|
Danas sam prazna,kao da nikada nisam voljela,kao da nikada nisam sanjala,kao da nikada nisam postojala u nečijim rukama,kao da nikada nisam plakala u ničijem naručju.
Osjećam se prazno,sjedim pijuckam Rose (suho ružičasto vino) zaklopim oči i pitam se zar postojim?
Ovo ništa što osjećam može li to biti sve?
Slušam blues i pokušavam dočarati daleke zemlje i promatram putovnicu koja je istekla i znam da je vrijeme da izvadim novu,mislim da je vrijeme da odem na neko vrijeme dalje...
Duše poput moje,vjerujem nigdje nemaju mira,uvijek su spremne za lutanja...navikla sam sasvim biti sama s sobom.
Možda je to grijeh?Vjerojatno će to pripisati mojim godinama...a ne stanjima moga duha...
Osjećam da već dugo nisam napisala novu pjesmu...osjećam da ja naprosto moram učiniti nešto da se pomaknem s mrtve točke...
U subotu bih trebala ići na jedno vjenčanje,a pitam se hoću li ja to moći podnjeti?
Taj cirkus?A možda ja griješim opet,možda to uopće nije cirkus...i moje obećanje da ću se udati jednom za njega kada narastem,oduvijek sam znala da to neće biti tako.
Odrasla sam i sada sam svoja...možda i previše.
A na njegova pitanja hoću li,ja još uvijek odgovaram sa da,a trebao je shvatiti da ja to samo tako govorim,i onda ovo vjenčanje tek jedno novije i drugačije,ja sada znam da ću sebe zamišljati na tom mjestu,na njihovom mjestu i vjerojatno ću se kao i uvijek prepasti.
Moje godine ili moja osobnost ili nešto sasvim treće u meni mi još uvijek to ne dopuštaju,da budem nekome svijet.
Možda i ne vjerujem da je to moguće,da se živi s nekim zauvijek sretno i mirno,oh čini se da je meni sreća dosadna i predvidiva...Možda me sada osudite i ne shvatite me,možda mislite da sam odviše izbirljiva i hirovita,jer tko ne želi biti sretan?
Možda jer je za mene ljubav nešto ne mjerljivo,nešto ne opipljivo i jer najžešća ljubav može biti samo jedan tren,samo jedan dah i samo jedno stapanje.
Što da odjenem u subotu?Opet će me promatrati štogod ja odjenula i već znam, analizirat će moje ne pojavljivanje u javnosti koje traje već mjesecima,zašto se ne javljaš?
A meni je u mislima lađa koja odlazi,vjetar,kiše koje dolaze i neki prozor...
Hoćemo li ikada prestati biti ograničeni i samo uljudni?
Hoćemo li ikada naučiti ne kopirati druge ljude i ne zavirivati im u život,ako nam oni to sami ne dopuste?
Hoćemo li prestati ikada biti oni koji moraju biti viđeni i koji moraju biti voljeni?
Ja ne moram biti voljena pobogu!Ne moram biti ništa ako ja to poželim.
Tako je i nastao moj blog,da se ne mora biti ništa osim onog što ja poželim...
Zato ja volim ljude, one koji su ovdje kakvi jesu,koji me komentiraju kako žele,i koji pišu bezobzirno,ja ih cijenim,poštujem...one koji pišu što im dođe i koji me kritiziraju ako im dođe...ja ih prihvaćam...kod mene je sve dopušteno...dajem im to pravo da se na mene istresu ako im dođe...nadahnjuju me!I zahvaljujem se svima koji me prate stalno...
Tu je Dea,Hari,Fanny,Pacica,one koje su uz mene od prvog dana,te sve nove cure koje sam otkrila kao Candy,Santea,Gala itd (da se netko ne naljuti molim,ako nisam spomenula)a i dečki su tu :) da njih ne nabrajam oni znaju tko su svima njima pusa :))
Oke da!Ja znam da je ovo sve ispalo kao jedna velika svaštarija,ali tijek misli me odveo.
Što nužno ne mora ispasti tako loše.
Zapravo moram biti iskrena da mi je drago što sam vas sve na jedan drugačiji način upoznala i drago mi je što vas mogu čitati i što vi čitate mene.
I zato dragi moji svi,bili blogeri ili samo čitači,ili moja ekipa koju sam upoznala na chatu...
Budite mi pametni,slatki i dragi kao i do sada...čitamo se vrlo brzo...sve vas doživljava i voli vaša Daniela!!!
|