znači samo jedno da sam samu sebe razočarala,a to je najgore razočarenje,i valja se s njim suočiti i srećom uspjevam to vrlo vješto sada...ovog trena.
Dakle ako sam ja napustila ljubav onda nemam pravo žaliti?Nemam pravo sažaljevati se?
Otkuda nekome pravo da mi to oduzme?
Ma licemjere mrzim,ja imam pravo na sve,svi bi trebali imati pravo na izbore i na to da se osjećaju sretno ili jadno,svi imamo pravo,svi!
I ljuta sam,ljuta na ljude koji mi govore samo i isključivo ma bit ćeš ti dobro i kao da me ne žele saslušati,ja ne trebam lijek,ja trebam razgovor,trebam izgovoriti,trebam izbaciti sve van,trebam se OSLOBODITI...kako je tužno,jer nas sve manje ljudi sluša iskreno.
I onda ja osjećam kao da pričam u vjetar,u kamen,u drvo i u stvari i kao da me sve to bolje razumije od ljudi...od bića koja bi me mogla jedina istinski razumijeti.
Ja ne znam tko je smislio pravilo da se oni koji ostavljaju nemaju pravo osjećati tužno,jer su si sami krivi,nitko se ne pita da li oni imaju neke razloge za to,zašto sve gledamo samo polovično,zašto smo plitki i zašto ne znamo biti ljudi do kraja,a to znači i grešnike saslušati,svi imamo pravo na drugu priliku,na ne osuđivanje i na život...kakav god on bio,ali ŽIVOT.
Ja želim život,ja ću si dati život i ne želim da me više itko osuđuje (ne govorim to vama svima dragi čitatelji,ali postoje i oni koji me osuđuju,a nemaju pravo na to!)ja sam čovjek,želim mir,želim živjeti i želim imati pravo na odluke kakve god one bile...

Ja dajem mnogo,ali i odustajem ponekad kada više ne mogu.
Ne ja nisam zlobna,samo što ponekad ne znam gdje i kako,i jer sam UPLAŠENA kao i svi,samo što nemaju svi petelje to priznati...

Proces preobrazbe i izlječenja je nepoznanica i ne može se izračunati nikakvim formulama.
Voljeti ne znači svjesno podilaziti konzumentima!
Voljeti znači biti bezgranično slobodan pored nekoga...slobodan duhom...
Voljeti znači...nikada morati!
Ja nemoram! Nikad ništa!




22:35 Komentari (12)




četvrtak, 29.06.2006.

A+D(nekada)A-D(sada)

Četvrtak!Dan u tjednu,četvrti dan u zadnjem tjednu mjeseca lipnja.
Samo četvrtak,samo dan.
I samo jedna pjesma što mi se vrti po glavi od jutra:
Jutro je sumorno bilo,sinoć je otišla Ana,promijenila je lice i svoja osjećanja,promijenila je lice i svoja osjećanja...sinoć je bilo tako,kraj je došao svemu,a jutros me ljudi zovu i traže me novu temu...

Shvatio sam sve je prošlo...(on)
Ne želim te vidjeti!(ona)

U isto vrijeme na različitim mjestima slična razmišljanja,a opet sasvim drugačija.
Kao bijela i crna kava.
Sol i papar.

Danielaaaa (zovem je)
Tmurno popodne,odjednom totalno očekivano kiša.
Stoga što sam cijelo popodne zurila u nebo i očekivala taj tren,kada će ona pasti.
I zbilja kiša je počela padati ubrzanim tempom,pa joj se pridružila i tuča...
Čaroban osjećaj,koji me potaknuo da sjednem za računalo i da pišem,mene kiša uvijek potiče.
Volim taj njen miris...nekako je poprilično realan i kao da budi i druge mirise,pa čak i mirise truleži.
Čak i dok se smoći kosa,i onda onaj njen specifičan miris.

(Nikad nećeš shvatiti,rekla sam ti!)

Ugodno popodne.
Iako sam danas čula i ono : ''Obećaj da me više nikada nećeš nazvati,da mi više nikada nećeš slati poruke.Briga me ako si pripita,ili ako ti je loše,briga me''

...samo je kazala tiho od noćas nisam tvoja i dlan je leden bio i osmijeha nije bilo i dlan je leden bio i osmijeha nije bilo...ja nisam kazao ništa,samo zatvorih oči,Ana je otišla sinoć i ljubav pade u noći,Ana je otišla sinoć i ljubav pade u noći...

Svijet je tako divan draga,govorim samoj sebi,pa se smijem na njegove zadnje riječi meni,''ali ja ti želim sreću,želim ti da budeš sretna'' (zaustavila sam ga)to zvuči patetično,to mi se niti ne sluša...
Stisnula sam crvenu malenu slušalicu nacrtanu na običnoj tipki na mobitelu...
Ti daj, ja neću,rekla sam neću,nikako neću govoriti slično!
I ne dodiruj me riječima,ne dam,ne dam!
Priznajem egoizam današnji.
Rastanak u tonu koji se ne može opisati,ili može,ali nema smisla?
Bio je to jedan od onih tonova sivih,baš to,a sivo je ni sim,ni tam,ne volim sivo,sivo je neodlučno!
Što reći na kraju?
Nema se ništa za reći,praznina.
Nikada nisam voljela rastanke,ma kakvi god oni bili,ako se moraju desiti voljela sam da je to bez riječi.
Da ja sam tako željela,meni tako odgovara,možda je tu ključ moje sebičnosti?!
No ja imam pravo na to,jer što bi mi točno trebalo značiti trebat će ti sreća?
Sjećam se da mi je i rekao da se samnom ništa ne može...
Zamisli kišo samnom se ništa ne može...mora da je to nešto zbilja ozbiljno rečeno.
Ovo je stranica moga dnevnika...
Slušam radio... I još jedan tamnosivi grad,nova prazna boca uz skut,i još jedan hotel ko had i još jedna žena pred put...a kraj tebe lik nov,novi izgovor za zlu kob,da'l ti treba šešir il krov,da't ti treba gazda il rob?...
Hahahah smijem se,ima nešto u toj pjesmi,valjda znaju neki likovi iz neke priče...
Jesen će skoro,iako je još nitko ne naslućuje ja je osjećam u sebi,osjećam svoju nadolazeću zreliju dob.
Naučila sam mnogo toga iz njegovih ustiju...samo jedno mi nikako nije išlo!Voljeti,priznajem nisam to znala,ili nisam mogla?Ili nisam htjela.
Jer u meni je postojala želja,ali ne i realizacija.
U meni se budila zora,ali nije imala nikakve veze s danom.
Ili sam ja od onih vječitih samotnih ljudi koji nikada ne pripadaju nikome,možda zbog straha ili je nešto drugo u pitanju,jedno je sigurno zbrisala sam...željela sam,pa nisam željela...a to tako neide...i ja to znam...
No dan je kao stvoren za umotati se u pokrivač i spavati,sada ja to mogu,ne nisam uopće lažljiva,ja sada govorim ono što osjećam i mislim,pa kako mi dođe sutra,pa dan kasnije itd.
Ne skrivam tugu,nema je...sjeta je u pitanju.
Samo za taj osjećaj...samo za taj osjećaj se borilo ovaj put,na kraju samo za taj osjećaj.
Koje li divote,kada si na kraju puta,jednog puta i onda ugledaš krajnji cilj,dolaziš i sada shvaćaš što ti je ostalo,što još imaš da daš i kome, i da li uopće želiš?
Nitko ne živi sam,ja živim,ja jesam,ja se tako osjećam,sama,sama,sama!
Sama u sebi.
Ugasite svijetlo,ja volim mrak...da sam čudna žena,svi će da ti kažu...
Samo ti ćeš znati...
Da sam i ja nekada imala 22 godine.


17:43 Komentari (28)




srijeda, 28.06.2006.

A kad se ti budiš?

Draga Daniela,eto jutro je odavno začeto,a ti još uvijek budna ha?Eto samu sebe preispitujem što mi se to događa,eto pogled bacam u donji desni kutak na ekranu i piše momentalno 05:38...oh kako mi ne gode te brojčice,upravo su one odgovorne što ću se uskoro morati ustati iz kreveta,što ustati kada sam već ustala?
No što je tu je,jedno je sigurno kavu sada neću piti,inaće neću ni na jedan sat sklopiti oči.
Krevet mi je noćas nekako neprijateljski nastrojen,odjelujem sve od svega,mislim da sam danas osobito plašljiva,nikako ne mogu skupiti snage i otiči k liječniku da mi prognozira što mi je to na lijevom uhu,kakvog je sastava ova kvržica,koja je poprilično sad već velika izraslina,tamno ljubičaste boje.Mene je strah i nemam petlje,pa odugovlačim,borim se sama s sobom,znam vjerojatno nije ništa,ali mene je tako strah,znam morat će mi je otkloniti,a ja se bojim i skalpela i čovjeka u bijeloj kuti,ma bojim se uopće ući na kliniku.Sjebana sam totalno.Da eto već i prostačim i već sam i luda i bijesna i najradije bih se odlučila na suživot s tom običnom kvržicom,ali onda ne mogu nositi rep i ne mogu pokazivati svoj lijep vrat.Da smatram da imam lijep vrat,volim ga,a i lijepo mi stoji podignuta kosa.Kvragu jebena kvržica koja se vidi na kilometar,a i vruće je...kako ću izdržati ljeto,ako je se ne riješim...hop...hop...dosta o tome,ne mogu više niti riječ o tome.
Cijelu se noć prevrčem po krevetu i prisjećam se svih onih glupih situacija kada sam bila poprilično snažna i divlja i kada nikome nebi palo na pamet da bi mene ičeg bilo strah,možda je to samo način da se malo ohrabrim.
Sjetila sam se i njega i njegovog prvog susreta s mojom bijelom sisom,sjećam se da je bio poprilično začuđen kada me je skinuo nježno i kada je ugledao čvrstu,bijelu,malu sisu,malo ju je promatrao,a ja sam pomislila Bože koji kreten,kao da nikad nije vidio sisu,a možda i nije,nikada ga nisam pitala.
I nikako me nije oduševio taj Massimo talijan,iskreno govoreći nisam ga razumijela uopće,neoprezno je pričao na francuskom,misleći da ću ga razumijeti,a ja ništa,a onda i na talijanskom,misleći opet da ću ga ja razumijeti,a možda je prava istina da ga ja osobito nisam niti željela razumijeti,jedino čeg se sjećam je bilo upravo to da mi je skidao stelle i uspoređivao me s lunom itd.
A od toga mi se želudac dizao,Daniela naime ne voli patetiku!
Priznajem živciralo me što ne pronalazi već 3 dan za redom pravo mjesto na mome tijelu,srećom nisam spavala s njim,nekako nam nije išlo,ali glavno da je on bio oduševljen mojim sisama,a to sam saznala jer mi je njegov frend koji je iz naših krajeva sutradan na danjem svijetlu pojasnio.
Možete li shvatiti da treba imat petlje gledat tog istog talijana na danjem svijetlu?
Oke lik je bio više no seksi,a onda sam se sjetila da od nekud znam da svi zgodni tipovi nisu dobri ljubavnici,a da oni manje atraktivni da se oni više trude.Pao mi je mrak na oči,a imala sam sasvim simpatičnog psića koji me je pratio tih tjedan dana koliko je bio na odmoru,odahnula sam kad je otišao.Sjećam se eto iz svega toga samo kako je otpakiravao moje sise i njegovo divljenje.
Oke znam da su moje sise slatke,pa moje su,i nebih ih mijenjala nizašto na ovome svijetu,nit bih stavljala silikone,(pa bojim se i kvržicu ukloniti)živjele moje sise...
Oke malo sam se zanjela,ne mojte se obazirat previše,to je od ovog svega,od panike,od zbrke i strke i od neispavanosti.
Uglavnom bila sam mnogo hrabrija kada sam se spetljala s totalnim strancem,ko zna koje je boleštine taj ljepotan mogao imati...da se razumijemo nemam običaj petljat se s mnoštvom tipova,ali baš mi je godio taj Massimo,ma i nije bio tako loš,pili smo jack daniels i sjećam se zadnje je večeri čak skupio hrabrosti i prinesao me usred centra grada uza zid i pokazivao svoju strastvenost...no nikakvog prijestupa nije bilo hahaha
Jednom mi je rekla jedna ciganka da imam mušku pamet,a nek se muški ne uvijede,čisto sumnjam,nit bih željela nit je imam...svaka čast svima!
Vjerujem da su žene iako emotivnije,kad su povrijeđene lukave i oštre ko mač...
Daklem kad bolje promislim ne vidim vezu između hrabrosti,Massima,mojih sisa i kvržice na uhu,osim možda da mi je ovo sve pomoglo da se usredotočim na par trenutaka na nešto drugo osim na tugu.
Ovih dana ne mogu jesti, ne mogu spavati, ne mogu disati...
A sve je totalno košmarno i pomalo alarmirajuće,mnogo sam stvari ostavila i sad su mi sve na hrpi,pa ajd sve to porješavat,inaće ništa od mora...ma ionako mi se ni na more više ne ide,ma neda mi se ništa,apsolutno ništa...oke možda mi se da sada ić spavat,bolje nego da tu opisujem svoje pikanterije koje vjerojatno nikog ne zanimaju...ali mene je strah!
A kad se ti budiš?Više ne sudjelujem u tome i svega me strah!


