|
Dobar dan svima!
Inače sam poznata po svojim poetskim izražavanjima,ali ljudi moji nema li ljepše poetike od one životne,svakodnevne u to ime pripisujem ovu priču samoj poetici života.
Dakle sinoć sam iznenada odlepršala u pola jedan u noći van,nisam imala namjeru,ali odazvala sam se zbog unutarnjeg glasa koji mi je govorio,pa hajde,idi!
I otišla sam,nisam bila dugo,samo do 3,vratio me frend na motoru,imala sam žutu kacigu,jebiga žuta kaciga je dobra stvar,samo zbog toga što mi se uklopila s bojom kose.Dosadno!Zar ne?
Čini se da ovo zasada još nikako ne može biti poetika...ali na dobrom smo putu.
Zapravo bitno je to da kada sam se vratila kući da sam se opila s klincima iz kvarta,dečkima od 19 godina,oke jedan me hrabro pitao za brijanje.hahaha sladak je...daklem kada sam došla doma,više mi baš i nije bilo dobro,dapače počelo mi se povraćati...i da bio je to poetski susret s wc-školjkom.
Da priznajem nisam ponosna na svoje opijanje,ali to je nužno,jer inače ne mogu prestati misliti,razmišljati,nositi se s silnim pitanjima o vlastitom postojanju...itd.(nužno ponekad)
Daklem svečano sam odlučila da više nikad neću piti...po ne znam koji put,oke nije baš tako često.
Odrastam.A alkohol ionako dobro ne podnosim, dovoljno mi je malo i gotova sam...daklem probudila sam se u pola jedan i shvatila sam da sam se ne sposobna spremiti,jer za sat vremena bih trebala biti gotova i prolaziti sve ono s ''mojim bratom,pobratimom,nikakvim rodnim srodstvom,niti ikakvim krvnim vezama''ali otkazala sam,iskreno nisam imala grižnju savjesti,jer poznavajući mene to je tako,samnom nikad ne možeš biti siguran ni u što,nije da ja to radim namjerno,ali sada moje godine,da one mi još mogu dopustiti da živim na taj način,da živim trenutak,pa kako mi dođe.
I nastavila sam spavati,telefon je zvonio,mobitel sam isključila i kasnije sam dobila sms da su me zvali ti i ti...iako sam poslala kratki sms da ja ne dolazim,da imam zdravstvenih problema,što i nije ne točno...ali sama pomisao one tipične svadbe,prvo dolazak kod mladenca,pa odlazak po mladu,pa onda u crkvu,mislim da me najviše isprepadao ovaj dio,odlazak u crkvu,toga se plašim ko vraga,to je zapravo i dobro,bar imam strahopoštovanja i ne petljam se di mi nije mjesto,ali ja VJERUJEM U BOGA,samo što se moja vjera malo drugačije,snažnije rekla bih nastanila isključivo u meni samoj, i nikakvog obraćenja ne može biti,nikakvi zakoni,uredbe,ispovijedi,ne mogu biti moja mjerila...bla bla bla bolje da krenem dalje,jer ova poetika opet gubi bitku.
I skoknula sam do grada,odjednom pljusak,uzela sam kišobran nevjerovatno!
