|
Ugledala sam ga kroz prozor tramvaja,bio je to sasvim običan muškarac,ne nije me nikako privlačio,ali ja naime jako dobro pamtim lica...imao je tako prepoznatljivo lice,srela sam ga opet...pogledali smo se.
A nisam ga vidjela možda čak i 2 godine,a onda sigurna sam sasvim da ću ga sresti opet.
Ponekad ti stranci i njihova lica ostavljaju tako snažan dojam na mene,to su uvijek neka ne uobičajena lica,kao da su isklesana u kamenu,kao da su to voštana lica,uvijek su to ne stvarna lica koja me dotiču...pale mi maštu i vode u neki drugačiji svijet.
Dok sam išla u srednju satima sam znala sjediti na klupi na Štrosu (Gornji grad) i čekati neko novo lice,neko novo čudnije lice,neko lice iz nekog drugog vremena,neko lice koje će mi pobuditi inspiraciju i znatiželju.
Tako je bilo divno to čekanje,ta želja za osjećanjem u možda samo 10 sekundi,možda i više,a možda i manje,onda dok se to lice približi,pa uhvaćen pogled i odlazak...
Lica su tako predivna u svojim raspoloženjima, na njima se zaista može mnogo toga iščitati...lica su najvažniji dio na tijelima,ne ne zbog fizičke ljepote,jer što to zapravo znači lijepo?Sve je lijepo na svoj način,pa i svako lice,ali neka imaju posebna obilježja...
Ponekad dok sam u svojim fazama znaju mi nadolaziti ta lica i onda im ja pišem pjesme ili priče,sva ta lica me inspiriraju,a da toga nisu nimalo svjesna...
Volim sva ta lica i pozdravljam ih sve,ja slavim ta lica i imam ih tu u svojoj glavi,vrlo jasno doživljena...
Tako i ovo današnje lice tog muškarca koji može imati negdje 30 tak godina i njegov pogled tužan i dalek,a možda je samo umor svladao njegovo lice,ali ne nije,jer naučila sam s vremenom jako dobro uočavati raznorazne banalnosti koje odvajaju umor od tuge...
Ovo lice je tužno...njegove su oči zamagljene,a uredno počešljana kosa,kao da želi maglu iz očiju prikriti savršenom kosom,jer pogled bježi upravo tamo...površnim pogledima...
Ovaj post završavam s posebnim pozdravom tom tužnom,zamagljenom pogledu,a ipak tom licu s nježnim linijama...
Možda se sretnemo opet!!!
|