05:37 Komentari (18)




utorak, 27.06.2006.

Daj mi da budem lutka!

Sada kada odlaziš
daj mi da budem lutka u izlogu
da zaustavim kretnje i
da pogled ostane zaleđen i upučen u daljine.

Sada kada je nestala naša stvarnost
daj mi da budem kao marioneta i
da me uptrijebe u lutkarskoj predstavi.

Sada kada ljubav umire
daj mi da postanem,daj mi da naučim
biti lutka.
Obična lutka u mračnoj sobi,
na staroj postelji ili u vitrini.
Molim te daj mi da budem lutka!

U redu je mogu i na tavan!



Bok svima!
U zadnje vrijeme nisam previše raspoložena za filozofiranje,iako me to obično ide,ne nije da ja nemam tema u svojoj glavi za pisanje,ali imam neke frke u svojoj glavi koje bih trebala riješiti ako želim
da stanem na svoje noge.
Ma nije više ljubav u pitanju,srećom ja svaki prekid ne doživljavam nužno kao tragediju,ako smo s nekim prekinuli očito nam nije bilo suđeno i tu se ne može ništa.
Život je ionako prepun ne predvidivih situacija i ne možemo uvijek imati sve pod kontrolom,ja sam ionako naučena da sve pustim da ide svojim tokom,što ne znači da ja ne pokušavam utjecati na određena stanja i situacije,ali iskreno govoreći,volim ne izvijesnost i volim ne predvidivost i vjerojatno sam užasno komplicirana,a da mnogo puta to ni sama ne vidim.
No takva sam kakva sam,po drugi puta iskreno nije da se ja ne želim mijenjati,ali momentalno to ne urađa plodovima,a što mislim pod mijenjanjem,ma samo poboljšanjem same sebe,ma kad bolje promislim ova nova pjesma,koja i nije Bog zna kaj...(nisam imala neku jaku inspiraciju)preslikava moje trenutno stanje,stanje tuposti,samo bih postojala tamo negdje...
Pusa svima,bum ja oke,samo treba malo vremena!


19:29 Komentari (6)




nedjelja, 25.06.2006.

Izgubljena u naslovu!

Pobjegoh na sjever,jedne mračne noći,ništa se nije naziralo,osim puta.
Pobjegoh na sjever od juga,istoka i zapada.
Mislim da sam sjedila u naslonjaču ili sam taman lijegala u modar krevet.

Konobar molim piće!

Ali Gospođice,
damama se ne priliči piti.
Konobar molim whiski,dame se ne odbija.

Pobjegla sam od stanovitog nadahnuća,
od rupe,
od vilice s kojom smo nabadali hranu,
od čarapa koje nisu nikada bile pokrpane,
od sjena koje su nas dodirivale dok bi plesali
ples koji se ne naziva,
vjerojatno.

Volim te
i sad me dodiruju te riječi,
istina ili samo podvala.
Figa stisnuta u đžepu?

Ma pobjegla sam i od toga.

I više neću doći u tu iznajmljenu sobu
na kojoj ne piše ništa osim broja.
Broj je otpao,kada sam tresnula vratima.
A u njoj plahte i ustajali zrak,
ako mogu odrediti što miriše na sobu ili
na što miriše soba,
bio bi to miris svježeg mrtvog tijela.
Pubum,pubum,Stop!

Koraci nijemi.
Moji,moje tijelo.
Šuljam se na prstima dok noć započne,
dan mi je previše vidljiv i bode me u blijedoliko lice.
Konobar whiski opet!

Ne živim novi život,
imam samo jedan.
Pobjegla sam,ali to je sve.
Zar nije jasno?
Još jedan novi kraj,novi hotel?
Tress
Zločin i kazna?
Ne nisam isprljala plahte,moje tijelo je
nevino i čisto.

Pobjegla sam na sjever.
Šume su zelenije i zrak je hladniji,
a meni je strah sjevernije u srcu.

O čemu ti to govoriš pita me papir.
Djevojke što piju ne govore suvislo,
ja mu odgovaram.

Ljuti me,jer svaka je rana ona koja se
gnijezdi sve dublje i dublje i reže,
pa se osjećam kao patliđan kojeg će na ribež.
I nema poznatijeg lica od mojeg vlastitog,
to je ono što mi daje snage da se okupam još jednom
u moru takozvane sigurnosti.
Bit će bolje,nisam još ušila svoje lice u kaput.

Krivo govorim ljudima koji me usput gledaju,
jer sam i ja kriva u njihovom vidnom polju,
kao što je on kriv što me otima i dok sam sjevernije dalje.

Ovo je samo ljubavna priča koja nikada neće imati kraja.
Jer nije imala niti početak.
Upali smo u sredinju, u vrtnju,u epicentar potresa!

Konobar molim whiski,
Ne točimo više,rekao je...
Nema veze ionako je sjevernije dalje...
Ižigosali su me samo oni koji su me voljeli...
Sjevernije od za smrt!


16:03 Komentari (25)




subota, 24.06.2006.

Budi sretan!

Sabrat ću se,pogriješila sam!
Nemogu natrag,ali zato mogu naprijed.
Pitam se da li se i vama ikad dogodilo da nekog volite,
ali zbilja ludo volite,ali da vas ipak nešto tjera da nestanete,
da odmaglite,da napustite tu mogučnost!?

Ja sam samu sebe tako složila i obećajem neću sada ovdje cmizdriti
pogotovo,jer sam zbilja ja kriva.
Žao mi je što sam napustila jednog divnog čovjeka.
Muškarca,jedan divan i drugačiji svijet.
No samo sam čovjek i griješim,možda će zvučati glupo,ali sada se osjećam
dakako praznom,kao da sam napustila samu sebe,ma na neki način i jesam,
jednu ja.
No tako prolazimo kroz život,gubeći dijelove sebe,i stvarajući nove.
Ne znam kako ću sve ovo preboljeti,jer sve vi znate vrlo dobro kako je
teško nekoga tek tako pustiti iz srca,ali kada se mora!
Ja sam morala i ne mogu objasniti nikome,pa ni njemu zašto,ali morala sam!

Voljela bih da nitko ne mora,ovako nešto osjećati,proživjavati.
Sada se moram odjenuti,danas iako je subota natrpala sam si mnogo obaveza,
napokon sam ozdravila,imam snage i volje biti živa.
Moram raditi,moram biti među ljudima,jer kada sam sama razmišljam previše,
a od toga nema nikakve koristi.
Možda jednom uspijem,možda.
Sada sam još daleko od svega i svih.
Sada sam još samo hirovita djevojka,koja najviše štete nanese sama sebi!
Hvala njemu još jednom,bio je divan i magičan,sve što se može poželjeti.
Pusa na obraz i A budi sretan!

Daniela


19:19 Komentari (5)




petak, 23.06.2006.

Slušaj bolje!

Ti ne znaš slušati i ne vidiš moje karte
Moram prestati biti ovdje
A ti ostani gdje jesi i
ne miči usne i slobodno trepči očima
Mrak je i neonska svjetla nas prate
samo još jedan tren
Slušaj me ti nemaš ništa s tim
moram osloboditi demone
Osjećam bol jer to tvoje lice
neće biti na mojim dlanovima
ali ja ovdje nisam doma
U otkucajima tvoga srca
čujem bubnjeve daleke Afrike
Nemam što da ti dam
Gladna sam i sita istovremeno
Krvave su mi ruke i osjećam se
kao ubojica vlastite sreće
ali nemam što više vidjeti
na tvom pragu
Slušaj me pozorno i ne kimaj samo
glavom
Ljudi se rastaju,ljudi odlaze,ljudi se
jednom
više
ne vole
I ne pitaj zašto sam ti to sada rekla
Ja nemam zapetljan jezik
i moje su dragocjenosti spakirane u
najskupocijeniji omot minute
Ne dodiruj nas više
obećaj
ja samo vidim cestu od novog dana
daleko od nas!


21:32 Komentari (4)




četvrtak, 22.06.2006.

A kao kraj bala!

