Danielaland : Svevremenski let

Šiljim olovke!
Divno je uzeti onu obiènu drvenu olovku,tozovu, hb 5, meka,zelene boje,toènije maslinasto zelene boje i šiljiti je,tako je divan osjeæaj kada èujem poneki lagani škrip na papiru...sjetim se kako je bilo divno dok sam crtkarala po blokovima u školi,bilo je to jedno od najdivnijih razdoblja u mome životu...tada sam bila jedno ludo djevojèe koje je spremno na mnogo toga,iz hira...a ljudi èesto ne znaju poimati hir.Hirovitost je uvijek samo svojevoljnost,iskazivanje svojosti...oke nije pravovaljana rijeè,ali je ja èesto upotrebljavam,svojost...iskazivanje svojeg ja...èesto se to miješa s ekscentriènošæu...a ja bih ta dva pojma vrlo rado odvojila,pa èak i u ovom tekstu...
Primjeèujem da ljudi vole otkrivati toplu vodu, po ne znam koji put, ja to nemam namjeru...volim samo biti ja i vjerujem da to jesam,ako to znaèi biti drugaèija od drugih ja æu to biti,ali to je uvijek samo produkt,posljedica...pa možda i moje osobne hirovitosti.
To je odgovor na neke komentare,ispod mojih tekstova,da to odmah u poèetku razjasnimo.
Danas sam u svojoj stalnoj otvorenosti prema svemu uoèila,zamjetila,doživjela na kraju krajeva specijalan dan...sve je zapoèelo upravo mojim odlaskom u grad,stajala sam na autobusnoj stanici èekajuæi lokalni, zapravo gradski autobus da stignem do odredišta i onda se dogodilo upravo to...stari autobus s drvenim stolicama,nevjerovatno je upravo to što sam prije odreðenog vremena s nekim razgovarala o tome kako je divno što više ne postoje ti autobusi,da bi mi se to obilo u glavu i na stanici je zastao drveni modri autobus,Tita mi dragog,ostala sam šokirana,osjetila sam kako su mi se oèi razgolaèile i skoro pa nisam ušla u bus od iznenaðenja...naprosto to je nešto ne normalno za našu rutu koja je pomalo brdovita,jer se moj životni prostor,moja luka nalazi u podsljemenskoj zoni...no to je bio samo poèetak...lik je ubrzanop vozio i putnici su se osjeæali kao krumpiri,ja sam ušla bez karte,on je nije tražio,pa je ja niti nisam kupila...samo sam se smjestila i èvrsto uhvatila za sjedalo,mislim da sam izgledala poprilièno zgrèeno,a to nije netoèno!Kiša se spremala,a ja dakako nemam kišobran,totalno svjesno i namjerno...ne nežalim se,samo iznosim da ja nemam kišobran!
Biseri,tenisice,bijele hlaèe i crni baloner, te svijetlo smeði kišobran (bus je crko 3 put)plavuša u 50-tim godnama,poluvitke linije,s šiškama koje joj skrivaju èelo,kosa dužine do pola lica,ravna kosa,naranèasto rumenilo,naranèasti ruž,neukus ili lakovjernost ogledalu...ah blagi orgazam na posmisao uklanjanja te odjeæe s nje i totalna transformacija u nešto primjerenije...biseri i tenisice bi i mogli zajedno,ali toliko boja???
Kod bolnice Sv.Duh nahrupiše starci i bogalji...ustala sam djedici s štapom,imao je ericsson croatia,sponzorsku torbu...penzije su crkotina...bus crko još jednom...upaljen opet...plovimo sivom cestom u oblacima dima...Stresna furka...oko mene ekipa iz teatra apsurda...u glavi mi lete slike,kao da sam na pozornici...ups èasna sestra...Skoro pa se zaèulo OÈE NAŠ spasi bus NAŠ...ali nije...ulazak u zavoj nas je pokosio...izašla sam nekako...i za kraj uplatite talijanski loto 3 od 6 sljedeæe brojeve... 7,9,13,27,41,77!
Mislim i ne morate...kako želite...jurim...šiljim olovke!

30-ti dan ovog mjeseca...kiši...opet.
Dobro je, ne mièem se iz svog doma...sanjam,a onda me uhvati drugi plimni val, šamarèina realnosti.
Ustanem iz kreveta,pogledam se u ogledalo i znam da sam voljena.Nacerim se...sama sam...voli me,isto tako.
Voli me do boli,voli me do same srži...voli me ko vjetar pustinju...odjedem najdražu crnu haljinu...pogledam se...dobro mi stoji...anðelak...kao da sam bezvremenska...
Zvono na vratima...potrèim,pomislim možda je on.Ma nije to on.Znam,ali nadam se.
Kiši...tako sam sama...voli me do same boli.Otvorim hladnjak,uzimam mrkvu,hodam damskim uglaðenim pokretima i njišem stražnjicom...cerim se opet...igram se kao da je on ovdje,kao da me on promatra...okrenem se,nema ga...zagrizem mrkvu,èuje se kvrc kvrc!
Ulazim u sobu,bosa sam i parketi su glatki...Charles Aznavour pjeva Venecija sin ti...lagano se podižem na vrh prstiju,žmurim,pokreæem se lagano.Zvuk telefona,podižem slušalicu ''Nema nikog doma'' poklopim,nije me briga tko je bio...smijem se...nedostaješ mi...danas sam dama...varka,samo varka da sam za tebe drugaèija od svih bivših...
Radujemo se...misliš li da je to ono?Isto je kao prije?Sumnje su uglaðene i fine,poput mojih cipela...postoji vještina nade...psst. rekla sam ti nije me briga da prouèiš anatomiju moga tijela, moja g toèka nije ondje gdje se misli da je...a ni moja u,p ili t...moje toèke su na vrhu tvojih prstiju...šuti...orgazmi su ionako u glavi...tijelo je oruðe...baci te novine,koga briga za mapu moga tijela,stvori je sam...imaš li živaca?
Kondicija moga tijela je jednaka tvojoj ako zamijenimo tijela na tren...daj da budem muško jedan dan...savršeno je piškiti stojeèki...besame mucho...pogledaj me...živa sam i nemam plastiène sise,niti imam željezne ruke...plešimo.''Ostala si ista'' prošapæeš na mirkofon.Kažem ti, èekaj tren,odem do ogledala,vratim se i kažem ''nisam'' imam novu boju kose,imam crnu haljinu,imam izgrizene usne...smiješiš se...naravno da nisam na to mislio ludice...ostala si ista,èiniš me punim...I ti mene, ja to isto tako kažem,jer to i mislim...istovremeno se pitajuæi, a misli li on to ozbiljno tako?
Patetika nije laž?Patetika nije kiè?A kiè je kaže on podilaženje konzumentima...
Mislim sve to istovremeno dok mi prièa...ja sam konzumet njega i on moj?
Što se to dešava?Osjeæam dodir muènine,razdire mi želudac...udahnem jednom dublje,ritmièno,snažnije...bolje ne može,plovim mirna...

Kiši...mraèno je...a tek je podne prošlo...probudila sam se s željom da ostanem u krevetu cijeli dan.Eto još uvijek sam u velikoj sportskoj s kapuljaèom,crnoj majci koja mi seže do koljena skoro, i debelim èarapama,onim termo i tako švrljam kuæom,samo sam složila nescafe i gledam kišu...
Elvisove laganice su na Sljemenu (radio Sljeme heh)totalno je dramski nastrojeno...
Noæas sam sanjala èudne snove,sanjala sam jednog tipa s kojim sam plesala na najèudnijem mjestu na svijetu,jednom gradlištu gdje je bilo mnogo ljudi,i gdje su bile malene lampice,u snu je takoðer padala kiša,i ja sam takoðer bila bosa, u snu smo lebdjeli,a onda smo se ljubili i onda je on odjednom nestao,išèeznuo...baš èudan san.
Ali sam pod dojmom tog sna...bio je èaroban,taj stranac iz mojih snova,a samo mu poznajem glas.Divno je kako naša podsvijest može uèiniti što god želi i u snovima smo zbilja svemoguæi, u snovima to proživljavamo.
Ponekad se pitam da li ljudi oko mene ikako mogu barem pokušati shvatiti moje dvije krajnosti,onu kada me vodi iskljuèivo razum,a onda i onu drugu kada me vodi moja ludost.
Sjeæam se, nekada su mi znali govoriti da æe me moje ludosti napustiti s godinama,a meni je oduvijek bilo žao,što ako je to istina?Kako æe mi život onda postati dosadan i prazan,jer moje ludosti meni pomažu da se lakše nosim s svijetom oko sebe,da unesem malo èarolije,malo šarenih boja u umrtvljene dane.
To je slièno mrtvoj ribi koja smrdi,da bih se ja osjeæala divno,dakako u njenoj blizini prvo bih trebala ne osjeæati taj smrad,a onda kako se može mozak iskljuèiti pa da se to zaista i dogodi?Nisam uspjela,ali mi je palo na pamet da ako nabavim i ukiseljena pileæa jetrica, da je velika vjerojatnost da zaboravim na smrad mrtve ribe,ili još bolje,možda æe se onda izmiješati mirisi,pa neæe više postojati samo mrtva riba,veæ mrtva riba punjena s pileæim jetricama...u redu,znam da to nema nikakve veze s nièim,ali je to moj naèin razmišljanja,moj naèin nošenja s nekim stvarima u životu...uvijek postoji neko riješenje,obièno mi tražimo neka savršena,a možda su ona najednostavnija najispravnija,najizvedivija...možda sam samo trebala baciti ribu u smeæe,ali da li bih onda mogla promatrati ribu?To je kao kada netko treba nekome reèi da ga voli,a on onda ode na put oko svijeta,zasnuje obitelj,pa se vrati nakon 20 godina da bi rekao onoj drugoj osobi ja sam tebe volio...cerim se.
Ponekad zbilja kompliciramo,ako nemamo petlje,èemu onda jadikovke?To je nešto što ja zbilja mrzim,ako nešto ne želiš uèiniti,ako si svjestan da to ovisi samo o tebi,èemu onda samosažaljenje?Iskreno nikada nisam to shvaæala...tako da se i ja sada danas pitam, da li æu ja zbilja imati petlje uèiniti neke važne i bitne korake ka vlastitoj sreæi,jer da bismo mogli biti sretni,moramo se sami izboriti za nju,ali i moramo htjeti biti sretni...no da, to je samo moje mišljenje,tako ja funkcioniram...odoh se zavuè u krevet,ionako imam frke s bolnom zdjelicom...no to je neka druga prièa,za možda neko drugo vrijeme!!

