|
Tog popodneva,kišnog popodneva,dosadnjikavog popodneva,sjedila je u nalonjaču boje zelene pljesni,dakako naslonjač je bio obložen plišom.Oduvijek ju je živcirao taj pliš,ali naslonjač je već godinama u obitelji i jednostavno nešto ju je dovraga vezalo za njeg.
Naslonjač je nešto sveto,to je ponavljala svakog novog dana kada bi ga prezrivo pogledala.
Odjednom je u salon ušla majka,bez kucanja i rekla joj mi odlazimo hitno, u ''nebitno.''
Opet jedna nova tajna,dakako.
Već se navika da njena obitelj živi ogrnuta velom tajni,pa se dakako nije čudila što i ovaj put oni odlaze na 10 tak dana u nepoznato,knjiga joj je tresla na pod,i trznula se jače dok je odgovorila kratko''dobro''...Nakon par minuta čula je automobil kako odlazi iz dvorišta i kako se automatski zatvaraju garažna vrata.
Odahnula je.Ponovno je sama.Dakako voljela je biti sama,tada je mogla otpustiti violinu i klavir,dosadan ručak i sve što je željela.
Nisu bili baš normalna obitelj nikada.Ali uvijek se trudila da postigne neki balans među komunikacijom s svojim roditeljima,to joj i nije bilo tako teško,imala je sreću i živjela je s mirnim,ali ekscentričnim umjetnicima,koji su ponekad išli iz krajnosti u krajnost.
Ponekad luda pijančevanja i roštiljanje,a ponekad one fensi zabave.
Takva je bila i unutrašnjost kuće i taj prokleti salon koji je ostao u romantičarskom duhu.
A ostakak kuće čisti minimalizam,osim njene sobe,jer ona je mrzila i minimalizam i romantizam,prepustila se kiču.To joj je davalo dozu smijeha.Voljela se smijati,da reklo bi se da se ona voljela smijati.
Podigla je knjigu,odgurnula je naslonjač i pogledala ga svisoka.
Napustila je tu dosadnu sobu u kojoj se bavila čitanjem,jer je morala priznati jedino je ovdje imala volju za vježbanjem violine i klavira,a kada je izlazila taj svijet je zaboravljala olako.Uvijek se pitala zašto to onda čini?Nitko je nije tjerao na učenje istog,dapače svi su se znali buniti kada bi ona nemilosrdno
poslijepodne vježbala,a oni su se upustili u popodnevni odmor.
Ali ona je to činila s tolikim žarom,da su se s vremenom navikli na to,ali čim bi napustila sobu ona je postajala sasvim obična djevojka-žena,neopterečena i sklona neozbiljnosti,zapravo bila je svjesna da je jedino ta soba čini normalnom s vremena na vrijeme,ili nije?Pitala se mnogo puta,ali ne i danas.
Uputila se u svoju sobu,ogledavala se okolo i morala je priznati da joj je bilo dosadno.
Legla je u krevet,modar,tvrd i mirisao je na breksve,obožavla je taj miris,iako joj je
ponekad bilo zlo upravo od tog mirisa.Utonula je s glavom u jastuk i počela se oslobađati,osjećala se totalno prazno i maštala je o tome,zamišljala je kako će popuniti tu novonastalu prazninu,sve ono što je obično činila činilo ju je punom,tako je barem samu sebe uvjeravala,uvjerila je samu sebe da je sretna.
A i bila je,vjerovala je u ljude,vjerovala je u samu sebe i vjerovala je u svoje misli koje je poštivala i nikada ih se nije sramila,dapače one su bile jedino što joj je u životu bilo bitno,jer je znala da je bitno očima nevidljivo.Uzdahnula je i slušala je kako kiša udara o staklo,smiješila se,bilo joj je toplo i zvukla se
pod pokirvač.Bio je to još jedan divan osjećaj slobode njenog duha,uživanje u malim stvarima.
Zazvonio je mobitel,nečkala se neko vrijeme hoće li ili ipak ne javiti se.
Dok se predomišljala mobitel je prestao zvoniti.
Kuća je velika pomislila je,a zašto se ja volim nalaziti samo u ovoj mojoj sobi?
Prešutjela je odogovor,iako ga je znala.
Upalila je računalo i pogledala poštu,vidjela je njegovo ime.
Znala je da je čeka nešto drugačije,to joj je dokazivao svakim novim danom,ali u zadnje
vrijeme tome se nije previše radovala,jer joj je davalo dozu nesigurnosti,upravo zbog sigurnosti.
Ali ona je otvorila mail.
Sat vremena kasnije ležala je u krevetu s slušalicama na ušima,pričali su dugo i polako.
Nije znala koji je sat,dan,koje je vrijeme,znala je da je upala u magičnu rupu bezvremenosti,ma što god to bilo.Ali ona je znala.
Bilo joj je toplo s njim,nijedan muškarac u njenom životu nije joj uljevao toliko sigurnosti
kao on,već danima,već mjesec,pa dva,pa skoro pa tri...skoro pa tri.
Bila je već kasna noć,a on joj je pjevao,svirao,on joj je lijepo lagao,ili nije,nije se
zamarala time,davala mu je dio sebe,koji nije bio povezan s kućom,s prijateljima,s
obitelji,s njenom violinom,znanjem,zanimanjem,godinama.
Davala mu je onaj ljudski dio sebe koji obično griješi,koji je iskren do boli i koji nikada
ne zna točno što želi,da ju je netko mogao vidjeti pomislio bi da je ona neka druga
osoba,a ne ona koju su viđali svakodnevno.