Stranica mog dnevnika
U njoj ime koje započinje slovom A
Njegov dah i misao
sudar dvije male planete
Nedostajao si mi jučer
a sada sam imuna na sebe
To je samo varka
I voljet ću te još neko vrijeme
kada neću misliti o tome
I bacila sam svoje staro
I stvorila sam svoje novo
Za igrokaz u zori koja pleše
na
tvojoj trepavici
Ne budi mrtav na suzu koja se ne vidi
radije me uzmi
i
ne zaboravi
doza je jaka da ojačaš sebe
i da umrtviš moje zebnje
Slutim da si ove noći
budniji od mene
i samo je jedan način
da otvorimo škure na očima
da mi daš ruku koja izlazi iz moje utrobe
ravno na moja koljena
ceste su naša pokora
idi da i ja tražim to
novo stanje
u kojem ću biti dalja od
stranice svoga dnevnika
ionako u njemu se više ništa
ne slaže kako treba


22:55 Komentari (7)




srijeda, 21.06.2006.

Sjećaš se Draga!

Danas kada sam odjenuo osmijeh na tren
Shvatio sam koliko sam ga dugo čuvao
u sebi
Nisam se smijao od naše zajedničke
večere u kineskom restoranu
Neprestance su ti ispadali štapići
a ti si se tako ljupko mrštila da sam
poželio da se baš tako mrštiš svakodnevno
ma samo i na sat vremena
Mora da se ti ne sjećaš
Ma eto ponovno sam sakrio osmijeh Draga
jer se ti zasigurno ne sjećaš
Sjeti se Draga
Prošao je tek mjesec od kada
su tvoje knjige na policama,a moje su
na krevetu
I već zamišljam ti i dalje promatraš muškarce
koji nose traperice u mrkva kroju i zgražaš se
Ti bi najradije nagovorila cijeli svijet da ih ukine
Sjeti se Draga
Toliko si mi puta znala dići nerv upotrebljavajuči prečesto
riječ pravovaljano,a sama je koristiš ne pravovaljano
Sjeti se Draga
Ja to govorim na glas,a ti ne čuješ ili ipak možda
Sjeti se Draga koliko smo se samo voljeli
dok je noć igrala šah
A mi smo promatrali noć i navijali za lijevu stranu noći
da pobijedi desnu
Draga sada skrušeno proznajem znao sam da više voliš lijevu i
samo zato sam je isticao kao favorit
Ispijam kavu Draga
Ne ja nisam ne sretan iako možda bih i mogao biti
A nisam
Zapitat ću novu cigaretu
Sjeti se Draga mi ćemo se vidjeti ponovno
I pitam se Draga moja
kojom ulicom ti sada koračaš možda tik do moje
a ja te ne vidim
Ili i ti sjediš na kolodvoru i pišeš nešto slično ovome
i šapućeš
Sjećaš se Dragi
Možda


21:47 Komentari (9)




utorak, 20.06.2006.

Ples marionete na rubu iskrhane čaše!

Ja ili ne razumijem ili nisam u stvarnosti!
Pitaj me :
Što ti točno nije jasno?
NE JASNO MI JE SVE!
Mnogo toga ja ne razumijem,zar ne?
Zapravo možda imaš pravo,možda je ovo najbolji ishod i stvar je u tome što se ja uopće ne osjećam ostavljenom,uopće ne osjećam da sam SLOBODNIJA no prije dan.
Nikada nisam vjerovala da ovo može biti tako čisto ostavljanje,ali to je zbilja tako.
Nisam plakala,zbilja nisam ni suzu ispustila,nisam čak ni žalila,jer ja još uvijek nisam svjesna da je to kraj!
Vjerojatno ću to sutra osjećati,dok se probudim.
Možda i neću.
Ne znam.
Zapravo sve mi ovo liči na običan matematički zadatak kojeg ja nikada neću moći riješiti,jer ja nikada nisam naučila formule i postupak po kojem bi se ravnala i vodila i samim time došla do riješenja.
Što sad?
Nemam pojma.
Nisam pretjerano iznenađena,pripremila sam se od samog početka na nepredvidivost.
Imam oko sebe toliko maglica postavljenih,da kada padnem da padnem na mekano.
Mislila sam da ću ti imati toliko toga napisati,a sada se sve to nekako svodi na par ovih rečenica stegnutih u suzdržanosti.
Ko da su u šalungu.
Ti bar znaš što je šalung.
Ostavit ću sve one dane koje smo proveli iza sebe ne taknute,zbilja mi ih je žao,tako su bili nabijeni i ispunjeni,da je zapravo žalosno što ih se sada ne smijem niti prisjećati,ne da ne smijem,nego neću.
Iz principa neću.Nisam luda.Ne želim!
Samo što je poprilično ružno ostati nasukan na obali.
Bolesna i odjednom još malo pogurnuta ka rubu.
Nije bed.
Nema bedova.
Nema ničega više.Ili ima?
Misliš li da sam bila naivna?
Ako se sada počnem to pitati onda ću izdati sve one dane,ne želim im to učiniti,obećala sam ostaviti ću ih onakvim,neka budu iskreni.
A i danas je iskren dan.
Poprilično iskren.
I ne pišem ovo da bih ti nabacila krivnju,već šta ja znam zašto?
Ko da je to bitno!
Pitaš se Volim li te?
Ne.
Ugasio si me,ja se palim i gasim kao robot.
Mislim isključujem i uključujem po potrebi.
Ne vjerojatno ali tako je.
Iskreno samo osjećam žaljenje,sada.
Ali imam li zapravo pravo žaliti za nečim što nije ni postojalo zapravo?
Ti si mnogo pametniji od mene,uzeo si što ti je bilo potrebno i sada doviđenja!
Ma nije bed,pristala sam na tu igru,čak se i ne osjećam iskorištenom.
Možda sam čekala da me ostaviš,možda sam to tajno priželjkivala.
Možda jesam.
Mora da jesam.
Ili nisam?
Ali voljela sam te do danas u 16:37.
A onda si me ugasio.Kao svijeću.
Sad nisam sposobna osjetiti ni samu sebe.
Pa poželim...?
Ali ne znam hoću li.
Trebala bih.
Možda bih se oporavila brže.
Ionako ti je to ne bitno sada.
Ili ti je bitno?
Tvoja marioneta će se pokrpati i opet će plesati na stolovima mogućnosti.
Piti će ispočetka konjak i vrtjeti se dok ne padne od umora.
Marioneta će igrati svoje uloge i onda?
Marioneta,marioneta,marioneta mala...i onda ispočetka.
Hvala Veliki Svemogući Stvoritelju odgurnuo si me od crveno-crne ploče,vjerujem da se na njoj odigrava igra koju ja nisam sposobna igrati.
Što da ti kažem prije no što ti poljubim ovu imaginarnu ruku i kleknem pored tebe
i kažem Gospodaru Vaša marioneta je umorna i želi da je prodate pa makar i za jeftine pare i da je pustite da krene na put s karavanom,i da usput na cesti nauči mačevanje i nove krevetne igrarije,kako bi vam ih jednom mogla u pismu ispisanom ne vidljivom tintom širokogrudno opisati,da Vaše Veličanstvo može reči,marioneta je i nakon što sam je otpustio skupljala vještine koje će mi prikazati samo ako ja to poželim.
Kada god to ja poželim.Marioneta ne odlazi od Stvoritelja svoga!
A marioneta će prije no što ode ponosno stati ispred Visočanstva i izrecitirati omiljenu pjesmu od Maje Prefiljeve,a Visočanstvo neka je zapamti!
U čast malenoj marioneti,krpenoj lutki koja se kako se ispostavilo i nije dala najbolje oblikovati,kako to glina može.
Ali glina se stvrdne i ne možeš je mijenjati,a marionetom upravljaš kako si se prohtje dragi Kralju,imam li ja to pravo?
Ili sam previše sirova da bih ikada imala pravo?
Oh moje je znanje nikakvo spram vašeg i moje su godine svježe,a meso tek izašlo iz mesnice mojih roditelja,a i žnj je otisnuto kao klasa na moj dlan,i na moje dupence u koje se nisu gurali prsti,niti falos!
Ohh Ohh!
My lord,my lord,save me,save me!
Marioneta se moli i vrišti dok je odvajaju sati od Stvoritelja iako ju je on otpustio,prodao,darovao,na glas rečeno!
Ne želim te vidjeti i Ostavljam te!
Marioneta nije imala dovoljno dobre usne i nije imala pravopis u malom prstu.
Marioneta još ne zna biti ono što Kralj zapravo treba.
Moj naklon Kralju!
Izrecitirat ću vam svoju omiljenu pjesmu,ona je poprilično jeftina poput mene!

VOLJELA JE SJAJ U TRAVI

Voljela je sjaj u travi
Lorku i Bodlera
živjela u svijetu pjesme
ranjiva i nježna
maštala je ovdje tiho
sasvim izvan svijeta
sva je bila moja,moja
a ipak daleka...

Ne traži me
nemoj,nemoj nikad zvati
zaboravi
što je nekad bilo
nećeš naći-
sad si u životu
i morala bi znati-
prestani da sanjaš
i da tražiš
Sjaj u travi!!

Voljela je Sjaj u travi
a sada je žena
spustio se ovaj život
na ramena njena
iako je duša njena
pjesmom zanesena
vizija iz snova,snova-
obična je ZEMLJA...

Čini se Kralju da ja mogu imati mnogo,ali ne sve.
Marionete se klasificiraju,ima ih na stotine,opet sam pala negdje među zadnje redove.
Ako ovako nastavim dospjet ću u 9 krug paka po Danteu!
E neću!
Ne mogu nisam proučila pakao i ne mogu ići tamo gdje ne znam da li zaslužujem točno.
I pakao se treba zaslužiti.
Oh ne! Oh ne!
Nemam ni jedne jedine cigarete,nemam ni vina,nemam ničega čime bih sada ogrnula sebe.
Da manje vidim,ali da jače gubim tlo pod nogama dok ne vidim.
Dok sjedim ili dok koračam,a ono samo ponor gdje god da usmjerim pogled.
Pa onda i ponor koji se protivi zakonima fizike u zraku!
Kralj je zasigurno umoran od čitanja ovog ne vještog piskaranja,koje mu oduzima vrijeme,Kralju je vrijeme da se vrati starim navikama,malo se zaigrao,ali sada je vrijeme da se vrati na prijestolje i da vlada svojim carstvom.
Pljes pljes!
Dame se okupiše i posjedaše oko kralja...
Sluge donesite vina.
Pjevajte Kralju,plešite Kralju!
A onda jedna po jedna u red,Kralj se zaželio svoga harema!
Ne zastajkujte,brže ,brže...ovaj Kralj nije gol!

Dragi Kralju bilo je časno služiti Vam!
Vaša mala marioneta!