Bila je to jedna neobièna noæ...pila sam mnogo i dosta uživala u toj polumraènoj zadimljenoj kavani...bili su tamo samo stranci i pokoji poznat lik...Lik koji svira,svirao je za mene koliko sam željela,sve dok se nisam zasitila,a bila sam poprilièno ne zastina...Alkohol se samo toèio,èastili su i mene i moje društvo...nisam znala tko ni zašto...iskreno nije niti bitno...ionako sam plesala za sve,strastveno se izvijajuèi,onako kako ja to volim...ples je erotièno zavoðenje,ja drugaèije ne znam...toliko je taj ples bio nabijen,da mi je prišla jedna žena,crnka,zgodna...prišla mi je,jer i ona ne voli da je drugi vode,odnosno muškarci,ali je rekla da se samo ženama može prepustiti...smijala sam se...bila mi je slatka kada je rekla da sam lijepa...gledala sam je u oèi...zapitala sam se da li je lezbijka ili ipak nije...ostavila sam ta razmišljanja po strani...bila je ugodna i lijepo joj je mirisala kosa...prekrasno zasita...mislim da sam po prvi puta u životu osjetila miris neke žene...onako intenzivno,a pritom èisto iskreno,bez primisli...
Nakon završetka plesa dala mi je svoj broj mobitela, i ja njoj svoj...zašto da ne?
Plesalo se,da je...ludilo se, o da...izgubila sam strepnje,sve je bilo poprilièno toplo i ugodno...kao u èahuri.Voljela sam se zaèahuriti noæas...jutrom smo nabacili tešku filozofiju...bilo mi je poprilièno zabavno poigravati se rijeèima tako pripita,jer se uvijek osjeæam kao da gubim tlo pod nogama...a to volim,kada se treba uhvatiti, uhvatiti za nešto!Uhvatiti ravnotežu u zadnji tren prije no što drosneš na pod...
Svidjelo mi se kako crnka razmišlja...èak sam se previše od zadovoljstva zaigrala svojim mislima,pa sam otišla u drugu krajnost u raspravi...što toèno znaèi sve probati u životu!?
Da imala je pravo sve je preširoka rijeè...ali ono što ne probamo o tome mi niti ne možemo suditi...
Zapamtila sam joj neobièno ime,ali nema smisla da ga upišem ovdje...
Bilo je to zanimljvio,ostali smo zadnji u kavani...pogasili su svjetla i èekali su da se pomaknemo,da odemo, a meni se nije odlaazilo, ne još!
Nazvala sam muškarca koji mi je nekada trebao biti ljubavnik i kome sam nekada davno promatrala tijelo dok je ležao pored mene,ali se ništa nije dogodilo zbog moje frigidnosti,koja nastupa kada nemam emocija za nekoga...kada u meni ne pobuðuju ništa osim neke obiène dragosti,ali ona nije poticajna,osim što potièe na poljubac na èelo i prolazak kroz kosu...
Nazvala sam ga da me odvede negdje,pa doma...trebalo mi je to...samo da me izvuèe...jer ja s njime nemam ništa seksualno,samo prijateljstvo...ali noæas se i naše prijateljstvo prepolovilo...prešla se granica moje trepeljivosti njega...ne nije bio loš...zapravo me previše živcirao svojom dobrotom i previše se pretvarao da me razumije...pogledala sam ga na odlasku,kao osoba koja zadnji put promatra nekog i koja tim pogledom upravo to daje do znanja, ali i šutnjom...rekao mi je samo obeæaj da æeš mi javiti što je bilo s nogom,rekla sam obeæajem da hoæu!
Izgubila sam prijatelja...vjerovala sam da mi je prijatelj,ali nije...noga me boljela sve jaèe...nisam mogla stajati na njoj,ali umjesto da me odveze doma,rekla sam mu da me ostavi na stanici...rekla sam da æu nazvati oca da doðe po mene,ali dakako da nisam...laž...lagala sam soèno...mnogo puta sam lagala...i nisam se uopæe pokajala,nisam ni trepnula...otišla sam na stanicu...sjela na klupicu,sunce je pièilo...stavila sam noge u pozu za meditaciju,iako me noga boljela...iako sam imala crnu suknju...bila sam toliko spokojna i puna života...odaslala sam sms njemu...on zna tko je on...
A onda sam doèekala nakon 3o minuta bus...sjela i ispružila se i na sjedala nasuprot mene stavila noge...slikala sam se s mobitelom...bilo je divno...sunce je bilo toplo...ništa me nije diralo...imala sam osmijeh na licu...napokon sam krenula svome domu...u 7 i 15 sam izašla iz busa...ušla u kuæu...sve sam probudila svojim pripitim kretnjama...vikala sam dobro vam jutro...evo vam vaše pijanice...bacivši se u krevet izmeðu roditelja...cerila sam se...a oni su me potjerali na spavanje...
I nisu me uopæe budili...do eto sadašnjeg ruèka kojeg provodim upravo kod bake,kojoj je danas roðendan...ja slavim svoja pijanstva i sve svoje misli,jebene misli,pokvarene misli...erotske i manje erotske...izgubila sam prijatelja noæas...a što da kažem neæu mu se javiti...ne to se ne smije,vrijeme je da se odvojimo...kao što sam nekada davno govorila svima, ne navikavajte se na mene,jer ja sam nestalna i nestvarna pomalo...nikada me neæe biti tu kada æete vi to oèekivati...a vi kako vam doðe!!!
Kako vam doðe...kako vam doðe...kako vam doðe...i bit æe kako meni doðe!

Još jedno novo jutro,dotaklo me iz snova,razbudilo i natjeralo da se osvrenem oko sebe...moram krenuti u dan.
Sjedivši na krevetu,osjetila sam kako me prošla noæ izmorila,isprevrtala i sada se ovakva moram uputiti u novi dan,neispavana,pomalo umrtvljena,ali noæ æe skoro.
Zaboravila sam živjeti danju,danju ja spavam,danju prolazim kao duh ulicama moga grada.
Ne postoji ništa što se nisam usudila uèiniti,a da sam kasnije zažalila,moja majka i moj otac,moja krv,vjeèiti pomagaèi da stanem i bez novih fantazma na noge.
Ali onda sam ukrala sve što se može ukrasti u ovome životu,apsolutnu slobodu,i nitko se nije mogao dotaèi moje kose.
Popij malo osjeæat æeš se utopljena u zaborav,mnogo sam se puta tako odnosila prema sebi u sebi,izašavši iz okvira normalnosti,a što je pobogu normalnost?
Nitko nije shvaæao da ja samo živim pjesnièki skrojena i da se borim s saznanjem da moje rijeèi nikada neæe biti reveolucionarne i da se odrièem svega,jer moj talent nije dovoljno snažna i rapidan,a što pobogu onda da radim,jer je pisanje sve ono što ja najbolje znam,ne laž, to je laž!
Ja najbolje vidim i osjeæam,a en znam kako to izreèi...
Nikada nitko nije bio okurutniji prema meni od mojih pjesama i prièa,kada su me oštrim pogledom rezale i govorile NE VALJAMO!Koja je to muka da porodiš ono što te kasnije prezire,ono što si iznio na svjetlost, a ponos koji je postojao dok se raðalo,dok se stvarao i u prvom trenu dok je izašlo cijelo na vidjelo, a onda prvi šamar,šamarèina...ne valja...pa bol,silna bol,koja razidre,te iste tvoje rijeèi koje su bile u tebi te izdaju...rugaju ti se,bacaju te na pod...
Èesto se mrzim tada, a drugome se ne mogu predati.
Ne mogu se ponekada shvatiti,ne ja nisam vjerovala da to može biti tako teško.
I onda ulazim u samoæe,da bih u samoj sebi pronašla neku novu fazu,neki novi uzlet, nikada si ne umšljam da sam pisac,ali ja jedino što volim èiniti je pisati,možda se time i ponižavam,možda sam samo jedan od jadnika...
Zaboravila sam kako se živi drugaèije od ovoga, mene uzbuðuju niske stvari...
Mogu sada èuti podsmijeh ljudi koji misle da me znaju, misle da je ovo samo hir...pisanje nije hir...kretenèine jedne...oduvijek su bili slijepi miševi koji se povode za voðama zasukanih rukava kod ispijanja ljubavi...vikala sam, o jesam, ne ne mogu me pokoriti...
Ja možda neæu biti pisac,ali to ne znaèi da ja neæu žvijeti svoj život baš tako uljuljana u zamisli...ne valjam ništa!!!
Ponekad mi je zlo od toga,danas je taj dan, i danas me ne pitajte ništa,osjeæam kako me bol izjeda...ostavljena na pustopoljini sama s svojim mislima koje se koprcaju i èini se da se prepiru koja æe me zavesti na pogrešan trag, na pogrešan put...
Danas æu se predati,neka me odvedu,pit æu kave s strancima,jer prijateljska lica u ovoj fazi ne podnosim,i njihova tješenja, sve æe biti u redu,kao da me zbilja razumiju,kao da znaju što se sa mnom dešava i da mogu vidjeti kako odbacujem nove dijelove sebe i vraæam se k starima ili obratno, kao da su sa mnom na ringišpilu koji se vrti i vrti,ali da se razumijemo ja kada se skinem s njega, meni se ne vrti, meni je sve vrtnja ionako...nove vrtnje me ne izbacuju iz ravnoteže!
Mene izbacuju samo mirne vožnje,mirna stanja,kada nema nièega u meni...
Zato æu danas poæi s muškarcima da pijem,da budem kraljica šanka...u jeftinoj kavani...
Prizemno prijatelju,prizemljeno...skoro pa podzemno...moram ja moram,ja naprosto moram otkriti jednostavnost!
U njoj je kljuè...nemam više snage sada bilježiti ovo što me danas tjera da izaðem iz sebe,pa da se opet vratim...danas æu piti!!!Danas æu ispoèetka biti ništa...da bih opet bila sve!
Zbogom!!!!

