|
Dolazi vlak,sunce je na nebu visoko,po visini moglo bi se reći da je podne.
Kolodvor,prazan, nitko nikoga ne čeka,vlak staje,tek pokoji užurbani putnici koji u zadnji tren dolaze da se ukrcaju,odjednom(poznata pjesma u glavi)Kad sreća nekud ode i tuga srce ispuni,i osjetiš se tužna i usamljena ti,tada samo pomisli i sjeti se koliko te volim.Poslije kiše sunce dolazi,Ti se sjeti ko smo mi,zagrli me,poljubi me,nasmiješi se,baš onako kako znaš...Ispustim kofer iz ruke i prozborim mogla sam te milijun puta izdati!Čekam,čekam,čekam,nema nikoga,vruće je ko u paklu.Sjednem na klupu, čini mi se da svijet staje...Pa mi dođe da i ja ostanem tu zauvijek,samo se vlakovi kreču,pomislim...a znam da mislim glupost...uvijek je tako,kada se suočavamo sa zbiljom,mislimo gluposti.Ustanem naglo i vučem kofer za sobom...k vragu!Odjednom Boba Stefanović u onim najranijim danima,s sitnim očima, duguljastim licem,snažno i osjećajno pjeva Zagrli me, pa ja protrljam oči na tren i pogledam svi se normalno kreču,a on pjeva samo meni,pjeva Zagrli me,poljubi meeee,(čuje se glazba) čuvaj od zla,ko što tebe čuvam ja.Zastanem buljim u njega,ispustim kofer točno ispred njega,ON kao znak i ukazanje, kao ikona skinuta s zida,spuštena na tlo!K vragu ja nikad nisam vjerovala u ikone pomislim,a on pjeva,ja slušam,nitko nas nevidi,a tu smo...sjedam na kofer,popravlajuči haljinu,cipelice su me nažuljale,izuvam ih,bosa sam…on pjeva odjednom ''Obriši suze Draga,obriši jer čitav je život pred nama,neću dozvoliti mila,da još jedanput ostaneš tužna i sama i pruža mi ruku, ja ustajem i mi plešemo,vrtimo se,ja zbilja obrišem suzu ispod oka ili je to samo kapljica znoja od vručine, ja sad više neznam,prepuštam se,haljina se kreće,mi se krećemo.Ti neznaš jedina moja kako su tužni bili dani bez tebe...plešemo,kosa mi skakuće po licu...smijem se i promatram tog čovjeka...zato što nisam sa tobom, tako sam često Draga mrzio sebe,obriši suze kad molim,svaka me vrela kap peče i boli,tuga se vratiti neće jer je kraj tebe čovjek koji te voli...zavrti me naglo i posjedne na kofer,zabljesne me sunce kroz stakla na kolodvorskim vratima,otvorim oči,nema ga,nema ga...ustanem naglo,ogledavam se oko sebe,pa njega k vragu više nema,no...Ustanem brzo,kao da ću potrčati za njim,a samo jurim da stignem svom domu…Znam Boba me čeka i tamo i u Africi,i u Aziji...Boba me prati,tolike godine...
Dolazim doma,tražim ljubav,tražim prijatelje,tražim nove svijetove...o Bobi ne pričam...Bobo pjeva...samo pjeva...a ja plešem...kao iščarobirani likovi postajemo u ovom zapisu...ali mi postojimo...
Doma sam,još je jedan put završio…ja palim računalo,uključim play listu,Boba je tu,pjeva ''Kažu mi da još si uvijek sama''....
|