18:52 Komentari (11)




ponedjeljak, 19.06.2006.

Tko se boji jeseni još,tri za groš,tri za groš!?

Bus,14:53,vrućina,sparina,guši me prašina iz zraka,kašljem,pored mene tip koji doslovce zaudara,pomislim SAPUN,ali šutim,iako mi je na vrh jezika,trpim,okrečem glavu u lijevo,malen prozorčić na busu što je otvoren,ali kroz njega ne prolazi zrak,bar ne u dovoljnoj količini.Oči mi suze,nemam pojma od kud mi sad pa upala očiju,jedva čekam da izađem iz busa,ali ne to je skoro pa ne moguče,gužva,čep.Stojimo,ne krećemo se.Želim umrijeti,zaista.U tom trenutku me vodi divlja želja da molim vozača da nek otovori jebena vrata da mogu izletjeti van,ali oko mene ljudi,previše nas je,kao sardine.Jedni smo na drugima,opet sam osjetila nečiju ruku na svojoj stražnjici,pokušavam raspoznati čija bi to ruka mogla biti,ali ne mogu presuditi toj ruci,jer ju moja leđa gledaju,iritira me sve to skupa,lagano mi se živci pentraju i igraju kolo,eksplodirat ću,pomislih...Pomakla sam se malo ulijevo,da ovaj čija je ruka na mojoj stražnjici shvati,da ja osjećam da mi dodiruje stražnjicu,pa to je moja stražnjica,ako niste znali!Na moju nesreću ruka se makla,sada se taj lik skroz prilijepio o mene,i osjećam njegovu stvar na svojoj stražnjici,u nekoj drugoj situaciji to bi me privlačilo,sada sam ljuta...odlučujem se na onaj krajnji jedini mogući očajnički zaokret i opsala sada se izokrenem i gledam ga ravno u facu,tipu je neugodno,djeluje sasvim pristojno,nije odbojan,ali!Sada ja njime upravljam piljeći neprestance u njegove oči,on gleda dolje,pa malo vrati pogled,vidim neće izdržati dugo.Vrućina,bus se ipak kreće najsporijom mogućom brzinom.Zaklapam oči, ne ja to više ne mogu podnjeti.Samo malo zraka,odjednom udahnem,ponovno smrad od onog tipa koji se nalazio do mene i odjednom mi se želudac diže,povraćala bih.Ali ritmično gutam vlastitu slinu,taj postupak je tako čest i svladavam se nekako.Odjednom ne vidim ništa više,samo žmirim i govorim u sebi,još malo,još samo malo,još mrvicu...točno 20 tak minuta kasnije došli smo na odredište,a ja sam udahnula sparinu ali bar ne kiseli,ustajali znoj.Hvala Ti Bože!


21:08 Komentari (9)




nedjelja, 18.06.2006.

One night stand Platon!

U tek novonastaloj noći,sjedili smo i pušili svoje prve cigarilose,teške i miomirisne,davale su nam svojevrsnu lakoću postojanja,crveno vino uz to,pili smo iz finih ćaša na stalku,a meni je cijelo vrijeme po pameti plesala misao da sada činimo grijeh,kao da s prljavim rukama dodirujemo svileno rublje,no ubrzo je sve to nestalo,kada je vino uzelo maha,opustila sam se.
Promatrala sam ga,bio je udaljen od nas,totalno različit,iz drugog svijeta,po godinama,osobnosti,navikama,govoru.
Nitko me nije razumio tada,ama baš nitko na ovome svijetu.I taj pogled i sva ta čežnja upućena njemu,koji je bio udaljen tek pokoji stol dalje.
Osjećala sam vrelost koja me obgrlila i samo sam željela da ta noć potraje,što dulje,samo da ga promatram.
Iako sam vrlo dobro znala da bi se sve moglo pokvariti samo da on priđe,samo da on kaže jednu jedinu riječ i ja bih bila ustala od stola i pošla svome domu.
Tako da sam skrušeno molila u sebi,samo nek ne dođe i samo nek noć potraje...i trajalo je.
Ništa mi više nije bilo pretjerano važno,iako je on pred zoru bacio zadnji značajni pogled,više pozivalački pogled,ali ja sam se pravila da ga uopće ne vidim.
Bacila sam se na raspravu o besmislu života...kad imaš 22 što ti drugo preostaje?Iza nas su ostale prazne staklene boce i prazne čaše,s pokojim tragom od ruža,te pepeo od cigarilosa...glave nisu bile dobre.Misli su ih pokvarile snažnije no ikada!Barem moju!Po ne znam koji puta sam ljubila stranca!Samo platonski noćno,one night stand!


23:04 Komentari (8)




subota, 17.06.2006.

Dok vam pišem smišljam glupe razloge!

Danas ću vam pisati o lijepim stvarima,o vedrim stvarima,zapravo o mojim sekama,koje mi nisu krvno srodstvo,one su Umažanke,a ja u Umagu ljetujem od 1 godine,znači eto sada već 21 godinu.
Tako da sam u Umagu praktički doma,tamo se osjećam kao svoja na svome,iako je Zagreb moj dom,tu su moji korijeni,tu je moje sve,ali sva ljeta svog života provodim u Umagu,u Istri koju volim ponekad i prežestoko,jer ja se totalno prilagodim njihovom načinu života i njihovom govoru,nije to govor kojim bih ja izadala sebe i svoje korijene,već govor koji mi je simpatičan i s kojim se sporazumijevam s domaćinima,jer tako je već mnogo lakše,a ionako su me s godinama već svi prigrlili ka svoju.
A ja svake godine sve više shvaćam tu sponu,to predivno more,te ljude koji su poprilično u početku suzdržani i naočigled hladni,ali kada vide da si dobronamjeran oni je uzvraćaju,dobrotu i naklonost i zaista onda osjećaš da pripadaš tamo.Dakle vrijeme je da predstavim svoje najdraže sestre Vivjanu i Klaudiju,upoznale smo se u pubertetu i postale strašno bliske,naša razdvojenost tijekom godine nikada nije mogla ostaviti dublji trag,dapače samo se učvrščivala našu vezu,eto i danas kao 20 godišnjakinje,mi se čujemo tijekom cijele godine i prepričavamo si telefonom što se događa i to je sjajan osjećaj,kada znaš da te netko očekuje tamo dalje na drugom kraju zemlje...Ponukalo me da pišem o njima jedan običan sms od mojih sestara (inače njih dvje su prave sestre razlika je godina dana među njima)da su na plaži i da me nisu zaboravile,da su se okupale za mene i da broje dane do mog dolaska.
Iskreno nema li čišćeg osjećaja od onog ne uvjetovanog materijalnim?
Misli mi već sada lete,tamo.
Totalno me uhvatila zbog samo jednog sms-a nostalgija.
Iskreno baš u Umagu sam radila prvi posao preko ljeta,tamo sam prvi put imala dečka,baš onako dužu vezu,prvu u svom životu...tamo sam otkrila drugačiji nivo sebe i zbog toga sam odana tom gradu.
Mogu reči bez imalo preuveličavanja da sam tek tamo naučila izražvati svoje emocije,jer sam prije par godina iskreno onako zaplakala kad sam odlazila s mojim sisterkama na busnoj stanici,jer kao da je vrijeme u tom trenu stalo,a nije,vrijeme je okrutno i mijenja nas,a mi smo svjesne toga,to nas je rastužilo,jer mnogo vremena treba proći do ponovnog susreta i zajedničkog života koji onda živimo,a tada ga posebno grabimo!Kao da jedna drugoj dajemo vjetar u leđa.
Te dvje meni tako drage osobe za koje imam tako snažan osjećaj,svim njihovim ljubavima ja se radujem i slavim s njima,a svaku njihovu tugu prežalim s njima.Kao jedinica nisam imala prilike osjetiti bratsku ili sestrinsku ljubav i onda s njima se dogodilo upravo to.
Znam,znam malo sam možda odužila,ali fali mi moj Umag koji je obično početkom sedmog mjeseca poluprazan,sve dok ne započne ATP turnir pa je krcat,a onda kad završi vi nebiste vjerovali,tamo postaje pustoš,svi kao da nestanu,propadnu u zemlju...i svi turisti kao da preko noći,jedne,jedine išćeznu i mi onda uživamo u samotnim noćima,prohladnim i ja obvezatno prva osjetim prve znakove jeseni koja dolazi,i onda se sve tri pogledamo i počnemo odbrojavanje,do mog odlaska,ali živimo ta 2 mjeseca kao da su nam jedina u godini...eto sada dok sve ovo pišem sretna sam jer me sve to čeka,uskoro!


17:40 Komentari (8)




petak, 16.06.2006.

Black side of life!

Mrzim ultimatume,ja zaista mrzim ultimatume,ako ćeš to,ako ćeš tako,onda ću ti dati,onda ću ja...
Ja vjerujem da sam prilično fer osoba,ja volim reči,ako ti se ne sviđa,imaš svoju slobodnu volju za i otići,oke to je možda kruto i grubo,ali zar nije grublje kada nekom postavljaš uvijete.
Ja osobno ne vjerujem u uvjete,jer se pitam dali bih ja bila zadovoljna da moram pod nečijim ultimatumom živjeti i raditi?
Ako me ostaviš,ja ću se ubiti,ako se sada predomisliš i ne ostaviš me ja ću zaboraviti da si me htjela ostaviti i ponašat ćemo se kao da se ništa nije dogodilo.
Eto toga se ja užasavam,jer koliko god mislili da nekog znamo,uvijek postoji onaj demon,koji može isplivat na površinu.
Ne podnosim nasilje ili održavanje veze samo zbog privida.Na iznošenje ovog mišljenja navela me Rekonstrukcija,emisija na novoj tv...to je emisija po stvarnim događajima,obično ubojstvima.
Večeras je jedan lik koji u biti nije bio nasilnik,bar ne fizički,izgubivši posao,počeo je pit,a kako je imao dozvolu za pištolj,jer je prije radio kao zaštitar,jednog jutra kada je žena već dobila razdov braka i kada je došla po klince od 10 i 11 god,ovaj ih je sve poubijao i na kraju sebe...pitam se što može dovesti jednu prije normalnu osobu do toga?
Čovjek koji je 11 godina u braku bio dobar i odan muž,a odjednom s alkoholom je postao pataloški ljubomoran,čak je pratio ženu na posao,a kada je on sam dobio privremen posao,djeca su morala pratit mamu na posao i zvat ga da mu kažu dali je ona stvarno na poslu...naježila sam se od te priče.
Žena ga nije napustila iako ju je maltretirao,ali nikada fizički,neimaština,alkohol i podstanarstvo,zar zbog toga čovjek ima pravo oduzeti živote svojoj vlastitoj djeci i supružniku?
Žalosno je što nas svakakve situacije mogu navesti na teške postupke,ne znam malo me to sve pogodilo u tom smislu,da zaista treba paziti kome možeš vjerovati,jer taj čovjek je bio divan dok nije izgubio posao,a opet ja se pitam kako je to moguće???Zar ne postoji nikakav predznak kod divljaka?
Zaista sam se ufurala u ovu priču i privest ću je kraju,nažalost ništa tu ne mogu,osim i sama biti oprezna,da jednog dana ne završim isprebijana,ili u najgorem slučaju ustrijeljena!
Žene čuvajte se!!!