Ljubav te èuva da ne kreneš na put udaljavanja od svijeta.
Ljubav radi ljubavi,ljubav radi èovjeka poput tebe.
I zato preskoèi barikade, ne plaši se boli, jer ljubav nosi sve, no
bol je tada tek zrno soli.
Rizik vrijedan ljubavi...

U crvenoj zemlji žive mali crveni ljudi.
Crveno se jedu i crveno se vole,crveno umiru jedni drugima na crvenim posteljama i polažu ih u crvene grobove...
Crveni ljudi su siti crvenih misli i crvene hrane,crveni ljudi ne poznaju druge boje,ali im se crveno nadaju...
Crvene kiše i crveni vjetrovi haraju crvenim svijetom,a crvene mrlje ostaju na crvenim tkaninama,da bi ih spretne crvene ruke uklonile u crvenoj vodi pomiješanoj s crvenim deterdžentom...
Crvene ljubavi se raðaju u crvenim srcima, i odumiru u crvenim suzama, na crvenim obalama.
U crvenom svijetu crveni je dah i crveno je cvijeæe,crvene oèi i crveni naèin života...
U crvenom svijetu žive samo crveni ljudi koji vjeruju u crveni život,u crveno sutra i crvene pjesme pjevaju na crvenim obroncima samotnog žviljenja crvenila...
Ali oni u dnu crvene duše na jedan crveni naèin ipak pomisle da postoji drugi svijet koji nije samo crven.
U crvenoj zemlji postoji maleni oltar gdje prodire jedna mala crna toèka kojoj se crveni ljudi mole i klanjaju...ali tu crnu toèku u crvenoj zemlji nitko nikada nije vidio,osim starješine koji je otkrio crnu toèku, malenu,najmanju...ali on ju je odmah poklopio s crvenim stvarima,i na nju stavio crveni oltar...i samo on ima kljuè crvene boje,koji otkljuèava crvena vrata i gdje se može vidjeti crna toèka...
Prošlo je mnogo godina,samo ju je on vidio i on zna,zašto se crvena rupica mora skrivati i zašto ju nitko ne smije vidjeti...
Zašto?Jer crveni ljudi žive u crvenom balonu koji ima crni èep...i da crveni ljudi otkiju da postoji èep,oni ne bi više imali u što vjerovati...morali bi van...a vani nije sve tako crveno,vani je sve samo ne crveno...a oni imaju crvene oèi,crvene kose i crvene ruèice...vrste svakodnevno izumiru...želimo li mi vidjeti crvene ljude, koji prosipaju crvenu krv na naše sive ploènike?

Napokon jedan dan po mom ukusu,ova kiša koja je danas padala,tako nježno,pa zastrašujuæe kao da želi isprati sve grijehe ovoga grada...ja sam u njoj èula njegove uzdisaje,snažne.Podsjetilo me na jednu od tih noæi u kojima je On bio moj...ili nije?Ne pitamo se o tome nikada zapravo,samo se prepuštamo uvijek tom intimnom èinu, pa preðemo preko svega što se u tim trenucima kaže...
Pa sam prošla i ja,tražio me obeæaj da æeš završiti faks!
Obeæaj,obeæaj,obeæaj,a ja sam obeæala iako sam se cerila,a on me tražio da se zakunem...Pitam se da li se važi zakletva ili obeæanje u takvim trenucima?
U trenucima kada vjerujem da bismo prodali i vlastitu krv samo da se dosegne ono tako željeno u krajnjem trenutku odricanje sebe,prepuštanje sebe,izdaja sebe ili kako on voli govoriti ''mala smrt''.
Mislim da se ne važi...ja mislim da se ne važi...iako sam zabrinuta, ne obeæajem inaæe nešto što se odnosi samo na mene...zanimljivo!
Dakle vratimo se na kišu, hmm ona me danas tako umirila,provela sam dan s njom, s njenim umrtvljenjem i pitala sam se kome ja to pripadam?
A onda sam shvatila kako mi je dugo trebalo da postanem ovako svoja,ovdje svoja,na ovom blogu,da dam sve ono što me saèinjava,bezobzira što su neki dijelovi možda i ne primjereni...a onda tanka je granica.
Ovdje se ionako nema što previše sakriti,a nema ni nekog osobitog razloga za to,samo sam èovjek,a ništa ljudsko nije mi strano...s time sam danas osluškivala kišu i zaspala sam tako na par sati...voljela sam samu sebe i znam da sam na sasvim dobrom putu da postanem ono što ja želim...
Znate li mislim da je vrijeme da odem zagrisiti u soènu krušku žute boje...èeka me...ja volim kiše!

Lane moje ovih dana,jer ja samo jedan život imam,dva su zrna grožða ostala na stolu,smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije,laži,laži,laži me ti to radiš najbolje,ima dana kada ne znam gdje da krenem,zbog ljubavi što mi stvara bol,kažu mi da još si uvijek lijepa,ja volim fatat muve,ja volim fatat muve,jer muve volim jaaaa...Stop!
Opet radio,jebiga teško živimo u svakidašnjici...potrebito mi je malo,samo malo,ljudi samo malo svježine.
Upoznali smo se,na èudom mjestu,rekla sam mu da me ne zanima seks,lagala sam,u meni je ponekad životinjski instinkt,smijao se...meni to i nije bilo odviše smiješno...ali ja apstiniram,ja sam aseksualna...Stop!
Dakle èuli smo se,prièamo satima,dan ili noæ,pa to dakako ne igra nikakvu ulogu...isprevrtala sam malo želudac,povraæa mi se s vremena na vrijeme...to je stoga što s nekim mogu komunicirati normalno...to je tako divan osjeæaj da u mome želudcu izaziva silnu toplinu koja me tjera onda,da je izbacim iz sebe.
Razmišljam cijele dane o tome, o jednom fantomu,ako se to tako može reèi...ne poznajem ga lièno,zamolila sam ga da mi još neko vrijeme bude stran...fizièki.
Jebe mi se,sviða mi se kako dahšæe na moje uho...on ne pretjeruje,ali dahšæe,seksualno aseksualno...
Toplo je bar,nema muljaža...pa se i osjetimo na vrijeme jako snažno i dubinski nevino.
Pa mi smo još dvoje ludaka na traènicama,èekamo razlièite vlakove,ali zajedno èekamo vlakove...
Došlo mi je da uriniram,ali nisam,nije ga bilo da to vidi.Jebiga ne možeš urinirati pred bilo kime.
Voljeti nekoga znaèi slobodno urinirati?
Nemam pojma...spava mi se.
Stop!