Bila je to prekrasna kiša,mirisalo je po bazgi,zapravo sam uvjerena da to ne miriši po bazgi,jer mislim da je ona ocvala već ili tako nešto,ali neki sličan opojan miris je bio,možda bagrem? Hmm a od kud da ja znam da li je to bagrem,kad uopće bagrem buja?Ja sam totalno izgubila vezu s prirodom i ne kužim se ja u to,pa molim smijte se,ali mi se ne mojte rugati,mislim nije da se ja ne trudim,ali jednostavno ja to ne zapažam,mislim te sitnice kada kaj buja i to.Razlikujem hrast od bukve,a to samo zato jer mi je otac uvijek govorio tvrda si ko bukva,ja iskreno nikada nisam shvaćala što to zapravo znači,pa kad sam narasla shvatila sam da je u određenim trenucima mislio da sam malo glupava,a čovjek je imao pravo,ponekad ja i jesam ko bukva,pa znam to drvo s kojim me uspoređivao rođeni otac...s vremenom se izgubio taj nadimak,HVALA BOGU!Ali ja njega još uvijek sramotim pred prijateljima nadimkom papito, ja se derem i na plaži papitoooooooo, samo jer si on tada nabije glavu u novine...odveslala ja na more...ahh evo vraćam se,mislima na temu i tako ja u busu i kroz okno autobusa-prozor,(al mi se sviđa riječ okno)promatram ljude,sunašce,oblake itd.spretno izađem iz autobusa,bio je tamo i jedan moj jako zgodan susjed,sav u crnom,živi stanicu prije mene,ali nikada ni riječ nismo uputili,više se to baziralo na pogledima,sve dok jednog dana ja nisam ukinula i poglede kada sam shvatila da ima prekratke hlače i da ima odvratno ružne cipele, i aj to naprosto nisam mogla više podnjeti...fujjjj!Danas sam samo pogledala da li se što promijenilo po tom pitanju,ali ne on je još uvijek u prekratkim hlačama,jadan on!!!I tako to,ja švrljam okolo,obavim sitnu kupnju,obične potrepštine,i sretno fućkam,kiša je prestala,sunašce je opet zapeklo čak...neki svatovi su prošli,s bijelom dugačkom limuzinom,ja sam se naježila,i zaključila kako me ovo samo neka sila testira,ali AMEN ja nemam grižnju savjesti,ja nisam željela na ono VJENČANJE...totalno mi je bolje ovdje gdje jesam.
OKEEEEE priznajem malo sam požalila u trenutku kada sam se sjetila da sad neću moći uhvatiti buketić i da neću biti sljedeća koja se udaje,to me zasigurno stravično potreslo,toliko zapravo da sam čekala da bude zeleno na pješačkom prijelazu...i onda sam ugledala to...ajmeeee o moj BOŽE pomislim ja,ljudi nemaju ukusa fakat...kričavo zlatne mokasine,trifrtaljne maslinasto zelene vojničke hlače,mrežaste čarape,bijela majca i plava traper jakna...to me to me ma to me oborilo s nogu.
Vi nikada nećete shvatiti kakva je to patnja kad se bavite odjećom i kada jednostavno morate vidjeti ono oko sebe.Stvar je u tome što ja nikada ne bih digla hajku,već je poanta da se bogataši preseravaju,a uopće nemaju ukusa,nemaju stila,samo bace na sebe marke i hzra...ne shvaćaju da možeš izgledat sjajno i u običnoj jutenoj vreči,ako je znaš nositi...a to kaj će nabacat hrpu dizajnerskih krpica tek tak ma daj ha ha ha ha FUJJJJJJJ!!!To je žalosno.
Oke priznajem odjeća nije sve,pa naravno da nije,ali i ona je bitna,koliko puta nas grije dok je hladnoća i štiti od bolesti i ne čistoća.Odjeća je stav,danas ona govori tko je tko.Maleno ogledalce.Ali nažalost većina mladih misli da će odjećom promijeniti sebe, da će odjećom biti netko drugi,odjeća je naravno prostituirana...tako da sam ja danas ostala po ne znam koji put šokirana,skoro pa ranjena,mene to boli kao stvaraoca odjeće,kao one koja ima viziju...no dobro preživjet ću nekako i te mokasnine...ali ja zbilja ne shvaćam kako netko može nabacat boje po sebi,ko da je papagaj?
Ahh ne želim vas više zamarati,ali maleni savjet,za sve one koji će znati da nisam zlonamjerna,jednostavnost je na cijeni...malo je više.Uživajte u odjeći ponekad,priuštite si pokoju krpicu,ne gledajte da to bude neka marka,jer ima divnih radova i kvalitetnijih od ne poznatih ljudi...
Odjeća je terapeut...koliko puta se sjetimo prve haljinice i cipelica ili koliko nas ženskih ima omiljenu trenirku za po doma ili trapke ili nešto slično?Hajde napišite to :)) molim vas,baš me zanima!!!
I do tada odlazim poetski nastrojena,čekajući vašu životnu poetiku nije bitan konfekcisjki broj!!!
|