21:48 Komentari (5)




četvrtak, 15.06.2006.

Pakleni tjedan!

Sve je započelo u nedjelju ujutro,bila sam solo doma,starci na moru i trebaju se vratit navečer...probudio me neki čudni šum u 11h i ja pregledam cijelu kuću nigdje ništa, no kako sam već bila razbuđena,odoh ja u kupaonu oprat zube itd...kad otvorim vrata i ono POPLAVA...ajme meni to nikad neću zaboravit,što sad?kako sad?gdje je glavni ventil?Zovem starog na mob,srećom se odmah javio,on kaže gdje je,a to je izvan kuće,i šooook,ja u piđami,ovo i ono,a za milo čudo nigdje nikoga,nijednog jedninog susjeda da ga tražim pomoć...a voda šiklja ko luda...oke nije bilo tako strašno jer ispod umivaonika postoji jedan ormarić gdje se nalate sredstva za čišćenje i ujedno sakriva te dotične cijevi od umivaonika,ali kad sam to otovrila i kad je to šajbnulo van...ja sam se skoro od muke rasplakala(oni koji me znaju u živo,znaju da ja zbilja rijetko kad plačem,nije da ne želim,jednostavno nisam takav tip)i kad sam zatvorila vodu na glavnom ventilu voda je naravno prestala šikati,ali sada je trebalo svu onu vodu s poda maknuti...srećom postoji sifon,ali i on se začepio...i tako da sam morala 2 sata muku mučiti da bih to sredila...ljudi moji,ljudi moji kad sam to gledala u filmovima,meni je to bilo smiješno,ali nakon tog dana,nakon nedjelje više mi nije smiješno!A pazite koje sreće imam,da nisam otišla dan prije na svadbu,jer da jesam,mene nebi bilo doma do navečer spavala bih kod frendice i jebiga cijela kuća bi mi postala bazen,doslovce bazen...ali to nije sve,kad sam se umirila,onda ne mogu nit na blog...bila sam ljuta i nervozna,jer ni blog ne mogu napisat u takvim trenucima...ali dobro preživjela sam...i tako fino oni poprave blog,ali se meni nije ispočetka dalo opisivat taj pakleni dan,misleći da će sve biti u redu,najboljem redu,ali eto jučer je započelo,da bi danas kulminiralo BOL,toliko jaka da mi nijedna tableta nije pomogla sama,pa sam napravila glupost i popila duplu dozu tableta koje se piju jedna na dan,pa baš me briga,nek mi se dogodi što se mora dogoditi,ja nisam cijelu prošlu noć spavala,popila sam 2 praxitena i ništa,oke lažem 4 sata sam spavala,sveukupno,s buđenjima...grozota...a jutros još gore, ko za inat uhvatilo me uho,ali ne samo to,još k tome mi je počeo rast umnjak s desne strane,prošle godine s lijeve,ove s desne,ali jebiga to boli,imam i temeraturu...tako da se sve poklopilo,molila sam Boga,Alaha,Budhu,Jahvea,kako god se on zvao nek mi pomogne,jer ću se ubit,tita mi da sam mogla ja bih se bila ubila,jer ta bol,od jajnika,uha,glave,rasta umnjaka,sve zajedno???
Pa kome se to dešava?A još k tome da ne pričam da sam ne ispavana i da sam dehidrirala i da mi je preporučeno da se odmaram inaće ću završit u bolnici,jer mi je i krvna slika loša...
Eto pa da znate,ako kojim slučajem nema mojih tekstova ili sam u bolnici ili sam ko sinoć vidjela tunel i svijetlost...fakat sam vidjela,ali vjerujem da sam to samo umislila,jer sanjala nisam...
Ali dragi moji fakat čovjek ne zna kako je sretan dok ga ništa ne boli...i onda obično pretjeramo,a zaboravimo da smo svi samo mali strojevi i da u nama sve funkcionira,ali ako jedan dio prestane,ako se pokvari,njega je ne moguće zamijeniti,jer smo mi ljudski strojići,kod nas to ide teže,a ne kao kod igračka ili strojeva...
Zato svima vama koji čitate ovo sad,jedna ogromna pusa i budite pametniji od mene i oprezniji!
A ja ću se javiti čim ozdravim,nadam se već sutra,iskreno se nadam!!!
Držite mi fige!


17:24 Komentari (7)




utorak, 13.06.2006.

Na tragu ljubavi!

Kiše su prestale,s njima i moje raspoloženje,jer ja sam vedra dok kiša pada,iako ni u to više nisam sigurna,zapravo uvijek kažu da sam nekako nestvarna,ona koja dođe u zadnji tren i da ti ruku,provjeri da si dobro i onda nestane.
A to je,jer uvijek otiđem,kao da nije još ono pravo vrijeme za ostajanje.
Nisam u vezi...sama sam.
Svojim odabirom,tko zna možda propuštam mnogo toga,ali osjećam i da imam mnogo toga što inače ne bih imala.
Divno je imati nekoga,ali ako ga voliš...ja sam nekako sva...
Nebitno.Bitno je to da se ja zapravo bojim,kao i svi,biti na kraju povrijeđena i ostati sama,bojim se onog nakon sreće...što se dogodi,a mislim da se to meni ne događa...tražim sebe,a to mi je nekako na prvom mjestu,zato sam ovo što ja jesam,ovdje tu,suočim se sa svime što možda prikrivam u realnosti.
Zato i one noći bez sna,(staložena sam sada dok pišem i poprilično mirna)ma ja zaista ne znam zašto mi je teško spavati...imam mnogo toga,a opet tragam za onom svojom istinom.
Promatram ljude oko sebe i divim im se,vole se,kreču se,pa čitam divne blogove,o ljubavi,o sretnim ljubavima,a onda se pitam tko sam ja u svemu tome?
To što ja možda ponekad i volim,ali i ne živim ljubav?Zbilja sam zbunjena,pitam se što ja tražim?
Možda je zbilja problem u meni,jer sam imala toliko početnih veza i koraka,a onda nigdje nisam osjetila želju da ostanem.Zasigurno je problem u meni,ako od najmanje 100 muškaraca ja ne pronađem ni jednog koji bi meni odgovarao,što to zapravo znači?
Da sam izbirljiva ili sam što?
Zbilja sam se danas propitkivala i nažalost nisam na tragu pravom odgovoru...no živi se,sutra je novo jutro,novi dan,tko zna,možda pronađem neki trag,trag ljubavi!


23:27 Komentari (5)




ponedjeljak, 12.06.2006.

Raspisanost teži ne raspisanosti ( u mom slučaju) !

Ovih dana totalna zbrka...pa sam odlučila kao protutežu toj silnoj zbrci napisati jednu pjesmu,tek toliko da umirim sve ove raspisane dane...


Kao da je s nama sve isto
kao da su iste paučine na zidu kamene kuće
i kao da su pisma istom tajnom ljubavlju skrivena
kao da smo ovdje jedno do drugog
vođeni onom
prokletom čežnjom smrtnih ljudi
kao posljednji dah na izdahu
s jedinim ciljem!
Ponovno haluciniram
Ah dovraga
upoznat ćeš slobodu kao mene nekada!
Ruke su ti kao u svećenika
hladne i prijetvorne
čas miluju,ali ne opraštaju,a srce?
Možda ti se ono javi...
u trenutku ako ti ga dovedem
tada ćeš vidjeti...
Na odru
u crnoj haljini s žutom ružom u
ledenoplavoj ruci...
slobodu!


23:57 Komentari (7)




subota, 10.06.2006.

Otkaz vjenčanju,zlatne mokasine,sunce kroz okno autobusa i kiša,kiša,kiša!