Uronila je u more s jasnom vizijom stapanja.
Više ništa oko nje nije postojalo, sve i svi su izgubili važnost.
Prijetvorno toplo more na površini odjednom je postalo tamno, hladno i strano u dubini.
To joj se svidjelo jer ju je podsjeæao na nju samu.
Klizila je površinom munjevitom brzinom kao da joj život ovisi o tome, iskljuèivo o tome.
Odjednom je zastala, na dnu mora ugledala je uže, èvrsto stegnuto za kamen, zaronila je duboko i uhvatila kraj, zanimala ju je dužina…
Dužina!
Nju zanima dužina svega, dužina života, dužina ruènika, dužina ispravnih misli, dužina srca, dužina jedne ljubavi, dužina dotiènog užeta!
Poželjela je uže uèvrstiti za ruku kako bi se prisilila ostati ovdje zauvijek, no uže je bilo predebelo, a njena ruka savitljiva, neuhvatljiva i skliska, njena ruka uvijek izmièe.
Završila je s naglim pokretima i ujednaèila je disanje, odluèila je pobjeæi na drugo mjesto, razlog nepoznat!
Svemu je razlog nepoznat mislila je ona ( u to je bilo tako lako vjerovati).
Smjestila se ispod starog bora, sunce je prodiralo kroz guste grane i Ona je bila zadovoljna.
Opet je pomislila na dužinu, ovaj put na dužinu ostanka ovdje…tada ga je ugledala.
On onako mokar, izdržljiv, tamnoput, a Ona mu je prije svega toga uhvatila pogled.
Mraèan, opasan, snažan, prepotentan, nabijen erotikom…pogled.
Njegove smeðe oèi, a Ona ih je doživljavala modrim.
Voljela je modre oèi, podsjeæale su je na more i na ostanak ondje gdje se uvijek može ostati bez straha.
Ima modre oèi, smatrala je Ona, no to mu nije pomoglo da se ureže u njeno srce, dakako Ona mu nije željela znati ni ime.
Zvala ga je On…to joj je davalo dozu sigurnosti u njenoj glavi, On ili Ono…stvar…nešto što se nje same zapravo i ne tièe.
On i Ona ponekad su se i sreli, možda su im se i pogledi spojili, možda ju je poželio zamoliti za novine koje je Ona svejedno gužvala, iako ih uvijek i nije stigla proèitati dok bi On došao, ali nije mu željela dati ni jednu jedinu šansu koju bi On mogao iskoristiti i obratiti joj se.
Ionako je On u njenoj glavi bio samo jedan od onih koji oduzimaju sve, a ne daju sebe…
Zapravo mislila je, ako je i On takav, onda su previše slièni…morala je priznati samoj sebi da sebe èuva samo za sebe…srce joj je poèelo snažnije kucati kada se suoèila s tom èinjenicom.
No kretalo se dalje, ispoèetka…
Šetajuæi onim dijelom grada koji je uvijek nekako nedokuèivo tajanstven, šetajuæi noæu dok nikog nema, Ona se osjeæala tako živom.
Ona je živjela noæu i plašila se dana, jer se noæu živi, a danju sanjari…nedokazana teorija, koju je samoj sebi nametnula…iz opet tko zna kojeg razloga…
Rekla sam, niste zapazili?! Ona vjeruje da je razlog uvijek nepoznat!
Strah! Ona se strašila njih, muškaraca poput njega, vidjela ih je na svakom koraku, nikada joj nisu dali mira, iako joj se veæina njih nije pokušala niti približiti. Vidjela ih je samo danju.
Gušila se od njih, željeli su lutku za jedan dan, a Ona ako je i željela biti lutka, onda je željela biti lutka za cijeli život…nikako se to nije poklapalo…nikako.
A njene sjene prošlosti, samo su je èinile nervoznijom no ikada ranije, kada bi ih srela, vjerovala je da su svi identièni…samo s razlièitim maskama na licu…a to je izazivalo muèninu kod nje!
Ona se ponavljala, uvijek monoton hod i ista razmišljanja, ista mjesta,no razlièite banalnosti!
Voljela je iste vizije, a krhkost njene duše najbolje bi se mogla usporediti s krhkošæu najobiènijeg stakla, otporna na male udarce, no jedan jaèi odvodi u totalni kaos.
Šetala je još uvijek, nije se znao ni dan, ni sat, ni godina. Njoj to ionako nije predstavljalo ništa, živi i to je jedino važno, mislila je…
I dok je koraèala spremna na razlièite moguænosti dogaðanja, ipak nije bila dovoljno spremna na susret s njim…noæ je pobogu!
Jak udarac-kaos!
Sutradan…bilo je rano jutro.
Ušla je u more s jasnom vizijom stapanja, jasnijom no ikada prije!
Kretnje su joj bile profinjene, meke, doimala se poput kakove božice.
Odabrala je rano jutro, jer tada je bila muèna tišina i nitko je nije mogao vidjeti.
Ribari su veæ odavno došla iz ulova…nije bilo prijetnje njenoj trenutaènosti.
Zaplivala je laganim, smirenim, ujednaèenim zamasima, bila je dovoljno daleko i zastala je…plutala je po površini, opustila se i zurila u prekrasno modro nebo, shvatila je u tom trenutku da na ovome svijetu ima najviše modre boje.
Modro nebo, modro more, sve su to samo nijanse, modro more, modro nebo, modre oèi…nekoliko je puta ponovila modre oèi...
I odjednom ovaj se put stvarno više nije imala razloga strašiti nikoga.
Ovaj put za nju više ništa nije postojalo…ništa nije bilo…za nju!
Sutradan su ribari, u njenom zaljevu izvjesili crne zastave ( za nju modre).
I nebo je bilo nekako tmurnije modro, a more?
A modro ju je more posljednje obgrlilo i spojilo se s njom, sve do onog trenutka dok jedan dobrovoljac ronilac nije otpetljao uže s njenog dugog vrata (pronašla je naèin, vrat nije izmicao) i posljednji put izronio njeno beživotno tijelo, modro tijelo…
Beživotno tijelo s smiješkom na licu.
I ležala je tako dok nisu stigla mrtvaèka kola, neki prolaznik je primijetio njene modre oèi.
I sve je u njenim oèima imalo sjaj, sve dok se netko nije sjetio zaklopiti joj oèi…
Više nije bilo modre boje!

Biti æe ovo duga borba za opstanak,osjeæam je oko svoga vrata.
Ne znam kako æu ustati bez rijeèi jednom,i pokopati buduæe snove.
Osjeæam veæ sada gaðenje i prezir prema onome što nas zaskoèi bez upozorenja i što nas kasnije bocka svakodnevno,kao da nam je roðen jež ispod kože...i svaki pokret kreæe ka bolu.
Osjeæam se prostituirano,nema nièega što me nije izdao u trenucima kada sam trebala postati njegova,a sve mu se opet predalo kao zemlja koja se predaje kiši...
Nitko je niti ne pita,ona to iskonski èini.
Više ja ne shvaæam koliko je vrijeme ogranièavajuæe,ja samo postojim u odreðeno doba dana,kao sakrivaè,a u ostatak kao otkrivaè svoga zemljovida njemu.
Tko æe nas prepoznati,ako nas ugleda...ostali smo isti možda tek u površinskim analizama, polukompetentnih ljudi.
Diše mi se,nauèila sam to,odavno...sada pitam za dozvolu,da ne udahnem možda pedalj više od njega.
Ne pitajte me o èemu ja to pišem, ne razumijem previše ništa oko sebe, sada ga mirišem u svom skromnom domu mojih misli...
Ne èujem vas, ne èujem nikoga...dosta mi je svega, ne postoji ništa drugo,što bi me moglo sada nasmijati,moje lice je sasvim ozbiljno...jer sam slobodna i njegova,iako se osjeæam samo kao karta,koja se baca u odreðenom trenutku na stol...As!
Što ja uopæe znam o kartama,što ja znam o svemiru koji nas je spojio na trenutak i sada smo se najeli jedno drugog,ali ne mi nismo siti još neko vrijeme...
Što da uèinim,gdje je kocka u pravcu...može li kocka stati u pravac? Da li je on dovoljno širok,a da li je ona dovoljno sitna?
Tanjuri su ostali prazni,baèeni u sudoper...nadam se da se nisu polupali...žestoko se jelo.
Do dna se spuštalo,pa do visina,i stalo negdje oko lijeve klijetke...
Srce...pu bum,pu bum,pu bum...pu bum...pu bum...Nož se oštri,vilica se smiješka...

Gdje æemo danas?
Nigdje daleko,jer bi se trebalo hodati,napredovati i èiniti sve da se pomakne s ove toèke...
Ostajemo ovdje sjediti i ne misliti,tako je lakše biti živ.
Živ u sjediljkama...slušam melodiju...o èemu ti to meni pokušavaš prièati,ja te ne slušam...kako bih i mogla kada smo zaèahureni u vremenu èepièa u ušima?
Ne slušaju se balade o ljubièastim bikovima i zelenim zeèevima...dosta mi je svega i ako mi doðe skoèit æu u ponor...daj se prestani smiješkati svakom mom okretu tijela...ako mi doðe pretvorit æu se u kip.
A do tada æu se igrati na žici i izvoditi salto...vješto ja to radim,nema mreže ispod,cirkus mi je uvijek bio draži od kina...sve postaje nebitno, ionako sam pomodrila od kada sam u ovom dobu smjehova koji se smiju sivo...idem da se odmorim!

Stol je prazan.
Stolice zjape,nitko na njima ne sjedi.
Stvari porazbacane po mojoj usamljenoj sobi,
govore u tisuæu slika iako su njeme.
Govore o njemu.
Stol èeka njegove stvari.
Stolice èekaju da zajedno sjedimo na njima.
Svi èekamo nešto,a nikakvih dogaðanja nema.
Èekamo njega,a njega nema!

...doèekalo me jutro...presnažno za mene,trgalo me i slamalo,jer me odvajalo od njega.
Mi smo noæ...ne noæ tek jedna,veæ noæi,noæi u slijedu...mi smo mrak i strast...mi smo centar svemira...zajedno...noæu...
Slomilo me i podne i zvon katedrale,i top s Lotršèaka...jer je još daleko noæ,noæ ON.
Slomile me ptice,sunce,nebo i dan...jer me èekanje èekalo...da postanemo jedno do njegovih otkucaja misli,koje dolaze na vrata moje duše i na prvi kuc-kuc,ja manijakalno otvaram i stavljam mu ruke oko vrata...a dotièem tminu.
Moæ je u noæi,èekanju i punini (za nas)moæno lete oni što imaju krila spremna za let...
Dodir irealnosti na realnom tijelu...što ti ja to prièam,znaš li shvatiti?
Ovo se ne može komentirati,šapnut æe mi...
Shvaèaš li dragi,mi smo odviše zapetljani da bismo otpetljali ljubav od papira...jer papirnata ljubav nema petlje,o èemu ja to onda govorim?
O našoj papirnatoj zapetljanoj ljubavi,dragi mi imamo sve što želimo...dao si mi da budem carica od tvoga glasa...kažeš da me voliš ušima,ja tebe volim oèima...volimo li se mi to nadama?
Što,kako,zašto?
Nije nas briga dragi...volim te,to si ti...osjeæam došao si u tom obliku...papirnatom...ne neæu ti kupiti roze bokserice i neæu te nazivati pinky dragi!
Samo æeš dovesti cigane da sviraju na mom diplomskom...i pjevat æeš s njima : vidi je to je moja curica...
Kao da je grom odapeo u drvo i zapalio ga,osjeæat æu u svome srcu...na spomen moga imena...
Da dragi,uradit æu sve što je najbolje za mene...da bi ti bio slobodan u svojoj ljubavi prema meni...obeæajem igrat æu fer play prema sebi samoj...s manje rizika, da naša ljubav opstane na sceni...
Ne brini volim te u ovoj prièi,kao i na javi...volim te jer smo neformalni i jer nemamo poèetka ni kraja...
Dotakni nas,kada dotièeš plohe razlièitih predmeta u predmetarnici naših predmeta misaono sakupljenih i naèinjenih èvršèih no èelik...
O kako te volim dragi moj ludnièaru...oteo si vraga hadu...tko æe sada vladati podzemljem.
Ma znala sam da dobro uvijek pobijeðuje...prepuštam ti se.
Kupi mi babane,jer sam ih oduvijek mrzila,natjeraj me da jedem kozji sir,jer mi se želudac steže na samu pomisao...pokaži mi da ono moje nikada postaje sada...nauèi me da je patetika jedina pravovaljana u pravim ljubavima...dragi krenimo u krevet jer tamo smo do još nekada prije spavali sasvim sami!

