|
Danas ću vam pisati o lijepim stvarima,o vedrim stvarima,zapravo o mojim sekama,koje mi nisu krvno srodstvo,one su Umažanke,a ja u Umagu ljetujem od 1 godine,znači eto sada već 21 godinu.
Tako da sam u Umagu praktički doma,tamo se osjećam kao svoja na svome,iako je Zagreb moj dom,tu su moji korijeni,tu je moje sve,ali sva ljeta svog života provodim u Umagu,u Istri koju volim ponekad i prežestoko,jer ja se totalno prilagodim njihovom načinu života i njihovom govoru,nije to govor kojim bih ja izadala sebe i svoje korijene,već govor koji mi je simpatičan i s kojim se sporazumijevam s domaćinima,jer tako je već mnogo lakše,a ionako su me s godinama već svi prigrlili ka svoju.
A ja svake godine sve više shvaćam tu sponu,to predivno more,te ljude koji su poprilično u početku suzdržani i naočigled hladni,ali kada vide da si dobronamjeran oni je uzvraćaju,dobrotu i naklonost i zaista onda osjećaš da pripadaš tamo.Dakle vrijeme je da predstavim svoje najdraže sestre Vivjanu i Klaudiju,upoznale smo se u pubertetu i postale strašno bliske,naša razdvojenost tijekom godine nikada nije mogla ostaviti dublji trag,dapače samo se učvrščivala našu vezu,eto i danas kao 20 godišnjakinje,mi se čujemo tijekom cijele godine i prepričavamo si telefonom što se događa i to je sjajan osjećaj,kada znaš da te netko očekuje tamo dalje na drugom kraju zemlje...Ponukalo me da pišem o njima jedan običan sms od mojih sestara (inače njih dvje su prave sestre razlika je godina dana među njima)da su na plaži i da me nisu zaboravile,da su se okupale za mene i da broje dane do mog dolaska.
Iskreno nema li čišćeg osjećaja od onog ne uvjetovanog materijalnim?
Misli mi već sada lete,tamo.
Totalno me uhvatila zbog samo jednog sms-a nostalgija.
Iskreno baš u Umagu sam radila prvi posao preko ljeta,tamo sam prvi put imala dečka,baš onako dužu vezu,prvu u svom životu...tamo sam otkrila drugačiji nivo sebe i zbog toga sam odana tom gradu.
Mogu reči bez imalo preuveličavanja da sam tek tamo naučila izražvati svoje emocije,jer sam prije par godina iskreno onako zaplakala kad sam odlazila s mojim sisterkama na busnoj stanici,jer kao da je vrijeme u tom trenu stalo,a nije,vrijeme je okrutno i mijenja nas,a mi smo svjesne toga,to nas je rastužilo,jer mnogo vremena treba proći do ponovnog susreta i zajedničkog života koji onda živimo,a tada ga posebno grabimo!Kao da jedna drugoj dajemo vjetar u leđa.
Te dvje meni tako drage osobe za koje imam tako snažan osjećaj,svim njihovim ljubavima ja se radujem i slavim s njima,a svaku njihovu tugu prežalim s njima.Kao jedinica nisam imala prilike osjetiti bratsku ili sestrinsku ljubav i onda s njima se dogodilo upravo to.
Znam,znam malo sam možda odužila,ali fali mi moj Umag koji je obično početkom sedmog mjeseca poluprazan,sve dok ne započne ATP turnir pa je krcat,a onda kad završi vi nebiste vjerovali,tamo postaje pustoš,svi kao da nestanu,propadnu u zemlju...i svi turisti kao da preko noći,jedne,jedine išćeznu i mi onda uživamo u samotnim noćima,prohladnim i ja obvezatno prva osjetim prve znakove jeseni koja dolazi,i onda se sve tri pogledamo i počnemo odbrojavanje,do mog odlaska,ali živimo ta 2 mjeseca kao da su nam jedina u godini...eto sada dok sve ovo pišem sretna sam jer me sve to čeka,uskoro!
|