Dobar dan svima!
Inače sam poznata po svojim poetskim izražavanjima,ali ljudi moji nema li ljepše poetike od one životne,svakodnevne u to ime pripisujem ovu priču samoj poetici života.
Dakle sinoć sam iznenada odlepršala u pola jedan u noći van,nisam imala namjeru,ali odazvala sam se zbog unutarnjeg glasa koji mi je govorio,pa hajde,idi!
I otišla sam,nisam bila dugo,samo do 3,vratio me frend na motoru,imala sam žutu kacigu,jebiga žuta kaciga je dobra stvar,samo zbog toga što mi se uklopila s bojom kose.Dosadno!Zar ne?
Čini se da ovo zasada još nikako ne može biti poetika...ali na dobrom smo putu.
Zapravo bitno je to da kada sam se vratila kući da sam se opila s klincima iz kvarta,dečkima od 19 godina,oke jedan me hrabro pitao za brijanje.hahaha sladak je...daklem kada sam došla doma,više mi baš i nije bilo dobro,dapače počelo mi se povraćati...i da bio je to poetski susret s wc-školjkom.
Da priznajem nisam ponosna na svoje opijanje,ali to je nužno,jer inače ne mogu prestati misliti,razmišljati,nositi se s silnim pitanjima o vlastitom postojanju...itd.(nužno ponekad)
Daklem svečano sam odlučila da više nikad neću piti...po ne znam koji put,oke nije baš tako često.
Odrastam.A alkohol ionako dobro ne podnosim, dovoljno mi je malo i gotova sam...daklem probudila sam se u pola jedan i shvatila sam da sam se ne sposobna spremiti,jer za sat vremena bih trebala biti gotova i prolaziti sve ono s ''mojim bratom,pobratimom,nikakvim rodnim srodstvom,niti ikakvim krvnim vezama''ali otkazala sam,iskreno nisam imala grižnju savjesti,jer poznavajući mene to je tako,samnom nikad ne možeš biti siguran ni u što,nije da ja to radim namjerno,ali sada moje godine,da one mi još mogu dopustiti da živim na taj način,da živim trenutak,pa kako mi dođe.
I nastavila sam spavati,telefon je zvonio,mobitel sam isključila i kasnije sam dobila sms da su me zvali ti i ti...iako sam poslala kratki sms da ja ne dolazim,da imam zdravstvenih problema,što i nije ne točno...ali sama pomisao one tipične svadbe,prvo dolazak kod mladenca,pa odlazak po mladu,pa onda u crkvu,mislim da me najviše isprepadao ovaj dio,odlazak u crkvu,toga se plašim ko vraga,to je zapravo i dobro,bar imam strahopoštovanja i ne petljam se di mi nije mjesto,ali ja VJERUJEM U BOGA,samo što se moja vjera malo drugačije,snažnije rekla bih nastanila isključivo u meni samoj, i nikakvog obraćenja ne može biti,nikakvi zakoni,uredbe,ispovijedi,ne mogu biti moja mjerila...bla bla bla bolje da krenem dalje,jer ova poetika opet gubi bitku.
I skoknula sam do grada,odjednom pljusak,uzela sam kišobran nevjerovatno!
Bila je to prekrasna kiša,mirisalo je po bazgi,zapravo sam uvjerena da to ne miriši po bazgi,jer mislim da je ona ocvala već ili tako nešto,ali neki sličan opojan miris je bio,možda bagrem? Hmm a od kud da ja znam da li je to bagrem,kad uopće bagrem buja?Ja sam totalno izgubila vezu s prirodom i ne kužim se ja u to,pa molim smijte se,ali mi se ne mojte rugati,mislim nije da se ja ne trudim,ali jednostavno ja to ne zapažam,mislim te sitnice kada kaj buja i to.Razlikujem hrast od bukve,a to samo zato jer mi je otac uvijek govorio tvrda si ko bukva,ja iskreno nikada nisam shvaćala što to zapravo znači,pa kad sam narasla shvatila sam da je u određenim trenucima mislio da sam malo glupava,a čovjek je imao pravo,ponekad ja i jesam ko bukva,pa znam to drvo s kojim me uspoređivao rođeni otac...s vremenom se izgubio taj nadimak,HVALA BOGU!Ali ja njega još uvijek sramotim pred prijateljima nadimkom papito, ja se derem i na plaži papitoooooooo, samo jer si on tada nabije glavu u novine...odveslala ja na more...ahh evo vraćam se,mislima na temu i tako ja u busu i kroz okno autobusa-prozor,(al mi se sviđa riječ okno)promatram ljude,sunašce,oblake itd.spretno izađem iz autobusa,bio je tamo i jedan moj jako zgodan susjed,sav u crnom,živi stanicu prije mene,ali nikada ni riječ nismo uputili,više se to baziralo na pogledima,sve dok jednog dana ja nisam ukinula i poglede kada sam shvatila da ima prekratke hlače i da ima odvratno ružne cipele, i aj to naprosto nisam mogla više podnjeti...fujjjj!Danas sam samo pogledala da li se što promijenilo po tom pitanju,ali ne on je još uvijek u prekratkim hlačama,jadan on!!!I tako to,ja švrljam okolo,obavim sitnu kupnju,obične potrepštine,i sretno fućkam,kiša je prestala,sunašce je opet zapeklo čak...neki svatovi su prošli,s bijelom dugačkom limuzinom,ja sam se naježila,i zaključila kako me ovo samo neka sila testira,ali AMEN ja nemam grižnju savjesti,ja nisam željela na ono VJENČANJE...totalno mi je bolje ovdje gdje jesam.
OKEEEEE priznajem malo sam požalila u trenutku kada sam se sjetila da sad neću moći uhvatiti buketić i da neću biti sljedeća koja se udaje,to me zasigurno stravično potreslo,toliko zapravo da sam čekala da bude zeleno na pješačkom prijelazu...i onda sam ugledala to...ajmeeee o moj BOŽE pomislim ja,ljudi nemaju ukusa fakat...kričavo zlatne mokasine,trifrtaljne maslinasto zelene vojničke hlače,mrežaste čarape,bijela majca i plava traper jakna...to me to me ma to me oborilo s nogu.
Vi nikada nećete shvatiti kakva je to patnja kad se bavite odjećom i kada jednostavno morate vidjeti ono oko sebe.Stvar je u tome što ja nikada ne bih digla hajku,već je poanta da se bogataši preseravaju,a uopće nemaju ukusa,nemaju stila,samo bace na sebe marke i hzra...ne shvaćaju da možeš izgledat sjajno i u običnoj jutenoj vreči,ako je znaš nositi...a to kaj će nabacat hrpu dizajnerskih krpica tek tak ma daj ha ha ha ha FUJJJJJJJ!!!To je žalosno.
Oke priznajem odjeća nije sve,pa naravno da nije,ali i ona je bitna,koliko puta nas grije dok je hladnoća i štiti od bolesti i ne čistoća.Odjeća je stav,danas ona govori tko je tko.Maleno ogledalce.Ali nažalost većina mladih misli da će odjećom promijeniti sebe, da će odjećom biti netko drugi,odjeća je naravno prostituirana...tako da sam ja danas ostala po ne znam koji put šokirana,skoro pa ranjena,mene to boli kao stvaraoca odjeće,kao one koja ima viziju...no dobro preživjet ću nekako i te mokasnine...ali ja zbilja ne shvaćam kako netko može nabacat boje po sebi,ko da je papagaj?
Ahh ne želim vas više zamarati,ali maleni savjet,za sve one koji će znati da nisam zlonamjerna,jednostavnost je na cijeni...malo je više.Uživajte u odjeći ponekad,priuštite si pokoju krpicu,ne gledajte da to bude neka marka,jer ima divnih radova i kvalitetnijih od ne poznatih ljudi...
Odjeća je terapeut...koliko puta se sjetimo prve haljinice i cipelica ili koliko nas ženskih ima omiljenu trenirku za po doma ili trapke ili nešto slično?Hajde napišite to :)) molim vas,baš me zanima!!!
I do tada odlazim poetski nastrojena,čekajući vašu životnu poetiku nije bitan konfekcisjki broj!!!


19:08 Komentari (4)




petak, 09.06.2006.

Kako sam osvojila cd od Jacques-a,po domaće Žaka, jebiga nisam namjerno!

Ne ja nisam tugljikava,ja samo čeznem.
Za nečim novim i drugačjim,ma zapravo ja čeznem za mirom.
Noćas sam sanjala da sam kod susjeda i da tamo nasred dvorišta neki glumac (lik iz lugarnice kaj je na programu u 9 ujutro na hrt 1...a ja tad uvijek spavam,samo sam jedno jutro dok sam hodala u kupaonu da se osvježim,to se tak sad kaže,kao sramotno je napisat da si išao pišat,jer kao muški se zgražaju na tu riječ iz ženskih usta,to mi je rekao blizak dečko...daj ne govori da ideš pišat,ženske bi trebale reč piškiti...ma odjebi!ja idem PIŠAT koji ti je kurac?come back na temu tog lika sam to jutro vidjela i sad sanjala)slaže komade ljudske kože,sve puno krvi,a sve to na hrpi i on šije,šije čovjek u mom snu ljudsku kožu s još malo mesa na istom...tog se samo sjećam tog najodurnijeg dijela,onda sam kako u snu mirno
išla na wc u neki birc...i to je san...koji vrag sam ja morala sanjat dijelove kože????
Mislim moram li istaknuti da mi je bilo olakšanje probuditi se,ali sam se onda namučila ko pas...
Od trga do Črnomerca sam sve dućane prošla,dakako pješice tu rutu da bih našla neku krpicu cutra na vjenčanje...naravno poznavajući mene na kraju sam kupila 3 majce i suknju...sve crno naravno...
I kad sam došla doma skoro sam pala u depresiju sve mi stoji oke...mislim u mojim očima oke,
uzalud me pokušvaju susjedi uvjerit da mi supač stoji,još uvijek se dvoumim koju ću sutra obuć,ma bolje da ja obje?Mislim jednu pa drugu...pa nisam ja mladenka,ja sam toga svjesna,ali lako mladenki ona zna kaj će obuć,vjenčanicu,nema tu frke,a i neće se iznenadit kao nekada mladenke prve bračne noći,naime ova je ionako i trudna...pa nije srednji vijek...kazao bi moj frend D! :)))
No dobro da krenemo dalje...dođem doma, napokon umorna i skršena,boljela me glava od Rosea!
I tipkam,mislim mijenjam radio stanice koje su mi dakako umemorirane i ne zainteresirano slušam...
I okrenem poznatu stanicu RADIO MARTIN 90.3. I 101.8 Mhz i tamo je bio gost Žak il kak se to već piše...i voditeljica navodi slušatelje nek se jave i da će dobit cd...kadli ono nitko živ se ne javlja,već je prošlo 10 tak minuta,još uvijek nitko...sad mi je već bilo neugodno,pazite meni je bilo neugodno i ništ otipkam broj i kažem Bok Žak imaš dobar glas,dobari tekstovi pjesama i tita mi nisam pretjerivala,samo sam ga malo oraspoložila,jer ni jedne tople ljudske riječi niotkud,nitko neće cd...iskreno govoreći ja nisam ljubitelj Žaka,ali kaj lik ima što je činjenica moćas glas,i ništa sad mi putuje Žakov cd,ha ha ha cerim se!
Zaš?Pa jer nikad nisam mislila da ću ja nazvat i da ću ja žicat neki cd...ali opet iskrenogovoreći ovaj put su mi ga doslovce uvalil :)) a najbolja fora je bila ta,pita mene Žak,a koja ti je pjesma najbolja,uuu jebote kaj ću sad...(u glavi mi prolazi tak ti i treba tuko kad želiš čovjeka pohvalit!)ali iznenada se sjetim jedne njegove Miris žene s radija,jebote tko to nebi zapamtio mjesecima je treštila svukud...i tak sve je ispalo smiješno :)) meni bar...i ljudi moji ja vam zaspim i OPET sanjam...ovaj put sanjam lopte,da su pored ceste u nekakvim košarama lopte,ali ti moraš dat lovu da uzmeš loptu,mislim ne moraš dat,da bi je mogao uzeti jer je to sve na tvoju savjest,mislim nema nikoga tko će to kontrolirat...i hodam ja cestom s bratićem i u snu me te šarene lopte privlače i ja nemam love i kradem te lopte,mnogo njih,ali što se događa,odjednom se lopte pretvaraju u balone,koji se sami od sebe ispuhuju...i odjednom ja krenem iza te neke košare s loptama i skoćim na pod,a zapravo sam skočila na vodu i tona vode ulazi iz poda u mene,(mislim od kud mi to da voda ulazi u mene?)i neki klinci me promatraju i govore vidi ovu,daj bježi ide murja,kad ono fakat ide murja,ali oni su tako spori,a meni se uopće ne bježi,ja se borim s vodom,meni je to zapravo kull,ja se derem da se ja moram borit s vodom,da ja to mogu,i odjednom se ustajem sva mokra i idem doma,dolazim u svoju ulicu,koja je odjednom puna ukrasnog bilja,ali bilje se zove coca cola grah i slično i iz zemlje raste to bilje s malom plastičnom karticom u obliku bočice od coca cole i na njoj piše kaj je...coca cola grah, pa coca cola krumpir i tako to...ma to je nevjerovatno...i odjednom završim u nekoj šupi,pojavljuje se susjeda i ja iz te šupe izvučem nekakav čudan drveni sklop,i kažem joj daj sjedni...ona sjedne i ja joj kažem to ti je letjelica...ona fakat rasklopi to i ono letjelica i onda sam se probudila i eto me ovdje...ma sad sam još fakat pod dojmovima,ali činjenica je da meni čak i moja podsvijest želi reči da čeznem za avanturom,tada će se smiriti snovi,tada ću imati malo mira...ovako se sve urotilo protiv mene i moga tijela...što kad trebamo adrenalina...ali još ćemo se morat strpiti bar do 1.7.a tad Adio...nadam se :))
Pusa svima!