Još jednu noæ, u beskonaènom nizu noæi izgurala je sama.
Sama bez njegovih ruku.
Pitala sam je kako je.
Okreèe glavu na drugu stranu i ja shvaæam
njoj nije lako.
Ponavljam pitanje,tek tako da je još jaèe
zaboli i da napokon shvati da nema smisla.
Okreèe glavu prema meni i baš kao da
shvaæa moje pokušaje da joj pomognem,
na njenom licu zabljeskuje blagi osmijeh i
biserna suza u oku...
Dodiruje moju ruku u znak zahvalnosti i govori:
Još nije kraj!

Skini mi masku s lica
ako znaš kako,
Ja bih to stvarno rado doživjela.
Ako mi uèiniš to
Ja æu dati dio sebe
da otkrijem tvoju istinsku želju.
Skini mi masku s lica
time æeš mi oprati i grijehe...
Budi moj suton u noæi,
a ja æu se tada pretvoriti
u onu zavodnicu noæi i
dodirnuti baršunasto,toplo
srce njegovo!

I njihovi dodiri me ne dodiruju.
Prazno,ništa,samo pogledi koji neotkrivaju dušu.
Nisam znala.
Dopuštam da spoznam sada.
Onako jezivo,zastrašujuæe,
oštrim kao vrh noža, pogledima koji su drsko
vrištali iz tvojih oèiju
znao si mi to èiniti.
Mislim dodirivati,ali bez ruku,
ljubiti,ali bez usnica koje truju konstantnom željom za još.
Duša opljaèkana inferiorno empty.
Ma nema...ah ljubavnièke želje za drugim,a
ostalo se naðe.
Nema crnila,nema sivila.
Nit je naðena!

Uvijek je smatrao da je lako otiæi od bilo koje osobe u životu.

I on je donio èvrstu odluku da odlazi od nje jednom zauvijek...
Veæ je 6 mjeseci unaprijed iznajmljivao novi stan, i svakodnevno poslije posla krao je 2 sata da bi ga s osobitim užitkom uredio kako on želi,napokon više neæe postojati naranèaste zavjese,niti æe morati više ikada slušati sauganje u nedjelju prije podne dok bi se on samo u tišini izležavao u krevetu.
Sada je on sve ove mjesece s ljubavlju planirao dan kada æe otiæi bez rijeèi,samo æe joj ostaviti komadiæ papira s kratkom porukom ''gaduro otišao sam zauvijek,požderi se''
Èak je kupio i ogroman bennetonov,skupocijen kofer s njenom karticom,neka sada ona plaæa njegov hir,baš kako je on godinama plaèao njene modne hirove.
On je naime vjerovao da æe sve biti u savršenom redu,on napokon zaslužuje malo mira i sreæe,što dalje od rospije!
Tog jutra u sedam sati,dok je njegov modar bennetonov kofer bio spakiran s ostacima njihove godišnje sedmogodišnje ljubavne veze,on se osjeæao tako svježe i zdravo.
Ona ne zna da odlazim,pomislio je,a kada se vrati ništa više neæe biti kao prije.
Ona je na poslu,a prije toga nije zaboravila ostaviti mu popis stvari koje on mora obaviti dok nje nema,on se usudio iscijepati papir,imao je cijelu noæ za to vremena,ona je imala dežurstvo u bolnici i trebala je produžiti jutarnju smjenu...
Èesto je zamišljao njene pacijente,kojima ona daje inekciju.
U svojoj glavi je vidio njene prèaste usne i ogromna usta koja uvijek blebeæu i nikako da prestanu s kritikama,te njen luðaèki pogled dok ruka zabija manijakalno iglu pod kožu...ježio se na to!
Sjeo je u kuhinju za stol i promatrao sve oko sebe,odjednom su mu navirale slike njihovih zajednièkih doruèaka,ruèaka,veèera...
Pred oèima mu je bila njena savršena figura i obline koje su s vremenom postale odbojne zbog odvratnosti njenog karaktera,odmah se stresao i rekao,ako æu ikada imati novu ljubav ona æe biti mesnata,okruglica,punašna,jedra, djevojka...
Oèi su se vrzmale prostorijom,upijale su sve detalje,jer on je posljednji put ovdje,za par sati on æe napokon biti u svom domu,sam s èašom vina u ruci i ako æe htjeti on æe moæi dubiti na glavi i neæe svake veèeri mijenjati potkošulju,ma uopæe je neæe nositi!
Odjednom je zapazio da iza štednjaka viri manji komad razbijenog tanjura,odmah se je prisjetio njihove svaðe oko toga da li im je potreban najnoviji sokovnik od 800 kn, koji je ona kupila bez dogovora...
Glupaèa!Izustio je.
Na njegovom se licu pojavio osmijeh kada se sjetio kako baš zbog tog razbijenog tanjura,sada više dok jede ne mora gledati one odvratne cvjetove kojima su ukrašeni,jer ona je baš u inat kupila sutradan novi set...
Luðakinja!
Poželio je popiti kavu,posljednju kavu u ovoj odvratno èistoj kuhinji,i baš æe joj ostaviti suðe da ga ona opere...
Lice mu se izoblièilo od sreæe...
Pjevušio je poznatu melodiju koja je svirala na radiju i èak je vrtio bokovima u ritmu.
Pomislio je kako bi ona reagirala da sada upadne u stan i da ga ugleda,zasigurno ne bi mogla vjerovati svojim oèima,ona je tako...
Ali baš ga briga.
On je sada sretan i promatra kroz kuhinjski prozor klince u parku i ništa mu više ne predstavlja problem.
Voda je zakljuèala i stavio je 5 èajnih žlièica kave,jer on dovraga voli jaku kavu...
Osjeæao se muževnijim i snažnijim no ikada.
Ulio je kavu u veliku šalicu iz koje ona pije èaj, i ne dopušta da se iz nje bilo što drugo pije.
Srkao je glasno,jer ona mrzi kad on srèe i rekao je, ah kako æu biti slobodan u godinama koje slijede...
Mirni dani,više mjesta u krevetu i križaljke samo za mene.
Popio je kavu i smirenim,odmjerenim kretnjama odložio šalicu na stol,uzeo je njeno nalivpero koje ona ne dopušta da se dira i na njenoj novoj bijeloj haljini ( tako je odluèio u posljednji tren) napisao prvobitnu poruku ''GADURO OTIŠAO SAM ZAUVIJEK,POŽDERI SE!''
Zatim je još smirenijim pokretima ostavio nalivpero u polegnutom stanju tako da tinta iskapa po stolu...
Podigao se i odjednuo kaput crne boje,a u desnoj ruci se veæ nalazio dotièni modri kofer.
Koraèao je hodnikom i usput se ogledao u zrcalu i nasmiješio se sam sebi,došao je do vrata,uhvatio je kvaku i zadnjim malim okretom glave bacio je pogled na rupu u kojoj je živio s njom.
Naježio se od uzbuðenja zbog polaska...
U trenutku kada je iskoraèio osjetio je laganu dozu ponosa, i još veæu dozu ushiæenja.
Sišao je ispred zgrade gdje ga je èekao automobil,žurno je otkljuèao i ubacio kofer u prtljažnik,jer je želio što prije nestati odavde...
Ušao je u automobil i kretao je prema drugom dijelu grada gdje æe provesti najbolje godine svoga života,vjerovao je u to,drugaèije ne može biti,jer sve je bolje od života s njom!Pjevušio je cijelim putem,puštao je prolaznike da preðu preko zebre,na benziskoj je dopustio malom da opere prozore i dao mu 20 kn...ništa ga nije umaralo...
Život je prekrasan,cijeli svijet kao da je na njegovoj strani!
Stigao je pred novu adresu,parkirao je s druge strane ceste,izašao je van,grèevito uhvatio kovèeg, i zakoraèio........................

Sutrdan je u novinama proèitala kako je neki klinac u novom audiu s 200 na sat,naletio na prolaznika koji je neoprezno prelazio cestu!
Ispod je ugledala njegovu fotku...
Odjednom je otvorila bocu starog whiskija i i skapila nekoliko èaša,smijeh je zavladao prostorijom!
Odluèila je na pogreb odjenuti bijelu haljinu modru od tinte...

Bez rijeèi smo otišli,potonuli u noæ,
svaki na svoju polutku života,niz vjetar s kišom u srcu.
Nestali smo.
Kao da smo se probudili iz sna.
I bez posljedica potpuno ravnodušno,umili smo lica i isprali
prljave tragove zajednièke realnosti.
Svako je od nas dvoje sjeo u svoju fotelju,svaki u svom domu,
i ispili smo veæ pomalo predvidivu kavu.
Udisali smo odjednom svijež zrak i krenuli u nov dan.
Bez grizodušja stavili smo osmijehe i proklinjali smo ljubav,
vjeru u ljude i kajali smo se što smo vjerovali jedno drugom.
Dan je odmicao kraju,svaki je bio sa svojom savjesti,osuðen na
vlastita stanja duha,osuðen na pitanja,osuðen da se odgovori
izgube u paklu života.
Dan je odmicao kraju,a mi smo bili jedan bez drugoga i to nije bilo
ništa novog.
Dan je odmicao,a mi smlo legli u krevete, ne znajuèi što onaj drugi misli,smatra,želi.
Legli smo u krevete,na razlièite jastuke i utonuli u sne.
I nikada se više budno nije sanjao taj san.
Olakšanje za oboje...

