|
''Raštimane sad su ure,zatovrene gniju škure''...
Tako nekako ovih dana,kada se približim mislima svome domu,onom u kojem nikada nisam živjela, niti boravila,osjećam upravo to...svu prolaznost,što se sve dogodilo dok me on čeka,moj dom...
Kuća s pogledom na more,mala kamena kuća,hladna i mračna,miris po plijesni,s drvenim stolicama,stolom,ormarima i jednim velikim drvenim krevetom,te dotične ure u svakoj prostoriji i ništa osim mene tamo.
Samo ja i moj mir,moje knjige i moja razmišljanja,tako vidim svoju budućnost,jednom kada ostarim,kada mi se kosa zavije u sivo...kada prođe puno godina...kada one propasaju,kako kažu dalmoši.
Mir,možda i pretežak mir,ali znam tada ću se kupati u uspomenama i biti sretna povremenim susretom moje obitelji,ali biti ću sama.
Kada ostarim želim biti daleko od svih koje znam i tada želim poslijednje korake,kretnje,poslijednje hireve samo sebi darivati,ne želim biti mrgudna starica koja će drugima soliti pamet,svatko mora imati svoj put do zvijezda.
Svijest o tome što želim je bitna,samo tako se može postići ono što se želi,čak i isplanirati starost.
Iako me očekuje mnogo toga prije te životne dobi,svejedno ja si to silno želim.
Mirni pogledi u praskozorje i miris mora,jaki vjetrovi,bure i orkani...pečene ribe,crveno vino,domaći kruh...
Bez nekih drugih ciljeva osim biti tu dok mi je suđeno,živjeti...
Starica na stijenama,snažna i prkosi svemu, pa i godinama-jednom!
Djevojka koja vidi svoj smiraj-sada!
|