21:57 Komentari (6)




četvrtak, 08.06.2006.

Svima koji me čitaju!

Danas sam prazna,kao da nikada nisam voljela,kao da nikada nisam sanjala,kao da nikada nisam postojala u nečijim rukama,kao da nikada nisam plakala u ničijem naručju.
Osjećam se prazno,sjedim pijuckam Rose (suho ružičasto vino) zaklopim oči i pitam se zar postojim?
Ovo ništa što osjećam može li to biti sve?
Slušam blues i pokušavam dočarati daleke zemlje i promatram putovnicu koja je istekla i znam da je vrijeme da izvadim novu,mislim da je vrijeme da odem na neko vrijeme dalje...
Duše poput moje,vjerujem nigdje nemaju mira,uvijek su spremne za lutanja...navikla sam sasvim biti sama s sobom.
Možda je to grijeh?Vjerojatno će to pripisati mojim godinama...a ne stanjima moga duha...
Osjećam da već dugo nisam napisala novu pjesmu...osjećam da ja naprosto moram učiniti nešto da se pomaknem s mrtve točke...
U subotu bih trebala ići na jedno vjenčanje,a pitam se hoću li ja to moći podnjeti?
Taj cirkus?A možda ja griješim opet,možda to uopće nije cirkus...i moje obećanje da ću se udati jednom za njega kada narastem,oduvijek sam znala da to neće biti tako.
Odrasla sam i sada sam svoja...možda i previše.
A na njegova pitanja hoću li,ja još uvijek odgovaram sa da,a trebao je shvatiti da ja to samo tako govorim,i onda ovo vjenčanje tek jedno novije i drugačije,ja sada znam da ću sebe zamišljati na tom mjestu,na njihovom mjestu i vjerojatno ću se kao i uvijek prepasti.
Moje godine ili moja osobnost ili nešto sasvim treće u meni mi još uvijek to ne dopuštaju,da budem nekome svijet.
Možda i ne vjerujem da je to moguće,da se živi s nekim zauvijek sretno i mirno,oh čini se da je meni sreća dosadna i predvidiva...Možda me sada osudite i ne shvatite me,možda mislite da sam odviše izbirljiva i hirovita,jer tko ne želi biti sretan?
Možda jer je za mene ljubav nešto ne mjerljivo,nešto ne opipljivo i jer najžešća ljubav može biti samo jedan tren,samo jedan dah i samo jedno stapanje.
Što da odjenem u subotu?Opet će me promatrati štogod ja odjenula i već znam, analizirat će moje ne pojavljivanje u javnosti koje traje već mjesecima,zašto se ne javljaš?
A meni je u mislima lađa koja odlazi,vjetar,kiše koje dolaze i neki prozor...
Hoćemo li ikada prestati biti ograničeni i samo uljudni?
Hoćemo li ikada naučiti ne kopirati druge ljude i ne zavirivati im u život,ako nam oni to sami ne dopuste?
Hoćemo li prestati ikada biti oni koji moraju biti viđeni i koji moraju biti voljeni?
Ja ne moram biti voljena pobogu!Ne moram biti ništa ako ja to poželim.
Tako je i nastao moj blog,da se ne mora biti ništa osim onog što ja poželim...
Zato ja volim ljude, one koji su ovdje kakvi jesu,koji me komentiraju kako žele,i koji pišu bezobzirno,ja ih cijenim,poštujem...one koji pišu što im dođe i koji me kritiziraju ako im dođe...ja ih prihvaćam...kod mene je sve dopušteno...dajem im to pravo da se na mene istresu ako im dođe...nadahnjuju me!I zahvaljujem se svima koji me prate stalno...
Tu je Dea,Hari,Fanny,Pacica,one koje su uz mene od prvog dana,te sve nove cure koje sam otkrila kao Candy,Santea,Gala itd (da se netko ne naljuti molim,ako nisam spomenula)a i dečki su tu :) da njih ne nabrajam oni znaju tko su svima njima pusa :))
Oke da!Ja znam da je ovo sve ispalo kao jedna velika svaštarija,ali tijek misli me odveo.
Što nužno ne mora ispasti tako loše.
Zapravo moram biti iskrena da mi je drago što sam vas sve na jedan drugačiji način upoznala i drago mi je što vas mogu čitati i što vi čitate mene.
I zato dragi moji svi,bili blogeri ili samo čitači,ili moja ekipa koju sam upoznala na chatu...
Budite mi pametni,slatki i dragi kao i do sada...čitamo se vrlo brzo...sve vas doživljava i voli vaša Daniela!!!


22:17 Komentari (4)




srijeda, 07.06.2006.

Sedmi dan mjeseca lipnja,a lipa nema!

''Raštimane sad su ure,zatovrene gniju škure''...
Tako nekako ovih dana,kada se približim mislima svome domu,onom u kojem nikada nisam živjela, niti boravila,osjećam upravo to...svu prolaznost,što se sve dogodilo dok me on čeka,moj dom...
Kuća s pogledom na more,mala kamena kuća,hladna i mračna,miris po plijesni,s drvenim stolicama,stolom,ormarima i jednim velikim drvenim krevetom,te dotične ure u svakoj prostoriji i ništa osim mene tamo.
Samo ja i moj mir,moje knjige i moja razmišljanja,tako vidim svoju budućnost,jednom kada ostarim,kada mi se kosa zavije u sivo...kada prođe puno godina...kada one propasaju,kako kažu dalmoši.
Mir,možda i pretežak mir,ali znam tada ću se kupati u uspomenama i biti sretna povremenim susretom moje obitelji,ali biti ću sama.
Kada ostarim želim biti daleko od svih koje znam i tada želim poslijednje korake,kretnje,poslijednje hireve samo sebi darivati,ne želim biti mrgudna starica koja će drugima soliti pamet,svatko mora imati svoj put do zvijezda.
Svijest o tome što želim je bitna,samo tako se može postići ono što se želi,čak i isplanirati starost.
Iako me očekuje mnogo toga prije te životne dobi,svejedno ja si to silno želim.
Mirni pogledi u praskozorje i miris mora,jaki vjetrovi,bure i orkani...pečene ribe,crveno vino,domaći kruh...
Bez nekih drugih ciljeva osim biti tu dok mi je suđeno,živjeti...
Starica na stijenama,snažna i prkosi svemu, pa i godinama-jednom!
Djevojka koja vidi svoj smiraj-sada!


23:44 Komentari (9)




utorak, 06.06.2006.

Lica!

Ugledala sam ga kroz prozor tramvaja,bio je to sasvim običan muškarac,ne nije me nikako privlačio,ali ja naime jako dobro pamtim lica...imao je tako prepoznatljivo lice,srela sam ga opet...pogledali smo se.
A nisam ga vidjela možda čak i 2 godine,a onda sigurna sam sasvim da ću ga sresti opet.
Ponekad ti stranci i njihova lica ostavljaju tako snažan dojam na mene,to su uvijek neka ne uobičajena lica,kao da su isklesana u kamenu,kao da su to voštana lica,uvijek su to ne stvarna lica koja me dotiču...pale mi maštu i vode u neki drugačiji svijet.
Dok sam išla u srednju satima sam znala sjediti na klupi na Štrosu (Gornji grad) i čekati neko novo lice,neko novo čudnije lice,neko lice iz nekog drugog vremena,neko lice koje će mi pobuditi inspiraciju i znatiželju.
Tako je bilo divno to čekanje,ta želja za osjećanjem u možda samo 10 sekundi,možda i više,a možda i manje,onda dok se to lice približi,pa uhvaćen pogled i odlazak...
Lica su tako predivna u svojim raspoloženjima, na njima se zaista može mnogo toga iščitati...lica su najvažniji dio na tijelima,ne ne zbog fizičke ljepote,jer što to zapravo znači lijepo?Sve je lijepo na svoj način,pa i svako lice,ali neka imaju posebna obilježja...
Ponekad dok sam u svojim fazama znaju mi nadolaziti ta lica i onda im ja pišem pjesme ili priče,sva ta lica me inspiriraju,a da toga nisu nimalo svjesna...
Volim sva ta lica i pozdravljam ih sve,ja slavim ta lica i imam ih tu u svojoj glavi,vrlo jasno doživljena...
Tako i ovo današnje lice tog muškarca koji može imati negdje 30 tak godina i njegov pogled tužan i dalek,a možda je samo umor svladao njegovo lice,ali ne nije,jer naučila sam s vremenom jako dobro uočavati raznorazne banalnosti koje odvajaju umor od tuge...
Ovo lice je tužno...njegove su oči zamagljene,a uredno počešljana kosa,kao da želi maglu iz očiju prikriti savršenom kosom,jer pogled bježi upravo tamo...površnim pogledima...
Ovaj post završavam s posebnim pozdravom tom tužnom,zamagljenom pogledu,a ipak tom licu s nježnim linijama...
Možda se sretnemo opet!!!


20:44 Komentari (6)




ponedjeljak, 05.06.2006.

Filmovi podsvijesti!