Jer za njega nije bila ono što su drugi vidjeli,što su znali,ne stoga što je ona tajila,već
stoga što to ona nije mogla darovati nikome osim njemu.
Da ju je itko tada pitao tko joj je on?
Ona bi mu rekla da joj je on muž,otac njene djece,ljubavnik,prijatelj,ona bi im rekla da ga ona voli kao
nikada nikoga,ali nitko je nije pitao,jer nitko nije znao...ništa o tome.
Kao što nitko nije znao ništa o plišanom,odvratno zelenom naslonjaču.
Ali nitko nije znao ni da je ona sada odlučila biti ona jednom zauvijek i da nema povratka.
Već 5 sati su pričali,ali samo danas,a jučer,a dan prije tog dana,a dan prije i prije i prije?
Nitko to nije mogao mjeriti,a zašto bi se i mjerilo?
Ništa joj nije bilo bitno,ništa kao on,ali bila joj je bitna ta sloboda u njima zajedno.
Morala je priznati taj dan sebi da nije sasvim obično to što ne želi znati tko je on doista,koliko ima godina i koje su mu navike i na kraju kako on doista izgleda.
Nije željela da joj pošalje sliku,željela je da živi u njoj onakav kakav on doista jeste.
Bezvrmenski,samo njegova duša i njegova energija.
Odlučila se na to.Po prvi puta doista je.
U kasnu noć ili rano jutro,dok još zore nije bilo,dahtala mu je na slušalicu,i on je njoj,nije
bila nimalo zbunjena i kao da je to činila po neznam koji put,a ne doista po prvi put.
Sugerirali su jedno drugome što će učiniti u kojem trenutku i tada se doista doimalo da su jedno.
Da se doista dotiču tijelima,da se ljube,da udišu jedno drugo,da su jedno biće,i ne nisu sumnjali u to.Njena soba je bila pogodna za to,o da bila je,jer je to bio jedan poseban svijet u kojem je bila nestvarna poput Alice u zemlji čudesa.
I kada je svršila u svome krevetu a da se nije ni takla,pomislila je da će umrijeti od sreće.
Samo je pomislila dakako,ali preživjela je.
Te noći su se pozdravili u sedam ujutro i ni sama nije znala što će se dalje dešavati.
O ne! Nije znala,jer on je bio samo stranac bez imena,godina,lica i ičega,ali znao je njen dah,njeno nadanje i njeno biće više no ijedan u stvarnosti.To jutro nije imala pojma o onome što to predstavlja.Samo je znala da više ništa neće biti isto.
Sljedeći dan oko 19 h poslije podne,ona više nije mogla izdržati,ona je bila poprilično luda,ona je željela sve,kao žena koja je na samrti i zna da joj je preostalo još malo vremena da joj se ispuni zadnja želja.
Spojila se na internet,s jasnom željom,morala ga je čuti,bar na tren,i on je došao.
Pričali su dugo,ali osjetila je da to neće biti više dostatno za njega.
Poslala mu je sliku,a on je bio mirniji,ali želio je da i ona njega upozna.
Zazvrat je dala još jedan uzdah...
Pola sata kasnije...za nju ostvarena stvarnost,a za njega totalno nejasno!!!
Sjela je u onaj plišani naslonjač...
Sjela je i skidala se poput vješte dame koja je pridobila svoj pljen,imala je slušalice na uhu!
Pričala mu je kako skida dio po dio,nježno,a polako,i rekla mu je da je njen trbuh mekan i samo njegov,i kako želi njegov dodir na svojim grudima,kako želi ugrize na bradavicama,te poljupce na zapešćima,kako ga je gladna.Mislila je, ona je mislila, da ga dodiruje, da ga ljubi, da se igra s njegovim čuperkom kose
koji je obožavala,vjerovala je da im se koža otrla jedna o drugu.
U svojoj glavi je vidjela njegov ud,njegov ud koji prodire u nju,koji je raspaljuje i koji joj neda mira,koji je nježan i grub istovremeno,izluđivala ju je pomisao da je on ljubi,da je on ljubi,stranac,neznan muškarac,mogla je biti ono što je,gladna njega,gladna tijela,gladna sirove strasti,ali i gladna ljubavi.
Uzdisala je ritmično,za nju je to bilo nešto sasvim prirodno i dodirivala se kao nikada do
sada dok bi sama istraživala svoje tijelo u raznim satima,ranim jutrom,kasnim popodnevom ili noću dok se zagrijala na neku maštariju,ali znala je da ovo nije samo maštarija.
On je tu,tamo,stvaran je i osjeća njegove uzdisaje,osjeća da je želi,on joj to govori,on
joj daje sebe,a nema ga tu...nema ga tu...
Osjećala se divno,bila je gola u onom prokletom zelenom naslonjaču,sada ju je zabavljala ta pomisao,na kraju krajeva taj pliš ju je mazio skupa s njim.
Smijala se,ma u tom trenu se smijala samo tome kako se osvećuje tom prokletom
naslonjaču za svu muku koju je pobuđivao u njoj.
Nastavila se izvijati u njemu i primila se za ručke kada je svršavala glasno i snažno,bila je
znojna i zadovoljena...voljela je taj osjećaj nadmoći nad svime.Tu malu smrt kako je
nazivao orgazam njen čovjek,stran i neznan,ali tako nov,drag i ljubljen,jer ju je napokon
on oslobodio...mnogo toga...ali i od odvratnosti prema zelenom naslonjaču!
|