PARAMPAMPAMPAMPAM
Dan je kao stvoren za neèujno koraèanje i zabrijavanje razlièitih brija,kao onda dok sam imala 17 i dok sam vjerovala da mogu sve što poželim, i zato danas kada pogledam u ovo nebo svjetloplave boje, ja pomislim baš ono kao tada, i preplavi me taj èudan osjeæaj koji se nikako nemože opisati...sveèano sam odluèila danas mu se prepustiti, iako æe trajati sasvim kratko,mislim da se isplati biti sretan samo na tren...nekako sam se ovih godina u nekim stvarima opametila, a u nekima sam totalno neprimjerena, ali tješim se da æe se moja pomalo divlja i buntovnièka strana smiriti s godinama, da to je obièno tako...ali dok traje neka traje...bar imam dojam da nešto èinim, pa makar to i bilo samo glasno i jasno izjašnjavanje o odreðenim temama...ti se zasigurno smiješiš jer znaš da to i nema baš nekog pretjeranog smisla, ali meni sada donekle još ima...volim promatrati ta tuða lica koja se lagano iz opuštenog izraza lica, pretvaraju u grè...i priznajem mrzim kad svi misle da sam oke, e kad se to dogodi onda se ja zapitam pa koji vrag nevalja samnom, ili je u njima problem, ja želim da sam super samo odreðenim ljudima, njih nekolicini...o moj Majakovski gdje smo ti i ja zalutali!?

Vi mislite da ovo bunca malarija?
To je bilo,
bilo sred odese.
Doæi æu u èetiri,rekla je Marija
Osam
Devet
Deset
Evo i decembarsko veèe
ode od okna
i obeshrabri.
U stara leða ržu i jeèe
kandelabri.
Sad nebi mogli prepoznati mene:
žilava gromada
grèi se i stenje.
Kakvo je htjenje ovakve stijene?
A u nje sve je htjenje!
Ta za mene to nije nevažno i to
što sam bronzan,
i to, što je srce gvožðe hladno.
Ja noæu želio svoj zvon sam
skriti u meko
u žensko, na dno.
Golem i
zgrbljen
uz prozor glavu meæem,
èelom talim plohe stakala.
Hoæe li biti ljubav ili neæe?
Kakva
velika ili mala?
Otkud bi velika u takvom tijelu bila
to mora biti ljubièak, mali smiren toli.
Trza se od ruba automobila.
Zvonèiæe konjiæa voli.
Još i još tromo
stavih rošavu daždu lice u lice,
èekam poprskan gromom
šuma ulice.
Ponoæ ga s nožem toèno sad
stigla
i zaklala ko zlikovac!

ahhh samo ulomak predugo je...
Danas sam kao plašljiva luðakinja koja je spremnija no ikad na najveæe gluposti, nema nièega što
bi moj mozak moglo osposobiti da razmišlja razumno...
Znam i to se moralo dogoditi, èekam to veæ tako dugo...uvijek me uhvati s vremena na vrijeme, i tada sam bezvezno drska i bahata...sve me je strah sada pogledati se u lice, tko sam to ja...jer sam danas nitko i sve...
Veæ je prošlo 12, a ja se spremam za kavu s frendom, dogovor je pao u tri...
Veæ znam da æe danas biti napetije no ikada, lijep je dan, a moje su rijeèi malooštrije no
inaèe, danas sam ih nabrusila kao što su kosaèi, bruslili svoje kose, ili srpove...divna
pomisao...srp i èekiæ...o Moj Bože o èemu ja to danas trabunjam?
Kako je lako kada nemislim o nièemu!
Ooo trebam Majakovskog danas ooo kako ga trebam, trebam dozu njegovih razmišljanja, jer mi ona pomažu da se odreknem ovoga dosadnoga i ubitèanoga svijeta s kojim se suoèavam svakodnevno...
Ufff kako je dosadnjikavo žvijeti ovakav život, ne nije teško, silno je monotnono i
uspavljujuæe,što da uèinim a da razbijem taj krug?
Ma mogu ja svašta, ali postoji li zbilja to nešto što to razbija ili zavaravam samu sebe?
Oh ohh ohhh
U ovakvom svijetu se nemože živjeti u ovakvom svijetu se samo beru ko gljive neke sakrivene moguænosti...ovo je samo jedna videogrica, ahh skakuèem gore,dolje, lievo, desno, svaðam se i borim protiv vjetra...a on nikakako da mi zapuše u leða, uvijek ide kontra mene...
Ma èetvrtak je, èetvrtak mi teško pada...svi su nekako mrtvi i fujjj
kako nevolim èetvrtke...tada bih se pauzirala..dok ne proðe...ali kazne su za bezobrazne, a ja sam èini se jako bezobrazna...
Ma ne prièam ja o nièemu ja samo bacam misli ovjde i brijem si da sam nekaj napisala, nekaj normalnoga, ali sve jasnije shvaèam da je to samo zavaravanje...i zato æu sada prekinuti i odoh se spremati za kavu...
Mislim da je vrijeme da se ponovno uhvatim jedne dobro znane stare knjige od Marqueza, on me urazumi kada treba :)))
Jer takva sam postala :)) šveknuta :)) ja nemogu više da vjerujem nikome na rijeè,sve je ovo neko sranje, pakao na zemlji...nevjerujem da je ovo normalnost,ovo sve ovdje na
zemlji je kao da nismo na zemlji!

Gužvali smo se u tramvaju,sve mi je to lagano išlo na živce,i sparina,i razlièiti mirisi,od tonu razlièitih ljudi,a najviše,najviše na ovome svijetu me iritirala èinjenica da se sada upravo držim za rukohvat,gdje su se veæ stotine ljudi hvatali,držali,èuvali od pada...više mi ruka nije èista,u glavi me proganjala èinjenica da su upravo na mome dlanu milijuni sitnih mikroba i da skakuèu po mojim porama...
Uvijek me to izbaci iz takta,osjeæam kako me dlan poèinje svrbjeti i sve pada u vodu,i moje raspoloženje,i poèinje me sve to skupa èiniti jako,jako nervoznom i ljutom...
Ne volim gradski prijevoz ...tog jutra sam isto tako jedva skupila svu svoju hrabrost da uðem u taj modri tramvaj,znala sam,odnosno mogla sam pretpostaviti kakav æe to utjecaj imati na moje misli,one æe se opet poigravati samnom,sve dok ja neizaðem iz tramvaja i nastavim pješice do odredišta pa makar kasnila,mrzim tramvaje...to jutro je ispalo isto tako, svrbio me dlan i crvenio se užasno,nervozno sam se okretala i ljudi su me èudno promatrali,a možda i nisu,možda je meni zbog panike sve to skupa tako izgledalo...nervozno sam se progurala do vrata tramvaja i žurno pokušala izaèi van,i tada,tada se dogodilo nešto sasvim neoèekivano,dok sam veæ na pola izašla van,tramvajska vrata su se poèela zatvarati i moja noga je zapela...prièepila ju je ta limena zvijer...

...vidjeti se moglo te hladne,vjetrovite noæi,iako se isto tako moglo i ne vidjeti tijelo koje se samo tako uvlaèilo u sebe...
Vidjelo se,a tko je sve to mogao vidjeti?
Vidjela sam ja!A tko sam ja?Može li se uopèe meni vjerovati?
Oèi su vidjele,a pripadaju liku koji se samo sakrio u meni.
Vidjele su tijelo,bijelo,tromo,siromašno,poluprazno tijelo...
Lik kao iz neke davno išèarobirane prièe,a vidjela sam ga tu pred sobom.
Tijelo,nije se kretalo,postojalo je samo u svom svojem punom sjaju i u svoj svojoj bijedi i nekoj surovosti.Ma bilo je odvratno,bilo je kraj stare ceste,kraj starog tromog,drvenog mosta...
Naslonilo se na ogradu koju je saèinjavala stara,dugaèka grana ili možda njih dvje,tri ili nepoznat broj?
To tijelo žuèkaste boje,a nisam li rekla da je bilo bijelo?Ma bijelo je bilo,bilo je i žuto u isto to vrijeme,ma bilo je tijelo i to je najvažnije.
Tijelo je bilo okrenuto prema meni,a i prema rijeci koja je tekla ispod mosta,a nije li to zapravo bilo more ili potok?
Ma bilo je tijelo i gledalo je ravno u mene,zapravo kao kroz mene ili ne!?
Tko bi to sada u ovome trenu mogao znati?
Tijelo sam promatrala i ono je ulazilo u sebe,kao da se boji mene i sebe,jer vidjelo me tijelo,dodirivalo me mislima o kojima nisam mogla imati pojma.
Tijelo neèije tijelo,kome ono pripada?
Tijelo koje se boji i izlazi iz sebe,samo iz razloga da bi moglo ponovno uèi u sebe,nije li to poptpuno poznato svima nama?
Nismo li i mi tijela slièna tome tijelu?
Da vidjela sam sasvim jasno to tijelo i tu unutrašnjost...svidjelo mi se i u isto vrijeme mi se nije svidjelo,jer pitati se možemo uvijek samo zar sam to zaista ja?
To biæe što stoji u isto vrijeme u meni i izvan mene,zar sam to ja?
Treptaj oka dozvala je buka i vjerojatno smo shvatili da je to bio samo konflikt izmeðu sna i jave,rijeka i mora,sunca i tame,konflikt,a uvijek ostaje odraz toga svega jedno divno-ružno èovjeèje tijelo!

