|
Kiše su prestale,s njima i moje raspoloženje,jer ja sam vedra dok kiša pada,iako ni u to više nisam sigurna,zapravo uvijek kažu da sam nekako nestvarna,ona koja dođe u zadnji tren i da ti ruku,provjeri da si dobro i onda nestane.
A to je,jer uvijek otiđem,kao da nije još ono pravo vrijeme za ostajanje.
Nisam u vezi...sama sam.
Svojim odabirom,tko zna možda propuštam mnogo toga,ali osjećam i da imam mnogo toga što inače ne bih imala.
Divno je imati nekoga,ali ako ga voliš...ja sam nekako sva...
Nebitno.Bitno je to da se ja zapravo bojim,kao i svi,biti na kraju povrijeđena i ostati sama,bojim se onog nakon sreće...što se dogodi,a mislim da se to meni ne događa...tražim sebe,a to mi je nekako na prvom mjestu,zato sam ovo što ja jesam,ovdje tu,suočim se sa svime što možda prikrivam u realnosti.
Zato i one noći bez sna,(staložena sam sada dok pišem i poprilično mirna)ma ja zaista ne znam zašto mi je teško spavati...imam mnogo toga,a opet tragam za onom svojom istinom.
Promatram ljude oko sebe i divim im se,vole se,kreču se,pa čitam divne blogove,o ljubavi,o sretnim ljubavima,a onda se pitam tko sam ja u svemu tome?
To što ja možda ponekad i volim,ali i ne živim ljubav?Zbilja sam zbunjena,pitam se što ja tražim?
Možda je zbilja problem u meni,jer sam imala toliko početnih veza i koraka,a onda nigdje nisam osjetila želju da ostanem.Zasigurno je problem u meni,ako od najmanje 100 muškaraca ja ne pronađem ni jednog koji bi meni odgovarao,što to zapravo znači?
Da sam izbirljiva ili sam što?
Zbilja sam se danas propitkivala i nažalost nisam na tragu pravom odgovoru...no živi se,sutra je novo jutro,novi dan,tko zna,možda pronađem neki trag,trag ljubavi!
|