Ovih tužnih i sjetnih dana sanjam mnogo,eto prije dvje sam noći sanjala jako čudan san...i danas me proganja njegovo značenje...
Ogroman amfiteatar,sve je izrazito bijele boje...svečano bijela,iako je mrak,osjeća se svijetlost...ne samo vidi već se osjeća skoro pa na koži,njen dodir i bljesak
U sredini se nalazi nekakva grobnica,zapravo improvizacija grobnice,više nekakav podij gdje je ta mrtva žena...koju ja sanjam,ali koju ja ne vidim...ali osjećam da je ona važna,jako važna...
Odjednom ugledam s obje strane 7 mudraca,sveukupno ih je 14,svaki stoji za svojim govornim mjestom,koji je sagrađen od bijelog mramora,svečana je tišina,odjednom jedan od njih kaže,da li može reči nešto...glavni kaže da može ali samo 10 sekundi,ovaj počinje govoriti koliko su svi tužni zajedno s njim,jer je umrla njihova,ali ja nečujem njihova što?Odjednom kao da započinje pjesma...ali oglasi se zvuk grozan zvuk i prekine ga,kao kada na kvizovima zvuk prekine vremenski limit...10 sekundi je prošlo...dolazi drugi govornik na red i ja se budim...taj tip koji je zaneseno pričao o njoj i koji je započeo pjesmu je bio nizak muškarac s smeđom kosom,s sitnim očima,naočalama i bradicom,malo debeljuškast,ali i on dakako u bijelom...
Mene je najviše fascinirala ta bjelina,ta svjetlost koja je dopirala odasvud i to što sam ja bila tamo,ali mene nije nitko primjećivao,ja sam bila samo kao neki gledatelj...sjećam se iako je nisam vidjela,tu ženu da je imala dugu sijedu kovrčavu kosu...
Eto to je moj san...obično kada sanjam neke tako snažnije snove,onda mi se dogodi u relanosti nešto jako bitno...pa eto divim se snovima,u njima je sve moguće...lijepo je sanjati,još ljepše sjećati se snova,ma kakvi god oni bili...ali priznajem taj osjećaj kao da nam se to zbilja događa i kao da smo stvarno tamo,kao da je to zbilja,taj snažan osjećaj me uvijek ispočetka fascinira...zapravo kao da smo mi sami kreatori malih filmova u našoj glavi i tamo smo ponekad glavni junaci...s obzirom na sve, naša podsvjest je zbilja nešto moćno i divno je to što nam kroz simbole govori,pomaže na neki način,da izbacimo iz sebe nešto negativno.


17:04 Komentari (7)




nedjelja, 04.06.2006.

Kažu mi da još si uvijek sama!

Dolazi vlak,sunce je na nebu visoko,po visini moglo bi se reći da je podne.
Kolodvor,prazan, nitko nikoga ne čeka,vlak staje,tek pokoji užurbani putnici koji u zadnji tren dolaze da se ukrcaju,odjednom(poznata pjesma u glavi)Kad sreća nekud ode i tuga srce ispuni,i osjetiš se tužna i usamljena ti,tada samo pomisli i sjeti se koliko te volim.Poslije kiše sunce dolazi,Ti se sjeti ko smo mi,zagrli me,poljubi me,nasmiješi se,baš onako kako znaš...Ispustim kofer iz ruke i prozborim mogla sam te milijun puta izdati!Čekam,čekam,čekam,nema nikoga,vruće je ko u paklu.Sjednem na klupu, čini mi se da svijet staje...Pa mi dođe da i ja ostanem tu zauvijek,samo se vlakovi kreču,pomislim...a znam da mislim glupost...uvijek je tako,kada se suočavamo sa zbiljom,mislimo gluposti.Ustanem naglo i vučem kofer za sobom...k vragu!Odjednom Boba Stefanović u onim najranijim danima,s sitnim očima, duguljastim licem,snažno i osjećajno pjeva Zagrli me, pa ja protrljam oči na tren i pogledam svi se normalno kreču,a on pjeva samo meni,pjeva Zagrli me,poljubi meeee,(čuje se glazba) čuvaj od zla,ko što tebe čuvam ja.Zastanem buljim u njega,ispustim kofer točno ispred njega,ON kao znak i ukazanje, kao ikona skinuta s zida,spuštena na tlo!K vragu ja nikad nisam vjerovala u ikone pomislim,a on pjeva,ja slušam,nitko nas nevidi,a tu smo...sjedam na kofer,popravlajuči haljinu,cipelice su me nažuljale,izuvam ih,bosa sam…on pjeva odjednom ''Obriši suze Draga,obriši jer čitav je život pred nama,neću dozvoliti mila,da još jedanput ostaneš tužna i sama i pruža mi ruku, ja ustajem i mi plešemo,vrtimo se,ja zbilja obrišem suzu ispod oka ili je to samo kapljica znoja od vručine, ja sad više neznam,prepuštam se,haljina se kreće,mi se krećemo.Ti neznaš jedina moja kako su tužni bili dani bez tebe...plešemo,kosa mi skakuće po licu...smijem se i promatram tog čovjeka...zato što nisam sa tobom, tako sam često Draga mrzio sebe,obriši suze kad molim,svaka me vrela kap peče i boli,tuga se vratiti neće jer je kraj tebe čovjek koji te voli...zavrti me naglo i posjedne na kofer,zabljesne me sunce kroz stakla na kolodvorskim vratima,otvorim oči,nema ga,nema ga...ustanem naglo,ogledavam se oko sebe,pa njega k vragu više nema,no...Ustanem brzo,kao da ću potrčati za njim,a samo jurim da stignem svom domu…Znam Boba me čeka i tamo i u Africi,i u Aziji...Boba me prati,tolike godine...
Dolazim doma,tražim ljubav,tražim prijatelje,tražim nove svijetove...o Bobi ne pričam...Bobo pjeva...samo pjeva...a ja plešem...kao iščarobirani likovi postajemo u ovom zapisu...ali mi postojimo...
Doma sam,još je jedan put završio…ja palim računalo,uključim play listu,Boba je tu,pjeva ''Kažu mi da još si uvijek sama''....



19:12 Komentari (4)




subota, 03.06.2006.

...jedna kratka vijest...

Izustio je toga dana,znaš ja vas volim obje!
I nemogu se odlučiti...nisam reagirala burno,samo sam se počela smijati...mislim da ga je tada ta moja reakcija poprilično šokirala,očekivao je da ću raditi scene i gluposti,a nije zapravo slutio da ga ja nikada nisam voljela,samo sam se osjećala dobro u njegovoj blizini, i kada je to napokon izgovorio,bilo mi je lakše ostaviti ga.
Znam možda je sve to skupa bilo malo okrutno s moje strane,ali ja mu ionako nikada nisam davala snove,pa da bi mu ih natrag nemislosrdno uzela...sjetila sam ga se danas,nakon par godina.Zapravo pričala sam s frendicom na telefon i ona ga je zapravo spomenula,točnije da se ženi...nasmiješila sam se iz srca iskreno,napokon je pronašao nekoga tko mu odgovara.
Iako je uvijek bio poprilično neodgovoran,mora da se ipak s godinama promijenio,iako sumnjam,tada je već bio po godinama (samo) zreo muškarac,oke ne baš zreo,ali u svojim tada ranim tridesetim,a sada?
Pitam se da li se odelučio na taj korak jer je shvatio da bi mogao ostati zauvijek sam ili se smekšao s godinama?
Tko bi to mogao znati,ali bilo mi je drago kada je do mene doprijela ta lijepa vijest...uvijek volim čuti, za neke svoje muške prijatelje ili biše promašaje da su se skrasili,da su se umirili,jer onda znam da nisam pogriješila što sam ih ostavila...oni mi nisu suđeni...lijepo je znati da su naši izbori ipak bili dobri i da su nama ipak,u ovom slučaju meni suđeni neki drugi ljudi,odnosno meni neki novi muškarac moga života...to me čini sretnom!


21:24 Komentari (5)




petak, 02.06.2006.

ah ah ah!

Danas sam puna želje i čežnje,pa možda nema smisla da pišem...danas ga želim više no obično...
Danas sam posebno spremna biti njegova,samo njegova,danas sam posebno spremna voljeti ga svojim bićem...danas je perfektan dan za ljubav...ali njega nema tu pored mene...moram još čekati!
Oprostite mi na patetičnosti,ali ona je sada znam odraz ljubavi,jebiga ljubav se ne može odraziti bolje osim patetikom, on me tome naučio...ja ga volim zbog toga...volim ga cijelim svojim bićem...volim ga zbog onog što on je...vjetropir,usamljena luka,ali luka koja mene dočekuje...miran je... i ja sam mirna volimo se na osobit način,bez previše riječi i fraza...ljubav se zove imenima našim!!!


20:45 Komentari (3)




četvrtak, 01.06.2006.

Za NELU ERŽIŠNIK!

Danas sam listajući jedan časopis vidjela naslov MARICA HRDALO PRED OLTAROM!
Tu moja priča počinje...kao klinku od 6 godina mene nisu zanimale dječje pjesmice ili crtići,ja sam obožavala jednu sivu kazetu na kojoj su bili skečevi od Nele Eržišnik...sve sam znala napamet i pjevušila sam...obožavala sam tu kazetu,tako da mi je dan danas jedina želja nabaviti je ponovno.Naime kao klinka koja je uvijek bila u centru pažnje,jedan klinac mi je oteo tu kazetu,jer je bio silno ljubomoran na mene,ali jednu pojedinost pamtim,na toj sivoj kazeti bila je crvena crta,debela crvena crta,zapravo je to bilo išarano i jednom kada sam došla doma kod tog klinca čiji roditelji su imali dućan,iza pulta sam ugledala svoju kazetu,naravno nisam je mogla uzeti,jer mu je ja za pultom bila mama...ali vi ne možete shvatiti koliko sam ja bila opsjednuta s tom kazetom,(ja tjedan dana nisam željela jesti kada sam je zagubila...)koju eto dan danas pamtim, ja iskreno ne znam što je bilo na njoj,sjećam se samo da je tu bilo i pjevanja i svačega...dakle danas kada sam pročitala da se Nela Eržišnik eto udaje u 84 godini drugi puta,(ali za istog čovjeka jer su samo građanski vjenčani,a sada žele i u crkvi) mene je obuhvatila strahovita čežnja,luda čežnja za mojom kazetom...Vjerujem da danas mnogi mladi i ne znaju tko je pionirka hrvatske stand up komedije...ali eto današnjim postom ja odajem malu,skormnu,skoro nevidljivu počast toj ženi,koja je zbilja posebna...glumila je Tetku Ikaču ličanku,te čistačicu Maricu Hrdalo po čemu je više poznata.
Divno je upravo to što je ona kroz likove koje je sama kreirala kritizirala tadašnje društvo,a vladala je cijelom tadašnjom Jugloslavijom,sramotno je što je se mi danas rijetko kada sjetimo,(dotična dama putuje u Sloveniju na nastupe,jer Slovenci očito bolje od nas kuže vrijednosti)a zasigurno je kao žena bila i još je jedan veliki fenomen na ovim prostorima...vjerojatno malo tko ima pojma da je čak na kazališnim daskama odigrala role u Ionescovim Stolicama,a i u Aristofanovoj Lizistrati.
No meni je iznimno drago što eto bar ja mogu na jedan mali način,prisjetiti se nje i svoga samim time djetinstva,koje me odredilo da budem kakva jesam,a to je budimo realni dramatična i teatralna osoba pomalo...tome sam se naučila od Nele Eržišnik!
Još uvijek se nadam da ću pronaći onu kazetu...a Neli poručujem SRETNO NELA!
Voli te Daniela


23:05 Komentari (4)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>