Vratila se D kao ja...
Moj kratak put mi je donio toliko ludih iskustava,da sam totalno puna svega,puna èarolije i magije,puna nadanja i sretna,jako sretna,imam vjetar u leða i sada sam spremna i dalje baviti sve svojim stvarima,svojim ljudima koji su mi jako dragi...izvištala sam se u najdivnijem svijetu Gardalandu...
Isprepletene mašte i zbilje ja sam jasno vidjela,kako imam dijete u sebi i kako ga mnogi ljudi imaju,koji su mnogo stariji od mene,osobito me fascinirala bakica koja je imala preko60 god...divno,tamo su ljudi velika dijeca...predivno!Ja sam ih htjela svakog ponaosob dodirnuti,osjeæati,jer svi su se smiješili,nije se osjeæala razlika u godinama,jeziku,svi smo bili jedno i došli smo se igrati...igrati i smijati...jer na tren,zaboraviš sve ružne stvari i ovdje si,suoèavaš se s strahom i vrišti,letiš,da tako sam se osjeæala na jednom ogromnom blue tornadu...jer tamo te isprevræu gore,dolje,lijevo,desno,ruke su ti u zraku,pa ti visi glava,osjeæaš se kao da si osvojio svijet,adrenalin nadolazi i prelazi sve strahove i želiš opet i opet...mogla bih vam sada opisati cijelodnevni boravak tamo,i sve one zabavne spravèice,ali te rijeèi nemogu pronaæi...svatko bi to trebao doživjeti sam,bezobzira na godine,jer nakon toga samo možeš biti ispunjeniji i prazan od gluposti,nauèiš više cijeniti svoj dom,jer najdivniji mi je osjeæaj bio kada sam ugledala onu veliku tablu ZAGREB...mogu otiæi bilo gdje i može mi biti sjajno,fenomenalno,ali dom...ona toplina i sigurnost koju mi pruža je najvelièanstvenija...
Samo da vam isprièam jednu kratku zgodu koja mi je ostala u sjeæanju...dok smo došli u hotel za veèerom su nas posluživali indijci...oni naime prièaju engleski,talijani ne...mali indijac je jadan toliko trapav...prvo je prolio na jednu curu pivu,onda se popiknuo o moj stolac, pa je mom frendu paštu servirao kraj tanjura...dakle totalno su izgubljeni,iako su se svi smijali na moj raèun,da je to s toga što se smotao kad je vidio plavušu...Pomislila sam da je u samo jednom našem holetu posluga tako loša,uff bila bi panika,ali jedna Italija si to može dopustiti...sreæom u mnogim stvarima sam otkrila da imamo na što biti ponosni i da je naša zemlja zbilja predivna i da je trebamo ljubomorno èuvati...
Te prve i zadnje veèeri,poslije veèere,otišla sam sjediti kraj bazena i vrag mi nije dao mira,dok se nisam okupala...a vani je bilo hladno i nitko se nije kupao...ali onaj osjeæaj slobode i svijetloplave vode mi je pružao užitak...samo su me zaèuðeni prolaznici promatrali dok sam ja 40-tak minuta plivala i èak je kuhar izašao iz menze,samo da me vidi...mora da je to bilo poprilièno èudno,iako meni nije...Kada sam kasnije ušla u sobu,a tamo predivan pogled na koje i konjušnicu...Ja sam odmah znala da sam sretnica,jer je baš moja soba bila na najboljem položaju,da kad sam se jutrom probudila odmah sam vidjela divljinu u njima...
Zasada još moram reèi znate li one predivne vrtuljke s velikim konjiæima?
One èarobne, s velikom zlatnom šipkom i valcerom?
Heheh da ja sam bila tamo i to sama, ako vas zanima oko mene samo klinci hehe i ja...
I osjetila sam se kao u snu,jednom davnom,kada sam kao djevojèica bila na istom tom vrtuljku koji je bio manji i ne tako èaroban...i sve ove godine sam èeznula da se vrtim opet...na jednom posebnom vrtuljku i u trenu kada sam se popela na konja...sve je prestalo biti važno...
Jer sam shvatila da sam ja ona koja živi svoje snove...

Daniela je moje ime,
a ti ga uvijek zaboravljaš.
Daniela! Ja ti govorim po stoti put,
a ti me pogledaš kao da me nikada do sada nisi naslutio,
i olako izustiš ''oprosti''
I ja dakako opet opraštam.
I dani prolaze,a ti me uvijek zoveš njenim imenom,
(tješim se da je iz navike)
èak i dok me dodiruješ toplom rukom,
a ja bih samo željela da shvatiš
Daniela je moje ime.
(zar tražim odviše?)
Ti odlaziš u vaš dom i dijeliš
stol s njenim nadanjima da ja možda i ne postojim,
a ona ne zna da ne treba brinuti,
jer ti ne pamtiš
da Daniela je moje ime...
Ti dodiruješ njene kose i ljubiš usne polumrtve,
a mene nije briga,
ne više i ne sada,
jer shvaèaš li?
Daniela je moje ime!
Ponovno dolaziš k meni i daruješ
otoke,planine i mora...
Nije mi stalo do toga.
Što želiš,koje su tvoje želje onda, upitaš me?
Daniela je moje ime,uzvraæam plaho,
dok ti odmahuješ rukom, kao da šamaraš zrak i
ne èuješ po obièaju...
Kupio si mi haljinu i želiš da je odjenem za tebe,
i smiješiš se...
Nagaðaš sviða ti se,zar ne?
Sada veæ vidno iživcirana,
ja cinièno izjavljujem umjesto bilo èeg,
Daniela je moje ime...
A imena su bitna.
On kaže s ponosom u glasu,
znao sam da æe ti se svidjeti...
Tako dobro poznajem tvoj stil...
A da?
Onda mi dragi reci kako je moje ime?
Nemoj sada s tim,znaš da te volim...
Ime molim,moje ime, sedam slova,ne posustajem ovaj put!
Pa znam ti ime, kako ga nebih znao
Dijana!
Ne dovraga ne!
(mislim u sebi,ali ne govorim)
Tek s suzom u oku skidam njegovu haljinu,
nikako moju.
Ja time raskidam vezu
i
on sada vidi da kraj je tu!
Ja cinièno hrabrije no ikad ranije,
upuèujem dok zatvaram vrata
njegovog ljubavnog gnijezda
ono što sam ja oduvijek željela da on zna...
Daniela je moje ime...Daniela...
Zatvorivši vrata vidjela sam...sunce je sjalo
I više me nije bilo briga da li on
tek sada izgovara...
Daniela je njeno ime!

Samo jednom i nikada u buduæem snu
jer znaš li?
Kiše,oblaci,sunce ne postoje više
samo za nas.
Sada
odvojena slika što razdvaja
pisma i olovke kojima su pisana.
Novi snovi,
i u njima neka nova
sunca,
za neke druge ljude.
A život kao da stoji na
bakonu tvojih poljubaca.
I rekla bih ti da uzeo si sve,
a znam da uzela sam i ja.
I zato spali u prošlosti i napiši u buduænosti
ta ista pisma
i daj ih anðelu svom
što te sada prati s tim oèima želje.
A ja æu sada da poeti ukradem rijeèi
i zataknem ih za tvoj brisaæ kiše s lica.
I možda jednom priznaš
da ipak si volio
ovu kišu i ovaj dan tako siv i modar od tinte,
koja se prolila po tvom kaputu iz nalivpera.
Znam sada si se sjetio...
uvijek sam ti govorila da ga držiš na nekom drugom mjestu
i tada si se smiješio,
a sada bojim se
kao da ti je prostaèka rijeè na vrhu jezika
i sada se vrpolji,
ali nikako da je izgovoriš
jer želiš biti
sada
ono za što sam ja molila nebesa.
Ma nema smisla i to èiniš
tek da me ispratiš...
I sve što boh ja mogla za tebe uèiniti,
a bilo bi protiv tebe,
da postaneš lav u klopci moga
stana
bezdušno zatvoren,
nez sjaja,
jer oduvijek smo bili divlji ljudi,
lav i vodenjak...
Mlaèno smo se strašili
da nismo savršen spoj
no vatra i voda ono u nama,
ne sad znamo ne mogu u isti zdjelu,
taj kolaè se ne može ispeèi,
nimalo ukusno, sirovo i vruæe.
Koliko sam puta opekla jezik,
a ti prste?
I mislim da me voliš još malo,
i znam da te volim još malo,
no mreža je pukla...
Popadale muhe i pronašle spas,
od pauka grizodušja
ti i ja!

On ju je morao imati,cijelu veèer ju je promatrao kako mirno sjedi,nije se ni pomakla,èudio se tome,nije bio odviše bistar...svi ostali su znali, koji bi je vidjeli,ali ona je njemu bila poprilièno lijepa,bilo je u njoj nešto tako nedodirljivo i nešto strano,imala je tu hladnoæu,ali i podatnost...ona se davala kada bi god to netko hito...ona je davala sve...ustima,vaginalno,analno,ona je bila prostakuša,divljakinja,on je to tražio,to je htio,tome je težio,jer je ona bila ona koja ne zna da voli,ona koja ne umije govoriti suvišne rijeèi,niti plakati,ona je savršeno jasna u svojim namjenama...
Promatrao ju je,a ona je šutjetla,cijelu veèer je èekao trenutak kada æe joj se predati potpuno,kada æe je divljaèi uzeti u svoje ruke i kada æe je napokon pokoriti...
Popio je bocu whiskaèa koji je bio za posebne prilike,on je znao da je ovo najposebnija prilika u njegovom životu,on ima 38,samac je,majka mu je umrla prije 3 mjeseca i sada je sam na svijetu,nikada nije imao djevojku i sada je našao nju...sviježu,novu,darežljivu i samo njegovu...
Ona æe mu dati svoju nevinost i on njoj,to ga je zamaralo malo,samo malo...oke malo više,stoga se i napio poput svinje,bazdio je,no njoj to nije smetalo,ona je sjedila gola,raspakriana...èekala je njegov ud...koji je izgarao od želje...bacio je bocu,promrmljao psovku...ugasio svjetlo da ga nitko nevidi kroz prozor...uhvatio je snažno i poèeo nježno ljubiti,lizao joj je usne,a ona niti da bi rijeè ispustila, a ona niti da bi dodir poklonila,samo je primala...a onda je divlje ušao u nju,i manijaèki ju je ševio na brzaka...odjednom se èulo trasssssssssssssssssssss ssssssssssssssssssss...
lutka je pukla!

Putuj!
Pa dobro otišla si!
Idi!
Putuj nekim drugim brodom,
nekom dubljom plavljom vodom
Samo plovi mirno, i bez žurbe
A moje æe usne sve i dalje da te ljube...

nepoznati autor

Eto ponoæ æe skoro...spremam se za kratak put,vratiti æu se za par dana,nije važno gdje idem,koliko æu tamo ostati,niti zašto tamo idem...
Dovoljo je reèi da me neæe biti ovdje tu.
I to neæe mnogo toga promijeniti,jer sve æe se odvijati baš kao da sam ja i tu...
Ljudi æe se prepirati,ptice æe cvrkutati,oni æe biti ovdje,samo ja neæu...
Èak æe se i postovi samoobjavljivati,jer su prièe unesene i one æe se automatski u vrijeme kada ja poželim i unesem objaviti,sjajno zar ne?
Onda se sjetim, pa ja bih mogla i umrijeti,a moj blog bi i dalje bio tu,prièe bi išle svojim tokom,tijekom(bar na par dana)...ajme trebam Majakovskog veèeras...

Laku Vam noæ želim!
Svima koji su se našli na mome blogu i koji me poznaju,
svima koji me nikada nisu sreli,niti æe me ikada sresti,
svima koji imaju dušu i koji je sakrivaju...
Laku noæ želim svim svojim ljubavima,prošlim i buduæim,
svim zamjevima i vitezovima, murjacima koji lemaju kog stignu i
preplaèenim politièarima...
Laku noæ pticama i lavovima,stupovima i stablima,
klupama i prosjacima...
Laku noæ prijateljima i neprijateljima...
Laku noæ mom domu i mojim snovima...
Laku noæ svijete!

Male tajièice,mave,mave,jako,jako mave,mave...uske,te uska mava,mava,mava,krièavo plava majca,s slovom S i mali,mali,mali cuveni plašt...i on letiiiii on je super mišiæ...
Pojeo mi je olovke,ušao u kosu i zapteljao se...leti meðu jastucima i on je u svom svijetu...pokušao je spastiti bakicu koju je skoro na cesti pregazil auto,u zadnji tren joj je iskoèio pored noge,al je ona doživjela srèani udar i preminula u bolnici...on se osjeæa sjebano malo...proæi æe ga...ipak èini dobra dijela,nije on mogao znati...tješila ga mama mišica...pa joj je htio pokloniti malog mrava da im bude kuæni ljubimac...naravno ulovio je pogrešnog,žutog,onog s krilima, i kad je ovaj ušao u njihov dom,podignuo je krila i napao mamu mišicu,jebiga htio joj je isisat krv...neki opasni mrav...mama je završila u mišjoj bolnici...ali on je super mišek,mavi,svatki...i odluèio je uèiniti dobro djelo,još i još...izašao je iz svojeg domiæa,malog i urednog...podigao se u zrak i zaletio u znak STOP...
Naišli su smetlari,jedan ga je podigao i glasno rekao: Ivek daj pogleè...neko je oblekel miša za sprovod...Ivek je na to rekel: daj ga hiti nutra,još bu se proširila ptièja gripa...
Jebiga nitko nije znao da je on super miš!!!

Jutro je,ma nije jutro kad je 14 h...prošlo...pokušavam se obraèunati s svojom ludnièarskom kosom,naime ja imam kovrèavu kosu,svima je to baš slatko i simpatièno i sve to, dok mi netko ne pokuša provuæi prste kroz tu istu dotiènu kosu,onda zapne i onda sve ode kvragu,ja se derem aaaa,ova osoba b se dere jel te boliiii? I onda ono najdosadnije ispetljavanje iz moje kose...pa ja nedam da mi se igra s kosom...da je se dira,ali je sama diram,obožavam vrtjeti svoju kosu,mislim da je to jedan od najboljih naèina opuštanja,ponekad to prelazi granice normalnoga, jer bih u izvanrednim situacijama uhvatila tuði pramen kose i njemu bezobzira tko mi je maltala kosu...
Ali onaj èiju kosu ja diram,eee on može znat da je na konju, da mi se sviða,to je prvi dokaz simpatije,ako ja nekom diram po kosi...daklem da skratim,pokušavam na normalan naèin bar malo dovesti u red kosu,što ne znaèi da je pokušavam rašèešljati,jer kovraèava kosa se ne èešlja,osim kad se opere,ako je želite ravnati,ja obièno želim,ali danas sam preumorna od toga...danas mi se samo spava...mislim da nepostoji ništa draže u mom životu od povremenog drijemanja,to je ono ko kak maèkica kad se najede, fino legne kraj vlasnikovih nogu i fino prede :)) èija maèka crnu vunu prede? Jel to ta uzreèica?
E a sad vam moram isprièat nekaj drugo...ali da vas obavjestim da neæu dugo,jer mi je pola kose u repu, a pola rašèupano,a još sam u bijeloj pamuènoj 5 broja veæoj spavaèici s rozim srèekima i èarapicama hehehe da baš zgledam kooo veliko ušeèereno voæe hehe da!
Ko pjeva onu pjesmu She? (She maybe the love can't hope to last,may come to me from the shadows of the past,that i reamember till the day I die...il tak nekak)tko,tko,tko,tko,tko,pa ljudiiiiiiiiiiiiiii tko????
Sada da vam isprièam jednu kratku prièu...
Jedne mraène,jesenske,hladnjikave veèeri,hodala sam jednom još mraènijom ulicom od samog mraka,i ništa se nije dešavalo,bilo je prokleto dosadno,nije se naziralo apsolutno ništa,bila je takva prokleta tišina,toliko tišine da sam poželjela,da me nešto preplaši,uplaši,da me nešto natjera da izaðem iz sebe i da vrisnem iz petih žila...
Palo mi je na pamet, kako bi bilo dobro da je sada ovdje,bar jedan obièan pijanac...
Pijanac, koji bi razbio ovu tešku tišinu,on bi dolazio meni ususret,teturao bi se,i odjednom bi zastao nasred ceste,ja bih ga pogledala, onako razgolaèenim oèima, a on mene skoro nit nebi primjetio,odjednom bi otkopèao šlic i izvadio svoga miška,popišao bi se nasred ceste,a ja bih samo šokirano na tren pogledala, a on bi soèno oposvao ''jebem ti mater,šta buljiš mala'', ko da nisi nikad vidjela èovjeka kako piša, i ispraznio bi se,a ja bih isto tako soèno zderala se ''majmune'' i produžila dalje...ali bila je to samo jedna obièna dosadna,mraèna noæ i ništa se nije dogodilo...

Parampampampam! (jel ti poznato ovo kolutanje oèima?)
Još jedno novo uzbuðenje u kostima,napokon je stiglo sunce,i ja sam spremna za nove potrage...(pronašla bih put do neèijeg srca,ali nevidim mapu na svom dlanu)
Želim muškarcaaaaa...pravog tipa...da mi prièa,da me promatra i da mi se smije...da je otkaèen kao i ja...(da mi dopušta da mu izbrojim trepavice)
Trebammmm da me vodi za ruku i da ga boli briga da li sam plava,crna ili crvena...(i pomoguènosti da me on sam oboji temperama dok spavam)
Trebam ga i želim ga...a njega kao i da nema, i kao da ga i ne poznajem...
A ja ga samo trebam...i moje misli ga prizivaju...tražim mu oèi,osmijeh i pogrešno ispeglanu košulju...(tražim ga u duæanu s pikulama)
Tražim mu lice u tramvaju, dok se ljudi oko mene motaju,osjeæam njegov dodir dok me sluèajno netko okrzne i ja sam zanesena...
Mislim da sam zaljubljena u njega.
D što ti misliš o tome?
parampampampamapam

Danas æu biti kratka!
Muškarci!
Da neki æe se i naljutiti,a nebi trebali,ja ih zbilja volim sve na svoj naèin, to što ja nisam osoba koja æe se natezati s njima,to je sasvim druga prièa,vrlo brzo sam shvatila da nema pretjeranog smisla uopæe previše komunicirati s tipiènim muškarcima,jer oni nas ionako u biti i ne slušaju...eventualno èuju ono što im se da èuti, primjer : meni se ševi!

Oke nisam ljuta na muškarce, ja ih zbilja i shvaæam na neki naèin,jedan mali dio, možda...
U razgovoru s jednim tipm, koji je visokoobrazovan, iskreno mi je rekao:
''pisci nisu muškarci pisci su pizde''...
Pa nisam mogla odoljeti, a da ne pomislim da èovjek-muškarac ima pravo,ako je on sam muško,to onda mora da je zasigurno tako...
Danas mi se užasno spava, pa neæu duljiti,fakat, ali želim zapravo razjasniti jednu stvar...žene manite se pretjeranog razgovora, nažalost kako mi je jedan takoðer oke tip rekao : ja bih tako rado prièao s tobom,tako si mudra,ali iskreno radije bih vrijeme utrošio na nešto drugo...ili to što sam pristojan prema tebi,neznaèi da te nebih sada zajahao...ili meni osobno najdraži :ja netražim pamet,meni je toga dosta ja se samo želim uvuæi pod suknju...
E ako ništa drugo bar su imali petelje to reèi...
A ovo je još i fino reèeno...
No ono malo nade,što živi u meni,mi govori da ipak postoje i malo drugaèiji tipovi,koji bi pa bar prièali s ženskom dok se pripremaju za juriš,ili barem dok svrše s jurišom ili tako nekako...

Svima njima savjetujem: žene ne treba razumjeti,žene treba voljeti!
Ali zanimljvo je i to što ovo mogu iskoristiti u oba smjera,drage žene : muškarce netreba voljeti,njih treba razumjeti...
A što se odnosi pod razumjeti? Samo njihovu neogranièinu želju za vašim tijelom, pa i onda kad se vama zbilja neda...treba razumjeti falos koji silovito juriša u nove izazove i pobjede...
Šteta poèelo mi se spavati...